Oluja i Bljesak su timski rad, Zora Odiseje birokratska izmišljotina

Vidi kako frajer --MANIPULIRA--tudje sinove a svoga je sakrio u LONDONU.........

Komitee300-tj. Olimpyer OTIMAJU RESURSE i to sve u ime Demokracije i to kroz NATO........i druge izmanipulirane organizacije.....

oluja i bljesak sa hrvatskim braniteljima istinitim junacima domovinskog rata upisani su zlatnim slovima hrvatske povijesti

haj nazovite najjacu Tajnu sluzbu na svijetu i pitajte je za --OLIMPYER---- usrace se u gace........

muhamede, kakvo je vrijeme na Atlantidi ovih dana ?

03.04.2011. u 17:44h klanac je napisao/la: Bljesak i Oluja velike pobjede hrvata, nikakav dogovor nije postojao. Hvala Bogu da srbi nisu prihvatili državu u državi dan prijeOluje! Snaga naroda je velika, pitajte srbe! ............... Sada ste sluge americke imperije evo i razloga POKRET „KOSOVSKI ZAVETNICI“ AMERIKA U POZADINI ETNIČKOG ČIŠĆENJA SRBA U HRVATSKOJ Amerikanci u štabu Ante Gotovine UČEŠĆE AMERIKE U ETNIČKOM ČIŠĆENjU I GENOCIDU NAD SRBIMA U HRVATSKOJ Novinski članci, analize i fotografije na sajtu http://mprofaca.cro.net/ dokazuju neposredno učešće SAD u pripremi, organizaciji i realizaciji udruҗenog zločinačkog poduhvata „Oluja“ - http://www.krajinaforce.com/oluja.html kojim je Hrvatska okončala zločin genocida nad Srbima i etnički očistila Republiku Hrvatsku i Republiku Srpsku Krajinu od Srba, prognavši ih u broju od 80%. Progon je učinjen iako je Republika Srpska Krajina bila Zona pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Ova činjenica upućuje na zaključak da su Srbi, odlukom Parlamenta i Vlade Republike Hrvatske - 1990, STAVLjENI VAN ZAKONA. To je učinjeno po uzoru na zakonodavstvo Hitlerove Nemačke i njen program biološkog istrebljenja Jevreja i Roma, od 1933. do 1945. godine. STAVLjANjE SRBA VAN ZAKONA imalo je za rezultat genocid i brojne zločine • http://www.krajinaforce.com/zlocini_hrvatske_avgust95.html • http://www.veritas.org.yu/publikacije/Oluja/Tekstovi/oluja.htm U svemu tome vlasti Republike Hrvatske imale su neposrednu pomoć SAD. •US role in Operation Storm in Croatia http://mprofaca.cro.net/operation_storm.html •Thrilled with Operation Flash, President Clinton gave the go ahead for Operation Storm http://mprofaca.cro.net/operation_storm_2.html • How CIA intercepted SAS signals http://mprofaca.cro.net/operation_storm_3.html • http://www.fortunecity.com/meltingpot/greenside/761/168krajina95.html

OLUJA – ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI PUDUHVAT HRVATSKE I SAD Ali to nije sve. Danas, u Tribunalu u Hagu, tužioci i sudije ponavljaju (tokom procesa) da je Hrvatska imala legitimno pravo da izvrši agresiju na teritoriju pod zaštitom UN – Republiku Srpskuu Krajinu iako su te iste UN Srbima garantovale potpunu zaštitu - Rezolucija SB 743/1992. Time Tribunal (kojeg su osnovale UN) svedoči da su UN bile saveznik Hrvatskoj u sprovođenju zločina genocida nad Srbima, od 1990. do 1995. godine To savezništvo UN i Hrvatske u etničkom čišćenju, genocidu i prognu Srba nije slučajno. Ono je rezultat korišćenjea tadašnje moći SAD u međunarodnim odnosima koje su nametanjem svoje volje UN, stvorile situaciju da su svi organi UN, i većina članica UN odobri agresiju Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu koja je bila Zonu pod zaštitom UN. „Nametanje svoje volje“ u okviru međunarodnih organizacija kakve su UN, Svetska banka, MMF i sl, bilo je i tada kao i danas imperativ SAD o čemu najbolje svedoči dokument „Američka strategija nacionalne bezbednosti za 21. vek“. „Nametanjem svoje volje“ SAD su tela UN stavile u funkciju progona srpskog naroda sa zaštićene teritorije, uz ukidanja svih njegovin individualnih i nacionalnih prava – na način kako je to činila Nemačka, pre i u toku Drugog svetskog rata, prema Jevrejima. Prema tome, odgovornost Amerike u progonu i etničkom čišćenju Srba u Hravatskoj ne ogleda se samo u pripremi, organizaciji i neposrednom učešđu u zločinačkom poduhvatu „Oluja“ kroz operaciju (FID) - „Tajna hrvatskog zaokreta prema akciji ‘Oluja’ http://www.mail-archive.com/sin@antic.org/msg03701.html, već i u njenim diplomatskim akcijama u UN kako bi ovaj zločinački poduhvat bio odobren i dat mu legitimitet. Zločini genocida i etničkog čišćenja nikad ne zastarevaju i jednog dana u promenjenim međunardonim okolnostima SAD će biti pozvane na odgovornost. Do tada, na svima nama je da prikupljamo dokumenta i dokaze ( I da ih javno objavljujemo kako protok vremena ne bi izbrisao sećanja i aktuelnost.) koji će kad se za to stvore uslovi dovesti do pravde.

I piše kod slikice : “Akcija Gnječilica dodatno je narušila imidž Richarda Nixona“ Kakve ima veze predsjednik Nixon sa Operacijom Mesher koja je izvođena od siječnja do ožujka 1966 kada je on postao predsjednik SAD 1969 god?

