"Ovo će više od planinarenja biti pravi rat. Ne očekujem da ću se vratiti." Točno tako glasile su riječi kojima se George Mallory povjerio prijatelju Geoffreyu, ali nije ih se usudio izgovoriti svojoj supruzi Ruth.
Samo nekoliko mjeseci nakon što je prihvatio posao profesora povijesti na pučkom učilištu, zamolio je šefove na Cambridgeu da mu daju polugodišnju stanku uz pola plaće. Lijep, pametan, liberalan, prijatelj članova skupine Bloomsbury i potencijalno prvi čovjek koji je osvojio krov svijeta – Mount Everest – i to u vrijeme kad je takav pothvat bio usporediv odlasku u svemir.
Bilo je neizbježno da će se britanski penjač treći put vratiti na Everest u proljeće 1924. iako je već nakon prve ekspedicije 1921. godine sestri Avie napisao: "Ne bih išao ponovno ni za sve zlato Arabije." No kako to već biva, George Mallory će kod kuće provesti samo tri mjeseca prije no što se 1922. zaputi na svoju drugu ekspediciju na Everest. I dok je u onoj prvoj stigao na visinu od "samo" 7000 metara, ponajprije jer je bio prisiljen vratiti se zbog zdravstvenih problema drugih planinara, u drugoj je postao čovjek koji se popeo na dotad najvišu točku na svijetu – stao je na 8170 metara, odnosno na 700 metara ispod cilja.
Na toj drugoj ekspediciji pred njegovim je očima poginulo sedmero ljudi. Mallory je s bolom evocirao korake svoje ekipe koji su ih doveli do katastrofe razmišljajući je li trebao unaprijed uočiti opasnost. Krivnju je svaljivao na sebe, a od turobnih misli pokušao se maknuti nakon što je prihvatio već spomenuti profesorski posao u Cambridgeu. Ipak, Everest nikad nije bio daleko od njegovih misli. Ta mu je planina postala sudbina, a famozna treća ekspedicija na koju je krenuo u proljeće 1924. pretvorila ga je u legendu. Pohod je to koji predstavlja utjelovljenje slavnih pionirskih dana alpinizma uz koju su odrastale generacije, a upravo su ovih dana digitalizirana pisma Georga Malloryja koja se besplatno mogu čitati na internetskim stranicama Magdalene Collegea. Ona pružaju odličan uvid u život čovjeka koji se možda popeo na vrh Himalaje čak 29 godina prije Novozelanđanina Edmunda Hillaryja koji se službeno vodi kao prvi čovjek u povijesti koji je u svibnju 1953. osvojio 8848 metra visok vrh.
Ekspedicija 1924. – slično kao prethodne dvije – bila je plod engleske želje da pokažu svoj primat u alpinizmu, posebno u dijelu svijeta koji su dobrim dijelom smatrali "svojim". Najveća razlika ove ekspedicije u odnosu na ranije, i zapravo začetak prakse koja traje do danas, bila je uloga nosača, šerpi, koji su se već prije potvrdili svojom izdržljivošću, ali su sada prvi put bili u profesionalnom odnosu s ekspedicijom. Na kraju je prema Everestu otišlo 60 tibetanskih i šerpaskih nosača, te 12 penjača među kojima su najiskusniji bili Edward Norton (tada 40-godišnjak) i George Mallory (37), dok su najmlađem Andrewu Irvineu bile tek 22 godine. Kako su se približavali vrhu penjači su se podijelili u parove kako bi dvojica po dvojica, naizmjenice, pokušali doći do vrha.
