Upravo ste na svom prvom poslu? Čini se da je investiranje na tržištima kapitala daleka budućnost. No za većinu zaposlenih građana to zapravo nije sasvim točno.
Pet posto mirovinskog doprinosa iz bruto plaće svakoga se mjeseca uplaćuje na osobni račun u obveznom mirovinskom fondu u drugom stupu. Fond ta sredstva ulaže na tržištima kapitala, a vrijednost štednje na vašem osobnom računu mijenja se ovisno o uplatama i ostvarenom prinosu fonda odnosno kategorije mirovinske štednje. Mirovinska društva ta sredstva ulažu u različite vrste financijske imovine, među kojima su obveznice, dionice i drugi financijski instrumenti. Zašto je to važno objašnjava Marko Bogdan, financijski stručnjak s više od 18 godina iskustva u financijskoj industriji, partner u InterCapitalu i Growth Strategist u Genius by InterCapitalu, autor YouTube kanala „O novcu“, na kojem obrađuje ulaganja, mirovine, kredite i poreze.
– Diverzifikacija, dakle raspoređivanje novca na više različitih ulaganja, temelj je svake dugoročne pasivne strategije. Njome smanjujete intenzitet negativnih ishoda za pojedinačne firme, ali treba biti fer i reći da time smanjujete i intenzitet pozitivnih – objašnjava Bogdan.
A, B i C nisu samo oznake uz naziv fonda
Kako vi sami donosite odluku o strategiji investiranja? Odabirom A, B i C kategorije mirovinske štednje. One se razlikuju prema investicijskoj strategiji i razini rizika. Kategorija A ima veću izloženost dionicama, B ima umjereniju strategiju, dok je C najkonzervativnija. Novog osiguranika koji sam ne odabere fond REGOS raspoređuje u fond kategorije A, a do prije nekoliko godina svi koji se zaposle bili su raspoređeni u fond kategorije B. Zato je većina zaposlenika danas u B kategoriji – i većina nikad nije promijenila kategoriju iako na to imaju pravo. Bogdan smatra da se upravo tom odlukom premalo bavimo.
– To bih nazvao najvažnijom odlukom koju većina nikada ne donese – ističe Bogdan i dodaje: Kategorija u kojoj će taj novac biti uložen idućih nekoliko desetljeća nije nevažan detalj, a razlika između kategorija na tako dugom roku je iznenađujuće velika.
Razlika je, objašnjava, prije svega u investicijskoj strategiji. – Kategorija A najviše ulaže u dionice, pa donosi najveće promjene u vrijednosti, ali i najveći potencijal rasta. Kategorija C je najkonzervativnija i uglavnom drži obveznice, dakle predvidljivije, ali i skromnije prinose. B je između.
Za mlađu osobu presudan je dug vremenski horizont.
– S trideset ili četrdeset godina do mirovine, svaki pad koji vas zatekne imat ćete vremena prebroditi, i to više puta. Oscilacije u toj dobi dugoročno ne bi trebale predstavljati veći problem. One su cijena koju plaćate za veći dugoročni prinos – objašnjava Bogdan. Dodaje kako i relativno mala razlika u prosječnom godišnjem prinosu kroz nekoliko desetljeća može dovesti do velike razlike u konačnom iznosu mirovinske štednje.
Treći stup: kada sami odlučujemo koliko želimo izdvajati
Za razliku od drugog mirovinskog stupa, treći mirovinski stup je dobrovoljan, pa sami odlučujete želite li izdvajati, koliko i kojom dinamikom. Dobrovoljni mirovinski fond prikupljena sredstva ulaže prema svojoj investicijskoj strategiji, a na vrijednost štednje utječu uplate, ostvareni prinos i državna poticajna sredstva.
Upravo tu dugoročnu perspektivu objašnjava Marko Žagar, CFO Decathlona Hrvatska, koji se u svakodnevnom poslu bavi financijskim planiranjem, upravljanjem troškovima i donošenjem odluka čiji se učinci promatraju kroz višegodišnje razdoblje. Iskustvo iz korporativnih financija prenosi i na osobno upravljanje novcem: prije odluke o ulaganju, smatra, treba razmišljati o vremenskom horizontu, očekivanom prinosu i riziku koji smo spremni prihvatiti.
– Zahvaljujući efektu složene kamate, ako nakon prvog zaposlenja krenete ulagati u financijske instrumente, primjerice u treći mirovinski stup, gdje je dovoljno 55 € da ostvarite dodatne poticaje od države, to će vam vrijediti znatno više nego daleko veći iznosi uloženi u četrdesetim godinama. Budite ambiciozni u vlastitim poslovnim planovima – kaže Žagar i dodaje: Za osiguravanje financijske stabilnosti ili financijske slobode, korisno je razumjeti odnos prinosa i rizika. Pazite na instrumente koji obećavaju visoke prinose jer s njima dolazi i visok rizik, i tražite načine kako ostvariti stabilne prinose uz minimizaciju rizika.
Kako odabrati ulaganje i stvoriti financijski prostor?
Mirovinski fondovi samo su jedan od načina na koji se novac može dugoročno ulagati. Osim kroz obveznu i dobrovoljnu mirovinsku štednju, možemo ulagati i u investicijske fondove, ETF-ove, dionice, obveznice i druge financijske instrumente. Oni se razlikuju prema potencijalnom prinosu, razini rizika, troškovima i vremenu na koje je novac potrebno ili poželjno ostaviti uloženim.
Bogdan početnicima savjetuje vrlo praktičan test.