Naslov teksta je netočan kao i sadržaj, a Petar Stipetić laže kao što je lagao kad je svjedočio protiv Mirka Norca za Medački džep. Prvo, Petar Stipetić uopće nije bio član operativnig tima nego je bio rezerva, i uletio jee umjesto Basarca tek osmog ili devetog kolovoza. Drugo, operativno ime operacije bilo je \"Kozjak 95\", a tek tjedan dana nakon početka operacije, odnosno po samom završetku operacije po odluci vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske gospodina doktora Franje Tuđmana, operativno ime \"Kozjak 95\" zamjenjeno je imenom \"Oluja\" po uzoru na \"Pustinjsku oluju\" a zato što se savršeno uklapa s imenom \"Bljesak\" što je ime operacije koja je izvedena tri mjeseca prije...

03.04.2011. u 18:49h sumadiski caj je napisao/la: ........................ Zločini genocida i etničkog čišćenja nikad ne zastarevaju i jednog dana.... ..................... ------------------------------------------------------------ I jednog dana će se podignuti i optužnica protiv Srbije radi genocida i etničkog čišćenja djelova Hrvatske i BiH, da sigurno će se podignuti optužnica. A to što masovnu seobu srba 1995 pod zapovjedanjem i vođenjem samoproglašenih vlasti tkz SrAO krajine pokušavaju neki prikazati koa neki krimen je samo jedan od srpskih mitova, ti ljudi su svojevoljno napustili teritorij Hrvatske i krenuli put Srbije i to u organizaciji tadašnjih samoproglašenih srpskih vlasti, niti jednog srbina sa područja Hrvatske nisu otjerale hrvatske vojno redarstvene snage i bezpredmetno je slušati srpske guslarske mitove o tome.

03.04.2011. u 18:57h ® je napisao/la: 03.04.2011. u 18:49h sumadiski caj je napisao/la: ........................ Zločini genocida i etničkog čišćenja nikad ne zastarevaju i jednog dana.... ..................... ------------------------------------------------------------ I jednog dana će se podignuti i optužnica protiv Srbije radi genocida i etničkog čišćenja djelova Hrvatske i BiH, da sigurno će se podignuti optužnica. A to što masovnu seobu srba 1995 pod zapovjedanjem i vođenjem samoproglašenih vlasti tkz SrAO krajine pokušavaju neki prikazati koa neki krimen je samo jedan od srpskih mitova, ti ljudi su svojevoljno napustili teritorij Hrvatske i krenuli put Srbije i to u organizaciji tadašnjih samoproglašenih srpskih vlasti, niti jednog srbina sa područja Hrvatske nisu otjerale hrvatske vojno redarstvene snage i bezpredmetno je slušati srpske guslarske mitove o tome. .............. Apsolutno se slazem sa tobom da ratni zlocini ne zastarevaju da li si mislio i na one iz doba ustaske drzave Spisak glavnih logora logori u NDH Logor Jasenovac Logor Stara Gradiška Logor Sajmište Logor Metajni na otoku Pagu, za žene i decu Logor na otoku Pagu Logor Đakovo Logor Gospić Logor Jadovno Logor Lepoglava Logor Danica u Koprivnici Logor Kerestinec Logor Kruščica, kraj Travnika Logor Lobor, blizu Zlatara (u hrv. Zagorju), uglavnom za žene i decu Logor Tenje

Stotine srpskih logora u BiH - četnički mediji o tome šute Batković, kod Bijeline, iskaz Kod Bijeljine je formiran u proljeće 1992.godine odnosno padom Općina Bosanski Šamac, Modrića, Dervente, Doboj i istočno prema Tuzli. Srpske vojne i paravojne snage nana čelu sa arkanovcima i belim orlovima sustavno su “čistile” područja i pretežno civilima punili logor Batković. Samim ulaskom u logor moglo se zaključiti da se radi o poljoprivrednoj ekonomiji. Glavni objekti su bili nekakva skladišta dok popratni objekti pripadaju tipu radionica, garaža i upravnih zgrada. Logor Batković je posebno čuvani logor, pretežito domaćim ljudima, kojeg su dobro nadzirali svojom prisutnošću arkanovci i beli orlovi. Iz ovog logora nitko na slobodu nije izašao osim razmjene. Logor je radnog tipa, te su svakodnevno od 200 do 400 logoraša išli kamionima na rad u šečeranu, poljoparivaredno dobro, a posebno šumske poslove. Najteži dio posla je bio kopanje rovova na prvoj crti bojišnice. Po mojim spoznajama u logoru je stradalo 17 Hrvata koji su ubijeni, prilikom odlaska na kopanje rovova, jer je na kamion sa zarobljenicima ispaljena zolja namjerno sa srpskih položaja. Svi Hrvati koji su ranije bili na Manjači prebačeni su u logor Batković 12.12.1992.g. tako da niti jedan Hrvat nije prilikom raspuštanja logora Manjače otišao u Karlovac. Svi preživjeli zarobljenici su razmijenjeni tijekom 1993 i 1994.godine. Izuzev rada koje su obavljali zarobljenici u logoru je bilo i stravična maltretiranja od strane domaćih, ali su u svemu prednjačili arkanovci i beli orlovi, batinanja, lažna strijeljanja, izglađivanjem i sl. apovjednik je bio JNA oficir Petar Dmitrović. Nakon njega (kolovoz 1992) zapovjednik logora je bio major Mauzer za kojeg Vlada SAD kaže da je poznat i kao Ljubiša Savić. Zatočenici svjedoče kako je i u njihovom logoru, kao i u drugima, straža odredila \"kapa\" odnosno zatočenike koji su posredovali sa stražom (bili su muslimani) i \"cinkali\" druge zatočenike. Zatočenici su vrlo često premještani u druge logore i dovođeni iz drugih logora. Na taj način se zametao trag pravog broja zatočenika, odnosno ubijenih. Izvješća o broju zatočenih su se mijenjala iz tjedna u tjedan ( 1.7.92 - 740 ; 5.7.92. - 824; 9.7.92 1274....) 15.7.92 Zoran Rekić srpski zapovjednik doveo je u autobusima Hrvate i Muslimane sa područja Zvornika i Čelopeka . Tada je u logoru bilo oko 2000 zatočenika. Sam major Mauzer je izjavio kako je u logoru 1.600 muškaraca, zarobljenika, koji su tu za svoje dobro. 1.9.92. je bilo 1280 zatočenika koji su tu zbog svoje Nacionalnosti. Za doručak su zatočenici dobili komad kruha i putra ili jaje, a za ručak i večeru komad kruha i juhu čudna mirisa i okusa, bez ikakvih sastojaka. Mnogi su umrli od gladi. Zatočenici su seksualno zlostavljani (i muškarci i žene), žestoko tučeni i mučeni. Zatočenici svjedoče kako su batine \"počele\" čim su izašli iz autobusa i nisu prestajale. Tučeni su drvenim štapovima i raznim drugim predmetima. Jednom prilikom četvorica zatočenika su tučena van logora. Dvojica su se uspjela dovući u logor, treći je bio toliko pretučen da ga otac (također zatočenik nije prepoznao), a četvrti, 20-godišnji mladić, je ubijen. Kad bi na ratištu gubili, srpski vojnici su prozivali zatočenike sa tog područja i posebno ih tukli. U kolovozu 1992 na smrt je pretučeno 13 zatočenika. Zatočenici su prisiljavani na fizički rad U srpnju 1992 u logor su došli predstavnici Međunarodnog crvenog križa i američki senator Frank Wolf . Čuvari su sakrili sve zatočenike mlađe od 18 i starije od 60 godina. ICRC nije mogao popisati zatočenike.

