SUBOTA, 9. 9.
Tajkuni seljaci i majčinske šibe
U “Zuhra showu” majka Željka Keruma, koji je do 14. godine živio na
selu, čuvao ovce, krave i konje, ne krije da je sina, kad je to
zaslužio – šibala. I mali je dobro ispao – danas je jedan od
najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, vjerojatno se majčinih šiba i ne sjeća
kao ružnih uspomena, dobivala ih je većina djece, i takve su kazne
doživljavane kao nešto normalno. No Kerumovo seosko djetinjstvo po
nečemu bi drugom moglo biti zanimljivo – on pripada nemaloj skupini
hrvatskih bogataša koji su podrijetlom sa sela ili po podrijetlu svojih
roditelja još nose u sebi seljačko naslijeđe. Budući da bogataši
najviše uživaju u tome što oni imaju a drugi nemaju, naši seljački
tajkuni zacijelo imaju izniman poticaj u svojim uspomenama. Ni u jednom
životu kao u seoskom nema tako duboke nezajažljivosti u bogaćenju zato
što nigdje nije tako dubok strah od neimaštine. S time, dakako, idu i
nepodopštine, prijevare, podmitljivost, izigravanje zakona, seljačko
lukavstvo i bešćutnost prema radništvu. Istina, cijelo čovječanstvo
potječe sa sela, pa tako i svi njegovi kapitalisti, ali Hrvatska je i u
urbanizaciji u – tranzicijskoj fazi. I uvelike bez majčinih šiba – bez
šiba uređene i pravne države koju, opet, vode uglavnom seljaci.
NEDJELJA, 10. 9.
Nedjelja - kolektivni grijeh naroda
Kardinal je Bozanić još jednom zavapio za neradnom nedjeljom, a po
prstima su dobili – vjernici. Jer, i oni se taj dan tiskaju u redovima
u velikim trgovačkim kućama, kaže jedan komentator pozivajući se na
ukore što ih je vjernicima udijelio karizmatični pater Zvjezdan Linić.
Zamislite jednostavnu sliku: učenici za vrijeme odmora viču, prostače,
svađaju se, potuku. Odmor prođe, pojavi se nastavnik, djeca posjedaju u
klupe, zavlada tišina. Došao je autoritet, svetinja, netko koga se
sluša, tko donosi red i stegu bez koje se ne može poučavati i raditi.
Ako tako i nedjelja nije zajednička svetinja društva, ni od vjernika se
ne može očekivati da je poštuju. Posljedica je liberalizacije rada
trgovina nedjeljom razaranje vjerskog zajedništva, kolektivno gubljenje
jake, tradicijske vjerske prepoznatljivosti radi nečijeg profita. Ako
se taj cilj ostvaruje prisilom nad radništvom, i to ponajvećma prisilom
stranih vlasnika trgovačkih lanaca, prestajemo biti svoji i kao vjera i
kao narod. A bilo je samo pitanje prigode kad će netko iskoristiti
Linića koji je s pijedestala svoje samoproglašene svetosti upro prstom
u narod, kao da mu on i ne pripada!
PONEDJELJAK, 11. 9.
“Twinsi” - epizodica vječne krvi
Da u povodu 11. rujna nisam pročitao obilje tekstova o napadima na
“Twinse” u New Yorku, toga se događaja ne bih ni sjetio. Ti mi pak
tekstovi kažu da je američka tragična obljetnica planetarna tragična
obljetnica, pa, dakle, i moja, te da su udari aviona u poznate nebodere
i u Pentagon promijenili svijet. Ne priznajem tu mentalnu američku
okupaciju svijeta, te ne znam zašto bi napad na Twinse i žrtve toga
napada bili “povlašteniji” od mnogih drugih stradavanja na planetu. Ako
Amerika misli da u svijetu jedva postoji što drugo doli Amerika, zašto
netko drugi ne bi mogao misliti da svijet o Americi može biti posve
neovisan i živjeti sa svojom nacionalnom sudbinom i svojim životnim
vrijednostima!? Uostalom, nisu baš beznačajni ni malobrojni Amerikanci
koji isto tako misle. Kad bi se Amerika pozabavila sobom a druge zemlje
pustila na miru, svijet bi posve drukčije izgledao. I kakav god bio, ne
bi bio podložan mjerilima jedne zemlje, mjerilima osvajačkog ludila
naslijeđenog od Aleksandra Velikog, Napoleona, Hitlera, Staljina i
kolonijalnog porobljavanja u kojem je izvjesno samo jedno: vječna krv.
Napad na “Twinse” nije promijenio svijet, nego je tek epizodica te
vječne krvi.
UTORAK, 12. 9.
Sloboda je ropstvo! Neznanje je
moć!
Počela je nova sezona RTL-ova “Big Brothera”. Što bi svijet bez zabave!
Ali i zabave su različite. Kad tko gdje na javnom mjestu nacrta kukasti
križ, bude li otkriven, bit će kažnjen, a mediji se danima zgražaju
zabavljajući javnost. George Orwell je svoj roman “1984” objavio 1949.
godine. U Velikom bratu iz toga romana lako su prepoznati Staljin,
Hitler i drugi totalitarni vođe. Ali kad Velikog brata, Big Brothera,
prenesete iz romana i uprizorite na televiziji, cijele se nacije
zabavljaju reprizom najstrašnijeg političkog sustava koji je
čovječanstvo upamtilo. Mladići se i djevojke jagme za službu Velikom
bratu, poput Guntera Grassa, a milijuni ljudi kao prikovani sjede
ispred televizora i gledaju tih nekoliko mjeseci dragovoljnog ropstva.