– Nagle odluke, poput kupnje zbog toga što o nečemu svi govore ili prodaje zbog korekcije, dugoročno najviše štete prosječnom ulagaču. Korekcija je uobičajen privremeni pad vrijednosti i normalan dio priče. Zato prije odluke o ulaganju treba zamisliti da vrijednost investicije padne 30 posto i zapitati se kako bismo se tada osjećali. Ako bismo zbog takvog pada izgubili miran san ili odmah poželjeli prodati, razina rizika vjerojatno nije primjerena nama.
Prvo treba stvoriti prostor u vlastitom budžetu
Kada znamo što želimo postići i kakav rizik možemo prihvatiti, ostaje vrlo praktično pitanje: koliko novca uopće možemo izdvajati redovito, a da pritom ne ugrozimo svakodnevnu financijsku sigurnost?
Toni Vitali, poznatiji na YouTubeu kao Škrti Otočanin, godinama se bavi financijskom edukacijom, osobnim financijama te dugoročnim i pasivnim investiranjem. Prema njegovu mišljenju, pametna ulaganja počinju mnogo prije kupnje prvog investicijskog proizvoda.
– Otplata dugova uvijek bi trebala biti prioritet. Ne samo što ranijom otplatom dugova štedimo na budućim kamatama, već si uklanjamo i veliki psihološki teret s leđa – kaže Vitali. Iznimkom smatra stambene kredite s niskim kamatama. Nakon otplate dugova, savjetuje stvaranje pričuve za nepredviđene situacije.
– Neka prvi cilj bude neka okrugla brojka poput 500 ili 1000 eura koja barem može pokriti neočekivane troškove. Nakon toga bih svaki idući ušteđeni iznos dijelio na dva dijela: jedan za podebljavanje crnog fonda dok ne dođe do barem tri mjeseca životnih troškova, a drugi bih počeo usmjeravati prema investiranju – objašnjava.
Takva pričuva važna je upravo zato da novac namijenjen dugoročnom cilju, bilo da je riječ o trećem mirovinskom stupu ili drugim ulaganjima, ne moramo povlačiti čim se pojavi veći neočekivani trošak.
Slično razmišlja doc. dr. sc. Matija Bašić, matematičar i docent na Matematičkom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu koji se posebno bavi financijskom pismenošću. Kao moguću orijentaciju pri raspoređivanju prihoda navodi pravilo 50–30–20: približno 50 posto raspoloživog prihoda za potrebe, 30 posto za želje, a 20 posto za štednju i druge financijske ciljeve.
Pritom upozorava da te omjere ne treba slijepo primjenjivati.
– Nekome će već nužni troškovi zauzeti znatno više od polovice prihoda. Ipak, takvo nam pravilo može pomoći da osvijestimo različite kategorije i pogledamo kamo naš novac zapravo odlazi – objašnjava Bašić.
Koliko raniji početak može promijeniti krajnji rezultat
Kada se u budžetu stvori prostor za redovito izdvajanje, iznos više nije jedina važna varijabla. Veliku ulogu dobiva i vrijeme. Bašić to pokazuje matematičkim primjerom koji nije vezan uz određeni fond, ETF, dionicu, mirovinski proizvod ili bilo koji drugi konkretan instrument.
– Pretpostavimo da osoba svakog mjeseca ulaže 200 eura i da se tijekom vremena ostvaruje prosječni godišnji prinos od pet posto. Ako tako ulaže 20 godina, na kraju bi imala približno 82.000 eura. Ako početak odgodi pet godina i zatim isti iznos ulaže 15 godina, imala bi približno 53.500 eura – objašnjava. Razlika je, dakle, gotovo 29.000 eura, iako je osoba koja je počela ranije uplatila samo 12.000 eura više. Ostatak proizlazi iz duljeg razdoblja tijekom kojeg je novac mogao ostvarivati prinos. Bašić napominje da je riječ o pojednostavljenom matematičkom modelu koji ne uključuje poreze, troškove ni inflaciju, ali dobro pokazuje što vrijeme znači za dugoročno ulaganje.
Najbolji sustav je onaj koji možemo održavati
Raniji početak ima smisla samo ako se ulaganje može nastaviti i nakon prvih nekoliko mjeseci. Vitali zato preporučuje što jednostavniji sustav i automatizaciju redovitih izdvajanja.
– Ključno je da ne ovisimo o vlastitoj motivaciji ili životnim okolnostima, već da štedimo i investiramo kontinuirano. Najbolje je odrediti svaki mjesec iznos koji smo sigurni da možemo odvojiti te napraviti ponavljajući transfer na štedni i/ili investicijski račun. Što manje odluka moramo donositi – tim bolje.
Upravo se tu povezuju mirovinska štednja i drugi oblici dugoročnog ulaganja. I kod trećeg stupa i kod drugih investicija prvo treba odrediti cilj, razumjeti proizvod i rizik, a zatim pronaći iznos koji se može redovito izdvajati bez ugrožavanja svakodnevnih financija. Iznos se tijekom života može povećavati ili smanjivati.
Bašić stoga podsjeća da privremeno smanjivanje ili prekid ulaganja zbog promijenjenih životnih okolnosti ne znači da je dugoročni plan propao. Važnije je vratiti se redovitom izdvajanju kada mogućnosti to ponovno dopuste.
Za osobu na prvom poslu zato prvi korak ne mora biti velika investicija. Dovoljno je razumjeti što se već događa s novcem u drugom stupu, odlučiti želimo li dodatno izdvajati kroz treći te urediti vlastiti budžet tako da dio prihoda može dugoročno ostati uložen. Iznosi se mogu mijenjati, kao i investicijska strategija. Vrijeme je jedino što se poslije ne može vratiti.
Sadržaj nastao u sklopu projekta Finpedia by UMFO.
Otvori KEKS Pay
