Oluja i Bljesak su timski rad, Zora Odiseje birokratska izmišljotina

ISKAZ - LOGOR BUČJE, kod Pakraca - četnički mediji o tome šute, ovim se zločincima ne sudi, ali se zato sudi Hrvatima za \"logore\" zatvore sa nekoliko zarobljenih četničkih bandita Uhićen sam 19.08.1991. u bolnici Pakrac gdje sam bio ravnatelj.. U trenutku uhićenja radio sam u prijemnoj ambulanti poslove liječnika trijažera. Znademo što neprijatelj činio prema civilnom stanovništvu, kako razara bolnice, škole,vrtiće. Isti scenarij bio je i u Pakracu. Napad na bolnicu počeo je ujutro. Već iza sedam sati imali smo troje ranjenih, snajperist je ranio jednu djelatnicu pri ulazu u bolnicu. U prethodna tri dana u bolnicu je dovezeno19 ranjenika iz Okučana, od toga 17 ranjenih terorista-četnika i 2 pripadnika garde. Jedan pripadnik garde dovežen je mrtav. Svima im je pružena pomoć po pravilima medicinske doktrine i trtirani su u duhu Ženevskih konvencija. Uhitili su me domaći ljudi, Srbi iz sela Šeovice, koji su bili u uniformama JNA. Sve sam ih poznavao. Na moje pitanje jednom mom pacijentu, koji je došao s njima, zašto i što to rade, odgovorio je: “Doktore, ne pitaj me. Da nisam ovdje bio bih mrtav.” Nakon toga doveli su sanitetski automobili, stavili mi lisice i krenuli sa mnom u automobilu prema Kraguju. Na ulazu u selo vezali su mi oči. Poznajem kraj i znao sam da me voze prema Bučju. Nakon dvadesetak kilometara promijenili su automobil, te me i dalje vezanih očiju, odveli u jednu kuću, gdje su počela ispitivanja. Tijekom ispitivanja udarali su me uglavnom šakama po glavi, pogotovo ako ne bi odgovorio ono što su oni htjeli i onako kako su tržili. Ispitivanja su počeli o mojim odnosima i suradnji s kolegom dr. Ivicom Šreterom, ravnateljem bolnice Lipik, za koga sam znao da je dočekan dan ranije i odveden s barikade u selu Kukunjevcu. Kroz povoj na očima, koji se pomakao, vidio sam da je i on u prostoriji. Tu smo proveli oko dva sata, da bi me iza toga odveli u kupatilo u istoj kući gdje su me nastavili tući i ispitivati, ali sada sa skinutim povojem sa očiju. Za čuvare su nam postavljeni ljudi koje nisam poznavao, a za koje sam kasnije saznao da su iz općine Požega. Drugo jutro odveli su me, opet vezanih očiju, u selo Branešec, gdje su me ostavili u jednoj napuštenoj seoskoj kući. Tu je već bio kolega Šreter, koji je ležao na krevetu sav ispretučen, kao što sam i sam bio. Ostavili su nas zajedno u toj seoskoj kući, a stražari su se mijenjali svaka četri sata. Bili smo zajedno do 29.8., uz obavezu da moramo stalno biti u kući ili u dvorištu. Kolega Šreter bio je sav u modricama, čitav trbuh, grudni koš, leđa, natkoljenice, Brilovi hematomi, oko očiju, te je imao prijelom lijeve ulne i desne lopatice. Pričao je kako su ga tukli isto vezanih očiju, najviše nogama, ali i nekim tvrdim predmetima. Naknadno sam čuo, od drugih svjedoka, da je tučen i ispitivan u lovačkoj kući Grđevica, gdje su bili i ostali koji su uhićeni na barikadama. U toj seoskoj kući bili smo u potpunoj izolaciji, bez bilo kakvih vijesti što se vani događa. Neki stražari su nam dozvoljavali da se više krećemo po dvorištu, a neki nisu. Dovozili su nam redovno jelo, bilo je i cigareta i kave. Povremeno su svraćali četnici koji su govorili da dolaze gledati ustaške doktore koje će uskoro klati i na taj se način iživljavali. Tukli nas tada nisu. Mi smo nesmetano razgovarali, a kolega je počeo štrajk glađu još 21.8. Upozorio sam stražare i oni su poslali kolegicu koja ga je pregledala i dala infuziju. Nisam vidio kolegicu, jer su me odveli u drugu sobu, a kolegi su vezali oči dok je bio pregledavan. I idućeg dana još je dobio jednu infuziju, a ja sam, usprkos zabrani, javio u Lipik da smo ovdje zatvoreni. Uvečer toga dana stražar mi za kaznu nije dozvolio spavanje, već mi je naredio da moram stajati u kutu kraj peći čitavu noć u hladnoj prostoriji. Drugog dana odveli su me iz te kuće na Bučje i više nisam vidio kolegu Šretera. Na Bučju su me stavili u podrum Šumarije, u košulji kratkih rukava, na dvije daske na kojima je bio karton, bez pokrivača i bez odjeće. Proveo sam noć uglavnom stojeći ili hodajući po prostoriji 2x2 m. Teško se može izraziti osjećanje koje čovjek ima u ovkvom položaju i u ovakvoj situaciji. Ne donose jelo, ne daju piti čak ni vodu, ali zato slave u zgradi iznad podruma i piju, pjevaju četničke pjesme. Prepoznajem nekoliko glasova. Sve bivši suradnici, a neki i “takozvani” prijatelji. Ujutro se osjećam bolestan, imam temperaturu, kašljem, tražim da me vode liječniku. Molim, jaučem čitav dan i tek uvečer odvoze me liječniku, opet zavezanih očiju. Znam da sm u školi na Bučju, iako sam vezanih očiju. Ne poznajem po glasu kolegu koji me pregledava, ali ga tihim glasom molim da me ne šalje nazad u podrum. Nakon pregleda odvode me u jednu kuću gdje, mogu reći, pristojno živim idućih pet dana. Ukućane poznajem od ranije, uzimam terapiju koju sam dobio, antibiotik i analgetik. Domaćica mi donosi hranu, mogu se okupati. Domaćica često plače i žali se: “Doktore, sve nam odnose, ne znam šta će s nama biti? Samo nam naređuju nitko nas ništa ne pita, a ne smijemo ni riječi protivljenja reći, jer nas odmah zatvaraju.” Nakon toga odvode me u staru veterinarsku stanicu. Ostavljaju me u sobi 3x3 m i dobivam dvije deke i jednu spužvu pola metra široku. Tu sam mjesec dana sam, a samoća me ubija. Primjećujem da je u prostoriji do mene zatvorena jedna žena. Vidim da u dvorištu u drugoj zgradi drže također zatvorenike, njih oko 40. Puštaju nas dva puta dnevno samo u zahod, jednu-dvije minute samo za obaviti nuždu, ponekad i umiti se. Svakodnevno dovoze nove zatvorenike. Prilikom vođenja na ispitivanje, stražari ih tuku nogama ili kundacima. Vraćajući se s ispitivanja jedva hodaju. Sada sam opet u potpunoj izolaciji. Pod prozorom mogu slušati razgovore stražara koji međusobno prepričavaju ratne podvige. Tako čujem kako jedan vozač automobila viče stražaru da su danas uhvatili pobili 18 ustaša. Opisuje kako su ih opkolili i šta su s njima radili. Kasnije po izlasku iz logora, čuo sam o tom masakru u selu Kusonjama. Prolaze dani u samoći. Molim stražare da mi daju bilo šta za čitati. Dobivam literaturu o Bleiburgu, te knjigu Viktora Novaka “Magnum crimen” o progonu Srba u Hrvatskoj od 1900. God. do svršetka drugog svjetskog rata.

komentira sandra veljković....možda je i mihajlović kćer od draže...jesu prozirni ti četnici

ISKAZ - LOGOR BUBANJ POTOK, Beograd Kad smo izašli iz marice, koliko sam stigao primijetiti bili smo u krugu neke kasarne i počelo je sprovođenje do neke prostorije uz gromoglasno psovanje, vređanje i udaranje. Novi oficiri, nova ispitivanja. Bili smoo zatočeni u jednoj sobi u kojoj su bili metalni kreveti. Tjerali su nas da sjedimo na podu između kreveta goli s glavom pognuto između koljena,a ruke na potiljku, nekoliko sati, a potom smo morali stajati mirno uz krevet glavom prema krevetu, sve do ručka. Svi smo gladni, žedni, ne znam što bih prije jeo ili pio. Dobili smo tri minute da ručamo. Poslije ručka jednog po jednog, vodili su nas na WC. Tu sam proveo oko pola sata, ali za tih pola sata sam svašta doživio. Udarali su me glavom u vrata, gurali mi kalašnjikov u usta , pri tome me ispitujući koliko sam zaklao, koliko silovao i tome slično. Vodu sam pio iz karnistera u kojem su oni držali naftu. Ako sam dnevno dobio 100 udaraca bilo je odlično. Drugi dan boravka u Bubanj potoku dolazi ekipa oficira-specijalaca za ispitivanja. Pozvali su me u posebnu sobu. Unutra je desetak njih. Početak je bio udaranje u stomak i pendrekom po leđima. Kapetan koji me je počeo ispitivati ponudio me je cigaretom i rekao mi da se ne bojim jer me neće ubiti, ali tući će me dok polagano ne umrem. Počeo me udarati od rešetke na krevetu, potekla mi je krv iz usta i polagano sam se gubio. Kada sam došao svijesti ležao sam na krevetu sav u krvi. Ponovno su me izvukli iz kreveta i odnijeli u WC da se operem. Bilo mi je malo hladno, malo vruće. Popio sam malo vode, ali su me brzo odmakli od vode i ponovno počeli tući, ali ovaj puta samo po nogama. Usput su urlali na mene da kleknem i molim za život, pitajući me hoću li popušiti posljednju cigaretu. Padao je mrak, izgubio sam pojam o vremenu. Kada je došla večera nisam mogao od bola jesti ali sam se prisilio od straha da će me ponovo tući jer ne jedem srpsku hranu. Došlo je deset sati, sviralo je povečerje. Morali smo ići u WC da bi oprali noge. Ljudi su jaukali od bolova. Kada je došao red na mene, nisam ni krenuo, a već sam dobio po leđima. Pokušao sam otrčati u WC ali me je tamo dočekala nekolicina vojnika i udri po meni, u WC su me zaključali tako da sam dugo ostao. Nisam mogao od straha izvršiti ni malu, a kamoli veliku nuždu. Oko ponoći po mene je došao nekakav oficir i ponovo su slijedile batine. Vratio sam se u sobu sav slomljen, jedva sam čekao da legnem, ali nakon nekoliko sati i sobu upadaju četnici i sve ispočetka. Ujutro nisam dočekao ni doručak, strpali su me u maricu i vozili oko 1 sat, do Topčidera, u Beogradu. Tu su slijedila ponovno iz početka ispitivanja, ali ovaj puta pred kamerom. Ponovno su slijedile teške batine, pa mučenja. Gasili su mi cigarete po nogama i rukama, lomili mi rebra, udarali me po glavi. Šamarali su me sve dok nisam pljuvao komade zubi iz usta, a oni su samo tome svemu smijali. Počelo je novo ispitivanje, drugačije od dosadašnjeg. Gušili su me žicom, bockali me iglicama po rukama i nogama, bio sam potpuno izgubljen u vremenu. Potom su me odveli u ćeliju, bila je potpuno prazna, dobio sam samo dvije deke. Oko ponoći dolazi mi u “posjet” grupa vojnika od njih 5-6 i ponovno počinje mučenje. Čujem druge zatočenike kako ih mole da ih ostave na miru. U tome ponovo dolazi red na mene. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače, zatim me vežu za doljnji ekstremitet i vuku po sobi, nedugo zatim ponovno gubim svijest, te me polivaju vodom i tako sam mokar tresući se od hladnoće zaspao. Ujutro dobivam komad kruha i čašu tople vode. Da sm sebe ohrabrim u ćeliji radim gimnastiku i hodam u krug da se razvedrim. Poslije doručka ponovno dolazi nekakva komisija. Očitali su mi moja prava i presudu na 20 godina zatvora u Beogradu, ali kako trenutno u zatvorima nema mjesta zadržat će me na Topčideru još nekoliko dana. Upoznao sam neke naše dečke iz Hrvatske Kostajnice, ali za najmanji pokušaj međusobne komunikacije slijedile su batine. Vrijeme prolazi, a ništa se s nama zatočenicima ne zbiva, nitko ništa u vezi nas ne poduzima. Mirim se sa sudbinom. Sam sebe, međutim hrabrim da izdržim. Bližio se moj rođendan, a oni su sve znali pa i to. Tu su me noć pustili da odspavam, ali već kod jutarnjeg umivanja čeka me čestitka. Taman kad sam se polio vodom ulazi grupa vojnika, na čelu s vodnikom i počinje ponovno maltretiranje, udaranje, iživljavanje. Govorili su kako će me izrezati na komade i tako me u dijelovima poslati kući. Dani na Topčideru bili su nezamislivi i neizdrživi, da čovjek ne povjeruje što su sve ljudi u stanju drugom čovjeku učiniti. Neke od tih tortura ni životinja ne bi izdržala. Tako je bilo iz dana u dan. Oni su se izmjenjivali, a ja uvijek trpio. Jedno su nas veče izveli na poligon i morali smo puzati po betonu i to oko sat vremena. Po povratku u ćeliju, s rukama na leđima i glave pognute prema dolje osjetio sam strašen udarac u potiljak i pao na pod ćelije. Kad sam otvorio oči sve što sam vidio bile su vojničke čizme, a oni čim su ugledali da sam otvorio oči počeli su me ponovno tući po rebrima i leđima. Sve je to trajalo desetak minuta ali meni se činilo kao cijela vječnost. Navečer smo morali redovno pjevati njihovu himnu i tako se bližio dvadeset treći dan a Topčideru. Rano ujutro me s još dvojicom trpaju u jeep i s povezom preko očiju voze u nepoznato. Jedan se ohrabrio i pita kamo nas voze, a odgovaraju mu da nas vode na strijeljanje i to tamo gdje nas nitko nikada neće naći. U tom me trenutku oblio hladan znoj, pomislio sam da je to sada zaista kraj svim mukama. Nakon izvjesnog vremena jeep staje i čujem lavež psa. Pri izlasku iz vozila pao sam i to me je koštalo opet batinanja po cijelom tijelu uz to su mi psovali mater, kako sam crnokošuljaš, došao sam ubijati Srbe iz Mađarske i slično tome. Kako sam od udaraca izgubio svijest k sebi sam došao opet vraćen u Bubanj potok. Rituali s batinama, maltretiranjima i ostalim ponižavanjima nastavljaju se i dalje. Ni sam ne znam što me je držalo da sve to izdržim. Najgore su bile noći, jer kako je padala noć tako su se oni pojavljivali jedan po jedan, prozivali nas i odvodili u WC, a dobro smo znali što nas tamo čeka. Kada su me prozvali tresao sam se od straha. U WC me je čekalo deset razularenih mladih vojnika s konstatacijom kako sam ja silovao srpske majke i da je vrijeme da za to platim. Jedan je izvadio nož, rasporio mi hlače s namjerom da mi odsječe spolovilo, bio sam lisicama vezan za radijator, na moju sreću naišao je jedan i kapetan i naredio im da prestanu. Otišli smo na večeru i za nju dobili tri minute, tako da mi je poslije bilo zlo kako sam u sebe nabacao. Nakon večere sam morao čistiti sobu i to tako da sam lizao pod. Poslije smo mogli leći u krevet i spavati, ali to nije trajalo dugo. Raznim su nas trikovima ( palili su nam bicikl) dizali iz kreveta i onda urlali da će nam oni pokazati kako se spava. Kada je došao na mene red pravio sam se, dok sam mogao, da spavam. Kada su mi na nozi gasili cigarete više nisam mogao izdržati. Izveli su me na hodnik gdje su me dočekali zarasli, smrdljivi i prljavi četnici. Počeli su me mlatiti ne birajući po kojem dijelu tijela udaraju. U jednom su me trenu pokušali zadaviti žicom, ali sam se uspio osloboditi omče. Potom su me gurnuli nogom i pao sam preko nekoliko stepenica i dovukli su me potpuno izmrcvarenog natrag u prostoriju. Najviše batina dobio je jedan čovjek iz Požege, koji je batinama i podlegao, a mi smo s jadnim, mrtvim čovjekom proveli noć. Ujutro su nas opet jednog po jednog prozivali, izvodili van i mlatili nogama po kičmi, vrtilo mi se u glavi od bolova, ali sam znao da ne smijem pasti jer bi mi to bilo zadnje u životu. Došao je dan kada su nas potrpali u autobus i prva mi je misao bila da će nas osloboditi. Bili smo nagurani u autobus, vozeći se u nepoznato, a čuvari su nas i na tom putovanju redovito tukli. Bio je to 06.10.1991. Za vrijeme vožnje glavu smo morali držati među koljenima tako da ne vidimo kuda se vozimo. Kada smo sišli s prave ceste i vozili se jedno vrijeme prtenim putem autobus je stao i stigli smo na odredište.

opa bato pa de si ribnik matori bolesniku,odaje te copy-paste i gluposti

Kako li je tek Josipović, čuvar Golog Otoka premlaćivao Hrvate! PravDA ZNA!

