Dok Županijski sud u Zagrebu 2000. godine nije raspolagao direktnim dokazom da je Služba državne sigurnosti bivše Jugoslavije organizirala i provodila politički motivirana ubojstva svojih neistomišljenika, te su navodi pojedinih svjedoka “vrlo vjerojatni, ali ne i dokazani”, Visoki zemaljski sud u Münchenu 2017. zaključuje: “Sagledavajući sve ovdje spomenute dokaze u njihovoj cjelini, ovaj je Senat uvjeren da je likvidacija iseljenika u inozemstvu predstavljala državnu praksu postupanja bivše socijalističke Jugoslavije. (...) već sama učestalost zbivanja nameće zaključak da su likvidacije bile dio jugoslavenske prakse, a od toga polazi i većina bivših radnika jugoslavenskih sigurnosnih službi koji su saslušani u svojstvu svjedoka. Navedeno posebno jasno dolazi do izražaja u vezi ubojstva Brune Bušića u Parizu...”. Zagrebački suci u vijeću kojim je predsjedao sudac Damir Kos obrazložili su da je likvidacija Brune Bušića mogla biti i posljedica sukoba među emigrantima, ali suci u Münchenu pod predsjedanjem suca Manfreda Daustera izričito tvrde suprotno: “... ovaj Senat ne izostavlja iz vida to da Županijski sud u Zagrebu bez obzira na odgovarajuće konstatacije nije htio smatrati utvrđenim da je Bušić postao žrtva ubojstva koje je organizirala jugoslavenska tajna služba. Međutim, ovaj Senat ne može slijediti takav pogled na stvar. Nije razvidan motiv zašto bi svjedoci – koji se u ostalom dijelu međusobno terete – podudarno baš u ovom pitanju dali lažan iskaz. (...) Da je obrada Bušića od visokorangiranih radnika jugoslavenskih službi državne sigurnosti uslijedila upravo u vrijeme koje neposredno prethodi ubojstvu Bušića te da dotični radnici naprasito prekidaju svoj boravak u Parizu nekoliko sati prije samog ubojstva, ne dopušta nikakve sumnje jesu li ili nisu jugoslavenske tajne službe odgovorne za ubojstvo Brune Bušića – makar i bilo nemoguće utvrditi neposrednog počinitelja djela”.
Perković u izvješću Tuđmanu
To se obrazlaže u presudi na 238 stranica nedavno dostavljenoj Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, koje je njemački sud zbog pomaganja u likvidaciji Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. godine osudio na doživotnu kaznu zatvora. Slučaj Bušić njemačkim je sucima samo jedan od niza važnih elemenata mozaika u raspetljavanju ubojstva bivšeg direktora Ine koji je u travnju 1982. pobjegao iz Jugoslavije. Zanimljivo je da je naš Vrhovni sud (vijeće sutkinje Senke Klarić Baranović, u kojem su bili Ranko Marijan, Marijan Svedrović, Zlata Lipnjak i Dražen Tripalo) zamjerio DORH-u što u žalbi toliko inzistira na tomu što je Županijski sud utvrdio samo “vrlo vjerojatnim” da je postojao sustavni princip “rješavanja problema”. Vrhovni suci podsjetili su da je Vinko Sindičić bio optužen da je po nalogu i u organizaciji SDS-a (Udbe) ubio Bušića pa zaključuju: “Kraj takvog činjeničnog opisa, žalitelj se nepotrebno, tako opširno i iscrpno bavi pitanjem je li SDS bivše države organizirao i provodio organizirana ubojstva svojih neistomišljenika ‘kao sistemski princip’ ili nije. Sud je prihvatio kao istinite i točne iskaze brojnih svjedoka kada oni opisuju svoja uvjerenja kako je ‘notorno da su udbaši činili ta djela’. Egzaktno utvrđivanje sustavnog karaktera (u kaznenopravnom smislu), međutim, nije bilo u izravnoj vezi s predmetom ovog kaznenog postupka”, navodi Vrhovni sud u oslobađajućoj presudi Sindičiću obrazlažući da je niži sud bio limitiran opisom kaznenog djela.
