Za Sandru Benčić godinama su znali uglavnom oni koji su pratili domaću civilnu scenu ili su ih zanimali regionalni razvoj i fondovi Europske unije. Jer, bila je suosnivačica jedne od prvih konzultantskih tvrtki za EU fondove u Hrvatskoj, da bi onda postala članica Centra za mirovne studije. I tada se uz njezino ime vezao predznak vrlo srčane i energične aktivistkinje za ljudska prava i rodnu ravnopravnost. No kao jedna od osnivačica platforme Možemo! prije tri godine civilni je angažman zamijenila onim institucionalnim, političkim. Postala je saborska zastupnica. Prema onome što, kako i koliko govori u Saboru komotno se može reći da je svoju prijašnju srčanost i energičnost na Markovu trgu udeseterostručila. U raspravama je temeljita, pripremljena i konkretna, a u nastupu britka, odrješita i verbalno moćna. Iako bi se moglo pomisliti da je pomalo kruta, tome nije tako. Zna se našaliti, pa i na svoj račun. Zrnca duhovitosti i fine ironije sije i za saborskom govornicom.

Onako, s mjerom. I svi sve shvate. Zato nimalo ne iznenađuje što je Možemo! učinio ono što je mnogima već dulje vrijeme bilo posve jasno – upravo nju proglasio svojom kandidatkinjom za hrvatsku premijerku. O tome kakva je Sandra Benčić političarka, svi mogu donijeti svoj sud jer se to kako radi – vidi i čuje, no o tome kako se ona kalila kao osoba, gdje je i kako odrastala, koji su joj osobni afiniteti... javnost uglavnom ne zna ništa. Stoga smo ovaj put s njom porazgovarali ne o politici nego o njoj privatno. I to baš u prijepodnevnim satima dana kada su mediji otkrili da u imovinskoj kartici nije prijavila novčani iznos koji plaća za najam stana u kojem živi s obitelji. Zato su naš razgovor u nekoliko navrata prekidali telefonski pozivi kolega i kolegica iz drugih medija koji su tražili njezina objašnjenja i izjave vezano za taj propust.

Rođeni ste u Zaboku u siječnju 1978. Čega se sjećate iz tih najranijih godina djetinjstva i do kada ste živjeli u Zaboku?

U Zaboku je bolnica pa mi zato stoji kao mjesto rođenja, ali inače sam iz Poznanovca, mjesta iz općine Bedekovčina. To je mala općina koja ima šest-sedam tisuća stanovnika. Znači, rođena sam baš u ruralnom području. U djetinjstvu sam jako puno vremena provela i kod svoje prabake Katarine te kod bake Ankice i djeda Tonija koji su živjeli u susjednom mjestu Lovrečanu. Prabaka Kata, kako sam je zvala, umrla je kad sam imala tri godine, no nje se živo sjećam.

18.09.2023., Zagreb - Sandra Bencic, politicarka. Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Foto: Patrik Macek/PIXSELL / ilustracija

A roditelji?

Mama Višnja bila je nastavnica biologije i kemije, više od 40 godina radila je u osnovnoj školi u Konjščini. A tata Branko bio je monter u ondašnjem PTT-u. Imam i sedam godina mlađeg brata Marka kojeg sam dobila upravo kada sam krenula u prvi razred osnovne škole.

Roditi se i živjeti u seoskoj sredini podrazumijeva da se djetinjstvo provodi vani, u prirodi, s domaćim životinjama.

Naravno, svega je toga bilo i kod mene, ali ne baš previše jer sam kao manja više bila tip koji doma sjedi i čita. Čitanje mi je bilo glavna zanimacija. Tako je bilo negdje do šestog-sedmog razreda, a onda se već skupilo društvo pa smo se često nalazili na igralištu pokraj starog dvorca. Čak smo sami i uredili to igralište. Uzeli smo hrpu alata, iskrčili jedan potpuno zapušten i zakrčen prostor koji je prije bio teniski teren. Od ciglane Bedekovčina dobili smo mljevenu ciglu za podlogu i sami smo napravili tenisko igralište. Dečki iz susjedstva tu su najviše potegli. Sami smo kupili i rekete, i mrežu, i vapno kojim smo napravili crte po igralištu. I kad smo sve to sami napravili, onda su, naravno, došli stariji tamo igrati tenis i oduzeli nam teren. Uglavnom, mi smo kao ekipa bili super društvo. I danas ženski se dio ekipe druži i dobre smo prijateljice. Evo, baš smo se nedavno našle Renata, Ivana, Vesna, Tamara, Andrea i ja u Zagorju. I kao nekad dobro se zabavile. Za to me vrijeme vežu zaista lijepe uspomene. A u vrtić sam išla u Zlatar Bistricu i još se sjećam svojih vrtićkih teta, Ančice i Biljane. Sve su to ljudi iz mog djetinjstva koje i danas volim sresti. Prva četiri razreda osnovne škole išla sam u područnu školu Poznanovec, a sljedeća četiri razreda u školu u Bedekovčini pa sam s ostalom djecom od petog do osmog razreda putovala. Točnije, išli smo pješice četiri i pol kilometara tamo i natrag. To je nekada bilo potpuno normalno. Znali smo u školu ići i biciklima, katkad i vlakom jer je to bila samo jedna stanica dalje.