Kako vele na Haaškom sudu Oluja i Bljesak su timski \"zločinački pothvat\" i rad, Zora Odiseje birokratska izmišljotina za domoljubno hendikepirane da lakše sanjaju uz Thompsonovo muziku i čekanje na presudu \"nevinim vitezovima\" z Haaškom zatvoru.

Nas narod se uvijek u sve razumije i o svemu ima misljenje, tako i general stipetic u doktrine, taktike i nomenklaturu vojnih akcija amerike i natoa. A ono sto je najtuznije i natou i americi puca za cobancad koja see potukla na brdovitom balkanu.

sitna komunisticka politika centra svijeta.... u japanu rikne nukearka kod nas isto nešto na NE krško....nato daje ime akciji napada na libiju a mi se ravnamo da imamo sugestivniji naziv akcije... hahahahahahahaha stari moj na libiju je bačeno preko 30000 tomahawka...o avionima necu ni nabrajati.....za hrvatsku šupu bi bilo dosta 30 tomahawka da nas nema više... a to šta se u ratu na balkanu trošilo nije vrijedno ni spomena...kalašnjikovi, papovke, neki trmbloni i 3 stara tenka....mislim ono a uvijek se furamo da smo neka treća sila u nečemu..jesmo da u zigojnerstvu...

03.04.2011. u 19:09h sumadiski caj je napisao/la: ---------------------------------------------------- Za zločine počinjene u Drugom Svijetskom ratu su počinioci kažnjeni, a koliko se meni čini na teritoriju tadašnje NDH tj u logorima nije bilo ili je bilo zanemarivo malo, ljudi koji nisu bili državljani te NDH, to bi bilo kao da se sada traži odšteta od Srbije za zločine četnika počinjene u tome peridu a koji su počinjeni na teritoriju današnje BiH i Hrvatske. Danas se može razgovarati o logorima Stajčevo, Niš, Mitrovica, Manjača u koje su bili zatvarani pripadnici hrvatske vojske i civilno stanovništvo jer to je dokaz umješanosti srbije i srpskog entiteta u BiH u ratu u Hrvatskoj, također od Srbije treba tražiti i isplatu ratne štete prouzročene napadom vojske srbije na Hrvatsku i BiH, Drugi Svijetski rat je zatvoreno poglavlje od 1945 god i to je regulirano zakonima tadašnje države. Sorry ali sve ovo što si ti naveo je samo lista logora koji su u jednom trenutku povijesti bili na teritoriju današnje Hrvatske koja sa ondašnjom NDH nema nikakve veze.

