Život poslije politike nije jednostavan ni jednome hrvatskom političaru, osobito onima koji su uvjereni da nisu bili „epizodističke nule“ u nacionalnom romanu koji je Franjo Tuđman počeo pisati u prvom licu prije dobra tri desetljeća. Ugledni politički umirovljenik, kad se prihvati nezahvalna posla otvaranja osobnoga trezora, suočava se s najobičnijom ljudskom zamkom da o sebi misli bolje nego što o njemu misle drugi.
Jadranki Kosor mora se pripisati u zasluge što se prihvatila kreativne spisateljske avanture da knjigom selektivnih sjećanja (o)brani svoje mjesto u hrvatskoj politici kad su joj bivši politički prijatelji okrenuli leđa, a na druge se ne može osloniti. Izdaje u političkoj ljubavi nije lako objasniti; bez funkcije ih je teže pobijati ili dokazati. Tako je, zapravo, u svakome javnom poslu, izloženom nepovjerenju, pa i podcjenjivanju okoline: što je to bivša premijerka? Svaka šuša misli da može voditi reprezentaciju uspješnije od Zlatka Dalića, a državu bolje od Andreja Plenkovića (a nekad Ćire Blaževića i Jadranke Kosor). Tko hoće razumjeti natjecateljsku – a onda i ljubomornu – prirodu čovjeka, ne mora čitati Shakespearea; dovoljno je da zaviri iza kulisa politike pa da otkrije da su veliki političari u nečemu kao mala djeca: igraju se svojim igračkama sve dok ih netko, po demokratskom ključu, ne preda drugima u ruke.
U iskušenju što izostaviti
Na političkoj pozornici zastori se spuštaju i dižu kao u svakom kazalištu; kad svuku svečane kostime i skinu prigodne maske, političarima je teško stati u građansko odijelo običnih ljudi. Koji akter odlazi dragovoljno, ili zadovoljno, u mirovinu, pogotovo kad je igrao glavne uloge? Htio bi trajati dok mu netko plješće. Političarima je najteže podnijeti pad s konja na magarca: ako nemaju snage podnijeti da ih više ne čuvaju policajci, da nemaju rezervirano mjesto u televizijskom dnevniku (i u kazalištu kad ih pozovu), da ih ne časte gdje god se pojave, da im u sebi ne psuju sve po spisku kad kasni vlak ili kad pada tuča, (bivša) politička elita obično ne zna što bi sa sobom. Mogu pisati o povijesti koju su sami stvarali.
Čak i ozbiljni povjesničari govore neozbiljno da je povijest upravo ono što političari napišu o njoj. Zato su Englezi unajmili 20-ak dobrih autora da napišu Churchillove memoare, za koje je slavni britanski premijer dobio Nobelovu nagradu za književnost! Nije ni de Gaulle napisao sam sve što je njemu pripisano, i on je imao mali tim pomagača. Ljubomorni Francuz nije elegantno podnio što bar nije ispao većim književnikom od britanskog kolege. Kad je stala pred prazan list papira, Jadranka Kosor imala je drukčiji problem od autora koji svoju knjigu nemaju čime ispuniti; ona je bila u iskušenju što izostaviti, da ne bi pisala novu „Gričku vješticu“.
Žena u politici, i još u patrijarhalnoj sredini koja sebe uspješno vara da je napredna, to je već dobra tema za roman o političkom životu jedne dame među muškarcima, ako ne i za studiju o podjelama u jednoj naglašenoj – ili jednoj od ozloglašenijih – muškoj profesiji koja trubi o ravnopravnosti spolova, a nastavlja s neravnopravnošću rodova gdje god stigne. Mogla je napisati i kroniku o jednoj državi koja se stalno hrani emocijama, kao da je Domovinski rat zaštitno sredstvo za obranu od svih opravdanih kritika i raširenih osjećaja da je hrvatska država razočarala i mnoge svoje branitelje. Rijetkost je da žena uspije u visokoj politici, osim u revolucionarnim, konzervativnim ili kastinskim zemljama. Jugoslavija je imala Milku Planinc, Indija Indiru Gandhi, Šri Lanka Sirimavo Bandaranaike, a Argentina Evu Peron. Hrvatsku revoluciju 90-ih godina vodili su muškarci: u 30 godina postojanja demokratska država je ipak imala jednu premijerku (i jednu predsjednicu); u nekoliko stoljeća Republike, i u Francuskoj je samo Edith Cresson bila na čelu vlade, i to kraće od svih muškaraca prije i poslije nje.