Rekoste da ste tada puno čitali. Koje su onda knjige obilježile vaše djetinsjtvo?

Iako sam počela čitati dosta rano, puno prije polaska u školu, prve se knjige sjećam jako dobro jer sam htjela da ona bude i prva knjiga koju ću dati svojoj djeci. Bio je to "Plavi kaputić" Mladena Kušeca. Još i dan danas volim tu knjigu. A voljela sam još i jednu malo mračniju, ozbiljniju knjigu o djevojčici koja između Prvog i Drugog svjetskog rata odrasta u Zagrebu i o tome što ona kao dijete iz jedne povlaštene obitelji prolazi u to vrijeme. Radi se o knjizi "Ulica predaka" Sunčane Škrinjarić. O toj knjizi prije nisam bila ništa čula niti smo o njoj ikada raspravljali u školi. Ne sjećam se ni to kako sam ja do nje tada došla, ali mi je i ona ostala u sjećanju. Kasnije su to bili klasici, ali i "teenage" knjige.

Foto: Privatni album

A kada se i zašto dogodio odlazak u Zagreb?

Odlazak u Zagreb vezan je za srednju školu. Htjela sam ići u jezičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici koju sam i upisala. I došla sam tada u đački dom. Prve godine bila sam u đačkom domu u Palmotićevoj, gdje mi je bilo baš teško.

Zašto?

Zato što je taj dom bio ustrojen dosta strogo. Recimo, morali smo se u dom vratiti do 20 sati, a meni je nastava navečer trajala do 20.15 sati. I svaki put kada sam zakasnila u dom, dobila sam opomenu iako je iz škole bilo javljeno da mi nastava završava u 20.15 sati. Bilo je ratno vrijeme i vjerojatno je i zbog toga režim bio drukčiji. Zato sam posljednjih mjesec dana tog prvog razreda odlučila putovati od kuće u školu i nisam više išla u taj dom. A sljedeće godine upisala sam se u đački dom na Kennedyjevu trgu. Tamo su mi bili i prijatelji iz Bedekovčine koji su išli u MIOC. Jedan od njih bio mi je i dečko, 14 godina bili smo zajedno. U tom je domu sve bilo puno normalnije, relaksiranije. Zaposlenici koji su radili s nama bili su odlični i ostali su mi svi u jako lijepom sjećanju. Dok nas je u onom prvom domu osam bilo u sobi, što je zaista bilo puno, u ovom drugom domu sobe su bile četverokrevetne pa je bilo puno ugodnije i lakše za učenje. S prijateljicama iz tog drugog đačkog doma i danas se intenzivno družim. Recimo, moja tadašnja cimerica Đurđica i danas je jedna od mojih najboljih prijateljica. Baš je nekidan bila kod nas doma na ručku. Posjećujemo se s djecom. Također sam i dalje jako bliska s drugom mojom cimericom, Biserkom, revizoricom koja sad živi u Bjelovaru. Zatim, tu je bila i Valida iz Sarajeva koja je u domu bila u susjednoj sobi, a sad je profesorica na sarajevskom Fakultetu političkih znanosti. I s njom sam bila i ostala jako bliska. Valida je tada bila u jako teškoj situaciji jer je u Zagreb došla kao ratna izbjeglica.

Tada, u to ratno vrijeme, zbog škole ste i vi bili odvojeni od obitelji. Kako vam je bilo?

U đačkom sam domu bila u ratnom razdoblju i najveći dio djece tamo nije bio dobrovoljno, zbog škole, poput mene i mojih prijatelja iz Zagorja, nego zato što su morali odnekud pobjeći. Kao, recimo, Đurđica iz Pakraca, Biserka iz Hercegovine, Valida iz Sarajeva... To su bile izrazito teške situacije. Djeca su ostajala bez roditelja, često nisu znala što je s njihovim roditeljima, sestrama, braćom... Nisu dobivali nikakve informacije. Iako ja nisam bila iz ratnog područja, svjedočila sam tome da su mnogi od njih teško živjeli i bilo im je teško podnositi sve to.