opa ribnik desni klik levi klik pa dosadan si

ISKAZ - LOGOR BUBANJ POTOK, Beograd - četnički mediji o tome šute Šifra iskaza: milj 36 Nakon ispitivanja su nas odvezli za Bubanj potok. Usput su nas opet tukli. Kud god smo išli dobijali smo batine. Mene su izuli, takoko da sam morao hodati bos. Za vrijeme samog ispitivanja na Topčideru nas nisu tukli, ali dok su nas vodili hodnikom jesu. Mislim da su nas isti ljudi sproveli do Bubanj Potoka. Zapovjednik je bio onaj isti, ali za vojsku nisam siguran. Bubanj Potok je udaljen 20 km od Beograda. To je njihova vojarna. Tu je obuka Martićevih specijalaca. Doveli su nas ukupno oko 20 ljudi. Dovezli su kampanjolama i još su nam odvrnuli grijanje do maksimuma. Taj isti koji nas je sproveo, uveo nas je u sobe i postrojio uza zid. Tad je on otišao. Ta je soba imala 12 kreveta. U mojoj sobi nas je bilo 10, a ostale su tri bile pune. Tijekom prvog tjedna ubili su jednog čovjeka koji je bio šumar u Dilju. Taj čovjek je imao oko 40 godina i imao je neku laganu epilepsiju. Tukli su nas palicama, čizmama. Tukla nas je mlada vojska, regruti. Po noći bi doveli ove starije koji su na toj obuci za specijalce da nas tuku. U WC su nas vodili za ručak, za doručak i za večeru. Moraš pišati i srati kad oni kažu. Dok bi me vodili na WC tukli bi pištoljima, palicama i kundacima. Kad bi me vodili znali su me uhvatiti za kosu i staviti mi pištolj pod vrat, a drugi bi me tukao palicom ili kundakom. To je bila “porcija” do WC. A u WC-ima bi me nastavili tući svim i svačim. Kad te tuku četvorica njih onda te mogu baš punom snagom udariti. Te noći su me udarili palicom tako da i dan danas imam udubljenje. Oči su mi iskočile od bola, nisam mogao ustati. Dvojica naših su me digli. Onda su me ovi tjerali da hodam, pa me je udario nogom. Opet sam pao i nisam mogao ustati. Kad je došao dan za razmjenu tri grupe su se promijenile. Nisu nas jedni mogli dosta tući. Na kraju su došli neki “šareni”. Bio je jedan iz Knina među njima. Taj nas je nožem udarao. Bio je s njim i jedan Bosanac iz Prnjavora. Oni su nas “kidali”. Ustali smo u 5 sati ujutro. Onda bi dobili doručak. Obično bi dobili paštetu ili neku konzervu. Mogu reći da su nam dosta hrane davali, ali od batina nismo mogli ništa pojesti. Onda bi morali stajati “mirno” pokraj kreveta oko sat vremena. Nakon toga su nas vodili u WC i usput tukli. Dan i noć su nas tukli. Bilo nas je ukupno oko 40 tamo. Dolazio nas je ispitivati poručnik i još jedan. Mene su ispitivali samo jednom. Pitali su me za brata. Nisam im trebao ništa ni reći s obzirom da su imali sve podatke. Kad su mi pokazali koje sve podatke imaju, vidio sam da znaju više nego ja. Nisam im imao što lagati. U početku sam morao napisati jedan list, ono što sam znao. Kad sam drugi put morao pisati, napisao sam pola lista. Tad su mi skoro slomili noge koliko su me tukli palicama po njima. Rekao sam da ne znam i da neću više ništa da pišem. Onda me više nisu pitali, ali su me teretili za 6 silovanja. Dva dana su me tako tukli. Pola sata bi se odmorili, pa onda opet. Po noći su nas dizali i opet tukli. Kad bi ustao udario bi me šakom koliko god može. Znali su me natjerati da se naguzim i skinem i onda bi me tukli palicom, 100 ili 120 udaraca. Koliko možeš izdržati. Tako da ti bude ovaj dio od guzice pa skoro do koljena skroz crn. To nam je bio međuobrok. Izmišljali su igre. Tjerali su nas da skačemo na krevet, ako nećeš, odmah te tuče. Ili da šamaramo jedan drugoga. Ja to nisam htio pa sam dobio porciju. Tjerao me da udarim bratića. Ja sam ga onako malo pljusnuo.Onda je tražio da ga udarim još jednom. Ja sam ga opet malo udario. Nije bio zadovoljan pa je onda on mene tresnuo tako da su mi oči iskočile. Nismo imali nikakve radne obaveze. Za ručak bi dvojica od nas izašli po hranu i ubacili stol s jelom unutra i nakon jela bi ga izbacili van. Nismo smjeli gledati kroz prozor. Morali smo gledati ravno. Čim bi skrenuli pogled odmah bi dobili batine. Dva stražara su stalno stajala na vratima. Imali su automate s metkom u cijevi. Smjenjivali su se svaka dva sata. Bilo je vojnih policajaca, bilo je redovne vojske i bili su ti u šarenim uniformama, specijalci. Govorili su nam da je Vukovar pao, da vojska napreduje i da svaki sat osvaja kilometar i pol prostora. Nikakvih drugih informacija nismo imali. Imali smo samo ta tri objeda, a u međuvremenu su nas maltretirali. Bilo im je dosadno pa su se zabavljali s nama. Nekad su nas tjerali da puzimo. Ovi koji su bili na obuci su po cijeli dan pucali i vježbali, a noću su dolazili i tukli nas. To su sve bili ljudi od oko 30 godina. Dolazili su s pištoljima. Oni kad bi te udarili to je bilo grozno. Po govoru se vidjelo da su čisti Srbi. Govorili su “bre” i imali su njihov naglasak. Tu sam bio do 06. 10 1991. g. Kad su nas izvodili to je bio pakao. U hodniku su stajali i tukli nas i pendrecima i kundacima. Ja sam imao žute čizme. Kad sam ih oblačio odmah me je pištoljem udario za vrat. Pokleknuo sam. Rekao je da čučnem i opet me udario. Dok sam izlazio jedan me udario kundakom u rame. Onda su me četvorica tukla rukama i nogama. Morao sam paziti da ne padnem jer bi onda bio gotov. Išao sam četveronoške samo da ne padnem. Onda su me raširili na zid i tukli i rukama i nogama. To je trajalo dvije minuta, skoro sam pao. Usput su govorili: “Ustaše, gotovo je...” Onda su nas ukrcali u autobus. Došao je neki vodnik. Taj nas je tukao pištoljem, nogom i palicom dok smo ulazili u autobus. U autobusu je bio jedan s bradom. Imao je žicu vezanu oko prstiju s kojom nas je davio. Jedan je išao i gasio čikove na našim čelima ili rukama. Oni su bili iz rezervnog sastava njihovog. Sjedili smo po trojica na dva sjedala. Bilo nas je 26 u tom autobusu. Onaj jedan je umro prije od posljedica batina. Autobus je bio civilni, mislim da je bio iz Zrenjanina. Dok smo se vozili mogli smo gledati.

ISKAZ - LOGOR DALJ, Istočna Slavonija Da se ne zaboravi... Proslava ponovnog rođenja Hrvata i Albanaca iz Dalja i Tenje, nakon razmjene iz srpskih kazamata, oživjela je nezaboravna svjedočanstva. Svjedoci tvrde da su zlikovci u Dalju izmasakrirali 680 civila, aa za približno 800 osoba se ne zna. Šezdeset i devet dana u paklu Dalja - N. P. Obitelj Stjepana Papa samo je čudom sačuvala živu glavu. METAK SKUPLJI OD HRVATSKE GLAVE. Do 31 srpnja ove godine na 25 četvornih kilometara omeđenih Daljem. Erdutom i Aljmašem živjelo je oko 12500 stanovnika. od toga samo 4500 Srba. Već nakon prvih dana okupacije tog dijela Hrvatske u ta je tri sela ostalo manje od 700 Hrvata. Ostali su ili ubijeni ili nestali ili protjerani. A život onih koji su ostali pod okupatorskom vlascu više nije vrijedio ni prebijene pare. Njihove su kuće gotovo svakodnevno do temelja pretresali bilo vojska bilo četničke falange. tražeći oružje. municiju, radiostanice, skloništa tobožnjih ustaša. Bilo je dovoljno da nađu nekakav simbol vezan za HDZ pa da ukućani zbog toga izgube glavu. Kad pretres ne bi donio željene rezultate. prešli bi na zlostavljanje i batinanje. kako bi iznudili priznanje o nečemu što je postojalo samo u njihovoj bolesnoj mašti. Od tih pretresa nije bila izuzeta ni kuća Stjepana Papa. Najstrašnije mi je bilo kad je u pretres došao već spominjani Lale Mioković i potjerao me na tavan - pripovijeda Ruža Pap, Stjepanova supruga. -Išao je iza mene i držao cijev “kalašnjikova” uperenu u moja leđa. Stube su bile uske i klizave od kiše pa sam se bojala da se ne saplete i slučajno opali. Tko god je na svoju nesreću ostao u Dalju a da nije bio Srbin. morao se podvrgavati i ponižavajućim saslušavanjima. Malo je poznato da je nesrpski živalj u Dalju osobno preslušavao i mahniti četnički vojvoda Šešelj. Taj se manijak u Dalju pojavljivao nekoliko puta. u vojničkoj uniformi bez činova, a uvijek bi odsjeo u štabu vojnih armijskih partnera smještenom u prostorijama IPK “Osijek’. OOUR -Ratarstvo”. Ćosavi četnički poglavica saslušavao je i Mariju Akerman, susjedu Papovih, čija su dva sina pripadnici hrvatskog MUP-a. Bijedna se žena s tog razgovora vratila toliko preplašena da nikome nije htjela ispričati sto se sve tamo događalo. Za to su se vrijeme samozvani daljski vlastodršci nastavljali igrati države. donoseći odluke o konfiskaciji društvene i privatne imovine. o zabrani povratka izbjeglim daljskim Hrvatima i Madžarima i konfiskaciji njihove imovine. To je zapravo značilo legalizaciju pljačkanja Izbjegličkih kuća i bespravnog useljavanja Srba u napuštene hrvatske domove. Počelo je i osnivanje dobrovoljačkih odreda za napad na Vukovar, a ubrzo zatim i regrutacija svih sposobnih za borbu. Tim su odredima komandirali Lale Mioković. Ðuro Zmijanac i drugi tobožnji oficiri. Oni bi te odrede samo do-vodili do linije fronte, a onda bi pod izgovorom da imaju važnijih obveza krenuli u pljačku napuštenih kuća na Trpinjskoj cesti ostavljajući svoje ljude na milost i nemilost - govori Stjepan Pap. - Daljski su dobrovoljci svaki treći dan jurišali na Vukovar i uvijek smo se plašili njihova povratka, jer koliko god smo željeli da ih se što manje vrati. toliko smo strahovali od odmazde ako budu imali poginulih. Strah i neizvjesnost bile su osnovne odlike života u okupi-ranom Dalju. Budući da su banke bile ispražnjene. a pošta nije radila. pojavila se nestašica gotova novca. pa su daljski tirani počeli izdavati bonove i dijeliti ih samo Srbima. U najtežem su položaju bili umirovljenici koji nisu primali bonove. a nisu imali ušteđevine. tako da ni kruha nisu mogli kupiti. Od tri daljske pekare. radila je samo jedna, jer su pekari kod jednog pekara Albanca bili poubijani. a drugi pekar. Miro, bio je zatvoren. Pred preusialom pekarom stvarao se golem red. ispred je znalo stajati i po 50 Ljudi, satima čekajući u grobnoj tišini na kruh. U Dalju. naime. nitko ni s kim nije razgovarao. nitko nikoga nije posjećivao. Okupljanja nisu bila službeno zabranjena. ali nitko nije volio izlaziti. osim. naravno. naoružanih razbojnika. Pošteni Srbi nisu izlazili na ulice ne želeći vidjeti što se to događa. ne želeći čuti tko je te noći opet ubijen - nastavlja Stjepan Pap. - Bili su ogorčeni dimenzijama zloćina koji se odvija u Dalju. ali nisu imali snage ni moći da bilo što poduzmu ili prigovore tim razbojnicima koji su prigrabili vlast. U interesu je vlastite glave bilo bolje nikoga ništa ne pitati. Vrijedila je parola: metak stoji četiri njemačke marke, a glava, poglavito hrvatska, ništa. Posljednje ubojstvo za koje je Stjepan Pap čuo prije nego sto će pobjeći iz Dalja dogodilo se .’>. listopada kad je jedna žena madžarske nacionalnosti izrešetana na pragu svoje kuće u Vrbovom sokaku sa 32 metka u prsa. Potkraj rujna se pred kućom obitelji Pap utaborila vojna jedinica od stotinjak ljudi i pet tenkova. zbog čega su Papovi umalo stradali. Naime, iz te je jedinice jednog dana pobjegao neki poručnik sa šest vojnika. što je ostale naprosto izbezumilo. Odmah su cijev jednog tenka usmjerili na kuću Papuvih te po-ćeli pretraživati kuću i dvorište. no bez uspjeha. jer su se bjegunci već izgubili negdje u kukuruzima. Bilo je još trenutaka kad su Papovi mislili da im je kucnuo posljednji tren. Tako je jednom kod njih banuo Dorde Dokić, njihov bivši radnik i jedan od dobrovoljaca za napad na Vukovar. Ušao je s otkočenim pištoljem i tražio da mu isplate naknadu za godišnji odmor. što su normalno morali i učiniti. premda je ovaj svoje radno mjesto već odavno zamijenio drumskim razbojništvom.Medu ostalim zlostavljanjima i maltretiranjima, jednoga je dana Lale Mioković naredio da se u roku od dva dana iselimo iz svoje kuće. Pripremili smo nešto hrane i odjeće te prešli u radionicu čekajući da se on useli u našu kuću, ali iz nama nepoznatih razloga to ipak nije učinio - kazuje Stjepan Pap. Pap i njegova obitelj naposljetku su ipak ostali ne samo bez kuće, već i bez svega što su godinama gradili. Zbilo se to 7. listopada. a počelo je njihovim privođenjem Miloradu Strićeviću, koji je obnašao funkciju - ministra za nacionalna pitanja”. Kad su nas priveli, počeo nas je pojedinačno saslušavati - prepričava Ruža. Kad sam ušla, za mnom je zaključao vrata. izvadio nekakav pištolj s dugom cijevi. prislonio mi ga na grlo i pita” me hoću li govoriti istinu. Bila sam toliku preplašena da nisam znala što da mu odgovorni. Onda me je upitao poznajem li Željka Arkana. Za tog Arkana nikad prije nisam ni ćula. što sam mu i rekla. na što se Strićević jako naljutio. -Kako neznaš za njega. pa on je čuveni lx>ra”-’. rekao je. Može hladnokrvno ubiti. Evo. da ja sad kažem da vas sve troje ubije. on će to napraviti”. Nisam znala kakve veze ima s nama i bila sam sve pestrašenija. Potom mi je pretresao torbicu, još se raspitivao imamo li oružja i onda me poslao van iz sobe. Odmah nakon Ruže Pap. Strićević ie pozvao njezinu kćer Svjetlanu. Taj probisvijet nije se ustručavao da u četrnaestogodišnju djevojčicu uperi pištolj i kaže kako će ju uhapsiti. Ja sam počela plakati, a on mi je zaprijetio. ako nastavim plakati. da ćemo ja i mama gledati kako mi ubija tatu, a onda ću ja gledati kako mi ubija mamu. Prestala sam plakati, i onda me pustio i naredio da uhapse tatu Zatvor se nalazio u dvorišnoj zgradi daljskog Doma kulture”- gdje je bio smješten četnički štab. Bila je to prljava prostorija od desetak četvornih metara. s rešetkama umjesto vrata. s dva otrcana madraca i bačena na pod. Kad su ga ubacili u zatvor. Stjepanu Papu umalo je pozlilo od zadaha usirene Ljudske krvi koje je bilo svugdje po podu i po zidovima. Nije trebao dugo čekati pa da i na vlastitoj koži osjeti sve strahote četničke strahovlade.

ISKAZ - LOGOR DALJ, Istočna Slavonija KULMINACIJA PAKLA Točno prije godinu dana, 10. kolovoza, sloboda je »zakoračila« u autobus kod Adaševaca. Pet dana poslije kod Klise trideset i četvorici oslobođenih sretan dolazak u Domovinu poželio je Dražen Budiša. “Hvaljen Isus, Isus, sretan blagdan Velike Gospe!« rekao je tada Budiša, a oni u njega gledaju k’o u čudo i ne vjeruju. Ove riječi ne zaboravljamo, pričaju zatočenici kojima se petnaest paklenih dana činilo beskrajno dugim. Kao nezaustavljiva vječnost. Slavko Krtalić kazuje kako još u džepu nosi svoje izbijene zube. Pijani četnici od 54-godišnjaka »napravili« su starinu od šezdeset. Razbili su mu vilicu, udarali po tijelu gdje su stigli, kliještima izvadili četiri zuba. Ne mogu zaboraviti njihove raskolačene oči! Ne mogu reći jesu li bili drogirani, ali znam da su ispijali zvečevski konjak. Bez prestanka, kaže Krtalić. Dopisnika »Glasa« i novinara Radio-Vukovara Stjepana Penića mučki su ubili i zapalili na nogometnom igralištu... Starina potvrđuje događaj prije pada Dalja koji prelazi rub pameti. Trudnici su na rasporen trbuh stavili šest štakora ! Imena zločinaca poznata su hrvatskim istražnim vlastima. Petogodišnjoj djevojčici isjekli su jezik, a djecu su masakrirali tako što su im prvo prste stavljali u oči, priča Anita Mrkonjić koja je bila zatočena, silovana i ranjavana mjesec i pol dana u štaličetničkog vojvode Nedjeljka Pejića. Čak 680 civila izmasakrirano je u Dalju i pokopano na katoličkom groblju, po dvorištima ili jamama zajedno s uginulim životinjama. Bivši zatočenici tvrde da se još približno 800 Hrvata nalazi u kućnim pritvorima srpskih vlasti.Neki su pušteni za katolički Uskrs. Tomislava Hajdukovića, koji je bio u rezervnom sastavu policije za vrijeme četničke i armijske opsade Dalja, iz zasjede su zarobili domaći četnici iz Savulje, Borova Sela i Bijelog Brda. Ostao je bez municije i preživio odmazdu poput ostalih. Ne mogu glasno izgovoriti tko je najteže prošao; branitelji zarobljeni s oružjem ili goloruki civili. Kulminacija pakla dosegnula je vrelište u nabrzinu pripremljenim logorskim mučilištima. Hajduković je sa još četvoricom iz Dalja mučen u zloglasnoj vojarni »Maršal Tito« na Topčideru kod Beograda gdje se nalazi i logor na »Bubanj potoku«. Preživljene slike svjedoka ostat’ će u sjećanju za budućnost. ČUVARI MILAN ČEČAVAC ALIJA MEŠIĆ VELJKO TRIPKOVIĆ PETAR MAKSIĆ ÐURÐICA GRUJIĆ SLAVOLJUB SREMAC - ISPITIVAĆ SLOBODAN KOVAČEVIĆ - ISPITIVAĆ GORAN HAÐIĆ I NJEGOV BRAT BORISLAV ZIMONJIĆ LAZO NEDUČIĆ GRUJO AMIDŽIĆ - ISPITIVAĆ I POPISIVAĆ ÐORÐE VOJNOVIĆ DRAŽEN GRUJIĆ I SIN DUŠKO - PRAVNIK IZ T.K.O. ILIJA - MESAROV SIN Postojeći zatvori u Dalju od 1.8.1991. godine pa do 1997. godine su sljedeći: MEHANIČKA RADIONA - J. B. Jelačića bb ZGRADA ZADRUGE IPK-a - Zagrebačka bb STARA OSNOVNA ŠKOLA - J. B. Jelačića bb DVORIŠTE MJ. ODBORA KOD TRŽNICE - A. Stepinca bb SKLADIŠTE ŽELJEZNIČKE POSTAJE - Željeznička 1 TVORNICA OPEKE DALJ - ciglana - Boška Parođika 2 PRIVATNA KUĆA (ŽUTA) - Mate Radeljića - J. B. Jelačića PRIVATNA KUĆA (KOD CRKVE) - Marinkova - Braće Radića 3 PRIVATNA KUĆA - Zlatka Štrajbera - Petra Kovčolije Počinili zlodjela prema Hrvatima, a to su sljedeći ljudi koje naše pravosuđe još nije privelo: VASO GAVRILOVIĆ, STANKO STOJAKOVIĆ, ÐOKO KLAJIĆ, BRANKO ZELIĆ MILAN DAMJANOVIĆ, DRAGOLJUB ČALOŠEVIĆ, (BATA) GRČIĆ, ÐURO ZMIJANAC - komadant obrane sela Dalja, SLAVOLJUB PEZKOVIĆ - pomočnik komadanta obrane, MIRKO ČORDAŠIĆ, BORO (GROZD), NIKOLA (NIKICA) GRČIĆ, PRAVOSLAVNI POP BOGDAN TATOMIR, PRAVOSLAVNI POP LUKIJAN - jedan od inicijatora za rušenje kat. Crkve u Dalju, ZORAN BORKOVIĆ - STEKA, MARKO LONČAREVIĆ, JOVAN KLAJIĆ - samozvani direktor trgovine u Dalju, MILAN PANIŠIĆ, SRETO LALIĆ - vlasnik najveće mesnice, MILAN LALIĆ, MILE LJUBOJEVIĆ, LAZO BAJAKIĆ, RADIVOJA ILINČIĆ - šef diskoteke Medison, BOGDAN PUAČA, STEVAN BABIĆ, DRAGAN PAVOŠEVIĆ, DRAGOLJUB KUZNJECOV Zloglasni čuvari zatvora u Dalju Dvoršte Mj. Odbora u Dalju - Trenica - zatvor MILORAD STRIČEVIĆ - šef zatvora, paravojni pukovnik ŽELJKO ČIZMIĆ - šef milicije u zatvoru BOŠKO RISTIĆ - pom. šefa milicije zatvora MILAN (ČOŠAK - MALI) KLAJIĆ, ÐORÐE RADIVOJČEVIĆ, MILENKO TRIPUNOVIĆ, ZORAN (FAFRIKA), VLADIMIR MAKIVIĆ, MIODRAG (BATKIĆ) ZORAN MAKIVIĆ, MARKO PEJIĆ, ŽIKA (ROBIJAŠ), SRETO KINČIĆ Zaduženi za ispitivanje i maltretiranje: ÐORÐILA MILADINOVIĆ, RAJKO MILADINOVIĆ, BRANKO GOJSOVIĆ, DOBRIVOJA RADOVANČEVIĆ, BORO (VRLJA) MILINKOVIĆ, GEORGIJA (VRLJA) MILINKOVIĆ, MARKO LONČAREVIĆ - šef gore navedenima Pripadnici SUP-a bivše JNA - imena nepoznata Pripadnici paravojnih jedinica iz Prigrevice stacioniranim u Dalju - “komandir Nikola” MLADEN DRAGIĆ - MILADIN (ČOŠAK) KLAJIĆ - samostalni inspektor krizni štab koji je imao zadatak ispred građana srpske nacionalnosti suditi zatočenicima koji su... Zloglasni čuvari zatvora u Dalju Privatna kuća Marinka Marinovića MIĆO GRBAVAC - čuvar ÐORÐE DRPA - čuvar PREDRAG (PREDO) GEORGIJEVSKI - šef zatvora, najgori od svih čuvara. Za vrijeme tzv. krajine ubio Veru Bajakić - Hrvaticu udanu za Srbina Lazu Bajakića. Prema iskazu preživjelih ubio više zatočenika dovedenih iz Vukovara, koji su sahranjeni u bašti gore navedene kuće. SINIŠA VIDIĆ - čuvar BRANKO (VOJIN) KLAJIĆ - ispitivao zatočenike JOVO RISTIĆ - čuvar BORO RISTIĆ - ispitivso zatočenike Preživjeli zatočenik je Ante Strinić iz Antina koji će nadam se dati potpuniju izjavu o zatvoru kao i o saznanjima da su u bašti navedenog zatvora sahranjena najmanje dva zatočenika toga zatvora. Pojedinci koji su samoinicijativno mučili zatočenike dovođene iz Vukovara nakon pada toga grada, te se na njima iživljavali: DANA ČALOŠEVIĆ, ŽIVKA DOVOZALOVIĆ, SMILJKA KLAJIĆ - dolazile s našiljenim iglama u zatvor i bole zatočenike BOGDAN KOROLJEVIĆ - zvani GAČAN - išao u zatvore s drvenom toljagom i tukao zarobljenike po padu Vukovara koji su dovoženi u Dalj. Tjerao ih da skaču kroz prozor s kata, a potom im pucao u glavu. Navedeni se nalazi u Dalju na slobodi. ÐORÐE MASLARIĆ - išao na obuku u Knin za vrijeme tzv. SAO krajine za milicajca. Po povratku u miliciju Dalj maltretirao Hrvate i učestvovao u istjerivanju Hrvata (npr. Duvnjak Marije i kćeri Svjetlane). Sada i dalje radi u policiji u Dalju. LJUBO KALO - bio u Borovu selu 1991. godine kada je pogubljeno 12 redarstvenika, koji su bili još živi, ali ranjeni, a on ih je masakrirao, a poslije mučenja i iživljavanja kako se hvalio po Dalju sve ih poklao. Još se nalazi u Dalju i na slobodi je. NEDE STEVANOVIĆ - nalazi se na slobodi i živi u Borovu selu - sudjelovao na napad na policiju, protjerivao Hrvate 1992. za Uskrs, iživljavao se na zatočenicima i mučio ih u Borovu selu 1991. Odnosili stvari iz katoličke crkve i pripremali eksploziv za rušenje: ŽELJKO ČIZMIĆ, MILORAD LONČAREVIĆ, ÐOKO (BRIGA) ČALOŠEVIĆ, MILAN (MESAR) DAMJANOVIĆ, VASO GAVRILOVIĆ, ÐORÐE (TRANDO) PRIPADNICI BIVŠE JNA I PARAVOJNE JEDINICE IZ PRIGREVICE.

