Dvanaest velikih, memorijalnih kamenih križeva razasutih po kršu otoka Velikog Kornata spomen su na najveću tragediju u povijesti hrvatskog vatrogastva, pa i najveću mirnodopsku nesreću koja je pogodila i duboko potresla Hrvatsku. Ondje je, tog kobnog 30. kolovoza 2007., u naizgled rutinskoj akciji gašenja požara smrtno stradalo 12 vatrogasaca, a samo jedan je preživio. Kornatska tragedija proizvela je u hrvatskom društvu nezapamćenu socijalnu traumu izazvanu osjećajem nemoći, gotovo kolektivne krivnje i straha pred mističnom snagom nepoznatog. Osobito stoga što su stradali upravo vatrogasci – u Hrvatskoj vrlo snažno doživljavani kao heroji, možda čak više nego ijedna druga javna služba. Taj odnos nije samo deklarativan. U javnosti uživaju iznimno visok stupanj povjerenja i vrlo poseban, čak iznimno emotivan status. Oni nisu doživljavani kao "obična služba": mahom dragovoljci, oni ulaze tamo odakle drugi bježe – u požar, ruševinu, poplavu ili prometnu nesreću. Kornatska tragedija dodatno je učvrstila tu percepciju.
Toga su dana, koji se urezao u kolektivno pamćenje hrvatskih ljudi, šestorica vatrogasaca preminula odmah na mjestu nesreće: Gabrijel Skočić (20) iz Vodica, Marko Stančić (17) iz Šibenika, Hrvoje Strikoman (19) iz Vodica, Dino Klarić (33) iz Šibenika, Ivan Marinović (33) iz Grebaštice, Ivica Crvelin (42) iz Tisnog, a za ostale nastradale organizira se prihvat u Općoj bolnici Zadar. Vijesti i fotografije prevoženja stradalih vatrogasaca te večeri potresaju cijelu javnost, a informacije sljedećih dana bit će sve tragičnije jer je od sedam vatrogasaca njih šest preminulo u bolnici: Tomislav Crvelin (23), Josip Lučić (19) i Ante Crvelin (23) iz Tisnog, Ante Juričev Mikulin (22), Karlo Ševerdija (17) iz Vodica i Marinko Knežević (52) iz Boraje. Jedini koji je preživio ovu tragediju je Frane Lučić, koji će za života trpjeti teške posljedice zbog zadobivenih opeklina.
Bol zbog nenadomjestivog gubitka ljudskih života ne blijedi ni danas, točno 19 godina kasnije, a uspomene koje ožive u ovo doba godine posebno su teške za obitelji stradalih. Oni se ne mire s gubitkom najmilijih, ali ni s izostankom istine i pravde koji i dalje obavija ovaj tragičan slučaj. Doduše, nakon dugog niza godina događaj je dobio sudski epilog – vatrogasni zapovjednik Dražen Slavica oslobođen je odgovornosti za stradanje vatrogasaca, iz čega proizlazi kako za tragediju na Kornatima nitko nikada nije odgovarao niti je utvrđen jasan uzrok nesreće. Naime, u službenu verziju nesreće, ponavljaju članovi obitelji poginulih vatrogasaca iz godine u godinu, ne vjeruju. Prema tom tumačenju, kornatsku tragediju izazvao je rijedak fenomen naglog, eruptivnog širenja požara i izgaranja akumulirane nehomogene plinske smjese, no puna i jedinstvena rekonstrukcija točnog mehanizma stradavanja 12 vatrogasaca nikada nije postignuta. Tijekom posljednja dva desetljeća mnogo je vještačenja i svjedočenja, još više špekulacija i teorija o uzrocima nesreće, a pitanja koja vape za odgovorima i dalje se roje.