U životu svakog čovjeka to su formativne godine, vrijeme koje obilježavaju i izlasci, druženja, putovanja, sloboda, bezbrižnost... No kako su to bile ratne godine, vi toga niste imali. Kako ste se onda družili i jedni drugima pomagali da to teško razdoblje svi prebrodite što lakše?

Moje prijateljice koje su bile iz ratnog područja i nisu mogle odlaziti kući – jer Đuka nije mogla u Pakrac, Valida nije mogla u Sarajevo, a Biba u Hercegovinu – ponekad bi išle k meni na vikend, jer sam svakog petka odlazila kući i vraćala se u ponedjeljak u školu. Sjećam se jedne scene koju nikad neću zaboraviti. Valida je bila kod mene doma i pokušavale smo telefonom dobiti njezine roditelje u Sarajevu. Dugo nismo uspijevale dobiti vezu. Onda nam je u jednom trenutku to uspjelo i roditelji su joj tada ponavljali: "Ma ne Valice, ništa se ne brini, sve je u redu", a mi istodobno dok oni to govore čujemo u pozadini bombe. I ona im kaže: "Ali čujem bombe." Kako se u jednom trenutku začula detonacija, Valida se zbilja uplašila i zapitala roditelje: "Je li to bomba pala kod nas?", a oni joj uzvraćaju: "Ma nije, zlato. To je negdje dalje, tu kod nas nije ništa." Onda smo poslije, navečer, doznali da je bomba tada pala u njihovo dvorište, a oni su se pravili da nije ništa samo da nju umire. Uh, to je bilo grozno. Zbog svih tih iskustava poslije sam se puno bavila antiratnom tematikom, pomirenjem nakon rata i izgradnjom mira. Jer kada takve stvari gledaš iz prve ruke, kada znaš što su proživljavali klinci koji su tada trebali odrastati u bezbrižnosti, imati prve ljubavi, tada shvatiš svu strahotu rata. No drago mi je da smo svi ostali u kontaktu, da se i dalje družimo i čujemo jer to su prijateljstva koja ostaju zauvijek.

Foto: Privatni album

Jezična je oduvijek poznata kao izuzetno zahtijevna gimnazija, a kako je vrijeme provedeno u njoj u podlozi imalo i rat te mnoge osobne traume, brige i strahove, jesu li profesori imali i pokazivali razumijevanje za situacije svih učenika?

Jezična je imala princip da se tijekom prvog razreda radi čistka. I od nas 36-37 upisanih u moj razred, mislim da se šest ili više učenika prebacilo u druge škole odmah nakon prvog razreda. Jedna od tih bila je cura koja je također bila izbjeglica iz Pakraca. Bilo mi je tada jako žao zbog toga jer je i ona bila u đačkom domu. Uglavnom, bilo je tada teško sve to izdržati. Ja sam pak za vrijeme tog prvog razreda puno izostajala iz škole jer sam zbog bronhitisa bila dosta na liječenju, pa je i meni taj prvi razred bio katastrofa i ono "drž'-ne daj", samo da ga prođeš. Drugi je razred onda bio puno lakši, prošla sam ga s vrlo dobrim, a treći i četvrti razred s odličnim. Kako da kažem? Meni je prvi razred bio velika promjena. Imala sam 14 godina, živjela sam bez roditelja, sama u Zagrebu. Taj prvi đački dom mi nije ostao u dobrom sjećanju. I općenito, ta prva godina prilagodbe na Zagreb. Ali evo, izdržala sam i krenula u drugi razred punom parom. I onda je sve nekako bilo lakše. Ali da smo u jezičnoj učili, jesmo. Fakat smo učili. Moje cimerice iz đačkom doma i danas govore: "Nikad nećemo zaboraviti, ti si cijele dane, a često i noći, sjedila u jednom od WC-a i tamo učila". Kako mi je trebao mir, to je, naprosto, bilo moje mjesto za učenje. Na tom sam WC-u doslovno provela svoju srednju školu. (smijeh)

Kako ste se u to vrijeme zabavljali?