Hrvatskoj bi u svemu bilo lakše da je stvorena s manje heroja i da nije imala toliko žrtava; kako je ženi biti generalom poslije bitke koju su muškarci dobili! Mnogo hvaljeni Pierre de Coubertin govorio je da je u sportskim bitkama na ženama da slave pobjede muškaraca. U olimpizmu su se te šovinističke stvari više promijenile nego u politici. Naša donedavna šefica države dala je tome krunski dokaz ulaskom u Olimpijski odbor: je li tim transferom zadovoljnija Kolinda Grabar-Kitarović, što je dobila lijep azil, ili njezini donedavni politički saveznici, što su se riješili njezine konkurencije? Naša bi premijerka Kosor bila uspješna politička ličnost i hrabra žena da nije ništa drugo učinila osim što je preuzela kormilo države iz ruku premijera koji je iznenada napustio položaj a da ni ona ne može do kraja razjasniti sve razloge njegova odlaska (iako je o tome bila prva obaviještena); što je kormilarila Hrvatskom u svjetskoj krizi koja se i tada uspoređivala s teškim 30-im godinama prošloga stoljeća (kao korona sada) a da je nije potopila; i što je kroz slovenske minirane vode provela mirno zemlju do obećane Europske unije. Te bi joj činjenice trebale priskrbiti elementarno poštovanje kad se ne bi radilo o hrvatskome jalu, pa i o vladajućem tipu političke (ne) kulture koja dominantno barata krivnjom.
Njezina se uloga u državnoj politici, a i zasluga, uza sve drugo što se i njoj, po zapovjednoj liniji, može staviti na teret, u civiliziranoj zemlji ne bi smjela ignorirati. Kad drugi o tome šute, ona je odlučila progovoriti; sebe secira do kosti, a da iskrenost ne ide na njezinu štetu. Iščita li se pažljivije „Premijerka“, ostaje gorak okus o politici kao opasnom zanimanju, podjednako za one koji se njome bave kao i za one kojima se politika voli baviti. Ni iz njezina se primjera ne da zaključiti u koju je opasnost opasnije upasti ni kako je zaobići s obzirom na to da politika proizvodi različite vrste najprivlačnijih parfema. Jadranka je Kosor ušla u rizik kad je na zov moćnog Franje Tuđmana napuštala novinarsko carstvo slobode, u kome je uživala, opisujući na Radiju s talentom sudbine običnih ljudi pogođenih ratom. Nije tada znala što je sve čeka u carstvu političkih dužnosti, osobito nakon odlaska njenog prvog pokrovitelja; nije on morao mnogo govoriti da ljudi oko njega znaju kako se ne smiju odnositi prema njegovim štićenicima, ili miljenicima. Tuđmanova politika počivala je na jakom autoritetu, njegovu liderstvu iznad svega, i na podčinjavanju hijerarhiji, a to znači njemu. Drugog se vođu nije moglo, a ni smjelo, tražiti.
Ni novinarstvo, iz kojeg je Jadranka Kosor pobjegla svojom voljom, nije lišeno strasti ljubomore, osjećaja zavisti, nagona rivaliteta, sindroma narcisoidnosti i duha egoizma. U političkom brlogu stanuju neki sasvim drugi ljudi: tankoćutna novinarska pridošlica otkrit će da u borbi za vlast, ili u borbi za opstanak na vlasti, političari u drugom čovjeku gledaju vuka ili se i sami ponašaju kao vukovi (i vučice, i o tome svjedoči, ne navodeći im imena). Otkrit će ona, i opisati s puno iskrenosti, nekad i s viškom emocija koje ne idu uvijek u korist piscu, kakve su je sve zvjerke ujedale kada se stala približavati vlasti. Ima u knjizi više ožiljaka nego što se to vidi na licu njezine autorice. U političkoj karijeri Jadranka Kosor nosi tragove klasičnoga sukoba dviju profesija koje ni u knjizi nije jednostavno uskladiti, a još ih je teže razdvojiti. Novinari joj nikad nisu mogli oprostiti što je napustila novinarstvo, češće su je tretirali kao izdajicu nego kao uspješnu političarku. A u politici su pamtili da je došla iz novinarstva, da je formirana kao novinar, a s njima političari po pravilu nisu u dobrim odnosima ako im ne mogu diktirati u pero što će pisati, i da je barem duhom – ako ne i tijelom – uljez u njihovu društvu. Novinarstvo i politika suviše su bliski da ne bi bili u konkurentskom odnosu, ako hoćete u nepovjerenju da jedni drugima stalno rade o glavi.