Zašto su preživjeli satima čekali na pomoć, što je 120 vojnika u rano jutro radilo na mjestu nesreće, je li zataškano otkriće odbačene NATO-ove bombe, je li Dražen Slavica bio tek "dežurni Pedro" i zašto je proces trajao još kudikamo dulje od uobičajeno predugačkih suđenja? I jedno od najspominjanijih: zašto su vatrogasci uopće poslani na otok na kojem nema ničega osim niskog raslinja i kamenja? Odgovor je, barem na potonje pitanje, vrlo jasan: vatrogascima je dužnost izaći na svaku prijavu požara i kobnog dana oni nisu bili pozvani gasiti "kamenje", već je vatra izbila u uvali Vrulje, nedaleko od objekta Nacionalnog parka Kornati zvanog Karaula, gdje je izravno prijetila uništenjem dvadesetak naseljenih kuća. O tome da nacionalni park ima prioritet u gašenju požara, da se i ne govori. Prema nesporno utvrđenim činjenicama, poziv vatrogascima toga dana stigao je u 11.48 sati, stoga se ubrzo, u 12.30 sati u šibenskoj vojarni Bribirskih knezova okupilo 23 vatrogasca JVP-a Šibenik, DVD-a Tisno, DVD-a Vodice i DVD-a Zablaće. Pola sata kasnije helikopterom HV-a prevezeni su na otok Kornat. Bilo je pakleno vruće, puhao je jak vjetar, zbog čega su se vatrogasci uspjeli iskrcati tek iz trećeg puta. Šestorica kod uvale Kravljačica, a preostalih 17 iznad uvale Šipnata. No u 13.44 sati u Šibenik stiže obavijest da je požar velik i da ga ne mogu kontrolirati. Nedugo potom, u 15.26 sati, 13 vatrogasaca koji su se nalazili u kotlini vatra je spalila u 15 sekundi.
Oprema na ozlijeđenim vatrogascima istopila, previjali su se od bolova, vodu koju su imali sa sobom popili su pa su žeđali. Tek dva sata kasnije na Kornat stiže helikopter, kada otpočinje traganje. Na mjesto tragedije dolazi vatrogasac Joško Klarić i nalazi karbonizirana tijela. Njegova je priča pritom posebno potresna: spašavajući stradale kolege, tražio je i vlastitog sina Dinu. Kasnije će postati jedan od najglasnijih predstavnika obitelji poginulih. Javno je upozoravao na moguće propuste u organizaciji intervencije i spašavanja, izražavao nezadovoljstvo tijekom istrage te tvrdio da se odgovornost ne smije svesti samo na jednu osobu. Nedugo nakon Klarića, tog kobnog dana, nešto prije 18 sati, na Kornat je stigao i HGSS predvođen Stipom Božićem i krenuo u akciju izvlačenja unesrećenih vatrogasaca. Posljednjeg su izvukli u 19.40 sati. Strašne scene kojima je svjedočio proslavljeni hrvatski alpinist nikada nije zaboravio.
– Sjećam se kao sada toga 30. kolovoza. Mislio sam da će to biti još jedan normalan, "dosadan" dan. Sjedio sam u svojoj kancelariji na HRT-u u Splitu. Nazvao me Vinko Prizmić, tadašnji pročelnik HGSS-a, i rekao mi je da pohitam na helidrom, budući da su neki vatrogasci u vatrenom okruženju i da ih treba izvući na sigurno. Došao sam na helidrom i tamo je već bio helikopter. Član posade helikoptera vikao je: "Brže, brže" i nas trojica kolega spremili smo se što smo najbrže mogli kako bismo što prije krenuli prema Kornatu. Pokupili smo svu potrebnu opremu kako bismo ljude mogli izvući iz toga vatrenog obruča – prisjetio se Stipe Božić. Kada je helikopter uzletio, nitko nije znao kamo točno ide, odnosno na kojem dijelu Kornata su vatrogasci. – Kad smo došli blizu Velikog Kornata, jasno se vidjelo mjesto gdje je izbio požar i već smo vidjeli ljude kako leže na tlu. U tom trenutku nismo znali da je itko opečen, jer iz helikoptera vidimo samo ljude kako leže. Plan nam je bio na tlo iz helikoptera samo spustiti kolegu, da im on pruži prvu pomoć i da ih nakon toga podignemo vitlom u helikopter. Kako vitlo nije radilo, odlučili smo prvo spustiti kolegu, a onda sam rekao da spuste i mene.
Vidjeli smo ljude kako leže opečeni, od kojih su neki već bili mrtvi. Razgovarali smo sa živima, govorili im da smo im došli pomoći. Bili smo šokirani jer nismo znali da će nas ovako nešto dočekati. One za koje smo pretpostavili da su u najtežem stanju, prve smo podigli na fiksno uže i uz pomoć helikoptera prevezli do obližnje lučice. Komunikacija nam je bila otežana jer na tom mjestu nema signala mobitela, a nismo mogli komunicirati ni radiostanicama – ispričao je Božić. Posebno potresno bilo je svjedočanstvo jedinog preživjelog, Frane Lučića. Dok su čekali pomoć, mogli su se čuti jauci, zapomaganja i dozivanja upomoć njegovih kolega koji su trpjeli jake bolove i bili strašno žedni. – Sve se odvijalo jako brzo i praktički nas je velika toplina spržila. To od kornatske trave nije moglo biti. U trenutku kada je došao nalet vrućine skinuo sam vizir i vidio u daljini vatru i puno dima. Vidio sam bijeli, crni i žuti dim – ispričao je Frane, a u godinama koje dolaze njegova su pitanja bila sve oštrija, a gorčina sve vidljivija.