ISKAZ - LOGOR MANJAČA, BiH Manjača je farma okruženu ogradom, a prostirala se na oko 260 x 240 metara prostora. Unutar toga je bila ograda koja je farmu dijelila na dva djela. Ograde su bile oko 3 metra visoke. Zatočenicii kažu kako su jedna polovica logora nije koristila sve do kolovoza 1992. U svakom djelu su bile po tri zgrade za zatočenike. Zgrade su ustvari služile kao spremišta , podijeljena po sredini hodnikom, a svake strane su bile po tri prostorije, bez grijanja. U svakoj od tih zgrada je bilo između 600 i 700 zatočenika, oko 00 zatočenika u svakoj prostoriji veličine oko 120 kvadrata. Ukupan broj zatočenika u logoru Manjača nije poznat, ali je sasvim sigurno kako je u ljeto 1992 bilo zatočeno oko 3.700 osoba što je potvrdio Međunarodni crveni križ. Kao i u drugim logorima, i ovdje su zatočenike selili, ali i ubijali. Zatočeni muškarci su bili od 18 - 60 godina, žena je bio manji broj i sve su višestruko silovane. Po nacionalnosti svi su zatočenici bili Hrvati ili Muslimani. Bila su dva ulaza u logor, jedan sa sjeverno - zapadne strane, a drugi sa jugo - zapada. Psi čuvari su bili vezani blizu vrata, ali i patrolirali sa čuvarima po logoru. mine su postavljene između ograda unutar logora i oko logora. Na taj način je logor bio podijeljen u dva dijela minskim poljem ali i potpuno okružen minama. Na ogradi su bila upozorenja o minama. Osim zgrada za zatočenike u svakom dijelu logora ju bila mala šupa koja je služila kao kuhinja, samica koja se nalazila 50 metara od zgrada odnosno staja sa zatočenicima. Izvan ograđenog logora, na istočnoj strani, nalazilo se sedam i zgrada (12 x 50 ) u kojima su bili srpski vojnici, liječnik i \"ispitivači\" srpske policije. Tri kuće su služile za smještaj srpskim vojnicima, jedna je služila za smještaj tenkista, u jednoj je bilo skladište hrane i liječnik, a u preostalima uredi srpske vojske. U tu zgradu su odvodili zatočenike na ispitivanja U kuhinji za srpsku vojsku, kuhale su dvije logorašice, a spremala su dvojica logoraša. Oko logora je bilo nekoliko bunkera i drvenih osmatračnica. Prema nekim svjedočanstvima, nekolicina muslimanskih zatočenika su imenovani \"komandantima logora\" i njihova je dužnost bila posredovati između zatočenika i uprave logora, nadgledati kuhinju i prijavljivati probleme. Mnogi zatočenici kažu da su oni surađivali sa Srbima i \"cinkali\" druge zatočenike. Zatočenici isto tako tvrde da je postojala \"Knjiga\" u kojoj su bili upisani svi zatočenici i njihovi podaci, čak i kuda su kasnije prebačeni, odnosno u koji logor. Oni koji su ubijeni, njihova imena su iskrižali. Zapovjednici i stražari Logor Manjača - Nadimci ili imena: 1. Štrkija 2. Fikret 3. Kec 4. Vlado 5. Rambo - to mora da je ovaj koji komentira tu 6. Musliman Čedo 1991. godine sve do napada na Plitvice bio sam u svom selu Rastovači kao civilna zaštita - bataljun Slunj. Napadom na Plitvice još uvijek smo dežurali u našem selu do 9. mjseca 1991. godine . U 9. mjesecu 1991 godine počeli su četnici oštro napadati na moje selo Rastovaču i paliti kuće. Tada smo počeli bježati skoro svi iz sela, osim starijih par osoba koje su ostale, a među njima je bila i moja majka. Bježali smo prema Slunju gdje je bila JNA - još nam oni tada nisu činili zapreku. Ja sam se par puta vraćao u moje selo zbog majke, ali uvijek u bojazni pred četnicima. U 10. mjesecu sam ponovo došao vidjeti majku i tada je u kuću banuo četnik i počeo me fizički maltretirati. Izveo me van iz kuće i tukao me po cijelom tijelu, što sa rukama i nogama, tako i sa kundakom od puške. Međutim naišla su četiri vojnika bivše JNA i oni su me obranili da me ne ubije. Četnik je pobjegao, a vojska je ostala i pitala me: “Tko je popalio kuće u selu”? Više nisam smio ostati, nego sam rano ujutro bježao prema Bihaću. Blizu Ličkog Petrovog sela iako sam išao kroz šumu, svejedno su me uhvatili četnici i odveli me u stanicu Martićeve policije u Ličkom Petrovom Selu. Tu su me ponovo tukli i nakon dva sata odveli su me u T. Korenicu. Zatvorili su me u stanicu bivše milicije gdje sam ostao pet dana. Tu su me strašno tukli i na sve druge načine maltretirali, tako da su me noću vodili van na dvorište i sa šlaufom me polijevali hladnom vodom. Vani je bilo jako hladno, bio je 11. mjesec 1991. godine. Tukli su me sa gumenim crijevom u kojem je bila struja i svaki put me nazivali: ustaša, koljač, snajperista. To su radili cijelih pet dana i noći, a svega sam jednom dobio nešto za jesti. Petu noć došao je vojni kombi i strpalo nas 11 civila u kombi, a prije toga su nas popisali imenom i prezimenom, povezali i rekli da idemo na razmjenu. Krenuli smo oko 9 sati iz Korenice i stigli smo oko 3 sata ujutro u Manjaču. Tu nas je dočekala Martićeva policija. Ruke su nam bile vezane sa debelom špagom. Počeli su presijecati špagu sa naših ruku i kako su sjekli špagu, tako su nam govorili: “Majku vam ustašku, odavle nećete izaći živi”. Držali su nam nož pod vratom i to govorili. Bacili su nas u jednu betonsku prostoriju koja je bila prazna i tu smo bez igdje ičeg bili dvije noći. Drugu noć smo dobili svaki po šalicu čiste ledene vode. Jesti nam ništa nisu dali. Iz te betonare su nas premjestili u hangare - to su bile garaže za tenkove. Ponovo na betonu sa dvije deke. Svaki dan su nas vodili na preslušavanje, gdje su nas ponovo jako tukli. Ispitivali su nas za cijelu familiju, a mene pogotovo za mog sina. Treću noć smo dobili šalicu čaja bez šećera i bez kruha. Onda su nam počeli davati po malo hrane sa komadićem kruha. Hranili su nas jako loše, a tukli su nas svaki dan. Moram reći da sam tek nakon 21 dan prvi put išao na WC. Kuda smo god krenuli, morali smo držati glavu prema dolje, a ruke na leđa. U 12. mjesecu 1991. godine došli su Evropski promatrači i onda su četnici malo popustili sa tučom. 11.12.1991. godine dali su nam aparatiće da se obrijemo. Brada nam je bila jako velika jer se dva mjeseca nismo brijali, pa tako se ni sada nismo mogli pravilno brijati. Tada su nas strpali u kombije i odvezli u Šamac. Tada su nas razmijenili. 12.12.1991. godine stigli smo u Zagreb. Tu sam se sastao sa suprugom. Majka mi je isto uspjela doći u Zagreb. Došla je u 3. mjesecu 1992. godine. Ja sam uhapšen u 10. mjesecu 1991. razmijenjen 12.12.1991. godine. Imamo veliku želju da se čim prije vratimo u naše selo. Ovdje nam je jako teško živjeti. Živimo u jednoj sobi supruga, ja i sin kada dođe na dopust. Teško mi je o svemu tome pričati, jer kada se sjetim svega što sam proživio gubim živce i postajem bolesnik.

ISKAZ - LOGOR MORINJ , Crna Gora Ivan Ćuk- zatočenik logora MORINJ Postrojbama HV-a priključio sam se u srpnju 1991. Ne mogavši više gledati zvjerstva koja četnici čine po Slavoniji. Borbe su se sve žešće vodili i na našem jugu.u. Opći napad na naše položaje počeo je 1. Listopada, četnici su svakim danom napredovali, a mi smo se morali povlačiti. 6. Listopada iz svih su oružja tukli Zvekovicu, bilo je mrtvih civila. Sutradan ujutro rano već su ušli u predgrađe Zvekovice. Čim je svanulo nastao je pravi pakao od granata, metaka, bomba i dima. Bilo je neizdrživo, četnici su me već zgrabili i vezali. Odmah su me počeli tući i to tako silovito da sam često gubio svijest. Nedaleko od mjesta zarobljavanja pronašli su moj auto u kojem je bilo još nešto oružja i to bombi i metaka, našavši to postali su još okrutniji. Pošto su naši još pružali otpor po kućama, mene su držali na uretu zida da me naši ubiju. Metci su oko mene fijukali, a ja sam molio Boga da me metak ubije. Pošto su zarobili još vojnika i civila i mene su odveli do njih. Pošto su i četnici imali gubitaka, jednog su mrtvog donijeli do mene i naredili mi da ga gledam stalno me udarajući govoreći da sam ja kriv što je on poginuo. Jedan oblik maltretiranja je bio postrojavanje uza zid kao da će nas strijeljati, ali su odustali kao zbog žena i staraca. Cijela Zvekovica je gorjela, a nas su sprovodili između kuća gdje su nas dočekivali njihovi vojnici i nemilice mlatili po nama i to čim god su stigli: kundacima, šakama, nogama, nisu birali gdje i kako udaraju, mlatili su zvjerski po nama. Padao sam i dizao se i ni sam ne znam kako sam došao do cilja: minibusa s kojim smo krenuli na put. Putem prema Crnoj Gori često smo se zaustavljali da bi svojoj vojsci i četnicima pokazivali ustaše, narod nas je htio linčovati. Kada smo stigli u logor Morinj bilo je jezivo, vojska je ulazila i izlazila, izvodili su nas napolje, tukli su nas tko i kako je htio. Posebno se isticao jedan njihov časnik koji je nosio boksačke zavoje na rukama i iživljavao se na nama hvaleći se da je bokser. U barakama u kojima smo bili smješteni uvjeti su bili užasni. Ležali smo na podu, nismo se smjeli ni micati bez odobrenja. Često smo morali držati ruke za vratom i gledati u pod, morali smo pjevati četničke pjesme. Nuždu smo vršili u baraci i to je naravno užasno smrdjelo. Čak su i nakon nekog vremena i četnici izbjegavali ulaziti unutra. Dvojica su starijih ljudi umrli. Jedan je danima umirao, a nisu mu htjeli pomoći, drugi se žalio na bolove u prsima na što su se oni samo smijali. Vodili su nas često na saslušanja i ispitivanja i tražili od nas da potpišemo razna priznanja. Na su nam govorili da je Hrvatska pala, da je Tuđman pobjegao, da ćemo svi mi pred Vojni sud. Najgore je bilo kad je pao Vukovar, nemilo su nas tukli govoreći da su našli puno zaklanih Srba. Prije jednog od tih ispitivanja držali su me na kiši u raskoračnom stavu, s rukama iza vrata gledajući u zemlju. Čim bi se pomaknuo dobio bi pendrekom. Kako je hrana bila strašno loša bilo svakim sam danom bivao slabiji i mršaviji, često sam hranu sanjao. Tek nakon razmjene shvatio sam koliko sam propao jer su me moji jedva prepoznali. Jedno vrijeme mislio sam da nikada nećemo izaći iz zarobljeništva i da će nas sve pobiti, ali kad su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i popisali nas rodila se nada u naše oslobađanje. Ipak do našeg puštanja prošlo je još dosta vremena i četnici su nam često govorili da nas Hrvatska i Tuđman ne trebaju, svakim sam danom bivao slabiji i mršaviji, često sam hranu sanjao. Tek nakon razmjene shvatio sam koliko sam propao jer su me moji jedva prepoznali.Jedno vrijeme mislio sam da nikada nećemo izaći iz zarobljeništva i da će nas sve pobiti, ali kad su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i popisali nas rodila se nada u naše oslobađanje. Ipak do našeg puštanja prošlo je još dosta vremena i četnici su nam često govorili da nas Hrvatska i Tuđman ne trebaju. Vlaho Varamenta - zatočenik logora MORINJ U početku izbijanja agresije na našu zemlju pristupio sam ( 01.09.1991.) u Oružane snage RH. Izvršavao sam zadaće na području Konavala, sve do ulaska neprijateljske vojske i početka vođenja borbi u Konavlima. Prilikom borbe u mjestu Zvekovica zarobljen sam s nekolicinom svojih suboraca. Već pri samom uhićenju počinju maltretiranja. Počeli su me udarati najprije kundakom, govoreći mi pri tome da sam ustaša i tuđmanovac i da me vode na strijeljanje zbog pružanja otpora. Moga kolegu i mene vezali su lisicama i uguravši nam pištolj u usta prisiljavali nas na priznanje da smo snajperisti koji su ubili pripadnika njihove vojske. Potom su nas ukrcali u pincgauer i odveli u Kumbor na ispitivanje. Sve vrijeme tijekom vožnje maltretirali su nas, kako vrijeđanjem tako i bespoštednim udarcima pendrekom. Mislio sam kako taj put do Kumbora neću preživjeti.. Ali stigao sam živ u Kumbor i odmah pri izlasku iz vozila jedan mi je jugo-vojnik zabio pušku u trbuh rekavši da će me izrešetati samo zato jer sam mladi ustaša, ali na moju sreću bila je to samo neugodna prijetnja. Odvode nas pred zgradu punu njihove vojske gdje pred nas izlazi njihov zapovjednik i drži nam predavanje. Kad je završio svoje bjesomučno izlaganje zaletio se među nas i udario me nogom u trbuh, na što sm ja pao i čuo sam kako govori da me odmah ubiju jer nisam zaslužio da živim, ali na sreću to je bila samo njegova prijetnja. Nakon toga su nas ponovo strpali u kamion i krenuli s nama dalje. Mislio sam da nas vode negdje u šumu, gdje će nas pobiti i zakopati da nitko za nas nikada ne sazna. Nakon najduže vožnje u mom životu napokon smo se zaustavili. Prvo su izveli moga kolegu, a ja sam ostao u kamionu. Nakon petnaestak minuta izveli su i mene. Samo sam vidio krug ljudi u koji su me gurnuli i počeli su po meni udarati tko je kako stigao. Jedan mi je vojnik išao skinuti lisice, ali je rekao da je izgubio ključ pa će mi morati otkinuti ruku. Nakon te torture napokon su mi skinuli lisice i uveli me u veliki hangar, koji je bio pun ljudi, ali nisam nikoga mogao prepoznati jer sam morao gledati u pod dok su me vodili. Kada su se vrata zatvorila, a oni izašli, vidio sam dosta svojih prijatelja koje sam jedva prepozna, jer su bili pretučeni, za neprepoznati. Nisam bio svjestan da i ja sam tako izgledam i da je to tek početak moje golgote. Ispočetka je bilo teško, kako su dani prolazili već sam priviknuo na stalno maltretiranje i batinanje i bilo mi je svejedno hoću li dočekati drugi dan. No uz Božju pomoć izdržao sam i to, ali s velikom boli u srcu i s posljedicama koje i sad osjećam.

