Zamislite sljedeću situaciju. Žena ste u srednjim godinama. Uz to ste trudni. Uskoro trebate roditi. U takvom stanju šetate se cestom. Ne obraćate previše pažnju na stvari i ljude oko sebe. I u toj šetnji ne primijetite policajca koji vas pokušava upozoriti da radite prekršaj jer želite prijeći cestu dok je na semaforu upaljeno crveno svjetlo. Dok vam on nešto govori, vi ga prvo blijedo gledate, a onda mu odgovorite. Nervozno. Riječ po riječ, svadite se s njim, a on onda situaciju odluči razriješiti. Primijeni silu kako bi vas svladao.
Dok se još niste snašli ni shvatili što vam se događa, ležali ste na podu, s rukama zavrnutim na leđima. Prolaznici zgranuti gledaju. Pokušavaju intervenirati. Viču na policajca. On se na njih i ne obazire. I vi vičete. On vas podiže sa tla, a ruke su vam svezane na leđima. Pita vas za ime. Vi mu ga ne želite reći. Na koncu završavate u policijskoj postaji. Prijavljeni ste za remećenje javnog reda i mira. I omalovažavanje policajca. Prema Zakonu o prekršajima, to jesu prekršaji. No pravo je pitanje je li policajac smio, čak i ako je bio u pravu, tako postupiti? On, a bome i MUP, tvrdi da jest. Vi, a i Ured pučke pravobraniteljice, tvrdite da nije. Na kraju platite kaznu, koju vam je izrekao prekršajni sud. Jer vam ništa drugo ne preostaje. Osim osjećaja srama što ste, u visokom stupnju trudnoće, bili bačeni na pod, zavezani i privedeni. Zbog situacije koju bi neki drugi, malo taktičniji policajac razriješio bez neopravdane uporabe sile.
Video: Policija je kod 77-godišnjaka pronašla veći arsenal oružja
Policijska Biblija
Tim više što u Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima, svojevrsnoj policijskoj Bibliji na koju se policajci vole pozivati, piše da se “dovođenje i privođenje ne primjenjuje prema osobi čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, starosti ili trudnoće, te osobi za koju se opravdano pretpostavlja da bi joj se dovođenjem bitno pogoršalo zdravlje”. Osim toga, Pravilnik o načinu postupanja policijskih službenika precizira da se “tjelesna snaga prema trudnici u vidljivom stadiju trudnoće primjenjuje posebno obazrivo i uz prethodnu konzultaciju s liječnikom”. Iako navedeni primjer može izgledati kao izmišljotina, nešto slično dogodilo se 2018. te je apostrofirano u godišnjem izvješću Ureda pučke pravobraniteljice kao primjer nepotrebne policijske uporabe sile. A dogodilo se i u veljači ove godine, kada je žena u visokom stupnju trudnoće napala policajce i socijalnu radnicu koji su joj došli oduzeti djecu. I u tom je slučaju primijenjena sila kako bi trudnica bila svladana, a mediji su slučaj zabilježili kao još jednu pomalo bizarnu crticu iz novinskih crnih kronika. No jesu li takve situacije doista samo crnokronikaška bizarnost ili one ipak pokazuju da naše društvo postaje imuno na represiju? Pogotovo kada takvu represiju čine policajci, koji postupanja mogu prikriti običnim građanima nerazumljivim zakonskim aktima.
Gdje je granica između opravdanog policijskog postupanja zbog sumnje da je netko počinio neko kazneno djelo i policijske samovolje, ovih je dana teško reći. Takvo pitanje sebi danima postavlja i Marin Penavić, novinar i urednik u Večernjem listu, kojeg je granična policija nedavno pri prolasku kroz Neum doslovno skinula do gola. Prethodno su mu, vizualno i fizički, pregledali automobil i stvari, a jedino “sumnjivo” što su našli bili su papirići za duhan. E sad, mogu li Rizla papirići za duhan, koji se prodaju svuda u Hrvatskoj, biti razlog da se nekoga, tko god ta osoba bila, skida do gola, kada se do gola, barem koliko se javno zna, nije skidalo ni ljude u čijim je vozilima policija pronalazila i po 500 kilograma marihuane?
Nakon što je priča objavljena, policija je navela da joj je Penavić vizualno bio sumnjiv, i to “zbog sumnje da kod sebe posjeduje nedozvoljene opojne supstance”, te da policajac na kojeg se on potužio negira da ga je skinuo do gola. Dotičnom policajcu vjerojatno se ništa neće dogoditi, kao što se vjerojatno ništa neće dogoditi ni policajcima koji su nedavno po kratkom postupku u postaju priveli 18-godišnjaka koji se jednim zagrebačkim kvartom s prijateljima vozio biciklom. Mladić kod sebe nije imao osobnu iskaznicu, što je prekršaj, no nije razlog da ga se kao zadnjeg kriminalca odvede u postaju i onemogući da zove roditelje. Naknadna policijska opravdanja da je priveden kako bi mu se utvrdio identitet, jer im je sličio na osobu za kojom je bila raspisana potraga, ne drže vodu.
Tim više što je, po mladićevim riječima, odvođenje u postaju uslijedilo nakon što je policajca pitao za broj značke. Navedeni primjeri pokazuju da su u Hrvatskoj, kao i svuda u svijetu, pojedini policajci skloni uporabi nepotrebne sile ili reagiranju koje je prije zasnovano na emocijama negoli što je utemeljeno na zakonu. Kada takve priče dospiju do javnosti, MUP ih u pravilu negira, što je posljednjih godina posebno izraženo kada su u pitanju migranti. S druge strane, javnost uglavnom ima opravdanja za policijsko postupanje, smatrajući da je policija tu da bi nas čuvala i štitila. I to je točno, no to ne znači da policija ovlasti koje ima smije i zlorabiti. A da nešto ne štima s njezinim ovlastima kada je uporaba sredstava prisile u pitanju može se vidjeti i iz MUP-ova godišnjeg izvješća. Prema podacima MUP-a, lani su policajci sredstva prisile uporabili 3897 puta, što je povećanje od 11,7 posto u odnosu na 2018., kada su sredstva prisile uporabili 3490 puta.