Stari Jean Daniel, priznat kao Walter Lippman francuskoga novinarstva, a poznat i kao Camusov suvremenik, kolega, prijatelj i biograf, čudi se da novinar i političar uopće mogu biti u prijateljstvu kad su im javni interesi toliko različiti ili suprotstavljeni. Zbog toga je pucalo njegovo prijateljstvo s Mitterrandom. Pravi će novinar sve učiniti da dođe do istine; rasni političar da je sakrije kad mu ona smeta. To je stalno izvorište sukoba dviju antagonističkih profesija koje Kosor u jednoj i u drugoj mirovini važe tako da ne može skrivati koja joj je profesija bliža srcu.
Surova disciplina
Sukob dviju javnih djelatnosti dramatičnije se događa u sredini u kojoj iz razno-raznih razloga, povijesnih i aktualnih, nije omeđen ni prostor politike ni prostor novinarstva, da se mogu razvijati u punoj autonomiji i slobodi. Nekad se radilo o otvorenoj okupaciji novinarstva od strane totalitarnih vlasti; u demokraciji se više radi o kolaboraciji. Ako može, svaka će vlast ovladati medijima, političari će uzeti cijelu ruku pruži li im se mali prst, manipulirat će bez pardona, dopusti li im se da novinare stavljaju u svoju službu, s bijednom nadnicom ili i bez nje. Iz svoga ugla, novinari će, ako su svjesni svoje društvene odgovornosti i profesionalnog integriteta, braniti svoju neovisnost bez kompromisa. Sigurno i Jadranka Kosor pamti da su se u tome nejunačkom vremenu granice između politike i novinarstva povlačile odoka: tko je jednom popustio pritisku politike, propustio je zauvijek priliku da bude slobodan u svom poslu. Na Sanadera se, i na nju, jer mu je bila najbliža suradnica, baca drvlje i kamenje, da su uređivali medije; to svi neće potvrditi. Prije nego se otisnula u politiku, Jadranka je Kosor izgradila lijepu karijeru radijskoga reportera. Njezine dirljive reportaže vjerojatno su ušle u uho Franji Tuđmanu koji je i inače volio imati novinare uz sebe, pa i zato da ne bi bili protiv njega. Kad je prelamala: novinarstvo ili politika, znala je što gubi i što dobiva. I kad otvara dušu, ne žali da je pogriješila. Njezina svjedočanstva, nekad potresna, a nekad uzvišena, otkrivaju manje poznatu stranu politike: nevjeru, prijetvornost, nezahvalnost, podmetanje, prevrtljivost, izdaju, osvetoljubivost... Ali, politika je, sa svime što daje i poslije svega što oduzima, magnet koji privlači i one koji će se na njoj opeći.
S Tuđmanovom zaštitničkom rukom mogla je vjerovati da sudjeluje u misiji koja kroz nacionalnu državu afirmira hrvatsku naciju, a kroz demokraciju građanska prava i slobode ljudi. U takvome optimizmu puno je iluzija, čak i u boljim demokracijama. Ne može se politici poreći plemenitost iako se sve relativizira kad se uzme u obzir da se, recimo, boks zove najplemenitijom vještinom među sportovima. Čak i kad bi, zbog teškoća ili zbog poniženja, dolazila na rub plača, znala je da ima rame na koje se može osloniti. Bez Tuđmana joj je postajalo teže iako je s Ivom Sanaderom uživala dugo razdoblje povjerljive suradnje, sve dok nije puknulo između njih kad je njezin drugi mentor pokušao rušiti nasljednicu koju je sam postavio, vjerojatno nezadovoljan što ga nije uzela u zaštitu od sudsko-policijskog progona. Povukla je granicu: nije više išla za Ivom! Za Sanadera se još skupljaju dokazi zašto je prekinuo – ili morao prekinuti – blistavu političku karijeru; ona tu ne mora dokazivati ništa. Ni gledano iz današnjeg kuta, ne čini se da je Jadranka Kosor pogriješila što je odlučno branila svoj integritet na čelu Vlade i na čelu HDZ-a. Vjerojatno je propustila ići na izvanredne izbore u stranci, a i u državi, bez obzira na krizu, ili baš zbog krize, da učvrsti svoj legitimitet, da može lakše vladati u teškim okolnostima. Da je pobijedila, ne bi Tomislav Karamarko njome poslije obrisao pod, a zemlji nametnuo konzervativnu revoluciju od koje se još oporavlja. A da je tada izgubila, lakše bi podnijela da joj i tajnice iz HDZ-a okreću leđa ili da joj sude dojučerašnji stranački prijatelji.