Kako? Pa, ovako - jesmo, zabavljali smo, ali para nismo imali. Nitko u tim ratnim godinama nije imao novca. Plaća moje mame tada je bila nikakva. Sjećam se da se od toga nije dalo živjeti. Znači, novca je bilo jako malo. I od to malo što sam ja dobila otišla bih s prijateljima tu i tamo na kavu. Ali puno smo se družili u samom đačkom domu. Tu i tamo bismo, kad bismo skupili nešto novca, odlazili na koncerte. Po klubovima nismo često išli jer za to jednostavno nismo imali novca. To si nismo mogli priuštiti, iako smo bili generacija koja je sva bila u muzici. Čekali smo napeto svaki novi album omiljenog benda, presnimavali smo ih... Dečki iz doma su osnivali prve bendove pa bismo ih mi išli slušati. Držili smo se i u parkićima. Cuga u parkiću, gdje ćeš drugdje?! Isto tako, sudjelovala sam na Lidranu u srednjoj školi. Voljela sam kazalište i poeziju pa sam za Lidrano spremila Krležinu ratnu poeziju.

I zašto je nakon velike sklonosti prema književnosti i završetka jezične gimnazije pala odluka da studirate pravo?

Mene su zaista zanimala ljudska prava. To je bila moja motivacija. No tu sam se malo zeznula jer kolegija o ljudskim pravima na studiju prava nema. Tada ga nije bilo, a mislim da ga nema ni danas. I kako toga nije bilo, na početku četvrte godine studija prava vidjela sam plakat za neformalni obrazovni program za izgradnju mira, ljudskih prava i sigurnosti na Mirovnim studijima, što mi je bilo jako zanimljivo pa sam to upisala. Tako sam i ostala u Centru za mirovne studije. A na samom pravu na prvoj sam godini nabila prosjek kako bih se oslobodila plaćanja studija jer sam pri upisu bila prva ispod crte i morala sam si su tu prvu godinu studija plaćati, čega sam se, zbog dobrog prosjeka ocjena, na drugoj godini oslobodila. No za vrijeme cijelog studija sam radila. Uglavnom sam davala instrukcije iz engleskog jezika za srednjoškolce, ponekad i iz hrvatskog jezika. I čistila sam stanove. To čišćenje stanova bio mi je najbolji posao ikad. Zato što si sami odaberete vrijeme posla, odete, očistite i odmah dobijete svoj novac. Meni je to bio baš dobar posao, a mnogi na njega danas gledaju podcjenjivački. A najzanimljivije mi je bilo da sam jednom imala učenicu kojoj sam godinu dana držala instrukcije iz logike. Curi je to malo teže išlo, ali je na kraju izvukla dobru ocjenu. I da, imala sam još jedan posao. Krajem osmog razreda počela sam volontirati na Radio Zlataru. S jednim malo starijim kolegom vodila sam emisiju za mlade, top-listu. Zbog obaveza u školi to sam mogla raditi svakog drugog petka od 17 do 20 sati. To sam jako voljela jer je to bila kontakt-emisija. I to sam radila do kraja srednje škole.

Nakon svega što ste rekli, čovjek bi pomislio da ste ipak imali dvojbe oko odabira fakulteta.

I jesam, dvojba je bila politologija ili pravo. Na kraju je ipak prevagnulo pravo. I nije mi žao.

A književnost na Filozofskom fakultetu?

Ne, jer mi je mama cijeli život govorila: "Molim te, samo nemoj ići u prosvjetu." Ona je svoj posao obožavala i sad joj jako nedostaje, ali zbog plaće koju su nastavnici i profesori imali govorila mi je da se od nje ne da živjeti. No osnovni je razlog bio to što sam se htjela baviti ljudskim pravima. I to ne odvjetništvom, nego baš zaštitom različitih grupa kojima su ljudska prava ugrožena. U tome sam se vidjela, to sam htjela i to sam poslije i radila. Spomenula bih još nešto. Moj prastric Franjo, brat moga djeda Tonija, bio je svećenik u Zagrebu, u crkvi svetog Marka Križevčanina na Selskoj cesti. I on je jako puno utjecao na formiranje nekih mojih ranih stavova jer se bavio socijalnim naukom. Po tome je bio poznat. Ja bih kod njega u crkvi provodila ljetne praznike kad sam bila u osnovnoj školi. Došla bih na dva-tri tjedna kod njega u Zagreb. A on je oko sebe imao sjajan krug ljudi. Puno se družio s fra Bonaventurom Dudom i don Brankom Sbutegom. Sve intelektualac do intelektualca, erudit do erudita. Tako sam i ja imala prilike upoznati sve te ljude i s njima razgovarati. Tijekom srednje škole, dok sam živjela u đačkom domu, često bih išla kod tog prastrica Franje kako bih s njim razgovarala. On je znao da ne idem na misu i njemu je to bilo u redu. Nije me nikada ni na što tjerao. Znao bi mi reći: "Ajde me pričekaj, ja sad imam misu, a onda ćemo razgovarati." I ja sam kod njega vidjela nešto sasvim drugo od onoga što institucionalna Crkva danas jest. On nije imao ništa, vozio je prastarog "renolčeka". A tijekom Domovinskog rata prihvatio je i smjestio jako puno izbjeglica ne gledajući tko je tko. Njegova prva župa bila je u Glini i on je prihvaćao sve: Srbe, Muslimane, Hrvate, sve. Ta njegova crkva imala je veliki podrum i cijeli taj prostor bio je prepun ljudi koji su tu spavali dok im nije našao neki stalni smještaj. A kako je on tamo uspostavio i kuhinju, puno je ljudi tamo svaki dan dolazilo i jesti. I moj senzibilitet za socijalna pitanja i za rad s izbjeglicama sigurno potječe od njega jer on je u svoje vrijeme napravio nevjerojatne stvari. Koliko je ljudi uspio primiti, smjestiti i kako su svi ti ljudi, toliko različiti, a sve zaraćeno, u toj njegovoj crkvi svi bili zajedno, bez ijednog incidenta, bez ičega – to je bilo fascinantno. Nažalost, rano je umro, 2002. On je bio osoba koja je na mene jako puno utjecala.