– Samo želim znati zašto sam na Kornatu čekao pet sati, zašto pomoć nije stigla prije? Želim istinu i želim da se cijeli slučaj rasvijetli. Najviše me boli zataškavanje. Zakazao je čitav sustav, od vrha do dna – govorio je. Službenoj teoriji o eruptivnom požaru nije vjerovao. Tri godine nakon tragedije vrlo je izravno rekao: "Ne znam kako je trava visoka do gležnja ubila 12 ljudi. Kao i svi u Hrvatskoj, ne vjerujem u teoriju o eruptivnom požaru." U razgovoru za Večernji list ponudio je i svoju teoriju o uzroku nesreće: "Eksploziju nisam čuo, ali vjerujem da za kornatsku tragediju nije kriv eruptivni požar, jer za to nije bilo ni uvjeta. Kriva je bomba koju je odbacio NATO nakon povratka iz Srbije. Naše ozljede iste su kao ozljede žrtava bombe CBU-87 u Afganistanu." Najpotresniju izjavu dao je 2018., kada je prvi put nakon jedanaest godina otišao na mjesto tragedije: "Drage moje kolege, slava vam i zavidim vam što i ja nisam s vama smrtno nastradao, odnosno, kad me već nije spržilo do neprepoznatljivosti kao vas, da sam barem umro od dehidracije čekajući pomoć koja nikako nije dolazila."
Ove riječi sažimaju cijelu njegovu priču: nije preživio samo požar, preživio je i gotovo dva desetljeća pitanja na koja nikada nije dobio odgovor. Zauzvrat, dobio je ignoranciju države. Obitelji poginulih vatrogasaca bile su obeštećene, i to prije nego što je on, kao jedini preživjeli, dobio svoju odštetu. "Nastradao sam spašavajući državnu imovinu, a vlast, umjesto da to poštuje, izruguje se mojom žrtvom i ozljedama." A njegov je oporavak bio bolan i dug. Prošao je više od 10 velikih operacija, puno manjih zahvata, tridesetak anestezija, puno bolnih previjanja, presađivanja kože... U požaru su mu izgorjele ruke i ostao je bez prstiju. Iznimnom upornošću završio je fakultet i posao diplomirani inženjer energetike. Iako su mu u kući bila tri premijera, moralo je proći gotovo 12 godina od tragedije dok ga država nije "s osnove solidarnosti i pravičnosti" odlučila obeštetiti. Ali tek nakon pritiska vatrogasne javnosti, pa i cjelokupne javnosti. Vlada je još 28. kolovoza 2008., godinu dana nakon kornatske tragedije, odlučila da će država iz državnog proračuna isplatiti odštete obiteljima, umjesto gradova i općina koji su prema pravomoćnim presudama bili obveznici. Tada je objavljeno da je riječ o oko 8 milijuna kuna. No konačni iznos koji se u kasnijim izvještajima navodi za obitelji poginulih jest oko 15 milijuna kuna ukupno. No Franu Lučića tada još nitko ne spominje.
Pritisak je postao vrlo snažan, osobito u veljači i ožujku 2019., kada je javnost doznala da se država, preko nadležnog državnog odvjetništva, žalila na prvostupanjsku presudu kojom je Frani Lučiću trebalo biti isplaćeno 1,75 milijuna kuna odštete. Nakon više od 12 godina od tragedije, upravo je ta žalba izazvala snažnu reakciju. Ključni trenutak bio je 19. veljače 2019., kada su vatrogasci DVD-a Tisno, Lučićevi kolege, organizirali prosvjed u Tisnom. Okupilo se više stotina ljudi – vatrogasaca i mještana iz Tisnog i okolnih mjesta – a prosvjednici su nakratko blokirali Jadransku magistralu. Tražili su da država povuče žalbu i konačno prihvati obvezu isplate odštete čovjeku koji je jedini preživio najveću tragediju hrvatskog vatrogastva. Pritisak nije ostao samo na simboličnom prosvjedu. Iz DVD-a Tisno tada su vlastima slali apele, a u javnosti se čak govorilo o radikalnom potezu: vatrogasci su bili spremni staviti vatrogasni dom pod hipoteku ili prodati imovinu i opremu kako bi sami prikupili novac za Lučića, a najavljivali su i prosvjed u Zagrebu.