ISKAZ - LOGOR Niš, Srbija V. M. - NIŠ 22.11.1991. izvršena je razmjena dijela zatočenika, jedna je grupa prešla u kaznionicu Sremska Mitrovica, a druga grupa u kaznionicu Niš. Pri odlasku iz Stajićeva trebalo je do autobusa opet proći krozoz špalir policajaca i vojnika, oboružanih rekvizitima za batinanje i željom da nas nemoćne mlate.Dolaskom u Niš čeka nas otprilike isti doček, kao i prethodnog dana ispraćaj. Jedina razlika u odnosu na Stajićevo, ovdje u Nišu smješteni smo abecednim redom i prostorije djeluju čisto i uredno, kreveti su smješteni na kat, a što se tiče reda pravilo važi i dalje “ruke na leđa, glavu dolje”. Vojni policajci su vrlo mladi, vode ih dva vodnika, potporučnik i razvodnici. Tek kad smo došli na prvi objed u trpezariju koja se nalazi u prizemlju. U prolazu vidimo da su prizemno smješteni zatočenici Vukovarci koji su dovedeni prije nas.Sve ovo na prvi pogled izgledalo je mnogo bolje nego u Staićevu, ali od svega toga slaba je naša korist - pokazalo se odmah vrijeme objeda. Svi u trpezariji morali su obavljati sve po komandi, a te komande su “sjedi” - “ostavi” po nekoliko puta, onda komanda “jedi” pa “ostavi”. Tako je rijetko tko mogao pojesti obrok do kraja. Ubrzo smo shvatili njihovu igru. Ako netko uspije pojesti onda ga prozivaju i govore mu da on nije tu da ga oni hrane, a ako ne pojedeš onda opet prozivka uz pitanje “šta je ustaše, ne sviđa vam se srpska hrana”. Opet nastaje maltretiranje i batinanje od strane policajaca, od trpezarije do sobe i obratno. Ovo se ponavljalo svaki dan 2,5 mjeseca uz obavezno trčanje uz i niz stepenice, a oni su usput raspoređeni i tuku nogama, šakama i opasačima. Jedini koji nije trčao je bio neki Djak i njegov pratilac Čondić jer Djak nije mogao jer je bio toliko pretučen da su Čondića odredili da ga stalno prati i pomaže mu.Inače zatvor je smješten na periferiji grada opasan visokim zidom od cca 6 metara. Po zidu je razapeta bodljikava žica, pa su ispitivači često znali provocirati kako nema ni jedan pokušaj bjekstva preko žice.Ispitivači su i ovdje nastojali iznuditi priznanja za nekakva nedjela, koja kod nas nisu nikada počinjena. Za nepriznavanje obično bi slali na tzv. hlađenje. Na hlađenje bi obično odvodio podoficir s dva policajca u tzv. niške katakombe (podrumske samice), skinuli bi nas potpuno gole i bose i zatvorili u prostor 2x1,5 m, s rešetkama na prozorima bez stakala, a vani snijeg 30 cm, temperatura minus 20oC. U prostoriji se nalazi WC čučavac, voda stalno romori, a u zidu je ugrađen preklopni stol i stolica s običnom olovkom i papirom za izjavu, a dežurni policajci svako malo ulaze unutra ili nas pozivaju na mali otvor, pa kad se približimo kroz otvor nas udare željeznom ili drvenom motkom. Kad hlađenje završi onda dežurni podoficir u zima izvješće, a policajci nam donose odjeću i obuću te nas vode kod ispitivača. Ako je imalo zadovoljan vraća nas u sobu, ako ne, ponovno na hlađenje. Ponovno hlađenje ima poseban dodatak za iznuđivanje priznanja: klekneš na stolicu, a policajci te tuku po leđima i tabanima.Dolaskom Crvenog križa sve nas okupe u sobe, da bi nas MCK vidio. Ako bi nas pitali kakva nam je hrana i da li nas tuku, za eventualni istinit odgovor drugi bi dan slijedile takve batine da te ni rođena majka ne bi nakon njih prepoznala.Obzirom da nikada nisam htio priznati ono što nisam radio i što su mi oni pripisivali to mi je jedan od ispitivača na zadnjem hlađenju rekao da imam sreću i da sam za dlaku izbjegao suđenje na smrt u Beogradu. “Hvala, gospodine ispitivaču” samo sammu na to odgovorio. Dolaskom u sobu saznao sam da su u vezi mene i moje uloge u obrani ispitivali pojedine osobe iz mjesne zajednice, te da su i oni dali pozitivne iskaze, a jedan mi reče da je on promijenio iskaz i da se zabunio i rekao da sam predsjednik kriznog štaba umjesto predsjednik civilne zaštite. Obzirom da je on po nacionalnosti Srbin pitam ga zašto je to učinio. Rekao je da su ga pretukli zato što je Srbin i još rumunjskogporijekla, pa su mu rebra polomili, kad im nije u vezi mene htio potvrditi ono što nije istina. Što se tiče oduzimanja stvari u Nišu su uglavnom uzimali satove i lančiće, ako je netko uspio doći s time do Niša, a da mu nisu uzeli u Novom Sadu ili Stajićevu.Premetačine i oduzimanje obično bi nastalo kad bi ostali samo dežurni spolicajcima. Jednostavno upadnu u sobu, a mi po komandi stanemo uz krevet okrenuti od njih i to s “glavom dolje - ruke na leđa”, onda krenu od kreveta do kreveta i gledaju tko što ima na ruci: sat, prsten ili narukvicu. Kad izvrše izviđanje onda viknu “Svi Hrvati obadvije ruke dići iznad glave”, tako vide što im se sviđa , pa te zatočenike pozovu van u hodnik ili umivaonicu. Tu je scenarij sljedeći: udare ih par puta uz uzvik: “Ustaše krvnici, i vi nama nećete da prodate sat, koji vam uskoro neće trebati”. Nakon toga jednostavno daš sat, a na pitanje koliko košta odgovor je “ništa”. Nakon toga mi kaže da ne smijem nikome reći jer ću se gadno provesti. Inače kad te istuku i to je vidljivo, ispitivaču smo morali reći kako smo se okliznuli na stepenice.Iako su nam oduzeli valutu za to nismo dobili nikakvu potvrdu iako su potvrde tipkali. Jednom prilikom zapovjedniku logora predložio sam da nam za oduzetu valutu daju dinare kako bi mogli kupiti ono najosnovanije za osobnu higijenu na što je on rekao da će vidjeti ali od njega nikada nisam dobio odgovor. U ovom logoru bile su dva puta tjedno predviđene šetnje u krugu logora. Šetnja bi se provodila uz pratnju policajaca uz stalno dobacivanje civilnih zatvorenika u stilu: “Ustaše, noćas dolazi Šešelj sa svojima, bit će krvi do kolena!” Jednom je u toku 2 i pol mjeseca jedan ispitivač za vrijeme šetnje upozorio da prestanu dovikivati jer bi se mogli loše provesti, tada je iz civilnog dijela počelo masovno dovikivanje. Ubrzo bi tada padala komanda da se vratimo u prostorije, a onda bi naši čuvari policajci počeli svoje orgijanje.Obzirom da su nam dozvolili brijanje, nakon Stajićeva gdje su nam oduzeli sav pribor za održavanje higijene to smo ovdje morali kupiti novi, koji su uvijek stajali kod njih. Prilikom svakog brijanja mi bi skupili novac za kupnju, oni bi kupili a mi dobili stare žilete s kojima bi se redovito isjekli. Nove nikad nismo dobili.Ovaj je logor po opskrbljenosti (zgrada, voda, struja, grijanje, sanitarije) bio bolji od Sremske Mitrovice, a odnosu na Stajićevo djeluje kao hotel, ali sada znam da su mi dva i pol mjeseca provedena u niškom kazamatu bila najteža.

ISKAZ - LOGOR Niš, srbija 1) DOLAZAK U LOGOR Nakon rasformiranja logora u Stajićevu 23.12.1991. dio zarobljenika (nas oko 300) prebačen je sa šest autobusa u kazneno popravni dom u Nišu. Desetak prekobrojnih koji su zadnji pročitani i nisu imalili svoje sjedalo u autobusu porazmještani su po autobusima. Bio sam među njima. Sjedili smo na podu i stepenicama na zadnjim vratima. Kroz vrata je puhalo i donosilo prašinu i smrad ispušnih plinova vozila u prometu. Krenulo se oko 12 sati i uz jedno stajanje stigli smo oko 23 sata u dvorište zatvora. Uz uobičajeno maltretiranje u autobusu kao što je obvezno sjedenje tako da su vam ruke iznad glave, a glava mora biti spuštena među koljena. U tako savijenom položaju bili smo odlična meta policijskih pendreka, udarcima nogu, šakama i ostalim “priručnim predmetima”. Stajićevo je prvo grozno iskustvo i mislili smo da će u Nišu biti bolje, ali smo već nakon izlaska iz autobusa požalili što smo otišli iz Stajićeva. Prvo smo izišli mi prekobrojni i poredani uza zid na ulazu u zatvor. Glava dolje naslonjena na zid i ruke na leđa bili smo prvi koje su svi u prolazili pozdravili bujicom psovki i serijom kojekakvih udaranja.Za nesreću ispred nas točno u visine koljena stajala je drvena klupa i svojim oštrim bridom urezivala se do kosti. Stajali smo tu poprilično i veća muka nam je bila ta klupa nego udarci čuvara. Već prvim povikom policajaca i “ostalog odbora za doček” kako smo došli tamo da nas malo urede te obveznim duplim špalirom s palicama i ostalim rekvizitima ,stali su tući i tjerati na jedna vrata (poslije smo vidjeli da je to glavni ulaz u zatvor) .Od tih vrata vodilo je stubište na više etaže. Konačno smo kad su svi već prošli i mi došli na red za ulazak. Bio je mrkli mrak i nismo ništa vidjeli. Padali smo preko stuba koje nismo mogli vidjeli. Morali smo stajati svaki na jednoj s rukama iznad glave, a glavu osloniti na bočni zid. Policajci ili ma tko drugi, koje mi nismo mogli vidjeti ,nemilosrdno su udarali gdje bi god stigli i uz obvezno hihotanje nakon svakog udarca. Ako bi se onaj koga su udarili ili pomakao ili eventualno ispustio bilo kakav zvuk imali su za njega poseban tretman. Prvi smo put čuli kako se netko koji se nazivao “Rambo” hvalio kako će se on pobrinuti za naše dotjerivanje uz nemilosrdno udaranje i zlurado cerekanje, uz već poznatiji rječnik psovki na račun ustaša i Hrvata. Naročito bi se okomili na onoga tko je svojim izgledom ,odjećom ili visinom odudarao od ostalih ili bi se od neočekivanog udarca ili udaraca odmaknuo od zida. Onda bi ga njih više počelo istovremeno tući dok im ne bi dosadilo. Tako smo se pomicali stepenicu po stepenicu do drugog kata uz neprestani “tretman”.Kad smo konačno došli do druge etaže i po nekom prozivanju smješteni smo u sobe s vojničkim krevetima na kat. U svaku sobu po pedesetak. Stjerani u sobu, a iza nas su se s treskom zatvorila vrata. Nastao je tajac. Nije bilo više odbora za doček. Čuli smo samo da su se s treskom zatvorila teška metalna vrata u dnu hodnika na metalnoj rešetki. Bilo je mračno, bez svjetla. Polako smo se osvrtali i prilagođavali tami. Onda je netko rekao da je valjda gotovo za danas i da se svatko smjesti na krevet. Polako smo se u najvećoj tišini šaptom dogovarali gdje će tko i smještali se. Bilo je ležajeva za sve. Za zarobljenike u Nišu otpočela je dvomjesečna Golgota.Odmah su počele druge nevolje. Naime nisu nam dali odlazak na obavljanje fizioloških potreba. A nismo ni znali da li ima i gdje su sanitarije. Onda je netko rekao a se mora otići do dna hodnika i obratiti se čuvaru s druge strane rešetke za dozvolu. Pojedinci, koji se nisu baš zaplašili dočeka ili oni kojima je bilo najviše nužda ,otišli bi do rešetke i na svoj način pokušali tražiti da im se objasni gdje su sanitarije i tražiti dopuštenje. Onda bi čuvar rekao da se dođe do rešetke da se predstavi sa svim generalijama ,uz obveznu izjavu koliko si ubio, zaklao ili silovao Srba. Normalni položaj je bio je uvijek isti : glava dolje i oslonjena na rešetke ,ruke na leđima. Dok bi se recitirali traženi “podaci” s rukama proturenim kroz rešetke čuvar bi s palicom tukao zatočenika. Kad bi mu dosadila obrada rekao bi gdje je WC i dao dvije minute za obavljanje nužde. Prakticirali su da se logoraš mora obraćati čuvarevoj palici koju bi oni predstavili kao “Karađorđe” (“ Jer će nas ona srediti kao Karađorđe balije”) sa naglaskom na “Vi” i obveznim pozdravom: “Dobra veče Karađorđe,kako ste?”.Onda bi oni uz svaki put drugu izliku “Karađorđem “udarali po glavi ,ramenima ,koljenima i svim dostupnim dijelovima tijela. Posebno zadovoljstvo im je bilo udarati zabijajući palicu u trbuh ili aperkatom u prepone. 2. BADNJAK Na zvuk sirene u 6 sati mračnog jutra nakon prve noći provedene na krevetu ,za razliku od betonskog poda konjušnice u Stajićevu ,uz tresak vojničke cokule otvorila su se vrata sobe i mi smo instinktivno poskakali s kreveta i uz poznati stav stali uz krevete. Nisu svi stigli stati uz krevete i onda je počela “obuka” ,uz poznate metode udaraca, kako se mora ustajati na zvuk sirene iz kreveta. Morali smo ponovo svi leći na krevete i na čuvarev znak skakati iz kreveta. Naravno njima se to nije svidjelo pa smo uz “korekcije” pendrecima i inim udarcima to vježbali dok im nije dosadilo. Tražili su da sve naredbe treba izvršavati u najkraćem roku premda im kako god mi napravili nije bilo po volji. Bila je izlika za “obuku”.Potom smo morali svi skinuti privatne odjevne predmete i obući rashodovanu vojnu odjeću. Kako kog zapadne, ali nikad nisam vidio jadnijeg prizora od tih logoraša neobrijanih, zararaslih, prljavih, puni modrica, u poderanoj i izblijedjeloj vojnoj SMB odjeći. Došao je neki časnik ranga pukovnika u sobu i zapitao:“Ko je ,bre, od vas berberin? Koje od vas u civilu brico?” Svi su šutjeli.“Zna li ,bre, ‘ko od vas da šiša?”.Onda sam gruntajući u sebi zaključio da ne može biti gore ako kažem da ja znam. Rekao sam da nešto znam od tog posla. Uz napomene da nisam berberin već onako malo znam, prihvatio me kao “bricu”.Jedan od čuvara odveo me u prizemlje u jednu malu prostoriju veličine nekoliko kvadrata gdje je već bio jedan logoraš sškarama i mašinicama za šišanje.“Brico evo ti pomoćnika i da mi, bre ,sve ove nove ustaše danas ošišate!”Stari brico bio je Mile Bilić iz grupe od 180 branitelja Mitnice, koji su se predali 18.11.91. i potom dovezeni u Niš. Dakle ,bio je starosjedilac. Nismo smjeli razgovarati međusobno. Mile je prvo mene ošišao na nulu. Kad je bio gotov i pogledao me onako zaraslog u bradu stariju od mjesec dana prilično prljavog s masnicom ispod oka od sinoćnjeg “Karađorđa” i svježe ošišane glave ,kiselo se nasmijao i prošaptao:”Krasno izgledaš!”Potom su počeli u grupama po četiri zatvorenika dovoditi u susjednu blagovaonicu. Poredali bi ih licem okrenute prema zidu.Onda bi ih tukli s leđa na sve moguće ačine. Zaletavali se u njih s obje noge u leđa da bi ovi od neočekivanih udaraca licem udarali o zid i padali. Onda bi ih još u ležećem položaju “dotjerivali “ udarcima nogu uz psovke i povike:”Diž’ se ,bre, šta tu ležiš. Ko ti je dozvolio?”.Nakon toga su ih po dvojicu okrvavljenih lica, izudarane da su jedva disali ,uvodili kod nas i rekli :“Šišaj ih, bre, na ćelavo!”Ručna i električna mašina, normalno, rezale su na dva zupca, a ostali dio čupale. Prvo smo rezali škarama ,a potom uz muku ručnom ili elektromašinom pokušali koliko toliko ošišati, a da im ne izazivamo dodatne muke uz već ionako previše boli. Dok smo šišali nisu tukli zatvorenika pa sam koliko sam smio i mogao odugovlačio s obradom da bar malo vremena branitelji ne budu na nemilosti čuvara. Čuvari su gledali kako s mukom šišamo i vidjeli šansu za još jedan način torture. Uzeli bi elektromašinu i počeli gurati kroz kosu hineći kako ih šišaju ,nemareći pritom što je mašina više čupala kose nego rezala. Pritom bi se cerekali i uživali u bolnim grimasama onog kog su “šišali”.“Rambo” me pogleda ,tada sam i ja njega mogao ispod oka pogledati, niskog rasta, iscerenog lica tako da sam mu vidio nepravilno izrasle zube s slomnjenim desnim očnjakom, i kad je vidio šljivu pod desnim okom upita me:”Šta ti je,bre, to?“Uspomena iz Stajićeva” slagao sam.Nije me prepoznao,ali bilo je to trag njegova “Karađorđa” od sinošnje zamolbe za odlazak na WC. “Ako i treba “ reče i izađe se iživljavati na preostalim zatvorenicima u trpezariji.Taj smo dan do 19 sati navečer već nateklih ruku od stiskanja ručne mašine stari brico i ja uspjeli ošišati oko dvije stotine logoraša. Krasan Badnjak ,razmišljao sam u sebi dok me čuvar pratio u sobu. Ruke su me boljele od stiskanja škara i mašinice Sjetio sam se da je netko u Stajićevu rekao da je u Mitrovici najgori tretman. Onima, koji su otišli u Mitrovicu, nisam nimalo zavidio. Pokazat će se međutim , da je od svih ,ako se može rangirati pakao, Niš bio najgori.Kad sam ušao u sobu i kad su me vidjeli ošišanog na nulu i sa šljivom na oku obasuli su me pitanjima. Ispričao sam im tretman šišanja i kad su shvatili što ih čeka jadni izgled lica zamijenili su još jadnijim. Grimasama, psovkama i uzdasima svatko je na svoj način zamišljao što nas očekuje.Znao sam da se sada na slobodi, u tako blizoj, a tako dalekoj domaji, vrše zadnje pripreme jela, pića i kolača. Božić je i vrijeme mira. Dogovaraju odlasci na ponoćku gdje sam ja ? Mislio sam da je to samo ružan san. Gladan kako već može biti gladan logoraš. Ležao sam i prebirao misli. Bože zbog čega je ova kazna ?Zašto baš ja ?Gdje sam pogriješio ?Čime sam to zaslužio? Zar zato što smo htjeli ono što već drugi imaju? Nismo željeli tuđa,tražili smo svoja prava. Nismo otimali tuđe, nismo napadali tuđe domove ,branili smo svoje.Kako je moguće da dojučerašnji ljudi postanu takve zvijeri. Što se to dogodi s čovjekom da se preobrazi u nečovjeka. Koji su to poticaji i uvjerenja da to što rade smatraju ispravnim.Zašto ono što sebi uzimaju za pravo ne daju drugima. Mora da je ipak greška u kodu. Čovjek je ,kažu umni ljudi, genezom nastao od životinje. Valjda nisu sve sličnosti izbrisane pa se ponekad vraća u oblik svojih predaka. Dugo nisam mogao zaspati. Na koncu s uvjerenjem da su naše patnje zalog ljepšim svim budućim Badnjacima , utonuo sam u san. Sanjam kako sam sa svojima za prazničkim stolom s obiljem kako je i priličilo za te praznike. I kad bi posegnuo za nečim uvjek bi mi se netko ili nešto ispriječilo. Kao da su mi vezane ruke i ma koliko e trudio nisam uspio ništa doseći. Tantale i Sizife dobili ste brojno društvo.Dreka sirene i zvuci ,koji su se stvarali skokovima iz kreveta ,vratili su me u zbilju.Čestit Božić logoraši tiho sam pomislio u sebi,ali sva je zgoda da će biti jedan od najtužnijih. I bio je.

