U zoru 1. studenog 1952. godine, Sjedinjene Američke Države su, u potpunoj tajnosti, provele testiranje prve hidrogenske bomba, kodnog imena "Ivy Mike". Posljedice su bile katastrofalne, eksplozija je bila toliko snažna da je doslovno s lica Zemlje izbrisala čitav pacifički otok Elugelab. Svijet je tog dana zakoračio u novo, zastrašujuće doba utrke u nuklearnom naoružanju. Odluka o razvoju hidrogenske bombe donesena je u ozračju straha i paranoje u ranom periodu Hladnog rata. Naime, nakon što je Sovjetski Savez 1949. godine uspješno testirao svoju prvu, atomsku bombu, šokiravši time Zapad, američki predsjednik Harry S. Truman je 31. siječnja 1950. odobrio program za razvoj "Superbombe". Ta je odluka izazvala duboku podjelu unutar znanstvene zajednice. S jedne je strane bio fizičar Edward Teller, gorljivi zagovornik i pokretačka snaga projekta, koji je bio uvjeren da je H-bomba nužna za očuvanje američke nadmoći.
S druge strane stajali su znanstvenici poput J. Roberta Oppenheimera, bivšeg voditelja projekta Manhattan, koji su se žestoko protivili, upozoravajući da se radi o genocidnom oružju, čiji razvoj prijeti opstanku čovječanstva. Oppenheimerov savjetodavni odbor čak je preporučio da se test ne održi nego da se sa Sovjetskim Savezom pokušaju postići novi sporazumi o kontroli naoružanja, no politički pritisak bio je prejak. Tog jutra, točno u 7 sati i 15 minuta po lokalnom vremenu, strogo čuvani projekt, operacija 'Ivy', došla je u završnu fazu - na udaljenom atolu Enewetak, u sklopu Maršalovih Otoka, detonirana je naprava, "Mike", koja nije bila oružje u pravom smislu riječi, već golemi, eksperimentalni uređaj, više nalik tvorničkom postrojenju, zbog čega su ga sovjetski inženjeri s podsmijehom nazivali "termonuklearna instalacija".
Težio je 74 metričke tone i bio je smješten u masivnom kućištu, konstrukciji od valovitog aluminija. U središtu se nalazio divovski, cilindrični spremnik, visok preko šest metara, koji je sadržavao 1000 litara tekućeg deuterija, ohlađenog na temperaturu blizu apsolutne nule. Ta je tekućina služila kao gorivo za "sekundarnu" fazu eksplozije, a kao okidač, ili "primarna" faza, korištena je standardna, fisijska atomska bomba, koja je stvarala ekstremne temperature i tlak koji su bili potrebni za pokretanje termonuklearne reakcije.
Apokaliptična moć nove tehnologije
Eksplozija koja je uslijedila oslobodila je energiju ekvivalentnu 10,4 megatona TNT-a. Bila je to detonacija otprilike 1000 puta jača od atomske bombe bačene na Hirošimu i dvostruko snažnija od ukupne eksplozivne moći svih bombi koje su bile bačene tijekom čitavog Drugog svjetskog rata. Na pripremi tog 'eksplozivnog' eksperimenta bilo je angažirano više od 9350 vojnih i 2300 civilnih osoba, koji su bili raspoređeni na kontrolnom brodu USS Estes, udaljenom tridesetak milja, ali i na desecima okolnih otoka na preko 500 znanstvenih postaja. Svi su ti ljudi svjedočili povijesnom trenutku - pred njihovim se očima odigrao prizoru koji je nadilazio i najhrabriju ljudsku maštu, najavivši apokaliptičnu moć nove tehnologije.
U trenutku detonacije, pojavila se zasljepljujuća, vatrena kugla, sjajnija i blještavija od sunca, koja je u samo nekoliko sekundi dosegnula promjer veći od pet kilometara. Članovi posade brodova, koji su bili udaljeni 50 kilometara, osjetili su snažan val vrućine, doimalo se kao da je netko "otvorio vrata goleme, užarene pećnice" te se činilo kao da cijeli svijet gori. Oblak u obliku gljive, obasjan sablasnom, ljubičastom svjetlošću, počeo se brzo podizati. U manje od 90 sekundi zloslutna je gljiva dosegnula visinu od 17 kilometara, minutu kasnije bila je visoka 33 kilometra, da bi se na kraju stabilizirala na nevjerojatnih 41 kilometar visine. Sam vrh oblaka proširio se na promjer od čak 161 kilometar, dok je stabljika gljive bila široka 32 kilometra. Bio je to prizor koji je, pokosivši zakonima prirode, nadišao sva očekivanja.