VEZANI ČLANCI:
Naravno, neki od njih su ranije putem bili odustali. Na kraju je dogovor pao da jedan od tih parova čine iskusni Mallory i gotovo potpuni početnik Irvine. Nije to bilo sasvim slučajno, jer Mallory je, bez obzira na njegovo veliko iskustvo, kako su ga mnogi opisivali, bio potpuno nesposoban za neke osnovne tehničke stvari. Nije znao dobro baratati bocama s kisikom, koristiti kuhalo i još štošta, a uz to je bio poznat i kao poprilično rastresen te bi nerijetko zaboravljao predmete poput kompasa, baterije ili koječega. Zato mu je trebao Irvine koji je po tom pitanju bio vrlo sistematičan i odgovoran.
"Često sam zamišljao taj herojski par kako se 8. lipnja 1924. uzdiže prema zvijezdama, probijajući se više nego što se ijedno ljudsko biće ikad popelo dok su se približavali vrhu Mount Everesta. U tom trenutku, samo desetak dana uoči svog 38. rođendana, George Mallory bio je najbolji britanski penjač. Čovjek obdaren natprirodnom gracioznošću i šarmom koji su opčinjavali prijatelje i obožavatelje postao je opsjednut osvajanjem najvišeg vrha na Zemlji. Njegov partner Andrew "Sandy" Irvine, relativni početnik koji još uvijek nije završio Oxford, svejedno se pokazao savršenim pomagačem u ovoj potrazi za penjačkim gralom. Mallory je bio najveći suparnik kojeg je Everest ikada imao. Irvine je, premda mu je sudbina namijenila da završi u sjeni Malloryjeve slave, bio po prirodi spretan, mogao je u navezi biti drugi kamo god se penjali", pisao je poslije o njima Noel Odell, jedan od dvanaestorice penjača i čovjek koji ih je posljednji vidio.
>>> FOTO Znate li koja je rijeka najhladnija na svijetu? Teče i kroz Hrvatsku
Dok je tog 8. lipnja točno u 12.50 sati sam stajao na visini od 7925 metara, primijetio je kako su se oblaci na trenutak razišli, što mu je omogućilo da daleko iznad sebe nakratko ugleda dva lika kako se ocrtavaju na nebu dok se "žurno" kreću preko strmih stepenica stijena i leda na sjeveroistočnom grebenu manje od tristo metara ispod vrha. To je do današnjih dana ostalo vjerojatno najintrigantnije opažanje u povijesti istraživanja. Potom su se oblaci ponovno zatvorili, a Mallory i Irvine nestali su, da bi ušli u povijest. Uz Ameliju Earhart kao jedinu iznimku, nijedan drugi nestali istraživač 20. stoljeća nije izazvao veće izljeve romantičnih nagađanja od Georgea Malloryja. Pitanje što se dogodilo s njim i njegovim mladim pratiocem, kakva je sudbina dostigla tu dvojicu hrabrih ljudi, te jesu li prije smrti dosegli famozni vrh Everesta i tako postigli najveći penjački uspjeh i dalje je misterij. Krenimo kronološki.
Krajem ožujka 1924. penjači i šerpe okupili su se u Darjeelingu, a dva mjeseca poslije došli su do planiranog baznog logora na ledenjaku uz dolinu Rongbuk. Nažalost, tada se vrijeme počelo kvariti, naglo je zahladnjelo, a počeo je padati i snijeg. Kako je Nepal u to vrijeme bio zatvoren za strance, sve britanske ekspedicije mogle su Everestu prići samo sa sjeverne strane. Na prethodnom pokušaju baš Mallory je mislio da je otkrio pogodnu rutu prema vrhu s North Cola. Ono što nije znao jest da ga je na putu čekala tzv. Druga stuba, strma klisura na 8605 metara, koja je 1975. premoštena ljestvama. Tko to svlada, čeka ga strmi uspon po snijegu pod kutom od 45 stupnjeva. Točna ruta kojom su se Mallory i Irvine kretali, međutim, nije poznata. Nažalost, snijeg je ekspediciju natjerao na odgodu uspona, a čekali su i blagoslov lame u samostanu Rongbuk. Kad su ipak dosegli četvrti logor na visini od 7000 metara, vrijeme se opet pogoršalo, pa je prvi pokušaj uspona prema vrhu zakazan tek za 1. lipnja.