ISKAZ - LOGOR Niš, srbija Fra Branimir Stjepan Kosec Put u nepoznato (NIŠ) Ta vožnja po lošim cestama trajala je dugo. Konačno je ona razbila i naše strahove nametnuvši ponovno razmišljanje o tome gdje smo i kamo ćemo. Opet smosmo osjetili da je autobus na dobroj cesti, na asfaltu, te da je to prometna cesta, jer svaki smo čas vidjeli svjetla automobila koji su dolazili iz protivnog pravca kretanja. To nas je malo smirilo. Nakon dulje vožnje ušli smo u jedno veće mjesto, vjerojatno neki grad. Autobusi se kretao između nekih zgrada i tada je stao. Naređeno nam je izaći iz autobusa, jedan po jedan. Autobus je bio stao sasvim blizu ulaza u neku veću zgradu. Opet nas je na ulazu čekala skupina policajaca s pendrecima. Trčali smo između njih i utrčavali u prostoriju. Kad sam stupio u nju, bilo mi je jasno da sam opet u nekom zatvoru, ali nitko nije znao u kojem smo mjestu. U toj sobi svatko od nas je morao stati kod jednog kreveta i tako smo dugo stajali i čekali. Stražari su nas svaki čas nas prebrojavali. Nakon izvjesnog vremena odvodili bi nas, jednog po jednog, u drugu sobu, u prostoriju koja je mogla služiti za blagovaonicu. Tu su nam dali jesti kruh i neko tijesto. Nakon toga su me vratili opet u sobu s krevetima i opet sam morao stajati kod kreveta. Nakon dugo vremena netko je dao naredbu da pripravimo krevete za spavanje i da legnemo. Bili smo umorni i prestrašeni. Umor je tražio san, a strah budnost. K tome nas je svaki čas netko dolazio kontrolirati. Kad već nismo bili u stanju reagirati na te preglede, ostavili su nas na miru; možda su se i sami umorili. Ujutro smo saznali da se nalazimo u vojnom zatvoru u Nišu. Ponovno je počeo zatvorski život. Onda su počele različite zapovijedi. Poslije ustajanja svi smo išli na umivanje, i to sve na brzinu, pa u WC, u skupinama kako bi koji stražar izbrojio. Zatim je uslijedilo čišćenje sobe. To su radili redari koji su se mijenjali svaki dan. Iza toga je bio doručak, i to negdje između 8,00 i 9,00 sati. Doručak se sastojao od komadića kruha, malo pekmeza i čaja na dnu šalice; to je bilo sve. I tako svakog dana isto. Ručak je bio iza 13,00 sati. Jeli smo jedno kuhano jelo. Hrane smo dobivali količinski vrlo malo, nešto na dnu plastične šalice, i uz to komad kruha. Večera je bila ista kao ručak. Sve u svemu, hrane nije bilo dovoljno, ni izdaleka onoliko koliko je jednom organizmu potrebno. Tako su nas mučili i fizički izgladnjivanjem, a ne samo psihički ispitivanjem i prijetnjama o suđenju za izmišljene krivnje. Toliko su nam prijetili strijeljanjem da već nismo ni reagirali na te prijetnje. Ni ja ni ostali nismo znali koji je dan i koliko je sati. Računali smo brojeći po sjećanju, ali smo gubili orijentaciju. Nismo se brijali, jer su nam oduzeli pribor za brijanje ne dozvoljavajući da ga držimo kod sebe. Nakon tjedan dana zatvora, onih dana u Mitrovici, Aleksincu i u Nišu, donijeli su nekoliko aparata za brijanje sa žiletom da se obrijemo. Dok se tko brijao, uz njega je stajao stražar. Jednim žiletom trebalo se obrijati 15 do 20 osoba. Oni koji su bili prvi, mogli su se obrijati, ali oni oni posljednji u grupi uzaludno su se trsili; žileti više nisu rezali i brada je ostala neobrijana. Ne znam kada, ali nakon nekoliko dana boravka u Nišu ošišali su nas “do gola” i zatim poveli na kupanje. Nakon toga su nam dali stara i poderana vojnička odijela. Kad smo ih obukli, toliko smo se izmijenili da se nismo mogli prepoznati. Netko je to protumačio kao namjeru da nas pošalju u prve bojne redove na ratište, da nas postave ispred vojnika kako bi nas pobili naši vojnici. Naravno, takva pretpostavka bila je dovoljna da se u nas ponovno uvuče novi crv straha. No, hvala Bogu, to se nije dogodilo.Opet su počela ispitivanja, nova, niška. Trajala bi satima. Ispitivali su me sve od početka pa nadalje. Sve sam to morao govoriti više puta. U takvom načinu ispitivanja postojale su različite zamke, jer bi me u tom nizanju događanja ispitivač naglo prekinuo upitom o nekoj konkretnoj osobi, za nekog viđenijeg i odgovornog Vukovarca. Inače je ispitivače zanimalo: tko je zalazio u samostan, koliko je ondje bilo vojske, koliko oružja, koliko snajperista u tornju i sl. Ta pitanja, koja su pretpostavljala da je samostan bio jedno od uporišta vukovarske obrane, ispitivač je često ponavljao i očito je da ga moji odgovori nisu zadovoljavali, pa dugo nije vjerovao mojim negativnim odgovorima. Na ta i druga pitanja trebalo je odgovoriti još i pismeno. Ispitivao me samo jedan ispitivač. Čini mi se da mi je konačno povjerovao, pa je prestao ponavljati ista pitanja. Mjere ponižavanja su bile različite. Neke je najvjerojatnije netko domislio prije primjene, a druge su stražari i zapovjednici stražarskih skupina izmišljali dok su bili na dužnosti. Tako, kad smo jednom došli na ručak, stražar je viknuo :”Tri prsta u zrak! Sada ih skupi i krsti se sa tri prsta i moli Očenaš”. Tada smo učili križati se s tri prsta. Jedan zatvorenik nije htio odbivši to križanje obrazloženjem da on nije vjernik već komunista. Stražar ga je izudarao do te mjere da mu je drugi puta ruka sama letjela i učinio je jasni znak pravoslavnog križa. Stražari su imali obrazloženje za ovu “vjersku pouku” govoreći: “Odsada ćete se svi samo ovako krstiti, jer ste u Srbiji. To vam treba biti jasno”. Jasno nam je bilo da smo u Srbiji i da nas tuku. Jedan nas je Srbin učio pjevati različite srpske pjesme, napose četničke. I od vremena do vremena stražari su tražili da ih pjevamo. U ovaj naš preodgoj spadalo je i izrugivanje našim političarima; neprestano su ih psovali i prijetili im sudom i smrću. 3. Smrt pretučenog mladića U Nišu su dani tekli sporo, puni neizvjesnosti. Naravno, bio sam zabrinut za svoju budućnost, ali sam mislio da je proteklo vrijeme kad su naši osvajači mogli s nama raditi što su htjeli. Ispitivanja su nagoviještala suđenja. Sve to, mislio sam, još me čeka. Mučilo me i to što ništa nisam znao što se događa s mojom braćom u Mitrovici. Ondje sam kratko vrijeme bio u sobi s Ivanom i Slavkom, a Antu sam vidio kad sam se vraćao s ispitivanja. Ništa nisam znao o Martinu; pretpostavljao sam da su starca pustili na slobodu. Stanje se je u zatvoru neznatno popravilo nakon što nas je pohodilo zastupstvo Međunarodnog Crvenog križa u pratnji srpskog Crvenog krsta. Sve su nas popisali i nakon toga nam je svima olakšalo, jer sada ipak netko zna da smo živi i gdje smo. Stražari nas nisu više tukli kad bi im to palo na pamet, ali su i sada stalno izmišljali različite načine psihičkog mučenja.Jednog dana došao je stražar po mene s napomenom da me traži komandant logora, pukovnik Jovanović. Mislio sam da me opet čeka ispitivanje, ali me je iznenadio pozivom da sjednem, kada sam došao u njegov ured. Upitao me da li znam da je umro jedan zatvorenik, neki mladić Mesić iz Vinkovaca, iz Novog Sela. Bio sam čuo stražare koji su govorili da su jednog ustašu, “zengu”, toliko tukli da je poslije umro, ali nisam znao da li je to uistinu tako ili ne. Komandant je nastavio da uprava zatvora eli da se pokojniku dade sprovod po običajima njegove vjere i da se na njegov grob upiše njegovo ime i prezime. Rekao je da je slao službenika u Niš da potraži katoličkog svećenika, ali ga nije našao. Saznao je da katolici imaju svoj dio groblja u Nišu. Na kraju je pitao da li se pogrebni obred može obaviti i naknadno, ako ne nađu svećenika. Pomislio sam da će mene poslati da ispratim pokojnika, ali to nije spomenuo. Ne znam kako je pokopan taj nesretni mladić.U sobi nismo mogli međusobno povjerljivo razgovarati. Znali smo da je među nama jedan Srbin doušnik. Mislim da su svi zatvorenici molili za svoje izbavljenje. Nismo molili na glas, ali su mi mnogi su dali na znanje da potiho. Oko 1. prosinca počeo sam moliti devetnicu uoči blagdana Marijina Bezgrešnog začeća. Nastojao sam izabrane molitve moliti svaki dan u isto vrijeme. Tih dana završila su prva ispitivanja i neke među nama su počeli otpuštati iz logora; govorilo se da ih voze na razmjenu. To je pokrenulo val nade i unijelo neko novo i drukčije iščekivanje u našu sobu. Ponadao sam se i ja skorom oslobođenju iz tog predvorja pakla. Nada me nije iznevjerila. Uvjeren sam da je ustrajnost u molitvi urodila plodom. Jednog dana u toj mojoj devetnici pozvao me stražar i poveo na ispitivanje. Ovaj put me je odveo u neku drugu prostoriju, a ne u onu u koju sam odlazio redovito. Kad sam stupio u nju, bila su ondje tri mlađa čovjeka u civilu, službenici KOSa, vojni ispitivači. Svi su imali pištolje. Dvojica su sjedila, jedan s jedne i drugi s druge strane stola, dok je treći hodao po sobi; i on je stavio pištolj na stol. Meni su naredili stati uza zid i ruke držati na leđima. Počeli su postavljati različita pitanja, tipična za tzv. “unakrsno” ispitivanje. Pazio sam što ću odgovoriti. Oni su upadali jedan za drugim svojim pitanjima, koja su zapravo predstavljala optužbe da smo mi svećenici u Vukovaru huškali narod protiv srpskog dijela stanovništva grada, da smo poticali Hrvate da kolju Srbe, da ubijaju djecu. Vraćali su se na pitanja na koja sam već više puta dao negativne odgovore: o broju vojnika, “ustaša” koji su navodno boravili u samostanu, o broju topova u samostanskom dvorištu, pa o snajperskim gnijezdima na tornju. Njihova pitanja letjela su sa svih strana kao vatra. Stalno sam ponavljao niječni odgovor. Teže je bilo uvjerljivo odgovarati na pitanja koja su pogađala stvarnost: tko je sve dolazio u samostan k nama, i to od policije, vojske i drugog osoblja s kojim obrambenim zaduženjima? Izbjegavao sam odgovore tvrdeći da ne poznajem ljude po prezimenima, jer sam u Vukovaru bio tek godinu dana ; odgovarao sam da poznajem ljude samo po viđenju i kad bih koga vidio , mogao bih reći da li sam ga i gdje sam ga prije vidio. To je ispitivanje trajalo oko sat vremena. Na kraju su tražili da potpišem izjavu koju je jedan od njih napisao. Nisam htio potpisati da prije ne pročitam što piše. Onda je pružio papir , ali nisam mogao pročitati jer su mi oduzeli naočale. Zatim mi je jadan od njih pročitao napisanu izjavu, zapitavši prije da li ću mu vjerovati da čita ono što piše. Pristao sam i tada je pročitao. Nisam se složio sa jednom rečenicom koju je bilo moguće iskoristiti kao optužbu. Na moj zahtjev to je on izbrisao i onda sam izjavu potpisao. Prije nego me stražar odveo, jedan je od njih dobacio:”Taj je sigurno studirao politiku u Vatikanu i onda su ga poslali u Vukovar.” Izvod iz knjige “VUKOVARSKI FRANJEVCI”

ISKAZ - LOGOR NOVI SAD, Vojvodina Dolaskom u Novi Sad 21.11.1991. oko 22:30 sati pred sportski centar “Spens” opet su prozvani da se postroje oni koji su bili izdvojeni odnosno oni kojima su bili oduzeti osobni dokumenti u Dalju. Tadaa počinjem shvaćati da će naša Golgota biti i teža i dulja i da nećemo tek tako preko Bosne u Hrvatsku. Pri postrojavanju na galeriji u Spensu u dvije vrste, naređeno nam je da se vrste razdvoje na dva koraka kako bi ispitivači (“islednici”) mogli nesmetano prići zarobljeniku kojeg žečle ispitivati dok smo mi ostali morali stajati mirno s “glava dole-ruke na leđa”. Prilazili bi nam s leđa i dodirom po leđima naređivali nam da istupimo iz vrste i priđemo prostoru za ispitivanje. Prilikom postrojavanja prepoznao san dvojicu SUP-ovaca koji su vršili “obezbeđenje” osoba prilikom otvaranja sajamskih priredbi novosadskom sajmu - ali oni su se uz mali zastoj ponašali kao da se nikad nismo vidjeli, iako su na proljetnom poljoprivrednom sajmu na štandu “Borova” popili uz priču kavu i piće skupa s predstavnicima sa štanda “Miloje Dakić”. Oko 12:00 pozvan sam na ispitivanje, koje je vršio nekakav isljednik, vjerojatno iz Novog Sada kojega nisam poznavao. Pitao me tko je napadao Vukovar, tko je izvršio napad na JNA i srpsko stanovništvo, tko je ubio ljude za koje ja nikada nisam ni čuo, možda sam ih ja i viđao ali nisam znao da su stradali jer je u 1990. i 1991. Na području Vukovara bila velika migracija, pa su ljudi odlazili tražeći posao, a on meni kaže da su odlazili Dunavom, na što sam mu odgovorio da mi nije poznato jer sam do 7. Mjeseca radio i onda otišao na odmor s familijom. Tvrtka “Borovo” svima je uposlenima uputila da se do 05.08.1991. vrate na posao inače gube status zaposlenika i tvrtka prema njima nema nikakvih obaveza. U međuvremenu dok sam odgovarao na pitanja isti je vršio pregled mojih dokumenata i torbe u kojoj sam imao osobni pribor, odjeću za presvlačenje, nešto novaca, tablete za pročišćavanje vode te zavoj-gazu i prvi zavoj. S podsmjehom me pitao što će mi to ako nisam učesnik rata, na što sam mu ja uljudno odgovorio kako je na području grada Vukovara vodovod razrušen i voda nije za upotrebu bez prokuhavanja ili ako se upotrebljava bunarska voda onda se dodaju tablete za pročišćavanje vode što je podijeljeno svima onima koji su vršili neke radnje za opskrbu stanovništva kao civilna zaštita. Na moj se odgovor ironično nasmijao i pokazujući moju osobnu iskaznicu pitao hoćemo li mi svoju državu i hoće li ona biti čista od Srba i znam li ja koliko ima srpskih obitelji u Tihaljini. Zbunilo me spominjanje imena Tihaljina, sjetio sam se da je neko spomenuo da se 20.11.1991. osnovala država Herceg-Bosna u mjestu Grude, a u mojoj osobnoj iskaznici podaci o mjestu rođenja su Grude, na što mu ja kažem da mi u Vukovaru u zadnje vrijeme nismo imali ni s kime u vezu, pa ne znamo što se u svijetu događalo. Što se tiče moga saznanja koliko u Tihaljini ima srpskih obitelji rekao sam da ja to ne znam, a niti me je to interesiralo, a ako pita na osnovu podataka iz osobne iskaznice rekao sam da sam ja kao dijete otišao iz toga kraja, a u Tihaljini nisam nikada ni bio pa ni ne poznajem strukturu stanovništva, Nato me je mrgodno pogledao i promrmljao da ću znati. U to sam ga zamolio ako mogu dobiti čašu vode, jer sam na kraju hale spazio šank s pipom za vodu, na što mi je odgovorio da ne mislim ja valjda da je on moj sluga, na što sam mu odgovorio da sam ga samo zamolio da bi mogao popiti lijek za umirenje i izvadio sam ga iz džepa s namjerom da ga progutam bez vode, uz njegovo odobrenje, na što me je pogledao uz riječi da će mi donijeti vodu i za divno čudo to je i učinio. Pitao me je zatim zašto držim zavoje. Odgovorio sam mu da je, dok smo se nalazili u prostoru mjesne zajednice pala pancirna granata, te sam povrijeđen u nogu (na kojoj sam već imao zavoj) i da sam zadobio lakši potres mozga od detonacije radi čega i pijem tablete. Ispitivanje je završeno oko 3:00 , 22.11.1991. Poslije moga odgovora rekao je da se sa mnom neće više natezati i da izađem van. Predao me je stražarima koji su čuvali ostale zatočenike na galeriji “Spensa”. Obzirom da je galerija sva ustakljena mogli smo odozgo vidjeti da je velika dvorana puna prognanika i da uniformirani vojnici-policajci obilaze iste i izdvajaju pojedince, naročito mlađe muškarce. Kad je ostao jedan stražar tada mi neko došapne ako trebam vršiti fiziološke potrebe da ne idem nikako sam, jer su neke već pretukli, nego samo ako se ide grupno. Zahvalio sam konstatirajući kako sam to već iskusio. U rane jutarnje sate vršila se smjena stražara, pa ako bi nam dozvolili da sjednemo na pod, na pločice na njihovu komandu “diž’ se bando, stižu vojvode” morali smo brzo ustati s glavom dolje i rukama na leđima. Tek smo kasnije uvidjeli da se ovi policajci međusobno tako nazivaju, kad bi i svaki upad njihovog civila tako nazivali.Cijelu noć dovozili su prognanike između kojih su izdvajani budući zatočenici. Istog dana oko 8:00 dolazi grupa isljednika i prolaze ispred nas postrojenih. Jedan me pita poznajem li ja nekog Iliju Šarića, velikog krvnika koji mu je, kaže ubio nekog iz familije u Vinkovcima. Odgovorio sam mu kako ja poznajem tog Iliju Šarića koji je nastanjen u Vinogradskoj ulici, ali znam da on u toku ratnih zbivanja nije nigdje išao od kuće, koliko je meni poznato on je stariji čovjek, umirovljenik i za vrijeme rata radio je kao pripadnik Civilne zaštite, sve dok mu nije srušena kuća i poginula žena i tada se povukao skladište u Vukovar. Tada mi on kaže da je to mlađi čovjek, na što mu ja kažem da ovaj Šarić ima već dvoje unučadi. Poslije tog razgovora on se nešto dogovara sa ostalom dvojicom i pita me da li ih poznam. Na moj odgovor da ih ne smijemo gledati dozvolio je da pogledam ostalu dvojicu. Potvrdim da ih poznajem, njega iz svatova Darka Bekića, a ovoga kao djelatnika osiguranja na otvaranju Novosadskog sajma, i da sam ga zadnji put vidio na otvorenju proljetnog sajma u petom mjesecu. Završetkom razgovora isti je zatražio moju iskaznicu kako bi pokušao tražiti da me puste kao zatočenika jer su, kaže predviđene teške mjere za nas izdvojene. Dok smo tako s njima razgovarali, bez onoga “glava dolje-ruke na leđa” u njihovom međusobnom razgovoru pada prigovor nekom tko je nad njima vršio ispitivanje, kako su se ponašali u toku agresije na Hrvatsku. Tada i ja pogledam u tom pravcu i vidim da dok ljudi prolaze dolje u veliku halu, kontrolu vrše gospoda Ðorđe Prokić i Duško Gedošević. Inače dok su ova dvojica stajala sa mnom, po auli Spensa šetali su se neki Borovčani i Vukovarčani: danas pokojni Dušan Grubić, Medaković, Boško Mitrović, Ðorđević Ðoca, pravnik-sudac Slavoljub Sremac. Prolazeći pored nas nitko od njih nije dao nikakav znak da nas poznaje iako sam s nekima od njih proveo svoj radni vijek u Borovu. U međuvremenu prilazi nam stražar pa se moram vratiti u vrstu i pripremiti za pokret, u to stiže supovac s osobnom kartom izvinjavajući se za negativan odgovor, uz grdnju svojih pretpostavljenih. Zahvaljujući se svoj trojici na pokušaju uputio sam se s ostalima u autobus koji nas odvozi, sada znam u Stajićevo.Ulaskom u autobus s nama su u pratnji dvojica milicionara naoružani automatskim oružjem. Odmah po polasku iz Novog Sada isti su na naše iznenađenje zatražili da podignemo glave gore. U kasnijem razgovoru saznajemo kako nam je svima zaiskrila nada da nas voze u Hrvatsku. To se ubrzo rasplinulo jer sve je to bila igra da nekog prepoznaju iz svoga susjedstva. Obojica su bili mlađi, uredno obučeni i izbrijani, jedan je čak pitao nekog starijeg:”Šta je komšija zar me ne poznaješ, a toliko sam puta prošao pored tvoje kuće?” Čovjek mu odgovara da ga se ne sjeća, na što mu ovaj govori da će ga se dobro sjećati i pamtiti. Zatim slijedi komanda: “ Glava dole-ruke na leđa, marvo jedna neodgojena”! Zatim nekoj ženi postavljaju pitanje gdje su joj sada prijatelji ustaše i gdje su joj sinovi. Bilo je među nama i vrlo starih osoba, te su postavili pitanje ima li među nama domobrana. Javi se ispred mene jedan stariji gospodin osamdesetih godina, na što mu jedan policajac priđe i udari takav šamar da je cijeli autobus zazvonio. Slijedi zatim pitanje ima li među nama još ustaša, a odmah iza toga odgovor kako smo svi ustaše u genima, uz obavezno udaranje pendrekom i kundakom u leđa.