Stotine srpskih logora u BiH - četnički mediji o tome šute Banja luka - iskaz (xxlworld.xx) Svake srijede, kada bi u Banju Luku dolazili “martićevci”, doprativši neke od izbjeglica iz zapadne Slavonije, obvezno bi došli na krvavi pir u KMC.C. Bili su to “heroji”, koji su pobjegli pred udarom hrvatske vojske, koju je vodio general Martin Špegelj, oslobađajući svojom akcijom Hrvatsku. Martićevi zločinci dolazili su u sobe, gdje smo bespomoćno ležali, te nas nemilice tukli nogama, puškama i noževima. Nakon njihova “tretmana”, kreveti i sobe bili su krvavi. Naše muke bile su strašne. Opet sam teško stradao. Zločinci su mi nekoliko puta podizali ranjenu nogu, te je zajedno sa fiksatorom udarali o pod, nakon čega je krv iz noge doista lila. Bolovi su bili neizdrživi. Padali smo u nesvijest. Najokrutnije od svega toga bilo je ono što je činio glavni liječnik, predstojnik kirurgije, Srbin, doktor Pantić: ustrojio je stražu u hodnicima, pače i sam je stražario, kako bi se zločinci mogli nesmetano iživljavati. Doktor Pantić spada u red najvećih zločinaca, jer onaj koji organizira i radi takve zločine, zaista je zločinac najvećega formata. Često su i zločinci, izlazeći iz bolničkih soba, bili krvavi, ali se nisu ni trudili prikriti tragove svojih zločina. Teško je stradao i Jure Močić. Iako isto tako teški ranjenik, redovito je bio tučen, a najviše i najjače po glavi. Poslije srpske “obradbe”, bio bi zaliven krvlju. Takav njegov izgled i stanje srpske su liječnice upravo usrećivali. Ranjenici su se uzalud pitali je li sve to moguće. Svu onu nadu u život, koju su nam ulijevali dr. Ostojić i dr. Jurinčić, srpski zločinci neljudski su uništavali. Ranjenik Jure Miočić bio je prisiljavan da proguta krunicu, koju zbog straha i velikoga križa nije mogao progutati. Nakon toga opet je bestijalno pretučen, valjda zbog “nediscipline”.Ja sam morao progutati zlatni lančić s privjeskom. Uspio sam ga progutati, ali sam opet bio pretučen. Zločinački posli. Bio sam za zločince prava “poslastica”: kako rekoh, često bi mi ranjenom nogom udarali o pod ili krevet, u nadi da ću iskrvariti ili umrijeti. Muke i patnje ovdje su bile svagdanje. Prošlo je i više od mjesec dana boravka u paklu KMC-u. lakše ranjeni u međuvremenu su odvezeni na Manjaču. Mi teže ranjeni ostali smo u paklu KMC-a. liječnica Jurinčić i liječnik Ostojić sve su nam manje mogli pomoći, jer i njima je prijetila pogibelj. Puno puta izložili su svoje živote, kako bi pomogli hrvatskim ranjenicima.Kako bi svijet znao kakve su neljudske spodobe liječnik Pantić i njegova bratija, spomenut ću samo neke ozljede, koje sam zadobio liječeći se u KMC-u u Banjoj Luci. Došao sam sa ranjenom nogom, a u bolnici mi je slomljen nos, zadobio sam posjekotinu na glavi dužine šest šavova i teško iščašenje ramena. Koliko sam puta krvario i umirao, teško je i nabrojati. Svakodnevno su u bolnicu pristizali ranjeni pripadnici srpske paravojske. Neki je ostao bez noge, neki bez ruke, svi su imali slične tjelesne ratne povrijede. Normalno, svi su bili ranjeni u borbi protiv hrvatskih branitelja. Zanimljivo je da nijedan od tih srpskih ranjenika nije htio priznati gdje je i od koga je ranjen. Navodili su neke deplasirane i gotovo smiješne uzroke. Naime, svi su navodili da su to civilne povrijede. Jedan je ranjeni neprijateljski vojnik, koji je ostao bez noge, rekao da je pilio drva na cirkularu i odrezao si nehotice nogu. Drugi je teško stradao od granate, ali je naveo da je to posljedica prometne nesreće. Stradalih vojnika srpske paravojske svakim danom bilo je sve više. Očito, tih dana ceste i električni cirkulari nisu voljeli četnike.

ISKAZ - LOGOR BOROVO SELO, Istočna Slavonija Poslije premlaćivanja i iživljavanja odveli su nas u Borovo selo iza bivše “Mjesne zajednice” u kino prostoriju. Tu u prostoriji već su bili zarobljenici iz Tenje, njih 12 i 6 civila albanske narodnosti.. Zatvor se sastojao od 3x2 m2, sve ukupno oko 6 m2. na zidovima su se ocrtavali još suhi tragovi krvi jer su u toj prostoriji mučeni i poubijani zarobljeni redarstvenici zarobljeni pri ulasku u Borovo selo.pred ulazom u zatvor dočekalo nas je mnogo civila koji su nas tukli štapovima, kablovima, udarali nogama i vadili noževe da nas kolju. Poslije njihova iživljavanja počeli su nas uvoditi u zatvor. Pred zatvorom nas je dočekao šef zatvora , bivši milicajac Dragiša Čančarević sa sljedećim rječima: “Ustaše, majku vam jebem sve ću vas poklati kao i ove prije vas.” Kako je tko ulazio tako ga je udarao kundakom puške. Nakon kraćeg razgovora koji je bio jako tih sa ovdje već starijim zarobljenicima , koje sam već naveo, uskoro su počeli pristizati novi zarobljenici iz Dalja. To su bili Nikola Rupčić, Zlatko Šrajber i Marko Andaba. Sada nas je u zatvoru bilo već preko dvadeset. Tada dolazi ono najgore za nas nove u zatvoru. Dolaze stražari, neki u civilu s puškom, a neki u maskirnim u maskirnim uniformama također s puškom i odvode jednog po jednog gore iznad zatvora gdje je mala uska prostorija. Nekada je tu bila aparatura za kino, sada soba za mučenje i ispitivanje ili šok soba. Prvi na redu sam bio ja, tjerali su me gore uz stepenice, glavom dolje i rukama na leđima, a tukli su me gumenom palicom. Gore, u opisanoj sobi bio je stol i dvije klupe sa strane, na njima su sjedila 4 naoružana civila, za stolom nepoznati čovjek oko 40 godina star sa šubarom na glavi i kokardom, a pored stola još četvorica koja su u rukama imali gumene palice. Na ulaznim vratima stajao je već navedeni Čančarević kojega su zvali Čančo. On me je gurnuo u prostoriju i naredio da kleknem i ispružim obje ruke ispred sebe. Tada su počele batine od četvorice s palicama. Tukli su svuda. Odjednom sam osjetio udarac u glavu i pao na pod. Udaranja su prestala, a čovjek za stolom počeo me je ispitivati. Dok me je ispitivao povremeno sam dobivao udarce. Odjednom u sobu ulazi Nede Stevanović i Zoran Tripić iz Savulje, dok je Nede bio iz Dalja i dobro smo se poznavali jer smo zajedno putovali autobusom u Osijek na posao. Vidjevši me tamo obojica su rekli sada ćeš vidjeti kako mi tučemo. Batine su sipale sa svih strana i nogama i rukama, do nesvijesti. Kada sam se osvijestio bio sam sav mokar i vodili su me u polje u zatvor. Nisam mu znao ime ali prije rata radio je kao domar na igralištu “Sloge” u Borovu. “Nisi trebao biti ustaša pa ovo ne bi dobio” govorio mi je vodeći me u zatvor. Slijedeći je Željko Kamenar, nisam mu vidio lice, ali sigurno je bio uplašen jer me je vidio pretučenog. To je trajalo dan i noć, samo su se čuli jauci i zapomaganja. Ljudi su dolazili kao da ih je vlak pregazio. Ja sam do trećeg ujutro bio tri puta na saslušanju u šok sobi i više nisam osjetio bol od glave do nogu. Polijevali su me vodom, ali mi nitko nije dao da pijem. 03.08.1991. ujutro u 9 sati u naš zatvor ulazi oficir bivše JNA, major, a iza njega Čančarević. U zatvoru nas je oko trideset jer su u međuvremenu dovodili još zatočenika. Navedenom majoru Čančarević laže kako svaki dan dobijemo dva puta jesti, vode koliko hoćemo, a kupanje je jednom tjedno. Major bivše JNA poziva mene, Nikolu Rupčića i Sinišu Magušića. Vežu nam lisice na ruke i odvode u transportere. Ne znamo kamo nas vode, jer nitko ne smije ni riječi progovoriti. Odvode nas transporterom u Bogojevo na staru kudeljaru, gdje nas pretovaraju u Landrover sa još jednim zarobljenikom iz Erduta, a to je Zlatko Kraštek.