Samo nekoliko tjedana nakon eskalacije prosvjeda i javnog bijesa, Vlada je podržala nagodbu s Lučićem: 5,498 milijuna kuna odštete i 6000 kuna mjesečne rente. Mladi vatrogasac nije reagirao trijumfalno. Rekao je: "Bez obzira na presudu, ne osjećam se dobro. I dalje sam tužan. Želim ponovno svoj život nazad. Želim živjeti kao svi moji vršnjaci. Novac će mi samo pomoći da si olakšam svakodnevicu, no može li to zaista biti dostatna zamjena?" Ovisno o kutu gledišta i oku promatrača, Kornati su odnijeli još jednu žrtvu, a to je Dražen Slavica. Županijski vatrogasni zapovjednik bio je jedini optužen za kornatsku tragediju. Uhitili su ga 6. rujna 2007. godine, a njegova pravosudna agonija trajala je sve dok Vrhovni sud nije 21. listopada 2020. godine odbio žalbe tužiteljstva na drugu nepravomoćnu oslobađajuću presudu. Pravomoćno oslobođeni Slavica rekao je kako ga je DORH 13 godina maltretirao. "Uništili su mi život", rekao je i tužio državu. U razgovoru za Večernji o uzroku nesreće na Kornatima rekao je: – Klasična radna nesreća. Našli su se u krivo vrijeme na krivome mjestu i zato je teško reći tko je kriv. Odgovornost odgovornih osoba trebala je biti utvrđena, kao što se za mene utvrdilo da je nema. Da nisam radio po zakonu, danas bih robijao zbog 12 ljudi. Na žalost, takva tragedija može se ponovno dogoditi.
A Stipe Božić, koji je među prvima svjedočio tragediji, na obilježavanje obljetnice više ne odlazi. – Bio sam dosta puta. Najmanje osam puta, ali više ne idem. Ne mogu više slušati razne teorije urote i priče o kornatskoj tragediji koje se nadograđuju iz godine u godinu. Svi su prepametni, svi sve znaju i svi se nameću sa svojim teorijama. Ono što je najgore, tim ljudima koji su poginuli na Kornatu više nema pomoći i treba ih pustiti da mirno počivaju – kaže Božić. Uistinu, teška je bila ta 2007. godina, kažu, i prokleta. Tajnik DVD-a Vodice Gordan Alfirev pogođen kornatskom tragedijom počinio je samoubojstvo, a samo dan prije kornatske tragedije na gašenju požara na otoku Hvaru preminuo je Marinko Jurić, vatrogasac DVD-a Stari Grad. Nekoliko dana nakon tragedije na Kornatu Hrvatska vatrogasna zajednica ostala je i bez svojeg predsjednika Marijana Mlinarića, koji je preminuo nakon kratke i teške bolesti.
Od 2008. na dan tragedije, u svim vatrogasnim postrojbama i organizacijama, u znak sjećanja i počasti za poginule vatrogasce istaknute su državne zastave na pola koplja te su uključene u 15.25 sati vatrogasne sirene u trajanju od jedne minute. Na otok Kornat dolaze obitelji i prijatelji stradalih vatrogasaca te visoki državni i vatrogasni dužnosnici kako bi odali počast. Vatrogasne organizacije održavaju niz manifestacija kojima nastoje da sjećanje na heroje nikada ne izblijedi. U spomen na tragično stradale vatrogasce na Kornatu, u proljeće 2010. otpočela je akcija izgradnje spomenika dvanaestorici poginulih, a u 12 spomen-križeva ugrađeno je oko 700 kubika kamena koji će zauvijek svjedočiti nezapamćenoj tragediji, ali i jedinstvu više od tisuću dobrovoljnih graditelja iz svih krajeva Hrvatske. Svim teorijama unatoč, prema svemu sudeći, doista se radilo o tome da je niz nesretnih okolnosti izazvao šokantno i posve besmisleno stradavanje trinaestorice ljudi.
Otvori KEKS Pay