>>> Ovo je 10 najdužih tunela u Hrvatskoj: Znate li koji je na prvom mjestu?
Prvi su krenuli Mallory i Geoffrey Bruce i brzo su se vratili, a dan poslije nakon njih pokušali su Edward Norton i Howard Somervell. Kako su išli bez boca s kisikom, prvo je Somervell odustao, pa je Norton nastavio sam. Tada je Somervell snimio jednu od najpoznatijih alpinističkih fotografija svih vremena, Nortona kako napreduje prema vrhu, no i taj je pokušaj bio neuspješan. Odustao je zbog preteškog terena, manjka vremena i iscrpljenosti. Ipak, Norton je dosegao najvišu kotu do koje je neki alpinist dotad stigao, 8570 metara. Po povratku u četvrti logor, Norton je osjetio bol u očima, i do jutra više ništa nije vidio. Zbog toga su ga nosači odnijeli do trećeg logora. U međuvremenu, Mallory i Bruce su do četvrtog logora ipak donijeli boce s kisikom, i pala je odluka da kao treći par krenu Mallory i Irvine. Međutim, Irvinea je mučilo više zdravstvenih tegoba. Prethodnog tjedna imao je trodnevni napad dijareje, a 24. svibnja je zabilježio da se ne osjeća dobro. Opekline od sunca koje su već mjesec dana mučile njegovu svjetlu kožu pogoršale su se.
"Moje je lice vrlo bolno od vjetra i sunca, a nos mi se jako ljušti. Usnice su mi popucale na komadiće što čini jedenje vrlo neugodnim", pisao je u dnevnik.
Nije on bio jedini, Somervella je u jednom trenutku spopao takav napad kašlja uslijed kojeg mu se, činilo se, zaglavilo nešto u grlu te mu je prijetilo gušenje. Naposljetku je to iskašljao u eksploziji krvi i sluzi. Poslije se utvrdilo da je iskašljao sluznicu grkljana. Ipak, unatoč svemu, Mallory i Irvine su 6. lipnja u 7.30 sati ujutro krenuli prema vrhu. Noel Odell, jedini penjač koji je i dalje bio u dovoljno dobroj formi da bude potpora, krenuo je ispočetka s njima. Od logora 3 do logora 4 uspeli su se za rekordnih 2 i pol sata, a Irvine je stalno nešto prčkao po aparaturi za kisik i improvizirao konačna podešavanja. Njegov je duh također bio neslomljiv jer zbog spomenutih bolova na licu gotovo uopće nije spavao.
"Prošle noći činilo mi se da sve na svijetu grebe po mojem licu, a svaki put kad bi ga nešto dotaknulo, komadići suhe i spržene kože bi otpali, zbog čega sam gotovo vriskao od bola. Moje je lice u potpunoj agoniji", zapis je iz njegovog dnevnika 5. lipnja.
>>> Najduža hrvatska plaža dugačka je 8 kilometara: Znate li gdje se nalazi?
Nakon što su se u jednom trenutku Irvine i Mallory rastali od Odella, on je snimio posljednju fotografiju njih dvojice koju, po vlastitom priznanju, nije kadrirao pa su njihovi likovi ostali neprepoznatljivi. Satima poslije nakratko je vidio dvojac nakon što su se oblaci razmaknuli i to je bilo to. Čekao je i čekao, a kad se nisu pojavili, zaputio se do logora 6 gdje je u blizini šatora u kojem su Mallory i Irvine spavali pronašao kompas i magnezijsku baklju koju su trebali zapaliti ako stignu na vrh. Malo po malo u idućim su satima i danima članovi tima shvatili da se dogodilo najgore. Do 12. lipnja cijela se ekspedicija okupila u baznom logoru.