A njemački suci upravo su se time intenzivno bavili. Pa su im važne indicije za praksu državnih likvidacija bili i popis politički motiviranih (utvrđeno ili pretpostavljeno) ubojstava 24 jugoslavenska iseljenika te još deset koji su preživjeli atentat od 1968. do 1982. godine. Zatim, Klub CDU/CSU putem parlamentarnog zaključka zahtijevao je od njemačke vlade da od Jugoslavije traži obustavu atentata na njemačkom tlu. O načinu rada bivših službi govori im i slučaj Josefa Müllera, koji je za izdržavanja zatvorske kazne zbog krijumčarenja zlata vrbovan da radi za službu i to upravo od Josipa Perkovića koji mu je bio “oficir za vezu”. Prema Müllerovu svjedočenju 1977., od Perkovića je dobio nalog da ubije Franju Goretu za 50.000 DEM i Stjepana Bilandžića za 60.000 DEM. Na jednom od susreta s Perkovićem u Zürichu uhitila ih je švicarska policija. Drugi su dan pustili Müllera koji je potom uhićen u Njemačkoj pa je priznao da radi za jugoslavensku tajnu službu. Kasnije, na dogovorenu primopredaju oružja upale su njemačke vlasti, ali im je Perković pobjegao, dok je uhićen Ilija Svilar, potom razmijenjen za njemačkog državljanina uhićenog u Jugoslaviji. Müllerovu priču potkrijepila su tajna izvješća koja su pisali Perković, Svilar i Alija Đonlić. Iako se iz njih ne vidi što je bio razlog njihova susreta, slijed događaja se poklapa. Nadalje, njemački kancelar Helmut Schmidt u veljači 1981. za razgovora s predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Veselinom Đuranovićem zamolio ga je da vlada SFRJ stekne pregled nad aktivnostima svojih tajnih službi na njemačkom tlu, na što je Đuranović uzvratio da imaju informacije o tim aktivnostima i da je situacija sasvim drukčija nego 1966. Pri tomu je mislio na pokušaj vrbovanja Franje Gorete koji je okončan ubojstvom vicekonzula Save Milovanovića kad je Goreti zaprijetio likvidacijom obitelji ako ne izvrši nalog o ubojstvu. Nekoć savezni šef njemačke policije Gerhart Baum početkom 80-ih sastao se s kolegom Franjom Herljevićem u Beogradu koji mu je tom prigodom, vezano za smrt terorista RAF-a u kaznionici u Stuttgartu, kao svojevrsnu čestitku, rekao da bi i Jugoslavija jednako postupila. I 30 godina kasnije Baum se, svjedočeći, još srdio zbog te izjave. A za ubojstvo trojice kosovskih aktivista 1981. u Stuttgartu rekao je da “definitivno predstavlja državni terorizam”. Svjedočio je i o nastojanju njemačke vlade da isposluje izručenje skupine pripadnika RAF-a, u zamjenu za koje je Jugoslavija tražila Stjepana Bilandžića, ali Nijemci nisu pristali jer nije bilo zajamčeno da bi s njim dostojanstveno postupali.
Idealizacije Budimira Lončara
Za svjedočenje Budimira Lončara, veleposlanika SFRJ u SRNJ od 1973. do 1977., suci navode da je bilo obilježeno nastojanjem da idealizira tadašnje odnose “a to bi mogao biti jedan od razloga za slabije sjećanje kod nekih detalja”. Idealiziranjem je protumačena i njegova tvrdnja da tijela vlasti SFRJ nisu sudjelovala u subverzivnim akcijama u drugim državama. Sud je protumačio da se to odnosi samo na diplomatske službe. Protudokaz bila je i otmica Bate Todorovića u veljači 1975. u Njemačkoj, legalizirana tek u listopadu suđenjem zbog gospodarskih delikata, a koju su planirali slovenski i srpski “udbaši”. Slično je provedeno i “ilegalno prebacivanje” Vladimira Sopreka iz Italije, kojeg su u poodmakloj dobi omamili i na granici prikazali kao pijanu osobu.
Sud je uzeo u obzir i prikaz “diverzantsko-terorističkih akcija jugoemigracije od 1945. do 1982.; Smrt je njihov zanat” koji je sačinio Božidar Spasić. Ne ulazeći u vjerodostojnost, taj prikaz sudu govori kakva su prijetnja iseljenici bili u očima jugoslavenske tajne službe i političara. Cijela povijesno-politička “obdukcija” SFRJ sudu je bitna za razumijevanje značaja Stjepana Đurekovića kao tipične mete državne likvidacije, uz sličan “rukopis”. Đureković je u rascjepkanoj iseljeničkoj sceni, kao opaki kritičar jugoslavenskog režima u svojim člancima i knjigama, ubrzo stekao ugled, a ambicija mu je bila ujediniti ih. Njegove aktivnosti u Njemačkoj Đurekovića su učinile metom koju je Jugoslavija, s obzirom i na navike u rješavanju problema s “neprijateljskom emigracijom” morala “odraditi”. Đureković je bio predmet operativne obrade pod nazivom “Brk”, inicirane po Perkoviću i odobrene po Mustaču, u sklopu koje je vođena i dezinformacijska kampanja. Spasić je dao izraditi lažnu razglednicu, poslanu na tisuću iseljeničkih adresa, na kojoj je uz Bleiburg kao mjesto sjećanja izuzetno važno za iseljenike bila Đurekovićeva fotografija, a na poleđini narudžbenica s popustom za njegove knjige. Htjeli su prikazati kako Bleiburg zlorabi za svoj biznis. Također, u Londonu je otisnuto i lažno izdanje Nove Hrvatske, koje se od originala razlikovalo po lažnom Đurekovićevu intervjuu iz kojeg je proizlazilo da se neće politički angažirati. Cilj je bio uvući nemir i sukobiti iseljenike. Dezinformacijska kampanja, uz dokazani angažman Mustača, vođena je i nakon ubojstva s ciljem usmjeravanja istrage njemačkog BND-a na emigrante.