ISKAZ - LOGOR OVČARA, Vukovar HOROR OVČARE Oko 14.30 sati autobusima smo odveženi u pravcu ekonomije Ovčara. U koloni je bilo 5 ili 6 autobusa. Iz moga autobusa su četnici u maskirnim uniformama izveli Jakova Šimunovića i osobu koja sese preziva Adžaga. Dolaskom pred neki hangar na Ovčari, morali smo izaći iz autobusa. Od autobusa do ulaska u hangar bili su postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji smo morali proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima pušaka te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila, i to: Bulić Miloša zvanog Bulidža, osobu po imenu Ðuro (po zanimanju ribar) također je premlaćivao zarobljene kao i osoba prezimenom Guja (majka mu se zove Marijana i radila je kod suca za prekršaje općine Vukovar). Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar) koji je stajao s nekim kapetanom. Tada me Slavko Dokmanović, odjeven u uniformu SMB s oznakom pukovnika, prozove imenom: “Evo našeg inspektora!” nakon čega četnici naprosto skaču na mene i nemilosrdno me batinaju. Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti.Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo. Nakon što smo tu pretučeni osobe iz dva autobusa rasporedili su na središnji dio hangara gdje se nalazila slama koja je tu bila svježe donesena. Dok sam tu stajao čuo sam razgovor dvojice meni nepoznatih četnika koji su se dogovarali kako će i nas pobiti kao i onih 300 ustaša sinoć. Dok sam tu stajao prilazi mi Zorić Stevan, odjeven u SMB uniformu, te me pitao da li ga poznajem? Neće me ubiti jer sam ja njemu nekada učinio uslugu oko nekih papira koje je trebao dobiti iz općine. Tada su poneki Srbi garantirali za pojedine zarobljene Hrvate, koji su nakon toga izdvojeni, Miloš Ljubičić garantirao je za Stjepana Gunčevića, Berkofer Dragu i njegova sina izveo je sin dr. Ivankovića, kao i Dudaš Vladu, Baungertner Tomicu, Perkovića zvanog Perkan, te jednog mupovca iz Zagreba. Izlaskom iz hangara, stajali smo na samom ulazu u isti. Tada je došao autobus pun četnika u pratnji nekog pukovnika, mislim da se preziva Mrkšić, te da je komadant oklopnih jedinica novosadskog korpusa, jer sam u Sremskoj Mitrovici čitajući list JNA prepoznao njega na slici. Nama koji smo izvedeni upisana su imena kao i imena osoba koje su za nas garantirale. Tada mi je prišao Latinović Boro, odjeven u SMB uniformu, te mi se pohvalio kako je on sam ubio sinoć 50 ustaša. Pošto su četnici iz autobusa ušli u hangar, pukovnik ih raspoređuje u grupe od po 10, te zviždaljkom daje znak za početak premlaćivanja. Kada se je prva grupa umorila, on bi ponovo dao znak te tada kreće druga grupa te se fizički iživljava nad zarobljenicima. Iz hangara su se čuli strahovit jauci, krici i zapomaganje. Nakon batinanja upisuju imena svih zarobljenika. Nakon popisa do hangara dolazi Mile Bakić odjeven u SMB uniformu, naoružan automatskom puškom, te grupu u kojoj se i ja nalazim a koja je ranije izvedena iz hangara, kombijem odvozi u skladište Veleprometa. Oko 13:00 ili 14:00 sati, svi autobusi kreću iz kasarne JNA u pravcu Ovčare, putem prvo za Negoslavce, a onda smo skrenuli lijevo za Ovčaru. Isti su stražari s nama koji su krenuli od bolnice. Do Ovčare dolazimo poslije nešto manje od pola sata vožnje. Pred Ovčarom, odnosno jednim hangarom metalne konstrukcije, veličine cca 50x20 metara, s četvora vrata, dvoja s obje strane, s tim što su jedna bila otvorena, a u hangaru u srednjem djelu je bila razbacana slama. Svjetlo je bilo električno i to putem agregata. Hangari imaju prozore - otvore. Dio hangara, desno od ulaza, bio je pregrađen nekakvom špagom. Pri izlasku iz autobusa vidio sam špalir to jest vojnici JNA, četnici i rezervisti JNA su stajali u dva reda na ulazu s vanjske i unutarnje strane hangara, kroz koji smo mi prolazili, a oni su nas udarali željeznim motkama, rukama, nogama, puškama i raznim cijevima. Usput su nam oduzimali stvari, jakne, satove, vrijednosti, i sve bacali na jednu gomilu. Dokumente su nam oduzimali. Pretukli su nas i to u hodu, dok smo prolazili špalirom. Tako su ispraznili autobus po autobus. Kad su sve autobuse ispraznili, počeli su pojedinačno maltretirati. Ekrema Kemala su posebno tukli, gazili nogama, tjerali da pjeva četničke pjesme. Tukli su ga u hangaru. Tukli su Dadu Ðukića. Tu su bili i Siniša Glavašević, Varenica Zvonko, Jurela Željko, Damjan “Bojler”, Duvnjak Stanko, Križan Drago, Grejza Milan. Damjanova sina Gašu su odveli van hangara, pa ga poslije nisam vidio, imao je na glavi maskirni šešir. Unutra idu redovno i tuku, raspituju se tko nije iz Vukovara, a onog Kemana Ekrema tuku. Povremeno ulazi jedan oficir, u SMB uniformi, nije imao čin na sebi. Krupan, pun čovjek, crn, srednje visine sa zviždaljkom. Ulazi unutra (u hangar) i zviždaljkom zahtjeva da ovi privremeno prekinu s mlaćenjem i suzbija ih da ne teroriziraju zatvorenike. Inače od ovih koji su nas mlatili bilo je u SMB uniformama i u maskirnim uniformama, bilo je i mladih vojnika, ali i starijih. Od Vukovaraca bio je i “Frižider”, vidio sam ga ispred hangara te Duško, a bilo ih je još koje poznajem ali ne znam njihova imena, a bilo je i onih koje i od ranije nisam poznavao. Mlaćenje je nastavljeno i dalje. Pao je mrak. Upalili su svjetla. Počeli su nas popisivati i to ime, prezime, odakle je, godina rođenja, i mjesto stanovanja. Popisivao je jedan s brkovima, u maskirnoj uniformi, nižeg rasta, crn, imao je na sebi “pancirku”. Pisao je na bijelom papiru A-4 formata. Po mojoj procjeni tu (u hangaru) je bilo oko 300 ljudi. Žena nisam tu vidio.

ISKAZ - LOGOR SOMBOR, Vojvodina M.M. Pošto smo dobili zapovijed da idemo u ophodnju s lijeve strane Dunava, koja pripada RH, nas 19 je krenulo u ophodnju i dobili smo upute na koje prostore smijemo odlaziti da ne iritiramo suprotnuu stranu. U toj ophodnji su nas napale oružane jedinice SRJ, te smo imali dva lakša i jednog težeg ranjenika. Počeli smo se povlačiti ne želeći veće sukobe i u tom povlačenju smo se razdvojili odlučili se povući prema Dunavu, kako smo se povlačili pojedinačno, kako bi što manje bili zapaženi. Kada sam došao do zimske luke kod Apatina, tu me zarobila specijalna milicija i kod zarobljavanja su me strahovito udarali kundacima i čizmama, a potom su me sproveli u stanicu milicija u Sombor. Cijelo vrijeme sam šutio, nisam ništa rekao osim što sam jaukao kad su me udarali od bolova. Pri ispitivanju su bile strahote od premlaćivanja i raznih drugih tortura, koje normalan čovjek ne može ni da zamisli , a kamoli da ih se sjeti. Tada sam odlučio da ne progovorim ni riječi, bez obzira na vrstu tortura. Tu sam vidio i ostale koji su bili zarobljeni, a njihovo držanje je bilo vidljivo da su strašno premlaćeni, čak i oni koji su bili ranjeni. Poslije ispitivanja i tortura od tri dana i noći vode nas u zatvor, koji se nalazi u Somboru blizu birtije \"Tri šešira\" ili \"Stari fijaker\", ne znam točno, a i nismo smjeli gledati, jer su nas odmah udarali. Kad smo ušli u zatvor kod vođenja stalno su nas tukli, ostale koji su išli sa mnom su odvodili u zatvorske čelije-sobe, a mene su odveli u samicu u kojoj sam bio malo manje od mjesec dana. U tom zatvoru je bilo svakakvih ljudi, od kriminalaca, ubica, lopova, arkanovaca, šešeljovaca, pa sve do onih koji su bacali bombe po kućama u Srbiji i sa njima su zatvorili ostale naše dečke, a mene su smjestili u samicu, jer kako sam čuo od stražara i ostalih zatvorenika, da sam ja najopasniji. Dolazili su u samicu po dvojica i pitali me za neke ljude iz mog mjesta, koje sam ja dobro poznavao i prijetili mi, kako psihički tako i fizički. Kad su me vodili na ispitivanja, to su bila razbijanja, a cijelo vrijeme mi je reflektor bio uperen u oči, tako da nisam vidio one koji me ispituju i one koji me obrađuju od snage reflektora. Tri mjeseca nisam progovorio ni riječi, nego samo krikove kod tortura, tako da su čuvari govorili -Isus griješi što neće da govori -, ali su bili u nedoumici da li sam ja možda nijem. Nakon tri mjeseca sam počeo odgovarati na postavljena pitanja pri ispitivanju. Nakon mjesec dana samice su me prebacili u zatvorsku ćeliju sa srpskim kriminalcima tako da su se oni iživljavali na meni, bio sam sav slomit - izrazbijan i ne znam dal je i jedna kost na meni bila čitava, a oni su nastavili svoje hirove i torture, a ja nisam od bolova mogao ni disati, a kamoli se braniti. Ti kriminalci su dobili zeleno svjetlo od zatvorskih milicajaca. Nakon određenog vremena su nas prebacivali u druge ćelije, ali nikad sa svojima s kojima sam zatočen, nisam vidio ni kad su nekog vodili na ispitivanja ili bilo gdje, samo sam kasnije saznao da su doživljavali strahote, isto kao i ja, o kojima normalan čovjek ne razmišlja. Mislim da je to bolestan narod i ne mogu shvatiti da mi Hrvati to nismo shvatili za cijelih 70 godina življenja i stradanja u zajedničkoj državi. Koliko je meni poznato u periodu dok sam bio u Somboru, ali nisam sto posto siguran, nas je bilo 12-13 i jedan je podlegao od batina, a oni su govorili da je bio bolestan i umro od bolesti i ako smo mi čuli da su ga premlatili i drugi dan je umro, ja ne znam dal je bio prije bolestan ili ne, mi znamo da je umro od batina.. Nas su redovno obrađivali i to ne čuvari, nego kriminalci i ostali srpskizatočenici - lopovi, ubice, arkanovci, šešeljevci i ostali, koji su nas premlaćivali, neki od njih nisu htjeli, to je zavisilo i kakvi su oni ljudi, jer neki su rekli - nemam ja s tobom ništa, nit me zanima što si uradio -, al većina je bila zadojena mržnjom i iskaljivala bijes na \"Ustašama\", koje treba \"zatrti\" i jedva su čekali da nas mogu obrađivati. Mi smo bili zatočeni 14,5 mjeseci, bez bilo kakvog suđenja ili papira o zatočenju, to se kosi i sa njihovim Zakonom koji je na snazi i sa ostalim svim Zakonima koje je priznato po međunarodnom pravu, jer ne znam što su oni mislili i što su čekali, ali su nas trebali osuditi i uputiti na izdržavanje kazne. Kad se vršila razmjena 14. 08. 1992. g. nama su rekli to ne važi za vas, jer ste vi teroristi-zločinci i za vas nema razmjene. Kad je trebalo biti nama suđenje u 5. mjesecu 1992. g. čuvari su nam rekli, da nas ne smiju voditi, jer se skupilo puno svijeta, koji je razjareni nije sigurno da nas oni mogu zaštititi. Ali ja nisam vidio nigdje toliko svijeta, kao što su oni govorili i nisam to mogao reći da je istina. Kasnije su nas osudili i prebacili nas u Mitrovicu.na odsluženje kazne. U Mitrovici su nas smjestili u ćelije u kojima su bili Manda, Mira, Ksenija, Marin Vidić-Bili i drugi zatočenici samica iz Vukovara. Ispod nas su bili robijaši kriminalci, koji su se pripremali da nas obrađuju tokom noći kad su samo čuvari, ali su nas u međuvremenu prebacili u drugi paviljon, gdje nas je bilo 12 i smjestili su nas po trojicu u zatvorske sobice-ćelije. Stalno je bilo provociranje od strane čuvara, ali ne toliko kao što je bilo u Somboru i ako su nas neki čuvari i fizički maltretirali. Za vrijeme zatočenja u Somboru nas je MCK POSJETIO DVA PUTA, A U MITORICI JE DOLAZIO JEDANPUT MJESEČNO ILI U DVA MJESECA JEDNOM. KAD JE BIO MCK TI NISI SMIO SVAŠTA GOVORITI, JER SU PREVODIOCI BILI SRBI I ONI SU PREVODILI ŠTO SU HTJELI, A AKO SI NEŠTO REKAO POSLIJE SU DOŠLI ČUVARI I PREBILI TE NA MRTVO.. Prevodioc iz Mitovice nam je rekao da je iz Švicarske i da je završio srpsko-hrvatsku školu i mi nismo smjeli reći što smo htjeli , jer smo se bojali posljedica. Dok smo bili u Mitrovici dvaput nas je obišla \"doktorica\", tako su je čuvari zvali i jedanput doktor-muškarac. vodili su nas na kupanje svakih 14 dana, a u ljeto nas nisu vodili na kupanje cijeli mjesec dana i već je bilo neizdrživo i potom su nas odveli na kupanje u hladnoj vodi. U Mitrovici sam bio 9 mjeseci, a ukupno sam bio 707 dana zatočen u srpskim logorima, bez malo dvije godine. Razmijenjeni smo za grupu \"štit\" kod Lipovca i nas je tad bilo 11 zatočenika. Prije razmjene su nas pripremali za razmjenu, te nas zatvorili u jednu prostoriju i nisu nas puštali ni na WC, tako da smo jedva izdržali da se obavi razmjena, jer smo morali obaviti fiziološke potrebe. Kad sam se prvi put pogledao u ogledalo nisam se prepoznao, jer stravične torture i dugo zatočenje su učinili stravične promjene na mom licu, tijelu, kosi. I stalno proživljavam sve one strahote koje sam doživio u 707 dana zatočenja u srpskim koncentracijskim logorima, ne mogu to da zaboravim i imam dosta zdravstveni i psihofizičkih problema, iako se ja trudim i dosta sam uspio u poboljšanju mog zdravstvenog stanja. Žao mi je što se svih detalja ne mogu sjetiti ovog trena, al možete zamisliti što nam se moglo svašta događati za 707 dana tortura, ne daj Bože da to moram još jednom preživjeti, mislim da bi bila lakša smrt nego 707 dana pakla i zločina Sombora i Mitrovice.