Roditelji i ostala rodbina robova, prijatelji, znanci i cijela zemlja
prihvaćaju to sužanjstvo kao normalno stanje. Na televiziji se
ponavljaju obrati iz Orwellova romana – rat je mir, sloboda je ropstvo,
neznanje je moć! I kad na kraju “pobijedi” neki idiot koji najviše
zaslužuje da te parole ponese, postaje nacionalni junak. Naravno, ne
viče se: “Heil Hitler!” i “Živio Staljin!” To strogo zabranjuje
kapitalistički Veliki brat koji je tu dvojicu naslijedio!
SRIJEDA 13. 9.
Regionalna liga - zazivanje rusvaja
Regionalna nogometna liga? Sa srbijanskim klubovima? Zamišljam ovaj
scenarij. Navijački incident u Zagrebu ili Splitu prilikom gostovanja
Zvezde ili Partizana. Policija, privođenje, pritvori, dreka medija,
odasvud osuda “nacionalističkih ispada”... Posebne televizijske
emisije, s uključivanjem sugovornika iz Beograda, odjek “divljanja” u
Europi i – pokoje stidljivo pitanje o tome je li nam ta liga bila
potrebna. I zašto sve to? Samo zato da bi klubovi nešto ušićarili
zajedno s prodavačima igrača i ponekim talentiranijim nogometašem.
Zašto nam nije dovoljna samo Hrvatska, njezine lige, makar i amaterske,
i već postojeća europska natjecanja? Zato što je jednom netko riječ
Nogomet napisao s velikim početnim slovom, izjednačio ga s nacijom, sa
smislom života, s narodnom srećom i nesrećom, sa samim Bogom. I kako
smo mali, nadnaravnoj moći nogometa trebaju nadnaravne, nadnacionalne
promocije, velike regionalne svadbe, pa i kad se riskira da budu
krvave. I tko će prvi osuditi tu krv? Upravo oni koji su je izazvali –
menadžerska elita poduprta politikom, elita spremna žrtvovati spokoj
vlastite zemlje i pod cijenu rusvaja podebljati svoje račune po
europskim bankama.
ČETVRTAK, 14. 9.
Slučaj i Hrvatska kao slučaj
Da se poveo za mjerilima Milorada Pupovca, koji je nedavno kamenovanje
kuća srpskih povratnika u Biljanima Donjim usporedio s ugroženošću Srba
na Kosovu, gradonačelnik Vukovara Tomislav Šota mogao je napad nožem
pijanog 17-godišnjeg Srbina na 13-godišnjeg učenika, uz psovanje
“ustaške majke”, okarakterizirati kao obnavljanje srpske pobune. Ali
Šota je izjavio: “Nasilništvo maloljetnika s nacionalističkim naglaskom
u ovom slučaju smatramo devijantnim ponašanjem koje je posljedica
izostanka odgovarajuće roditeljske brige i odgoja”. Kako svako zlo nije
za zlo, “dobro” je što se iz činjenice da je riječ o maloljetnom
napadaču, i to pijanom, i da je žrtva 13-godišnje dijete, može
zaključiti da je posrijedi iracionalnost koja se ne može ni opravdati
ni objasniti nikakvim ni srpstvom ni hrvatstvom niti sukobom jednoga s
drugim. Politička je i ljudska dužnost da se o takvim iracionalnim
napadima govori i piše razumno. Šota je upotrijebio riječi “u ovom
slučaju”, ograničivši događaj na slučaj, ali kako to da se slični
iracionalni napadi s hrvatske strane nikad ne ograničavaju na slučaj,
nego političari na najvišoj razini, mediji i kojekakve udruge u slučaj
pretvaraju – Hrvatsku!?
PETAK, 15. 9.
Tito - rizici jedne baštine
Dakle, Stjepan će Mesić u govoru na skupu nesvrstanih hvaliti Tita. Kad
ga već hvali, za državu kojoj je na čelu bilo bi dobro da čini ono što
je Tito činio za Jugoslaviju. Na primjer, neka se prema onima koji
“rovare protiv Hrvatske” odnosi isto onako kao što se Tito odnosio
prema onima koji su “rovarili protiv Jugoslavije”. Zatim, neka zamisli
kako bi Tito svjedočio da je bilo međunarodnog suđenja za partizanske
ratne zločine, pa neka i on tako svjedoči o Domovinskom ratu. Zatim,
neka Domovinski rat u svakom pogledu i u svakoj prilici veliča i štiti
kao što je Tito veličao i štitio Narodnooslobodilačku borbu. Zatim,
neka se jednako odnosi prema Titovim posezanjima za tuđim teritorijem
kao i prema nikad dokazanoj Tuđmanovoj “podjeli BiH”. Zatim, neka onima
u svijetu koji se danomice okomljuju na Hrvatsku odgovara onako kako je
Tito odgovarao na napade na Jugoslaviju. Zatim, neka Hrvatsku vojsku
učini razmjerno onoliko moćnom koliko je bila moćna Titova JNA. Zatim,
neka sačuva hrvatska dobra od prodaje strancima onako kako je Tito
sačuvao jugoslavenska dobra. Ali ni s takvim baštinjenjem Tita Mesić ne
izbjegava rizik da mu tko kaže: ako nam o Titu govorite kao uzoru,
treba li nam uzor biti i sudbina zemlje koju je vodio!?
TJEDNA INVENTURA