Stane Dolanc, kao šef policije SFRJ, preko Mustača prigovarao je hrvatskoj službi koju je, prema viđenju suda, očito vodio nesposobni Pavle Gaži, zbog neopažena Đurekovićeva bijega. I zbog toga su Perković i Mustač, obrazlaže sud, imali ambiciju to popraviti, a njihov angažman potvrđen je svjedočenjima i dokumentima. Državnu “zločinačku organizaciju” zaokružuje Dolančev upit načelniku Drugog odjela SDB-a Ivanu Lasiću kad mu je prenio informaciju o ubojstvu Đurekovića: “Što je s ekipom?” Pa je dodao: “Moramo prestati s time. To sam već rekao i Franji (Herljeviću, svome prethodniku), ali me on ne sluša. Već smo se osramotili s djetetom u Italiji” (mislio je na likvidaciju obitelji Ševo, op. a.). Krunoslav Prates kao blizak suradnik nekarizmatičnog dr. Ivana Jelića, preko kojeg se Đureković politički angažirao, tiskao je Đurekovićeve knjige (“Komunizam – velika prijevara”, “Ja, Josip Broz Tito”...) u kojima je kritizirao politički sustav te iznosio kompromitirajuće podatke o vodećim političarima SFRJ. Istodobno, Prates je po vlastitom iskazu sve vrijeme bio na vezi s Perkovićem, telefonski svaka dva tjedna, a dvaput godišnje sastajali bi se u Berlinu, Italiji, Luksemburgu i Španjolskoj (Kanarski otoci i Mallorca).
Ključ je u kopiji ključa
Prates je bio s društvom u gostionici i kad je Đureković najavio da će u njegovu tiskaru donijeti članak za objavu u mjesečniku. Forenzičkim nalazima dokazano je da su ga egzekutori dočekali u mračnoj tiskari. Pet hitaca s leđa i trag krvi govorili su o smjeru kretanja žrtve – prema izlazu! Ako su ga dočekali, imali su ključ. Jer, kvalitetnu bravu nije se moglo obiti. Postojala su tri ključa, jedan kojim je Prates dan poslije otključao garažu u kojoj je našao mrtvog Đurekovića, drugi koji je bio kod nesporne djelatnice tiskare i treći, Đurekovićev, kojim su ubojice zaključali garažu nakon zločina. Po brazdama u cilindru vještak je ustanovio da je korištena kopija ključa. A za primopredaju ključa između Pratesa i “oficira za vezu” Perkovića u Luksemburgu, u lipnju 1983. više je dokaza i indicija. Iako je imao čvrst alibi, Prates je i sam osuđen. Odao se prikrivenim istražiteljima, a i prilagođavao je iskaze svojim saznanjima o stanju materijalnih dokaza. O primopredaji ključa i sastanku u Luksemburgu postoje svjedočenja, ključ je kao jedini mogući problem nakon ubojstva Perković spomenuo Lasiću, o ključu je u srbijanskoj Dugi 1992. govorio ponosni “udbaš” Branko Traživuk želeći kompromitirati Perkovića. Na dan ubojstva, otkrivenog tek sutradan, prema iskazu Pratesa, navečer po povratku kući, supruga mu je rekla da je netko uporno telefonski zvao s dva zvona, a to je bio dogovoreni signal kad treba nazvati Perkovića iz govornice, pa kad je te večeri opet zvao, iako umoran, Prates ga je nazvao. Perković ga je zvao i sutradan dok ga je policija saslušavala u stanu. Visoki zemaljski sud u Münchenu iznio je vrlo zaokruženu, potkrijepljenu i čini se jedino logičnu priču.
Činjenična utvrđenja ne može se osporiti u žalbenom postupku, što znači da obrana ima gotovo nemoguć zadatak.
> > Što su Danac i Nijemac utvrdili o Titovu režimu
> > Policajci: Đureković radio za njemački BND
Zagrebački (Hrvatski) suci tvrde da su se politički emigranti međusobno obračunavali, a i mala djeca znaju na koji način su ubijani i zbog čega. I ti suci i danas kroje pravdu u Hrvatskoj. Dno dna.