"Bili smo jadna grupica; otprve smo prihvatili gubitak svojih drugova u racionalnom duhu kojem se cijela naša generacija naučila u Velikom ratu i nije bilo nikakvog nagnuća morbidnom gudanju o konačnosti. Ali tragedija je bila vrlo blizu; prazni šatori naših prijatelja i prazna mjesta za stolom bila su nam neprestani podsjetnik na to kakvo bi ozračje u logoru bilo da su stvari ispale drukčije", napisao je Norton.
Članovi ekipe možda su prihvatili gubitak Malloryja i Irvinea, ali nisu mogli razriješiti misterij što im se dogodilo. Dok su se udaljavali od Mount Everesta, neumorno su nagađali kako su skončali njihovi prijatelji, i ne samo tada, do kraja svojih života nastavili su se pitati i spekulirati o tome.
>>> VIDEO Hit iz Dugopolja: Robot pomaže konobarima posluživati hranu, a pobijedimo li na Euroviziji u ponudu uvode lazanje
Malo bliže rješenju došlo se 1999. godine kada je tragačka ekspedicija najprije pod Prvom stubom našla boce s kisikom, a nedaleko od toga, na visini od 8159 metara, nađeno je i Malloryjevo tijelo. Snježne naočale su mu bile za pojasom, što bi moglo značiti da je poginuo spuštajući se noću.
"Bila je prava sreća što je George ležao potrbuške budući da se većina stvari koje nosite kada se penjete nalazi u prednjim džepovima, stoga ih je tijekom 75 godina njegovo tijelo štitilo. Georgeovo smo lice ostavili gdje smo ga pronašli, smrznuto u siparu. Tijelo mu je bilo poput smrznute cjepanice. Bilo je uznemirujuće gledati rupu u desnom dijelu stražnjice koju su iskljucale čavke. Njegovo je tijelo bilo ispražnjeno gotovo poput izdubljene bundeve. Moglo se vidjeti ostatke sjemenki i neke druge hrane – vrlo vjerojatno Malloryjeva zadnjeg obroka. Nismo se približavali njegovoj glavi. Smatram da je to bila neka vrsta prešutnog dogovora, u tom trenutku nijedan od nas nije mu htio pogledati lice", pisali su poslije članovi ekspedicije koji su ga pronašli.
Veliko razočaranje bilo je to što nisu pronašli fotoaparat jer bi u njemu zasigurno pronašli i film koji bi zauvijek razriješio pitanje jesu li Mallory i Irvine bili prvi ljudi na vrhu svijeta ili nisu. On se možda nalazi negdje uz Irvineovo tijelo koje nikad nije pronađeno.
>>> VIDEO Umjetnica Maja Jagodić oslikala je mural posvećen Baby Lasagni
Možemo samo nagađati kakvi su bili njihovi posljednji trenuci, ali sigurno je kako su njihova postignuća utjecala na cjelokupnu penjačku baštinu, a hrabrost njihova posljednjeg uspona stvorila je odskočnu dasku za budućnost. Od te dvojice velikana oprostit ćemo se riječima koje je, dok je razmišljao o njihovoj smrti još gore na Himalaji, zapisao posljednji čovjek koji ih je ikad vidio.
"Pa ipak, dok sam ponovno zurio u planinu, još se jedno raspoloženje počelo prikradati kroz njezine opsjedajuće značajke. Činilo se da je nešto zamamno u toj nadvisujućoj pojavi. Gotovo me fascinirala. Shvatio sam da nijedan penjač ne može nego biti očaran, da onaj koji joj prilazi mora uvijek biti vođen njome i ne misleći na sve prepreke pokušavati doseći ono najsvetije i najviše od svih mjesta. Čini se stoga da su i moji prijatelji bili začarani: zbog čega bi inače ostali ondje?"
>>> FOTO Na mjestu za invalide, na nogostupu i pješačkom... pogledajte gdje su sve ostavljali limene ljubimce
