Hrvatska javnost, ni kriva ni dužna, ponovno je ovih dana zapljusnuta slučajevima zlostavljanja u Crkvi. Tek što se slegla prašina oko đakovačkog i osječkog nadbiskupa mons. Đure Hranića, podigla se ona oko riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića. I jednu i drugu inicirali su mediji, tj. dvije tiskovine.
U Hranićevu slučaju tjednik "Novosti", u Uzinićevu tjednik "Nacional". I jedna i druga tiskovina isprovocirale su javnu reakciju dvojice nadbiskupa, koji su, svaki na svoj način dakako, osjetili potrebu izaći u javnost sa svojim stavovima, reakcijama i ponašanjima. Kao da je javnost, odnosno kao da su tiskovne konferencije mjesta na kojima treba rješavati takva pitanja. I u đakovačkom i u riječkom slučaju, upravo se posegnulo za tom polugom, koja je trebala rezultirati čime? Oprati Crkvu od zločina zlostavljanja? Ne. Zataškati? Ne. Izbjeći neugodu odgovornih? Moguće. Sanirati štetu? Nikako.
Zanimljivo kako samo Katolička Crkva ne valja i njeni svećenici. Kome smeta? Ili već znamo stari scenarij iz prošlog stoljeća? Riješi se svećenika, zavadi, pa vladaj, hm...