ISKAZ - LOGOR Sremska Mitrovica, Vojvodina poznata imena mučitelja u logoru VOJNOVIĆ ÐORÐE ispitivao SR. MITROVICA logor ŠALIĆ istražni sudac SR. MITROVICA logor MEDIĆ ispitivao, posebno maltretirao SR. MITROVICA logor LUKIĆ MATO ispitivao i tukao logoraše SR. MITROVICA logor KRSTIĆIĆ SAŠA ispitivao SR. MITROVICA logor KATALINA MIHAJLO ispitivao SR. MITROVICA logor Kapetan ÐUKA ispitivao SR. MITROVICA logor GOJKOVIĆ SLOBODAN ispitivao i tukao SR. MITROVICA logor CREVAR MARKO ispitivao, hvalio se masakrom u Vukovaru 21-23.11.91. Tortura u logoru Sremske Mitrovice D. K. “MITROVICA – JEDAN DAN” Jutro. Slušam kroz rešetke viku lopova i smijeh stražara. Lopovi idu raditi. Prevrćem se po palači u nadi da ću naći neki položaj gdje me neće ništa boljeti. A možda se i malo zagrijem ispod dekice! Ali, nema šanse, mojih se dva metra ne može pokriti dekicom od 120 centimetara. Slušam zvukove u zgradi. Čujem bat čizama. To su vojni policajci, koji navodno čuvaju Dečke iz « samoborske grupe «, a čuvanje se uglavnom svodi na ljenčarenje u stražari i u vremenu dosade iživljavanje nad tim istim dečkima. Čujem tandrkanje kolica. Stiže doručak, ili ono što se po protokolu naziva doručkom. Klepeće ključ u bravama ćelija prije moje. Osluškujem nerazgovjetne glasove što se približavaju. Ne čujem dobro na desno uho, a i desno oko mi je skroz zatvoreno. Na lijevo oko vidim djelomice. Koraci se približavaju. Kao strojnička paljba zaštekeće ključ u bravi. Vrata se otvaraju i na svoju sreću vidim stražara Ćetković Zorana. « Doručak « ! – vikne, ali s pristojnim glasom. Mongoloidno lice koje glumi kuhara, zagrabi naprstak čaja i ulije mi u porciju zlurado se smijuljeći. Šamarčina ga je doslovce zalijepila za u zid. Gledam situaciju u krajnjoj nevjerici, a Četković mrtav-hladan puni porciju do vrha i daje mi četiri kuhana jaja. Bilo mi je krajnje sumnjivo ovo ponašanje, mada je Četković uvijek bio profesionalac i kao takav uvijek se prema meni odnosio maksimalno korektno, obzirom na situaciju.Nakon par sati ubacuje mi u ćeliju dvije deke i veli: « Sakrij to pod palaču». Situacija mi postaje još čudnija kad za ručak dobijem dupke punu porciju. Situacija postaje krajnje neobična kad poslije ručka dolazi stražar Ljubiša i pušta me da šetam po hodniku, ali samo ispred samica. Lopovi sa druge strane žice gledaju me podozrivo, neki dobacuju ali većina se ponaša korektno. Ogradi prilazi jedan i daje mi rukom znak da priđem. Prilazim polako, a on ispod ograde ubacuje dvije kutije VEK-a i upaljač. Namigne mi i tiho odlazi. Sakrivam cigarete ispod palače i vraćam se na hodnik. Kod ograde stoji nekakav Arapin i zove me da priđem. Pita me da li govorim engleski, te nastavljamo razgovor na engleskom. Iznenada odlazi i nakon nekog vremena donosi najlon vrećicu punu skuhane kave, a u drugoj oko pola kile šećera u kocki. Ta mi je kava bila prva kava od zarobljavanja, a bilo je sigurno više od litre, umalo se nisam komirao kad sam ju svu popio. Uvečer poslije večere dolazi Četković i zove me u stražaru. Nerado idem, jer iskustvo mi govori da se njima ne može vjerovati. U stražari daje mi: troje gaće, nekoliko pari čarapa, dvadesetak tabli tableta vitamina B i C. Na moje veliko čuđenje veli mi: « Tuđmane, ti si Hrvat i ustaša i to je normalno, kao što je normalno da se boriš za Hrvatsku. Moj sin je Srbin i sada je negdje u Hrvatskoj na ratištu. Ako moj sin bude zarobljen ja se nadam da će ga zarobiti neki roditelj kao što sam ja i da će mu olakšati kao što ja olakšavam tebi «.Vraćam se u ćeliju i mislim: « pravi čovjek na pogrešnoj strani». Dragan Kljajić – Mitrovica, drugi dan. U neko doba noći budi me zvuk ključa u bravi. Utrčava nekoliko njih i udarci pljušte. Nešto tvrdo pogađa me u rebra, osjećam miris i okus krvi, koja mi ulazi u usta i guši me. Pokušavam se malo zaštiti, ali nema svrhe i u tim pokušajima pada tama. Dolazim k sebi i vidim da sam u kancelariji nadzornika zgrade. Svjetlo gori. Iznad sebe kroz izmaglicu vidim nekoliko silueta. Nadzornik zgrade Slava Turudić viče pitanja: « Tko je dao cigarete? Tko je dao šećer? Tko je dao deke? « Dere se i mahnito udara. Nadam se nesvijesti, ali ona nikako ne dolazi. Siluete se smjenjuju. Pljušte udarci. Prestajem osjećati bol, samo znam da se nešto događa. Zapadam u neko čudno stanje. Nema boli, nema straha, samo svjetlost. Buđenje je bilo vrlo teško i vrlo, vrlo bolno. Vidim iznad sebe neki lik, kao da je izašao iz neke groteske. Brkovi, okruglo lice, jedno plavo oko, na mjestu drugog smežurana koža. Doktor. Zatvorski doktor – lopov ili ubojica, mislim. U pozadini vidim još jedan lik. Lik se primiče i postaje sve veći i veći. Razaznajem polako obrise lica – Dragorad Sretenović upravnik mitrovačkog kazamata. « Jel živ ? « - kratko pita. « Živ je ! « - kaže doktor ubojica. Drugi lik nestaje. Osjećam ubod u ruku, nekako dalek kao da se to događa nekome drugome, a ja samo promatram. Čujem poslije da su lopovi iskoristili moje premlaćivanje da bi napravili štrajk, na kojem su tražili neke gluposti za sebe. Žilete, sapune i slično. Vraćaju me u samicu poslije par dana. Obuzela me apatija ili neko slično stanje. Živjeti ? – dobro ! Umrijeti ? – isto dobro !Bilo mi je svejedno. Dok ovo pišem svjestan sam da mi je i sada svejedno. Ubili su nešto u meni, nešto se slomilo. Tortura u logoru Sremske Mitrovice Ispitivanja uz svakovrsna batinanja i zlostavljanja vršila su se svakodnevno po više sati, za mnoge i u više navrata dnevno. Ljudi su se s ispitivanja vraćali teturajući, a neki su kroz vrata ubačeni u sobu pa su puzili do ležaja. Većina zatočenika, posebno mlađi za koje su pretpostavljali da su nosili pušku i Mupovci’ za koje su znali pripadnost, bili su bukvalno šareni po cijelom tijelu od tragova policijskih palica, a puni modrica, hematoma, oguljotina, razderotina, nagnječenja i drugih ozljeda od raznih tjelesnih zlostavljanja, koja su, u punom smislu te riječi, bila nepodnošljive i rijetko viđene torture. Začuđujuće je bilo što su fizičke torture i zlostavljanja nerijetko vršili i ‘jugooficiri’. Ne samo da su takve naredbe izdavali stražarima, već su se i sami hvatali palica, a specijalitet im je bio batinanje palicom po golim tabanima logoraša. Ispitivanja logoraša vršili su ‘oficiri za vojnu bezbjednost’ jugoslavenske (srbijanske) vojske, tzv. Kosovci, a prvih mjeseci su im ( ono što ja znam) ‘pomagali’ vukovarski suci i odvjetnici Branimir Majski ( nakon mirne integracije Podunavlja odlukom Predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana imenovan je zapomoćnika Ministra pravosuđa Republike Hrvatske,opet valjda za nagradu), Slobodan Kovačević, Slavoljub Sremac, Jovica Ajduković, ali i mnogi drugo Srbi iz Vukovara. Od navedenih mene osobno su ispitivali Slobodan Kovačević i Jovica Ajduković, te u jednom navratu osobno i tadašnji predsjednik tzv. ‘SAO Krajine’ Goran Hadžić (do rata skladištar u ‘Vupiku’), a u prisustvu njegovog ‘ministra za miliciju’ Bore Bogunovića (do rata radnik vukovarskog ‘Veleprometa’). Ispitivali su me i Darko Bekić i Saša Prekodravac koji su do rata bili pripadnici Službe državne sigurnosti RH, zaposleni u Ispostavi Vinkovci. Ispitivani su morali svojeručno pisati izjave i potpisivati svaku napisanu stranicu poradi autentičnosti prikupljenih dokaza, a najčešće su pod prisilom i batinama morali pisati po diktatu ispitivača i to ono što je on želio da bude ‘istina’ i čime će nekoga optužiti, a na sudu i osuditi. Ubrzo su počeli one ‘tvrđe’ logoraše i one koji su za njih bili krivlji od ostalih stavljati u samice kojih je bilo nekoliko u podrumu i u kojima su uvjeti boravljenja bili vrlo teški i neizdrživi, te na trećem katu gdje je bilo trinaest samica. Prvih mjesec, dva u samicama su bili samo po jedan logoraš u strogoj izolaciji i pod dodatno strožim i brutalnijim uvjetima i tretiranjima stražara. Kasnije su u samice ‘trpali’ i po tri - četiri logoraša, što je bilo dobro jer je nestalo samoće, ali je bilo teško boraviti tombroju ljudi u tako malom i neuvjetnom prostoru. I ja sam se vrlo brzo našao u podrumskoj samici, u uskom prostoru iza rešetaka, bez grijanja, na betonu. Tu samicu danas međusobno zovemo ‘Ledara’. U samicu me je bukvalno ‘strpao’ major Nenad Žigić, koji se pojavio na mom ispitivanju želeći, kad mi već nije uspio doći glave u Veleprometu, da mi bar pogorša život u logoru. Nakon svega što je na tom ispitivanju izrekao o meni završio sam u samici, a samičarenje je za mene prestalo 28. svibnja 1992. Godine, nakon punih šest mjeseci koje sam proveo u više samica. Iz samica smo tih šest mjeseci danonoćno slušali jauke i zapomaganja kada su i po nekoliko stražara ulazili u uski prostor samica i svime i svačim i na sve moguće načine, sve dok nisu onemoćali, bezdušno tukli i mučili onoga koji je u samici. Tukli su nas stražari, ali i osuđenici koji su nam po samicama u nazočnosti stražara dijelili ono što je trebala biti hrana. U samicama su, osim mene, mjesece proveli i Marin Vidić-Bili (Povjerenik Vlade RH za Vukovar), Pilip Karaula (zapovjednik obrane Mitnice), Danijel Rehak ( ratni načelnik Ureda obrane Vukovara i zapovjednik na Budžaku u Borovu naselju, te jedan od organizatora obrane Vukovara), Zlatko Vitić, Željko Ðukić, Rafo Alandžak, Vilko Kolak, Ivan Čerević (vukovarski policajci), Ilija Ačkar-Uho, Boris Žuvela-Žuki, Josip Gajski-Pop, Vlado Kovač, Ivan Šoković (dragovoljci iz Zagreba), Ivan Bajtl, Ivan Krznarić (vukovarski branitelji iz Vinkovaca), Zdenko Štefančić, Pero Ostojić, Pero Marić, Željko Marić, Davor Ilić, Mirko Nikolašević, Marko Filković, Zoran Šipoš, Ivan Sabljić, Martin Sabljić, Josip Tomašić-Osa, Mira Donatov, Blaženka ?, Manda ?, Ivica Banožić, Damir Novak-Mrakan, Nikola Ćibarić (vukovarski branitelji), te Kurt Raisner (austrijski državljanin koji se dragovoljno uključio u obranu Hrvatske na području Osijeka gdje je došao iz Austrije sa svojim prijateljem Hrvatom). U devet mjeseci zatočeništva posjećivali su nas predstavnici Međunarodnog crvenog križa i to u pravilu jedanput mjesečno. Donosili su nam pisane poruke od najmilijih i davali nam unificirane obrasce kako bismo odgovorili na te poruke, koje su onda slali u Hrvatsku gdje su uručivane onima kojima su bile upućene. U razgovoru sa nama obično su pitali za uvjete u kojima boravimo, kakva je hrana, zlostavljaju li nas stražari i kako, mada su sve to i sami dobro vidjeli. Poslije njihovih odlazaka torture su bile još veće, što je govorilo da ni ti međunarodni humanitarci nisu mogli baš puno utjecati na ponašanje Srba prema logorašima. U tim posjetama smo od humanitaraca dobivali po kutiju cigareta i to gotovo uvijek banjalučki “Porto” u crvenom i plavom pakiranju i po koju knjigu za čitanje. Uslijedile su dvije razmjene sa oko 400 logoraša u svakoj, a bile su 27. 03. i 22. 05 1991. godine. U međuvremenu su uslijedili dolasci u logor istražitelja Vojnog suda iz Beograda i odvođenja grupa logoraša u Vojno-istražni centar u Beograd, a ubrzo i prva suđenja, pa i prve presude. Izrečena kazne kretale su se od 10 do 20 godina bezuvjetnog zatvora, a izrečeno je i više smrtnih kazni. Nove grupe su i dalje odvođene na ta suđenja i izricane su nove presude, pa su većina logoraša bili u iščekivanju svoga reda za suđenje. Torture koje su nad logorašima provodili vojni stražari, bile su užasne i raznovrsne. Svodile su se na svakodnevna, svakonoćna, pa i po više puta u jednom danu ili noći, tjelesna mučenja i tučenja, ali i na psihička maltretiranja, prisilno pjevanje njima dragih četničkih pjesama, višesatno stajanje uza zid sa savijenom glavom i rukama na leđima, višesatno čučanje s rukama iza glave, uznemiravanja u vrijeme kada je vrijeme spavanju, organiziranja boks-mečeva između logoraša, tjeranje logoraša da se međusobno udaraju, pa ako to ne čine dovoljno snažno onda bi im stražari pokazali kako se to čini i na stotine raznovrsnih i monstruoznih mučenja. Nije bilo jednoga dana i noći za vrijeme devetomjesečnog zatočeništva da bi stražari logoraše pustili na miru. Iako se pred logorašima nisu oslovljavali imenima i stalno su zahtijevali da se u njihovom prisustvu drži ‘glava dolje i ruke na leđima’, ipak su zapamćena imena Laki, Simo, Ðole, Saša....... Pored svih tortura logoraši su vođeni i na prisilni fizički rad na zatvorsko poljoprivredno dobro, a za koji je ‘jugovojska’ od uprave kaznionice dobivala novčanu naknadu. Negdje u proljeće 1992. Pod batinama i u mukama podlegao je vukovarski branitelj sa Mitnice Josip Boldiš, a kod ostalih logoraša bilo je i fraktura rebara, glava, ruku i nogu i sve to bez odgovarajuće liječničke njege. Najveće liječnička njega je bila kada su se ‘smilovali’ i dali nekome tabletu ‘bruffena’. Nisu pružali ni liječničku pomoć zatočenicima koji su dovedeni u logor ozbiljno ranjeni i nepokretni, a koje su držali sve mjesece zatočene i ispitivali ih i mučili kao i ostale logoraše. Teški uvjeti boravka u logoru, stalne tjelesne i psihičke torture, izgladnjivanje, odsutnost održavanja osobne higijene logoraša doveli su do masovne pojave ‘ušiju’, raznih oboljenja, apatičnog i melankoličnog stanja kod logoraša, razdražljivosti i agresivnosti, a samo sačuvana prisebnost kod onih najizdržljivijih spasila je mnoge koji su već imali suicidne primisli. U sve toplijim ljetnim danima postajalo je sve neizdržljivije u zagušljivim sobama i dodatno je iscrpljivalo već onemoćala tijela devetomjesečnih zatočenika i da nije došlo do razmjene 14.08. 1992. u Nemetinu, pitanje je koliko bi ljudi zauvijek ostavilo kosti u Srbiji. Kako je to bila razmjena ‘Svi za sve’ razmijenjeni su i svi zatočeni, osuđeni i oni koji su čekali suđenja. U kaznionici je ostao samo austrijski državljanin Kurt Raisner. Pored njega u logoru je bio u američki državljanin Nick Kollton, koji se također dragovoljno priključio hrvatskoj obrani iz ljubavi prema svojoj djevojci Hrvatici Željki. Srbima nije bilo dovoljno imati u logoru samo dvoje stranca pa su u Beogradu na aerodromu uhvatili dva ‘Crnca’ iz Šri Lanke koji su bili na proputovanju i doveli ih u logor u Sremsku Mitrovicu gdje su bili zatočeni u jednoj od soba zajedno sa Hrvatima. Očito su im trebali stranci kako bi potkrijepili svoju propagandu o sudjelovanju navodnih stranih plaćenika u hrvatskoj vojsci za vrijeme rata. Razmjena je bila posebna priča, posebno završno bezdušno mučenje ionako već izmučenih živih kostura. Nakon što su nas oko 3,00 sati 14.08.1992. izveli u dvorište i izvršili prozivku, ušli smo u autobuse (ja sam ušao naglavačke nakon što sam, dok sam se uspinjao na stepenicu autobusa, dobio strahovit udarac vojničkom čizmom u stražnji dio leđa). Čak smo se i u autobuse morali penjati sa ‘glavom dolje i rukama na leđima’. U prepunim autobusima smo morali sjediti s glavama među koljenima i držeći ruke iza glava, a po zapovijedi dvojice srpskih stražara koji su tu bili sve vrijeme vožnje sa uprtim strojnicama i gumenim palicama za pojasom. Cijelim putem su nas ta dvojica vojnih stražara udarali bezdušno palicama po leđima i tjerali nas da što glasnije izvikujemo ‘Živio Milošević, Bulatović, Srbija, Crna Gora’, a po vrlo izražajnom akcentu bilo nam je prepoznatljivo da su obojica iz Crne Gore. Kada su autobusi prvi puta stali ušlo je nekoliko vojnika i naredili da svi dignemo ruke u zrak. Prošli su kroz autobus i poskidali satove onima koji su ih još imali. Bila je to posljednja srpska pljačka hrvatske imovine. Nakon više sati čekanja u Sarvašu po nesnosnoj ljetnoj vrućini, iscrpljeni, umorni, gladni i žedni napokon smo dočekali trenutak da iz autobusa izađu srpski stražari i autobus preuzmu predstavnici UNPROFOR-a. Kada su u autobus ušla dva naoružana vojnika s plavim beretkama UN-a nastalo je među nama sveopće veselje.Ali avaj! Tada u autobus ulazi nekoliko muškaraca u plavim odorama sa oznakama ‘Milicija - SAO Krajina’, a jedan od njih nosi veliku srpsku zastavu. U zadnjem dijelu autobusa tjerali su jedinu ženu među nama, Mandu, da ljubi tu njihovu zastavu, a sve su to popratili vrlo ružnim riječima. Izlazeći iz autobusa srpski ‘milicajci’ su nas udarali i psovali, a dvojica vojnika UN-a su to mirno promatrali kao da se to njih uopće ne tiče. Kada su srpski ‘milicajci’ konačno napustili autobus, puni očaja upitali smo dvojicu UN-ovaca, zašto su to dozvolili. Njihov odgovor je bio vrlo kratak i s dozom netrprljivosti prema nama. Jedan od njih je rekao ne pogledavši nas i ne trepnuvši: ‘Mi s njima živeti, jesti, piti! Iako su nam već izgledom nudili odgovor tko su, sada se više nismo mogli prevariti, jer obojica UN-ovih vojnika bili su Rusi, a iskazali su i vrlo jasno svoje bratstvo sa Srbima, ne trudeći se čak to ni prikriti. Kada smo konačno prešli ‘crtu razdvajanja’ našli smo se na slobodi, na svojoj hrvatskoj grudi i sa svojim hrvatskim narodom koji nas je srdačno i sa puno emocija dočekao i pozdravio. Konačno, u svitanje našega najvećega blagdana, na dan Velike Gospe 15.08.1992., došli smo u Zagreb i tu je završio naš ‘Križni logoraški put’, a započeo novi - prognanički.