Oluja i Bljesak su timski rad američke avijacije i logistike i hrvatske pešadije šta reći,fakture vam stižu i stizat će još dugo

ISKAZI - LOGOR NIŠ - srbija 5.TRETMANI ČUVARA Već prvi dan boravka čuvari su počeli svoju igru. Upali bi u spavaonicu i ako niste u tom trenu bili kod svog kreveta u poznatom stavu, zna se. Uz primjedbe i poznatete psovke korigirali su palicama naše položaje. Onda bi jedan od njih, jer uvijek su ulazili po trojica, povikao :”Ko je od vas Hrvat neka digne levu ruku!”.Pošto smo bili svi osim trojice Hrvati svi smo podigli ruku.To im je bio način da vide tko ima na ruci sat ili prstenje te su počeli uz propovijed da je to zabranjeno nositi i da se mora predati čuvarima ,silom skidali i prisvajali. Jasno bez reversa. Izabrali smo sobnog. Nakon njegovog razgovora s čuvarima došao je u sobu i objasnio nam kako su “oni” voljni da nam malo progledaju kroz prste ako im kao soba svaki dan kad su oni u smjeni kupimo po šteku Marlboro-a. Jasno to su tražili i druge smjene, a bilo ih je tri i mijenjale su se svakih osam sati. Dok je bilo zaliha nekako se moglo to ostvariti, ali što dalje bivalo je nemoguće. Normalno sa štekama ili bez njih tretman nije imao bitnije razlike. Osobito su se trudili da iole bolji komad odjeće ili obuće kod zatvorenika promijeni vlasnika pod izgovorom da idu kući na odsustvo pa će nam po povratku vratiti. Naravno da u to nikad nismo ni povjerovali. U zamjenu dobili bi rashodovano SMB. Donijeli su nam kartonsku kutiju i rekli sobnom da je to za otpatke. Netko je to povjerovao i stvarno bacio neki papirić u kutiju. Nakon jednog od stalnih upada kad su vidjeli papirić u kutiji prvo izdeklamirali da to nije kutija za ustaške otpatke ,a potom pretukli sobnog da se to ne bi ponovilo. Jednom prilikom sobni je upitao da mu kažu pravila kako da se ponašamo ,da ne stvaramo priliku za “odgoj”.Rekli su pravilo je da nema pravila i da pravila vrijede kako oni kažu. Drugo nismo ni očekivali. Bilo je i časnih iznimaka. Neki desetar, saznali smo od njega , iz Banja Luke, najvjerojatnije musliman, bio je što bi se reklo normalan čuvar. Nije nikada tukao. Kad je bio u smjeni mogli smo po potrebi otići na WC ili ponekad čak otići u susjednu sobu da se vidimo s prijateljima ili ostalim poznatim braniteljima. Izmjenjivale su se informacije. Mogli smo u grupicama otići i oprati već skorjeli veš od prljavštine Stajićeva. Čak nam je u dogovoru s sobnim za Novu Godinu donio flašu rakije, koju smo potajno odlazeći u kupatilo popili i nazdravljali za skori izlazak. Hvala mu!Najgore je bilo kad su otišli redovni vojnici i došli čuvari rezervisti. To je bio pakao. Svi su bili dragovoljci. Došli su iz samo jednog razloga da izbjegnu ratište i da se iživljavaju nad zarobljenicima. Odreda su bili svi visokog rasta, korpulentni i nabijeni željom za maltretiranjem. Nisu birali ni sredstva ni vrijeme ni ljude.Svakodnevno je bila takozvana večernja prozivka. Svi bi izišli iz sobe i poredali se uz zid s vrhom obuće uza zid, glava dolje oslonjena na zid i ruke na leđa. Onda bi njih nekoliko otišlo u sobu i sve ispreturali, tražeći eventualno nešto skriveno, kako bi znali reći “opasno po bezbednost čuvara”. Međutim oni su tražili materijalnu korist.Za iole nešto vrjednije stvarčice, uspomene ili novac uvijek se našlo načina sakriti. Ostali bi čuvari išli iza leđa i vršili korekciju položaja nogama ,rukama ,palicom. Nisu birali mjesta za udaranje. Prvo su povikali :”Zenge dva koraka nazad”.Oni za koje su saznali da su pripadnici Zbora narodne garde morali su prvi proći kroz specijalni tretman. Odvodili bi ih jednog po jednog u kupatilo. Tukli do iznemoglosti. Polijevali vodom pa ispočetka. Onda bi ih vratili među ostale gdje bi bili opet na meti kao redovno sljedovanje. Čudan je bio taj moment dok ste čekali kad ćete doći na red. Nisu bili sistematični. Tukli su nasumce, ali nitko nije prošao bez. Najgore je bilo to iščekivanje. Nisteznali gdje će vas udariti pa da se pripremite. Već od samog neprirodnog položaja i te neke strepnje noge bi vam počele drhtati i bili ste podložni pomaku. A to je opet bio povod za specijalnim tretmanom jer stalno se vikalo: “Ne mrdaj. Šta se mičeš, bre? Tebi govorim”.A niste znali kome govori, jer su svi bili u istoj situaciji. Kad bi vas konačno počeli tući niste osjećali bol, samo olakšanje da je počelo i da će proći. Svaki prozvani bi se odvojio od zida i što je brže mogao odlazio u sobu. Međutim morao je proći kroz špalir palica i vojnih čizama