Posljedice na mjestu stravične eksplozije bile su kataklizmičke. Razmjere katastrofe najbolje je opisala jedna kratka i zastrašujuća rečenica - "Otok Elugelab je nestao!", napisao je predsjednik Komisije za atomsku energiju, Gordon Dean, u svom izvješću tada novoizabranom predsjedniku, Dwightu D. Eisenhoweru. Taj mali, idilični komad kopna, s palmama i koraljnim grebenima, doslovno je iščezao s lica Zemlje. Na njegovom mjestu ostao je samo 50 metara dubok podvodni krater, promjera 1,9 kilometara, dovoljno velik da u njega stane četrnaest zgrada Pentagona. Udarni val, ali i vodeni valovi visoki i do šest metara, potpuno su ogolili sve okolne otoke, koji su ostali bez cjelokupne vegetacije. Radioaktivne, koraljne krhotine zasule su brodove udaljene desetke kilometara, a cijelo područje atola postalo je smrtonosno kontaminirano.
Otkrića u radioaktivnom oblaku
Iako je čitav test bio obavijen debelim velom tajne, vijesti su ipak polako počele curiti u javnost. Iz pisma, koja su zapanjeni svjedoci događaja slali svojim obiteljima, otkrivali su se šokantni detalji. No, u međuvremenu se odvijala i još jedna drama. Nakon razorne eksplozije piloti američkog zrakoplovstva poletjeli su u opasnu misiju s ciljem prikupljanja uzoraka iz radioaktivnog oblaka. Boreći se s ekstremnom vrućinom, turbulencijama i radijacijom, od koje su instrumenti u zrakoplovima "divljali", prikupljali su dragocjene podatke. Na žalost, ta je misija imala i tragičnu cijenu, zrakoplov F-84 Thunderjet se srušio, a tijelo pilota Jimmyja Robinsona nikada nije pronađeno. Analiza prikupljenih uzoraka u laboratoriju Los Alamos donijela je nevjerojatno znanstveno otkriće.
U uzorcima i ostacima prikupljenima nakon eksplozije znanstvenici su, osim očekivanih izotopa, pronašli i tragove dvaju potpuno novih, do tada neotkrivenih elementa. Naime, intenzivan, neutronski tok unutar bombe stvorio je uvjete kakvi ne postoje nigdje na Zemlji te je tako proizveo elemente 99 i 100, koji su kasnije, u čast Alberta Einsteina i Enrica Fermija, nazvani ajnštajnij i fermij. Detonacija "Ivy Mike" otvorila je put razvoju manjih i lakših hidrogenskih bombi, što se u praksi i dogodilo već 1954. godine, u sklopu operacije Castle. No, taj je test dramatično eskalirao, pokrenuvši utrku u naoružanju.
Nakon nepunih godinu dana, potaknut američkim uspjehom, Sovjetski Savez je detonirao vlastitu termonuklearnu napravu. Svijet je ušao u eru u kojoj je čovječanstvo posjedovalo, kako je jedan autor napisao, "toljagu kojom ljudi mogu ubijati gradove, s takvom lakoćom kao što su nekoć ubijali jedni druge". Iako današnji, nuklearni arsenali ne sadrže oružja čija je snage poput one "Ivy Mikea", taj test ostaje trajni podsjetnik na zastrašujuću moć koju je znanost tada otključala, ali i na to koliko je zapravo tanka linija koja dijeli tehnološki napredak od mogućnosti potpunog uništenja čovječanstva.
FOTO Najveći ratni brod ikada sagrađen stigao u Split: Pogledajte ovu grdosiju u moru
Otvori KEKS Pay
Bitno je naglasiti čiji su otok razorili. Svoj nisu, nego nešto što su okupirali, oteli. Što nisu opalili po staten islandu?