Njezino iskustvo potvrđuje da se u politici ne može vjerovati na svaku časnu riječ. Treba li posebno govoriti da je Jadranka Kosor doživjela sudbinu ljudi koji su u politiku ulazili s velikim očekivanjima i sa srcem. Tuđman je u tom pogledu davao loš primjer: on je igrao na emocije, a sam ih nije imao ili ih nije znao pokazati. Zato je naša premijerka živjela politički život u kome se isprepleću elementi antičkih drama i hrvatskih tragedija. Smiješno u tome nije bilo ništa. Poslije Sanadera morala je vaditi kosture iz ormara, znala za njih ili ne znala, da i nju ne poklope; to je njezino prvo političko razočaranje. Karamarka je dovela za ruku u HDZ, udijelila mu počasnu člansku iskaznicu, a on ju je, doslovno, izbacio iz stranke, bez objašnjenja: njegov obračun s njom, opisan u sceni otužnoga oproštaja u jednoj pokrajnjoj saborskoj sobi, podsjeća neodoljivo na čuvene političke likvidacije iz tamne prošlosti. Bez riječi, kao u karikaturi, čak i bez pogleda glavnih aktera! To je njezino drugo političko razočaranje. Bilo ih je i poslije toga, s raspadom labavih savezništava, sklopljenih većinom iz interesa, a manje iz uvjerenja. Imala je i u privatnom životu, kako sama piše, slična razočaranja; kao da se krivi ljudi uz nju lijepe ili ona uz njih.
Ako nešto očekuje od drugog života, morat će na to više misliti. S čuđenjem koje treba dovesti u vezu s biografskom činjenicom da je u mladosti pisala poeziju, premijerka Kosor otkriva i na vlastitom slučaju koliko je politika surova disciplina, nimalo poetska. Nju je njezina stranka osudila u montiranom procesu kao da je pobila cijeli Politbiro, i nikad je, ni s liberalnijim čelnicima, nije ni pokušala rehabilitirati. Kao da u HDZ-u vladaju dinastički obračuni koji ne mogu završiti bez skidanja glava, svim demokratskim zakletvama usprkos. Takvo je stanje duha, i u stranci i šire, da se ni političari koji su na boljem glasu od njezina izbacivača, ne usude otvoriti njezin problem, i ne misleći da se to može dogoditi i njima, ako i njezin slučaju ne iskoriste da odbace takve metode obračuna iz preddemokratskih vremena.
Povijest HDZ-a i povijest Hrvatske s Jadrankom Kosor niti počinje niti završava. Ali, ona je dio te povijesti: može se raspravljati koliko je dobro, a koliko loše vladala strankom i zemljom; nije ni kulturno prolaziti pokraj nje kao pokraj hrvatskoga groblja. Može se nekadašnjoj premijerki prigovoriti da je unosila suviše emocija u politiku, dakle stanovita naivnost, može joj se reći da je previše računala na vjernost i da je očekivala zahvalnost suradnika, znači, određena nerealnost, ili da je vjerovala više sebi nego drugima, dakle stanovita narcisoidnost, tipična za javne ličnosti. To je glavni izvor njezinih trauma, pa i pogrešaka: i onih koje navodi, a osobito onih koje ostavlja za neku drugu knjigu. Memoari dođu kao začin minulom radu u politici koje nikad ne pišu „mali od kužine“. Jadranka Kosor mogla je ići lakšim putem, da pišući o sebi i za sebe zapravo piše o svima drugima. Ona je izložila najviše sebe da bi knjiga mogla biti važnija za druge.
Serpkinja Jadranka Vasilijeva cer. sicamo se svi vrimena kad je vasiljeviceva potomkinja ponosna Serpkinja Jadranka od internacionalne agenture pod cijom smo okupacijom bila postavljena na misto nacionalnog Croatskog kako bi stetu cinila toliko motivirana svojon mrznjom, gorcinom i patoloskom zlobom prema Croatskom. zar nismo tad izgradli Serbljevima i spomen u Srbu da bismo slavili njigovo ubijanje naseg svita, rusenje zemlje, protjerivanjem stotina ijada pripadnika naseg naroda sa nase zemlje na koju je Serbovima habsburski tudjin dozvolija naseljavanje protiv nase volje ka i samu serpsku zudnju, ceznju i teznju za otimanjem i prisvajanjem nase zemlje i svita ka i svega ostalog ca serbin misli da bi moga prisvojit ako ustraje u svojin namjerama, a cime je internacionalna sluzba mislila jednakost i pomirenje medju nama postici? tako je bilo.