Ne samo Bihać nego i Goražde - bili su u dramatičnoj situaciji te je bilo gotovo izvjesno da bi se srebrenički masakr već potkraj srpnja mogao reprizirati i u ove dvije bošnjačke enklave. O tome je nedavno na najizravniji način progovorio Mehmet Aly Bayar, vanjskopolitički savjetnik pokojnog turskog predsjednika Süleymana Demirela, koji je ulogu Hrvatske naveo kao primjer zemlje koja je, kako kaže, "spasila čast Europe u Bosni".
"Hrvatska je bila ključna u spašavanju časti Europe. Želim to jasno reći. Časti Europe", istaknuo je Bayar prije dva tjedna u Dubrovniku. No, čak iako je u pitanju turski dužnosnik, do čijih se riječi inače drži u tome dijelu javnosti, njegove riječi nisu doprle do Sarajeva, jednako kao što je jučer tek jedan ugledniji portal u zemlji izvijestio, i to kroz očitovanje ministra vanjskih poslova Hrvatske Gordana Grlića Radmana, o Splitskoj deklaraciji, koja je potpisana na jučerašnji dan prije 30 godina te je ključno doprinijela sprječavanju horor-scenarija u BiH.
To je dokument koji je nastao nakon dramatičnog pisma bošnjačkog čelnika Alije Izetbegovića da Hrvatska vojska spasi bihaćku enklavu. Posve je logično da se ta vijest zamrači u dijelu bošnjačke javnosti s obzirom na njegovanje narativa o Hrvatskoj i Hrvatima u BiH kao agresoru u cilju njihove nacionalne i političke eliminacije iz ove zemlje. No, činjenice i povijest ne mogu se izbrisati. Iz bilješki tada zaštićene, a danas deklasificirane arhive tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona objavljeni su detalji s Clintonova sastanka s državnim tajnikom Warrenom Christopherom i zapovjednikom Združenog stožera američke vojske Johnom Shalikashvilijem o odluci da se iz zraka napadnu položaji bosanskohercegovačkih Srba ako napadnu goraždansku enklavu. Na sastanku su bili i tadašnja američka veleposlanica pri UN-u Madeline Albright, zamjenik ministra obrane John White i savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake.
U takvim dramatičnim okolnostima u Splitu se u Vili Dalmacija susreću dva izaslanstva predvođena hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom i predsjednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem. Deklaracijom je legalizirano sudjelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske na teritoriju BiH kako bi se napravio pritisak na vojne snage Republike Srpske. Pak iako su i prije toga hrvatske snage, koje su zajedno činile postrojbe Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, gotovo godinu i pol ratovale na Dinari, Šatoru... "U tom pogledu Republika i Federacija Bosne i Hercegovine uputile su Republici Hrvatskoj poziv da pruži hitnu vojnu i drugu pomoć u obrani od agresije, posebice u području Bihaća, što je Republika Hrvatska prihvatila", navodi se u dokumentu. S obzirom na dramatičnost stanja u BiH, posebno u zaštićenim zonama Žepi, Goraždu, Sarajevu i Bihaću, dva su državna izaslanstva dogovorila da se u provedbu postignutih dogovora ide odmah.
Unatoč svemu, naglašeno je da ni Republika Hrvatska ni Republika BiH nisu za ratno rješenje te pozivaju Srbe iz RH da preispitaju aktualnu militantnu politiku i prihvate mirnu reintegraciju u ustavni poredak Republike Hrvatske, a Srbe u BiH da prihvate plan Kontaktne skupine. Dvojica predsjednika pozvala su vlasti Srbije i Crne Gore da priznaju Republiku Hrvatsku i Republiku BiH i odustanu od agresije radi stvaranja "velike Srbije". To razdoblje "kušnje" odnosno ponude srpskoj strani nije dugo trajalo. Hrvatske snage odlučile su reagirati silno te je samo petnaestak dana poslije uslijedila operacija "Oluja", koja je 5. kolovoza donijela slobodu Kninu kao središtu pobune. Dan ranije postrojbe Hrvatskoga vijeća obrane su sa značajnim snagama fingirale napad na području zapadne Bosne kako bi odvukle pozornost srpske vojske. I uspjele su u tim namjerama.
Ako je Splitski sporazum bio uvod u Oluju, onda je Oluja bila uvod u dodatno dinamiziranje okončanja rata te oslobodilačkih operacija "Maestral" i "Južni potez". Tada su postrojbe HVO-a i HV-a došle na 20-ak kilometara od Banje Luke. Nakon toga uslijedio je poziv državnog tajnika Christophera hrvatskom kolegi Gojku Šušku o zaustavljanju ulaska tih snaga u Banju Luku, koja je već bila uvelike napuštena. Nepunih petnaest dana poslije počeli su razgovori u Daytonu i nakon tri tjedna postignut je Okvirni mirovni sporazum. Umjesto da bude državni praznik ili baren obilježen u hrvatsko-bošnjačkoj Federaciji BiH, taj je dan ponovno bio povod za različite interpretacije, ali uglavnom šutnju.
Kada se pogleda priroda hrvatsko-bošnjačkih odnosa, ponajprije dvaju naroda koja su bila saveznici, pa imala krvavi rat i ponovno postala interesni saveznici, može se reći da je Splitska deklaracija predstavljala kontinuitet u odnosima. Gotovo istoga dana isti potpisnici su u Zagrebu tri godine ranije - 21. srpnja 1992. godine potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tada je Izetbegović izjavio kako još nije vrijeme za potpisivanje vojnoga sporazuma između dviju zemalja, a de facto dvaju naroda - Hrvata i Bošnjaka jer bi tu poruku mogla pogrešno razumjeti srpska strana. Tri godine poslije, nakon više od 100.000 žrtava, to je vrijeme došlo. Nažalost, uz goleme žrtve i nikakvu satisfakciju za zelenim stolom.
Otvori KEKS Pay
Dajte ljudi imate na youtube filmić gdje se sastaju naša vojska s bosanskom na nekom brdu gdje se pozdravljaju prijateljski i govore dobro nam došli prijatelji ... mislim čemu nagađati kad je svima dostupno ... svašta