ao pripadnik HOS-a branio sam Vukovar od četničkih napada, na pad Vukovara odveden sam u logor. Proživio sam pakao. Neprestano su me ti četnici tukli, polomili mi 3 kralješka, nekoliko rebara, bubnjić i rasklimali gotovo sve zube. U Mitrovici je bio neki SIMO MIHALJEVIĆ iz Valjeva. On je redom sve tukao i maltretirao. Uz njega je bio i neki ZEKOVIĆ-\"ZEKO\", mislim da je imenom JEFTIMIR. Jednako se ponašao i MIROSLAV LAZAROV zvani \"LAKI\" iz Novog Beograda. On je tjerao pokojnog NIKOLAŠEVIĆA da pjeva četničke pjesme, a kad pogriješi, oni ga tuku do besvijesti. Zatim se vrate do mene i opet tuku, pa ponovo. Sjećam se i groznog četnika MARKA iz Danilovgrada, kao i jednog niskog, plavog zvani \"MAÐAR\". On je dovodio ljude iz Zrenjanina da tuku mene i ostale \"ustaše\".Izvode vani, a potom tuku palicom nogama, rukama, toljagama , po cijelom tijelu. Danima nismo smjeli ići na WC, a zatim puste po nekoliko ljudi. Kad se skinu da vrše nuždu, MAÐAR i ostali tuku palicom, toljagama i nogama po spolovilu. Većina tada nije ni obavila nuždu, a oni koji su uspjeli, tada su bili gurnuti u taj izmet, uz luđački smijeh. ZORANA ŠIPOŠA su izvodili CRNOGORAC i MAÐAR i tukli ga do besvijesti, a zatim mu glavom udarali o zid. KOCH BRANKO je umro od batina tu pored mene. Njega su vani gotovo prebili, a zatim zgužvanog ubacili u halu. U Mitrovici u kupaonici je samljeven BOLDIŠ, metar ili dva iza mojih leđa. Meni su tada rekli: \"Bosanac, što vidiš ne vidiš, što čuješ ne čuješ.\" CRNOGORAC, MARKO i SIMO su ga u kupaonici dva sata rasturali, bio je sav krvav, onesviješćen. Zatim su ga polijevali kantom vode, ubacili u rupu i umro je, bilo je to nekako u veljači 1992. godine. KELAVA BOŽO je također umro od batina. Vidio sam vani barem desetak ljudi ubijenih batinama, bilo je to u Mitrovici. Posebno su uživali da ljude muče ne dozvoljavajući im da idu na WC. Bila je specijalnost tući onoga tko se usudi ići na WC, taj se vraćao neobavljena posla, ali sav izgužvan. KOVAČEVIĆ ŽELJKO je dobio izuzetno mnogo batina u Staićevu i Mitrovici. Mislim da su to radili ljudi četnici, obučavani specijalno za taj tretman. govorili su: \"Izaberi način na koji da te ubijem ili udarim.\" Specijalni tretman je imao \"GUS\" POPLAŠEN IVICA, ČULIĆ BRANKO iz Pule. Jednom su doveli dva crnca za koje su govorili da su špijuni. Jedan je JONSON, a drugom se ne sjećam imena. Njih je MAÐAR stiskao za vrat, palicu gurao u usta, tako da je virio samo dio kojega je držao u ruci, meso je trgao od njih. Šarafio im je stomak, davio ih, po sat se iživljavao. Skinuo ih je gole ispred zgrade, a snijeg padao. Tada ih grudvama gađao u spolovila. Oni su tada prvi put vidjeli snijeg. Mene su tukli svaki dan. IVAN GROZNICA je bio sa mnom. Kad su njega tukli i mene je bolilo. Kad su mi polomili kralješke, on je podvlačio lagano ruku pod moju glavu da mi pomogne, a sve škripi i boli. Bio sam u samici 5 mjeseci. Tjerali su me da pastom za brijanje perem zube i gutam je, a to užasno peče. Poslije su silovali MANDU MATIĆ. Meni tako prebijenom naredi da čučim uza zid, a on palicom tuče tri sata. Za to vrijeme drugi četnici prolaze i samo udaraju čizmom. Drugi put mi naredi stajati uza zid, ruke na leđa, noge raširi s licem prema zidu. Oni se zaletavaju i udaraju, ključevima tuče po glavi. Voda je bila ispod mene. Jedan me četnik držao za kosu da ne padam, morao sam klečati, a drugi tuče po tabanima. Kasnije su nam dozvolili kupanje, ali tako da puste vrelu vodu, pa hladnu i tako na izmjenu. Kad se nasapunaš, oni zatvore vodu i tjeraju natrag bez tuširanja. Ako smo trošili lijek svaki put smo dobivali istu tabletu bez obzira na bolest. U Nišu su tjerali zatvorenike da jedan drugom guraju metlu u debelo crijevo. Zatim su morali jedan drugome \"pušiti\" penis. Advokat TIHIĆ SULEJMAN i MUJKANOVIĆ SEAD su prisiljavani na spolne odnose. ANTO ŠIMOVIĆ veterinar iz Šamca, je bio prisiljen da \"puši\". Starog DRAGIČEVIĆA iz Bosne, TUFEKIĆ IVU iz Bosne i KEDAČIĆ MIROSLAVA su tjerali da se međusobno tuku. PANKOVIĆA su čak drogirali. Veliki četnik je ZORAN RANÐELOVIĆ komandant-major za obezbjeđenje. Potpisom jamčim autentičnost iskaza. U Zagrebu, 24.10.1994. godine. Sremska Mitrovica je civilni zatvor koji je pretvoren u logor za hrvatske zarobljenika. A u isti dovezli su nas iz vojnog zatvora u Šidu i Bečeju. U našoj skupini bilo je 24 osobe, žene s djecom od koje je najmanje bilo staro jednu godinu dana. Nakon što su nas dovezli autobusom pod vojnom pratnjom odveli su nas u sportsku dvoranu zatvora koja se nalazila u neposrednoj blizini ulaska u zatvor gdje smo dvije po dvije pregledavane u odvojenim prostorijama od strane ženskih čuvara pripadnika njihove milicije, a koji pregled je bio krajnje grub i ponižavajući budući su nas i one naše jadne vrećice pretresali i skidali do gola i sve su nam oduzeli što je bilo novca i vrijednih predmeta. Nakon toga pukovnik JNA, po imenu Zorić s kojim smo se susreli i u vojnom zatvoru u Šidu s još nekolicinom vojnika u uniformama, odveli su nas na jedan međuprostor koji se nalazio između zgrade u kojoj smo pregledani i zida koji je dijelio taj dio zatvora od drugoga. Ispred zatvorskog zid na otvorenom imenovni oficir JNA obratio nam se i održao političko predavanje. Taj oficir je istaknuo kako se mi nalazimo u zatvoru i kako ne trebamo očekivati da se ovdje u logoru donese mlijeko za djecu, dok istodobno ustaška vojska kolje srpsku djecu u Vukovaru. I dalje je nastavio kako je Hrvatska razorila Jugoslaviju koju je potrebno nužno sačuvati. A, nju upravo štite JNA i srpski narod. Nadalje, nakon takve \"političke pouke\", otvaranjem čeličnih vrata u zidu ušli smo dalje u zatvor. Iznad tih željeznih vrata nalazila se osmatračnica. Ušli smo u dvorište, a potom u veliku zgradu koja se nalazila u istom dvorištu, gdje su nas neko vrijeme prvo zatvorili u razizemlje kako bi nas popisali i pokozna koji put evidentirali. Taj prostor razizemlja je odvojen željeznim vratima od hodnika. Iz tog prostora, koji je bio odijeljen velikim vratima s rešetkama, iza kojih smo bile kao u kavezu, vidjele smo kako hodnikom kontroliraju muškarci u vojnim ufinormama i u uniformama njihove milicije, a isti su nam se obraćali pogradnim riječima i naređivali nam da stojimo mirno udaljeni od zidova kako se na iste ne bismo naslanjali. Zatim su našu skupinu podijelili u dvije manje i odveli nas u zatvorske ćelije. Ne mogu se točno sjetiti, mislim da smo bili na II. katu u ćeliji zadnjoj s lijeve strane br....... i to nas Franka čijeg su sina od četrnaest godina odvojili od nje, gospođa Fodor s dvije kćeri od četrnaest i dvanaest godina, moja mama i ja, Unutra smo zatekli oko dvedeset i pet žena sve vukovarki, koje su ležale na podu na nekakvim tankim spužvama. Prostorija je bila duga oko 10 metara, isto toliko široka. Prozorima s rešetkama od kojih na dva prozora nije bilo stakla, a kako je bio već studeni u istoj je bilo užasno hladno. Na tu prostoriji nastavljao se dio u kojem se nalazio WC i jedan mali prostor s dugačkim drvenim stolom i dvjema klupama i prozorima s rešetkama. Iz te sobe su nas vodili na ispitivanje, uvijek noću, a kada su ujutro dolazili u obilazak, uvijek su uz stražare zatvora, i to uz muške i ženske, dolazili i pripadnici vojske JNA. Na jednom zidu, nalazilo se ogromno zvono koje ujutro nam je davalo znak za ustajanje i po tome smo samo znali da je novi dan. Iz prostorije nismo vidjeli ni sunca i mjeseca. Hranu, za koju nismo mogli zaključiti o kojoj je hrani riječ i koje je bilo vrlo malo, dobavali smo u manjerkama koju smo morali pojesti za vrijeme koje nam je odredio za taj dan taj stražar. Uslijedila su redovita noćna ispitivanja od strane pripadnika oficira JNA. Jedne večeri naređeno nam je da uzmemo vrećice i deke, ako ih imamo, i odveli su nas u nekakvu drugu sobu koja je izgledala kao vojnička kantina, ali je bila manja od ove prve i vrata nisu bila sa špijunkom. Iz sobe smo svi izašli i u ranim jutranjim satima sljedeć jutra počele su u sobu stizati neke nove žene od kojih smo neke prepoznali kao naše vukovarske sugrađanke. Tada smo i saznali da je Vukovar pao i da su one nakon što su ih odvojili od muževa na Mitnici, dovedene u zatvor, logor, u Mitrovici. Na tom malom prostoru bilo je oko stotinjak žena. Navečer istoga dana veći dio nas koje smo devedene, ponovno su odveli u nekakvu sobu na istom katu gdje smo i ranije bili i tu smo se ponovno susreli s dijelom skupine s kojim smo zajedno i došli. I ta prostorija je bila nakrcana ženama i djecom. Bila je užasna gužva, počeli su nas prozivati i odvodili su nas kroz hodnike prema dvorištu gdje su nas potrpali u autobuse i odvezli u sportsku dvoranu u Sremskoj Mitrovici. Nismo znali ni kuda idemo niti je tko šta govorio, samo su nas strpali u taj autobus bez ikakvih objašnjenja. Po zna koji put nismo znali ni kud nas vode ni što će biti s nama. Kada smo došli u dvoranu bila je poluprazna, čuvana od strane tada vojnih pripadnika koji su bili na djelu predviđenom za gledatelje, a mi smo se nalazile na parketu i tako smo i spavale bez ičega na golom parketu. Tu su nas dan i pol popisivali, uzimali podatke, kako uniformirane osobe tako i pripadnici Crvenog krsta Srbije. Drugu noć našeg boravka u dvorani u gluho doba noći počelo je pristizati nekoliko stotina ljudi iz Vukovara. U početku nam nisu dali da se miješamo jedni s drugima, kako je došlo puno ljudi to je bilo nemoguće izbjeći tako da smo saznali da su oni došli konvojem iz Vukovara nakon pada u autobusima. Mislim i pod pratnjom ondašnjih pripadnika Europske unije. Oni su bili prisutni, misli da je jedan dio i došao s konvojem iz Vukovara. Bio je opći metež. I oni sami nisu znali što će s nama tolikima pa bi noću rekli da žene s djecom mogu napustiti dvoranu. Neke od žena su otišle, a mi smo ostale dalje u dvorani. Kada je konvoj kretao dalje, mi dovedeni iz kaznionice nismo bili ni nakakvom njihovom popisu, pa su trajali pregovori između pripadnika Europske unije koji su molili da nas ne ostave i vojske JNA da nas razmijene. Nakon dugog pregovaranja dopustili su da nas razmijene i isto je učinjeno u Bosanskoj Rači. I to je bilo 21. studenog 1991. kada smo ušle u Hrvatsku i to preko Brčkog, putem Ðakova, Bjelovara i do Zagreba gdje smo došli 22. studenoga iste godine.

LOGOR Stajićevo, Banat, Vojvodina - Iskaz - Poznata imena mučitelja u logoru UJANOVIĆ MILOŠ ispitivao ÐORÐEVIĆ LJUBIŠA ispitivao Kapetan ŽIGIĆ NENAD ispitivao i silovao u VUKOVARU, STAJIĆEVU KRAGULJEVAC MARKO ispitivao STAJIĆEVO & SR.MITROVICA logor TAJČI RAMBO MAÐAR BRKO kap. SRNOJEVIĆVIĆ - PLAVI 9 kap. ÐORÐE IVKOVIĆ - ISPITIVAĆ kap. MEDIĆ ... - ISPITIVAĆ KOVAČEVIĆ SLOBODAN - SUDAC ISPITIVAĆ ŽARKO LESKOVAC - ISPITIVAĆ MARKO KRAGULJAC - PREPOZNAVAĆ I ISPITIVAĆ PERO - KUHAR U VUTEKSU H. A. Zatočenik logora Stajićevo Nakon pada Vukovara zarobljen sam i odveden u koncentracioni logor Stajićevo, 20. Studenog 1991. Bila je noć, vozili su nas autobusima i nismo znali gdje se nalazimo, jer su nas naoružani stražari prisiljavali da držimo glave dolje. Kada su se autobusi zaustavili stražari su nas istjerali van. U mraku su se nazirala svjetla ispred ulaza u nekakvu zgradu. Kada smo izašli iz autobusa počeli su po nama pljuštati udarci sa svih strana na koje nismo bili pripremljeni, tako da su mnogi od nas padali od siline udaraca. I sam sam pao dva puta dok nisam prošao kroz kordon policajaca i civila koji su nas nemilice udarali s raznim predmetima koje su imali. Od straha i bolova od udaraca i padova nisam ni vidio s čime su nas sve tukli ali sam osjetio razne vrste udaraca po sebi. Ušavši u zgradu nisam se zaustavljao i pratio sam samo ostale zatočenike. Kada sam se malo snašao imao sam što i vidjeti: nalazili smo se u štali i natjerani smo da sjednemo u četiri reda s glavom prema dolje. Stražari su dolazili i odvodili zatočenike na ispitivanja, vraćali ih premlaćene natrag u štalu. U mene se uvukao neopisivi strah. Kada su me vodili na ispitivanje, putem do ispitivača dobio sam par udaraca pendrekom, a na samom ispitivanju dobio sam nekoliko šamara. Na povratku u štalu \"toplo\" su me ispratili pendrekom i čizmama. Iz štale su nas prebacili u neki magacin, gdje nas je bilo oko 300 zatočenika. Ovdje smo se smrzavali jer je prostorija bila bez tavana, samo pokrivena crijepom. Hranu smo dobivali 2 puta dnevno i to krišku kruha, malo čaja i po neki komadić salame, kobasice ili jednu malu paštetu na nas trojicu. Osim što su nas mučili glađu imali su i psihičke torture nad nama zatočenicima. Morali smo pjevati srpske pjesme koje nismo znali i onda bi nas zbog toga tukli. Noću su dolazili sa psima, pijani i iživljavali se nad nama zvjerski nas mlateći. Mislio sam da to neću preživjeti. Tako je došao 22.12.1991. kada nas postrojavaju i ukrcavaju au autobuse. Jedan dio odlazi u Sremsku Mitrovicu, a mi ostali u Niš. D. J. \" OSAM STOTINA SATI NA BETONU KONCENTRACIONOG LOGORA \"STAJIĆEVO\" Bio je mrkli mrak. Nije se moglo vidjeti izvan vozila. Svakih petnaestak minuta motori su se palili i pomicali za desetak metara. Činilo mi se da se oko nas gotovo ništa osim tih kraćih pokreta ne događa. Kako smo se svi pomicali, ne sjećam se točno, koliko puta, ali čini mi se desetak puta. Napokon smo stigli na odredište. Tada se tek nastavlja pakao. Vrata autobusa se otvaraju i naređuju da izlazimo u koloni po jedan, u razmacima po dva metra. Iz suprotnog smjera u kome smo se morali kretati, bili su u nas usmjereni jaki reflektori vojnih vozila i transportera. Bila su otvorena neka velika vrata. Bio je to ulaz u logor, u nekadašnju štalu za uzgoj goveda, koja je bila napuštena prije desetak godina. Dugačka oko 200, a široka oko 30 metara. Bila je bez stropa , samo pokrivena crijepom. Po dužini s jedne i s druge strane bili su valovi za hranjenje stoke. Valovi su bili odmaknuti oko metar od dužih zidova. Od valova prema sredini bio je prostor na kojem je bila stoka , a cijelom dužinom štale bio je prolaz oko tri metra. Između valova i zidova nalazila se zemlja, a drugi dijelovi štale bili su pokriveni nekakvim već odavno istrošenim betonom Ti su nas reflektori toliko zaslijepili, da nismo mogli ništa vidjeti sve do slijedećeg jutra. Od izlaznih vrata autobusa, pa sve duboko u samu štalu, s jedne strane i s druge strane bili su vojni policajci-rezervisti, i njihova civilna milicija. Bilo ih je oko dvadesetak s jedne i s druge strane. Svaki od njih je imao u ruci nekakvu dugačku palicu ili neki drugi tvrdi predmet. Pri samom ulasku nismo smjeli trčati. Hodajući oni su imali više vremena da nam zadaju što više udaraca. Put od izlaza iz autobusa bio je dug i do 100 metara, za one što su izlazili među prvima, a kako se štala popunjavala bio je sve kraći. Mi smo izlazili, a oni su tukli. Nisu pazili na koji dio tijela će udarci pasti. Od zadobivenih udaraca, mnogi su padali, a neki se čak nikada više nisu uspjeli podignuti. Negdje iza koncentracionog logora ostali su zauvijek. Nosili smo i ranjenike. Bilo je tu ljudi koji su bili još s vrlo svježim ranama. Ništa milosrdniji nisu bili ni prema njima. Bilo je naših ljudi i na štakama. Njima bi podmetali noge da bi padali i tada bili potpuno nemoćni. Bilo je slomljenih ruku, nogu rebara i razbijenih glava. Tako teško ranjenima nitko od nas nije smio prići i pomoći im. Čim bi tko od nas prošao kordon vojne policije i milicije, tad je morao sjesti, sagnuti glavu što niže i staviti ruke na leđa. U taj prostor sabili su nas oko tisuću. Nije bilo nikakvog životnog prostora. Uza sve to , prijetili su nam da to ustvari nije još ništa, što nas sve čeka u logoru. I bili su u pravu. Tek nas je čekalo ono najgore. Sve su svoje prijetnje i ispunili. kako nismo ništa vidjeli , zaslijepljeni reflektorima i udarcima, sabijali smo se i gazili jedni preko drugih. I tako sabijeni s rukama na leđima i duboko pognute glave, ostali smo četiri dana i četiri noći. Kad je i posljednji od nas ušao, farovi transportera su se ugasili. No prije toga bila su upaljena četiri jaka reflektora, u svakom kutu po jedan. Cijevi velikog kalibra bile su uperene u nas. Tada još nismo znali gdje smo. Nismo znali kako taj prostor izgleda. Nismo znali ni koliko nas je tu. Jer pogled nam je cijelo vrijeme bio uprt u pod. Tako sabijeni , čekali smo početak njihova protokola. Zatvorili su velika vrata. Svi su ušli u štalu , i prezirno nas promatrali.