Sredstva prisile, lani je uporabilo 6757 policajca što je povećanje od 9,7 posto u odnosu na 2018. kada je 6162 policajca uporabilo sredstva prisile. Među policajcima koji su uporabili sredstva prisile lani je bilo 310 policajki, dok ih je godinu prije bilo 278. Policajci su lani sredstva prisile uporabili nad ukupno 4373 osobe, a među njima bile su 363 žene. Godinu prije prisila je uporabljena prema 3848 građana, a među njima i nad 343 žene. Kada policija prisilom rješava neku situaciju, obično dođe do ozljeda, što građana što policajaca. Lani su, pokušavajući svladati one koje su htjeli privesti, policajci lakše ozlijedili 495, a teže 16 građana, dok su godinu prije lakše ozlijedili 411, a teže 19 građana, s time da su dvije osobe pri uporabi sredstava prisile i preminule. Istodobno, u tim uporabama sredstava prisile u 2019. je lakše ozlijeđeno 230 policajaca, a teže pet, a 2018. ih je lakše ozlijeđeno 236, a teže četiri. No posebno je zanimljivo da su za MUP gotovo sve uporabe sredstava prisile bile opravdane. Konkretnije, 2019. godine 6613 uporaba sredstava prisile bilo je opravdano, a tri neopravdane, dok je 2018. 6137 uporaba sredstava prisile bilo opravdano, a neopravdanih nema, iako su 2018. pri uporabi sredstava prisile dvije osobe preminule. Time kako se policija ponaša prema građanima bavi se Ured pučke pravobraniteljice, koji je 2018. zaprimio 152 prijave građana zbog policijskog postupanja, a lani 122. Osim uporabom prisile prema građanima, Ured pučke pravobraniteljice bavi se i pritužbama migranata na ponašanje hrvatske policije. I tu sada dolazimo do zanimljive situacije.
Demanti MUP-a
Jer dok grubu uporabu prisile prema migrantima, o čemu godinama izvješćuju strani i domaći mediji te organizacije za zaštitu ljudskih prava, MUP u pravilu demantira, nazivajući takve optužbe difamiranjem hrvatske policije, kada su pritužbe građana u pitanju, situacija je malo drukčija.
– Pritužbe na policijsko postupanje godinama su jedan od najčešćih razloga zbog kojih nam se građani obraćaju, a među njima su i one koje se odnose na uporabu sredstava prisile. Da bismo doznali jesu li one utemeljene ili ne, tražimo očitovanje MUP-a, i za određeni dio njih doista utvrdimo da su bile utemeljene. Svojedobno su policajci imali mogućnost snimati svoje postupanje, što je dobar način zaštite građana od nezakonitog ili neetičnog postupanja, ali i policajaca od neutemeljenih pritužbi. Zbog svih policajaca koji profesionalno i odgovorno rade svoj posao važno je svaku pritužbu učinkovito istražiti i utvrditi što se doista dogodilo. Godinama smo upozoravali i na problem nedostatka građanskog nadzora nad radom policije, koje nije postojalo od 2015. sve donedavno, kad je Sabor imenovao članove Povjerenstva za rad po pritužbama u MUP-u, pa će se tek vidjeti kako će građanski nadzor funkcionirati, što ćemo mi zasigurno pratiti – kaže Ana Tretinjak iz Ureda pučke pravobraniteljice.
I dok policija nakon pritužbi građana zna priznati svoje pogreške ako ih ima, kada su migranti u pitanju, policija decidirano tvrdi da se njihova prava ne krše. Sve pritužbe na ponašanje policije prema migrantima MUP odbacuje, tvrdeći da mu je primarni interes zaštita granice. Negira i da tražitelje azila nasilno vraćaju u BiH i Srbiju, a takvo ponašanje zbog nekih svojih razloga EU prešutno tolerira. MUP-ove tvrdnje prolaze u javnosti koja je osjetljiva na tu problematiku, pogotovo s obzirom na to da u Europi već godinama prevladava javni diskurs da migranti dolaze u hordama i ugrožavaju naš način života, poslove, vikendice... U takvoj situaciji, eventualnu policijsku represiju nad nevoljnicima lako je opravdati, ne razmišljajući previše što se sve skriva iza odobravanja takvog ponašanja. Odnosno da je policija, opravdano ili neopravdano, sada represivna prema migrantima, a sutra bi mogla biti i prema svojim sugrađanima. Javno toleriranje povremene represije ili prisile prema pojedincima, pogotovo ako su ti pojedinci drugi ili drukčiji, siguran je put prema tome da jednog dana prisila i represija budu primjenjive prema svima. Tko ne vjeruje, neka pogleda SAD i do čega je dovelo tamošnje sustavno višegodišnje policijsko zlostavljanje, pa i ubijanje, onih čija je boja kože – sumnjiva.
Jedan od većih problema u ovoj državi je što policiju kontrolira stranka na vlasti, to je ono što guši profesionalnost policije i dovodi ne samo do kršenja ljudskih prava od strae policije nego i sustavnog negiranja takvog stanja. Realno postupanje hrvatske policije je bliže postupanju policija balkanskih zemalja nego postupanju policija npr. Danske ili Norveške (ako je za utjehu hrvatska policija bar nije gora od američke policije).