broj 50 koje su vitlali na sve strane da vas zakače uz gromko naslađivanje uz svaki dobro plasirani udarac. Nakon ulaska u sobe tek ste tada počeli osjećati mjesta gdje su vas udarali i brojati koliko ste ih ulovili. Stenjanja i komentari bi kratko trajali jer ste morali u krevet ,svjetla su se gasila i nije se smio čutiPo danu nismo imali nikakvih aktivnosti. Ponekad bi odredili nekolicinu da oribaju nusprostorije i hodnik. Potom bi izabrali najtežeg, posjeli na staro ćebe i vukli smo ga po hodniku da se sjaji. Sto trideset osam “vinaz” ploča 40x40 cm. Izbrojio sam dok smo teglili ćebe ili ribali hodnik. Pedeset i pet dugih metara. Na niskim ormarićima uzduž prozora hodnika sjedili bi čuvari i izvikivali komande i korekcije rada. Pokušavali smo kojekakvim razgovorima i mozgalicama zaboraviti stvarnost. Pokušavao sam ih zainteresirati da slažu križaljke te da ih poslije ostali rješavaju. Donijeli bi nam po par knjiga za koje nisam sve uspio doći na red za čitanje. Sjećam se Selimovićeva “Derviša” ,Andrićeve “Proklete avlije” i “Aleje srebrenih nevjesta”,autora čije sam ime zaboravio i jednog kratkog romana “Jaši noćas” skandinavskog autora. Mislim da je oni ,koji su nam je dali nisu pročitali. Tema romana borba za samostojnost i slobodu nije se nikako mogla uklopiti u njihovu doktrinu i postupke.Mnogo puta ,gledajući kroz malen prozor s neprirodno jakom metalnom rešetkom, sjetio sam se stihova srednjoškolske lektire :”Da li će sloboda znati pjevati kao što su sužnji o njoj pjevali”.Mislim da sam tek sad shvatio autora. Pokušavao sam poput likova iz SF-a transformacijom volje doseći način kako da se snagom uma prođe s druge strane rešetaka. Uvjerio sam se da je to ipak samo SF.nikakav glas u spavaonici.Inače tijekom dana bi svaka smjena u svojih osam sati ušla najmanje tri puta u spavaonicu i pod svakakvim banalnim i primitivnim isprikama preturala, tukla i verbalno se iživljavala. Najgore bi prošli oni koji su bili tog dana na ispitivanju ,a ispitivači nisu bili zadovoljni njihovim iskazima. Tukli bi ih do iznemoglosti. Bacali na pod i gazili po njima čizmama. Nagazili bi ih čizmom na glavu i onda čitavom težino se okrenuli na peti ostavljajući krvave i izguljene uši, lice, vrat. Osobito su uživali u bolnim uzvicima nakon udaraca nogom u prepone ležećeg zatvorenika. Bože, koliko smo žarko žudili za osvetom za sve nanesene boli i poniženja, a znali smo da i kad bi nam se pružila prilika ne bi mogli raditi ono što su oni nama. Oslovljavali su nas svakako. Bili smo pobunjenici, vojni zarobljenici, zatvorenici, izdajice, ratni zarobljenici, separatisti i razbijači Jugoslavije. Oni su sebe nazivali Rambo, Razarač, Razbijač, Vojvoda...svjetska elita ,nepobjediva vojska. A ustvari su umišljena kopija doktrine Crvene armije. Bolesna opsesija i opijenost veličinom srpstva. Primitivni barbarski mozak. Bijedni nivo civilizacije koja je dobila mogućnosti da se sa opljačkanom imovinom i opremom na svojim dojučerašnjim bratstvom i jedinstvom iživljava srednjevjekovnim osmanlijskim načinom. Jadna kopija KGB uzora. Jezik u kojem nema mjesta za riječ ljudska prava i čovječnost. Bijeda i izrodi ljudskog roda. Šaka jada. Gnjide. Nula. Sramoto ljudskog roda ime ti je Niš. 6.ISPITIVANJA Zgrada u kojoj smo smješteni stara je ,od cigle debelih zidova s malim prozorima i obveznim rešetkama na njima. Sobe su bile veličine za smještaj pedesetak ležajeva naguranih na kat tako da se jedva prolazilo između njih. Imala je više traktova razuđenog oblika. Naslanjala se na više susjednih objekata koji su činili zatvorsko dvorište. Zgrade su bile od prizemnih do onih na tri etaže. Dio u kojem smo smješteni dužine kojih šezdesetak metara sa sobama okrenutim prema dvorištu. Široki hodnik na bližoj strani završavao je “TV salom”, a na drugoj je završavao na stubištu na kraju kojeg je bila masivna metalna rešetka iza koje su sjedili čuvari. Prije “TV sale” nalazile su se dvije omanje prostorije veličine pola spavaonice. Jedna je bila kupatilo, druga WC. Kupatilo je bilo betonsko korito duž jednog zida i mali uzanim policama iznad i slavinama s pitkom vodom. Wc je imao četiri otvorene kabine s ćućavcima i betonsko korito sa slavinama koje je služilo kao pisoar. Na drugom kraju stubišta bile su prostorije čuvara, uprave i liječnika. Blagovaonica i kantina bile su u prizemlju. Nas su smjestili na gornje etaže. Prva grupa zarobljenih na Mitnici bili su u prizemlju. Široko dvokrako stubište s metalnom ogradom vodilo je u