Nemilosrdan gard predsjednika Ive Josipovića, koji su dosad iskusili samo zločinci, ubojice, razbojnici i silovatelji kojima on, za razliku od prethodnika, ništa ne oprašta, opet se pokazao u svojoj raskoši. Malo tko poput njega u nama osvješćuje to koliko smo osiromašili, duhovno i materijalno, i da na tom društvenom kvascu bujaju besparica, blokirani računi, nezaposlenost i beznađe u kojem i oni bez posla nemaju volju raditi (osim radnooblapornog Željka Jovanovića) kad vide kako se obespravljuje one koji rade. Konačno, nitko nije više od predsjednika u posljednje dvije i pol godine izgovorio čarobnu formulu za spas ove zemlje: “Očekujem od Vlade da pokrene gospodarstvo jer je to jedini način da izađemo iz ove situacije”.
I kad su ga novinari, predmnijevajući da je kucnuo trenutak u kojem bi Josipović mogao puku pokazati svoju milosrdnu crtu, upitali je li vrijeme za prijevremene izbore, u predsjedniku se probudio nemilosrdni vođa. Rezolutno je uzvratio da nije vrijeme za izbore, naizgled nam dajući nadu pravdanjem svoga okrutnog zaključka stabilnošću saborske većine. Premda i površno upućeni znaju da nam parlament tako stabilan može biti vječno. Zar Silvano Hrelja ikome djeluje do te mjere nestabilno da očekuje kako bi on mogao sam sebi poremetiti stabilnost svoje saborske fotelje? Da je njemu do rada i neizvjesnosti koju rad donosi, prihvatio bi se nuđena mu posla u HZMO-u. Zastupnički život isuviše je lagodan da bi se itko zanosio idealima, pa i riječka frakcija SDP-a, remeteći stabilnu harmoniju privatnih i stranačkih interesa. Na koncu, ako je na mirovini poklekla “moralna stijena” Damir Kajin, zašto bi od drugih očekivali da ne mogu oprati ruke kako bi glumatali da su svećenici politike “čistih ruku”.
Uvijeno, kako to predsjednik Josipović zna, zapravo nam je vrlo pregnantno poručio: Patite! Nosite svoju muku do kraja mandata ove vlasti. To će vas opametiti. A sljedeći put dobro razmislite hoćete li apstinirati prepuštajući članstvu najvećih stranaka da odluče tko će nam vladati ili hoćete li se opet dati upecati na političke ješke: “Mi smo drugačiji!” ili “Nova pravednost”.
Premijeru je uspjelo što se prije dvije godine činilo nemogućim. Tobože se skanjujući, a zapravo forsirajući isprazne ideološke prepirke te prepuštajući ministrima da proizvode sustavni kaos, nadmašio je razinu nepovjerenja koju je, doduše zbog objektivnih okolnosti, imala vlada Jadranke Kosor. Dok je ona bila, naizgled potaknuta višim ciljevima, autodestruktivni poticatelj politike čistih ruku te stoga ipak progresivni društveni faktor, Milanovićeva ničim izazvana autodestrukcija njega je dovela u situaciju da za svoju politiku opravdanje nalazi jedino u ponavljanju mantre J. Kosor – važnije su čiste ruke od stranačkih pojedinaca. Ali, sada kod Milanovića to ima regresivan prizvuk ne samo zbog “deja vu” efekta nego i jer je bivša premijerka ipak ostavljala dojam principijelnosti. Dok Milanović jedne kriterije ima za Lovrić Merzel i Sabu, a druge za Linića. Jedne za “zviždačicu” iz 2. ešalona Čavlović Smiljanec, a druge za zviždačicu Budimir i Ferdeljija. Jedne za Komadinu i Obersnela, a druge za Kolarić. Jedne za Holy, a druge za sukob interesa koji je i sam Jovanović, unatoč premijerovu “ništa sporno”, preskromno nazvao svojim najlošijim potezom. Taj antikorupcijski simbol “drugačije politike” uočio je da Ustav može kršiti koliko god hoće, ali ne i premijerovu zapovijed makar ona vodila i kroz minsko polje. I to je ono što ovu vlast čini stabilnom. Stvarno, čemu izbori!?
>> Linićeva smjena razotkrila slabosti SDP-a, Kukuriku je izgubio smisao
Čiji je to predsjednik može se raspravljati do ludila. Da je hrvatski predsjednik to nitko više ne vjeruje. Ni u ludilu!