dvorište. Na sredini dvorišta bio je mali park s klupama za sjedenje. Veličina dvorišta je nekih cca 50x50 metara. Na drugom kraju dvorišta nalazile su se prizemne zgrade u kojima su bile prostorije za ispitivanje. Jedan trakt zgrade bio je za “obične” zatvorenike koji su znali vrijeđati i dobacivati prema logorašima kad su bili na rijetkim šetnjama u dvorištu.Već drugog dana pojedinci su odvedeni u samice i nismo ih vidjeli do preseljenja u Mitrovicu. Zaredali su pozivi na ispitivanje. Po izlasku iz sobe u poznatom položaju i obveznom upisu na kraju hodnika, silazili bi stubama u prizemlje. Već prema tome kakav je bio čuvar slijedio je tretman putem od pedesetak metara preko dvorišta do zgrade. Zatvorenik u pognutom položaju nije vidio ništa osim svojih stopala i betonskog dvorišta .Čuvari bi drekom “Levo”;”Pravo” ili “Desno” vršili navigaciju. Nerijetko bi namjerno vodili tako da zatvorenik udari u stupove rasvjete ili ostale prepreke. Slučajno zatečeni čuvari na dvorištu koristili su priliku da daju svoj obol odgoju “Tuđmanovih bojovnika”.Obol im se sastojao isključivo od načina koji su mogli smisliti njihove primitivne i bolesne mašte. Znali su narediti zatvoreniku da se sagne tako da proturi svoju desnu ruku između nogu ,otraga ,tako da je čuvar uhvati i kao da gura ručna kolica vodio do ulaza zgrade za ispitivanje. Tamo bi ga posjeli za jedan poveći stol. Glava dolje i ruke na leđa, bez gledanja u osobu koja je vršila ispitivanje. Zavisno o tome za čega su ga teretili razlikovale su se metode i načini ispitivanja. Ispitivača je bilo više. Upoznao sam samo jednog, koji mi je rekao da je zagrebački student pravnog fakulteta. Interesirale su ga razne pojedinosti od onih banalnih do nekih za koje nisam imao odgovor. Tražio je podatke o raznim osobama koje nisam poznavao. Pitao je za “političke kolovođe” i stranačke prvake, tražio podatke o načinu na koji su vođene pojedine vojne operacije ,o događajima vezanim za nestanak pojedinaca srpske nacionalnosti, te “istine” o likvidaciji enormnog broja Srba te skice terena i objekata koji su se spominjali u vojnim operacijama. Tražio je da mu detaljno opišem moje aktivnost za vrijeme ratnih zbivanje. Kad sam u globalu opisao, izvadio je neke dokumente za koje mi je rekao da su iz Vukovara. Imao je manje više sve moje osobne podatke i biografiju. Špijunaža je obavila svoj posao. Vidio sam da dosta toga znaju, ali nisu znali sve to povezati u suvislu cjelinu. Mislim da nisu nikada shvatili što se i kako zapravo događalo u Vukovaru. Ni mi sami nismo mogli znati o svim događanjima. Iz razgovora međusobno saznavali smo pojedinosti. Bilo je dobro što manje znati. Postoji mogućnost da nesvjesno kažete neki detalj, a onda slijedi dedukcija. Upliću se svi i na koncu dolaze do pojedinosti koje ne bi trebali znati. Dogovor je spominjati samo one koji nisu zarobljeni i poginule. Zato sam govorio samo o onom o čemu je po mom mišljenju već imao podatke bez potrebnih detalja.Za stvari za koje sam pretpostavljao da nezna rekao sam da ne znam. Isticao mi je da trebamo razgovarati kulturno, kao intelektualci. Pravi intelektualac nebi radio ovo što ti radiš, zaključio sam u sebi. Inače prema iskazima drugih, kakav je bio prema njima ,meni se učinio donekle korektan. Bio sam dva put na ispitivanju i nijednom nije tražio pomoć batinaša. Prema iskazima i izgledima pojedinih zatvorenika koji su se vraćali sa ispitivanja bilo je za pretpostaviti vrlo grubih, neljudskih, batinaških postupaka po kojima su ih tukli istovremeno dvojica. Ispitivanih bi morao izuti obuću, kleknuti na stolicu i prebaciti se preko naslona. Jedan bi ga tukao po golim tabanima, a drugi po stražnjici, tako da poslije toga nisu mogli ni sjediti ni hodati. Postupak bi ponavljali dok ne bi bili zadovoljni iskazom ispitivanima ili bi ga pustili koji dan pa ponovo. Muka božja. 7. PRIZNANJE HRVATSKE 15. veljače 1992. nećemo zaboraviti dok smo živi, barem ne oni koji su bili te večeri zatočenici u Nišu. Kad je po ustaljenom redu trebala početi prozivka nije se pojavio nitko. Onda smo po neobičnoj galami, tutnjanju cokula na susjednim etažama znali da se događa nešto nesvakidašnje. Pretpostavljali smo svašta ,od dobrog ,lošeg i najgoreg. Nismo imali nikakvih informacija što se dešava u Hrvatskoj. Mislili smo da se desilo ono najgore ,da su nas pregazili ,kako su nam rekli da će učiniti oni kojima smo se predali 19.11.1991. ispred “Commerca” u Borovu Naselju. Dok su nas pretresali i odvodili prema autobusima, jedan stojeći oslonjen na metalnu starudiju tenka T-55, reče nam ,dok su reporteri beogradske televizije snimali predaju ustaša:”Niste imali državu hiljadu godina i nećete je vala imati još toliko. Sredili smo vas, a sada idemo na Osijek i Vinkovce!” Mislili smo da se to dogodilo te da sada slave i iskaljuju “veselje” na nama. Na sreću nije bilo to. Svjetla se nisu gasila. Tutnjava je prestala. Onda smo se sa strepnjom ukipili svaki pored svog kreveta šuteći iščekivali. Čuli smo kako su sobu po sobi prije nas na našoj etaži izvodili na prozivku. Onda bi udarci , tutnjanje cipela i prigušeni jauci prekinuli muk. Prisluškivali smo glasove u općem metežu isprepletenih psovki, udaraca i stenjanja onih koji su padali ili s mukom sustezali urlike od boli od dobivenih udaraca. Čudio nas je veliki broj glasova večerašnjih čuvara. Onda smo čuli poznatu prozivku, trčanje, udarce, psovke, povike i s treskom zatvorena vrata. Mislim da smo svi pretrnuli kad su se vrata na našoj sobi s treskom noge otvorila. Na vratima se pojavio uniformirani niski podoficir ne veći od metar i žilet. Dreknuo je:”Sobni, izvedi ljude na prozivku.” Čudno mi je bilo što nas je nazvao “ljudi”.Izišli smo bojažljivije nego obično. Vidjeli smo desetak zajapurenih policajaca koje nismo do sada vidjeli. Ispred njih je stajao spomenuti vodnik. Ispričao je da je službovao u Zagrebu, te da su zbog nas njegova žena i dvoje djece bili tri dana u skloništu i da smo mi odgovorni za njihove patnje. U usporedbi s tri mjeseca pakla u Vukovaru to je bilo grozno-razmišljao sam.“Dobili ste državu. Evropa vas je priznala. Došli smo vam čestitati!” -oglasio se opet vodnik.Tada mi je bilo sve jasno. Nisu nas pregazili, nisu pokorili, već ćemo se konačno odlijepiti od njihova balkanskog zagrljaja. Mislim da smo svi u sebi likovali i da bi najradije od zadovoljstva, usprkos njima, zavriskali. Znali smo da ova tortura neće trajati vječno i da ćemo je se konačno riješiti. Onda kao jedan na riječi čestitkevodnika već razjapureni njegovi čestitari počeli su nemilosrdno “čestitati”.Nisu nas kao obično boljeli udarci, nego sa svakim slijedećim znali smo da im se bliži kraj i da iskaljuju svoj bijes i nemoć na onima koji im nisu u stanju da se suprotstave ,ne zato što ne bi htjeli ,nego zato što nisu smjeli. Čestitanje je trajalo kao vječnost. Nikad kraja. Dobri sat vremena. Kad su se čestitari konačno umorili od “čestitki “ počela je uobičajena prozivka. Trčanje, špalir, sad već mnogo neprecizniji udarci i treskom zatvorena vrata. Kad su se čestitari preselili na etažu ispod počelo je potiho veselje i čestitke između sebe. Konačno smo zaključili da nas više nemaju razloga držati i da ćemo u najskorije vrijeme na razmjenu. Ali nažalost pokazat će se da smo se jako prevarili u zaključku. Većina od nas nije bila ni na trećini budućeg zatočeništva.U nadi ispravnog zaključka, naš položaj nije nam se sad više činio tako strašnim. Nikad zatomljena nada u skori izlazak, sad se već skoro razbuktala. Svjetlo su čestitari ove večeri osim uobičajenih 21 sat ugasili u četiri ujutro. Znali smo da će sirena drečati u šest. Legli smo samouvjereni da više ništa neće biti tako strašno da se ne bi moglo izdržati.Prošlo je više od mjesec dana, a onda je došla razmjena. Mislili smo da idemo svi. Kad su pročitali imena onih koji idu, shvatili smo da još nije kraj. Čudna je nastala tišina u sobi kad smo kroz rešetke vidjeli odlazak autobusa s onima ,kojima je muka prestajala sa svkim metrom prijeđenog puta prema Hrvatskoj. Svatko je na svoj način razočaran razmišljao. Više nas je ostalo nego otišlo. Nada za brzi izlazak polako je kopnila. “Ma ko ih j...!”,netko je glasno prokomentirao i soba se vratila u stvarnost.Nakon par dana dovedeni su zatvorenici iz samica. Neke su u vojničkim dekama morali nositi do sobe. Nisu bili u stanju hodati. Opet se nada pojačavala ,valjda je sad gotovo. Prvi sobni (Vlatko Surma) jedva prepoznatljiv ,doveden je iz samice. Okupili smo se oko njega, rukovali, razgovarali. Jadno je izgledao. Oronuo, neobrijan, okopnio, onemoćao od batina i tretmana jedva je govorio. Nesvjesno je plakao. Bio je sretan što se vratio među nas. Malo nas je bilo tko je mogao suzdržati bijes i suze. Tješili smo njega i sebe da je kraj blizu. Sutradan su nas prebacili autobusima u Sremsku Mitrovicu. Netko je zapitao visokog potporučnika ,kojeg smo upoznali u Stajićevu, kad izlazimo. Čuli smo odgovor:”Ostat ćete vi ovdje duže nego što mislite!”.I bio je u pravu.