Fakultet ste ipak završili dosta poslije, s 36 godina. Zašto?

Apsolventsku sam upisala 2001. ili 2002., ali sam onda počela honorarno raditi u Centru za mirovne studije (CMS) te smo istodobno kolegica Andrijana Palić i ja dobile ponudu da kao lokalne konzultantice radimo za EU fondove. Baš za delegaciju Europske komisije jer smo i jedna i druga, upravo zbog CMS-a, kao jedne od rijetkih u Hrvatskoj, imale iskustva u pisanju projekata za program CARDS, što je bio tehničko-financijski program Europske unije u obnovi, razvoju i stabilizaciji. Nas je strani tim konzultanata uzeo kao lokalce i mi smo radile na uspostavi prvog natječaja za dodjelu bespovratnih sredstava za pogranične općine i gradove. Onda smo poslije osnovale i firmu. I život je naprosto otišao u tom smjeru. Zaista sam se fokusirala na tu karijeru. I morala sam se fokusirati na karijeru jer sam se morala sama financirati. Tata je tada bio jedan od onih ljudi koji je, zato što je bio stariji, morao otići iz T-coma. Tada sam morala i uzdržavati sebe i pomagati roditeljima. Imala sam zapravo i sreću što sam odmah dobila tako dobar posao i priliku da gradim karijeru i što smo Andrijana, Ivana, Mirjana i ja zajedno osnovale jednu od prvih firmi za EU fondove u Hrvatskoj koja se poslije spojila s jednom drugom firmom za poslovno savjetovanje. I danas je to jedna od najvećih konzultantskih tvrtki za ta pitanja u Hrvatskoj.

Kako ste se onda ipak odlučili završiti fakultet?

Pa muž me potaknuo. Udala sam se 2013. i muž me stisnuo da moram diplomirati, tim više što sam materijala, istraživanja te tekstova za svoj diplomski imala napretek. Kako to nije bio nikakav problem, muž mi je rekao: "Daj, odi i riješi to." Moj diplomski rad bio je vezan za nasilje u obitelji. Poredbeno sam pravno gledala međunarodni i regionalni okvir za zaštitu od nasilja u obitelji.

Gdje ste i kako upoznali supruga?

Ajoooooj, to je bilo smiješno. Radila sam kao konzultantica za EU fondove, a on je radio s mojom prijateljicom na sveučilištu, isto u odjelu za pripremu prijava za EU projekte. Pripremali su neki projekt, pri čemu su imali problem oko toga kako popuniti projektnu dokumentaciju pa su me zamolili bih li mogla pregledati jesu li oni to dobro napisali. I ja im kažem: "Ne znam točno kad ću imati vremena za to, osim da mi dođete dok sam kod frizerke. Kad mi ona stavi pramenove koje moram držati sat vremena, imat ću vremena sjesti s vama i to vam pogledati. Dođite onda tamo u salon." I dođe ta moja prijateljica s nekim zgodnim tipom za kojeg u tom trenutku pomislim da je 20 godina mlađi od mene. I još je povratnik iz Njemačke. I ništa, mislim si ja, zgodan je, ali je premlad, to je neko dijete koje se vratilo iz Njemačke. Uglavnom, moj je muž mene prvi put vidio dok sam s tim folijama na glavi izgledala kao "alien". Dobro, odmah me vidio u najgorem izdanju. (smijeh) Zatim smo se zbog tog posla nastavili družiti. Bili smo povremeno na istim konferencijama i sastancima. I nakon jedno šest mjeseci smo prohodali. I odmah smo znali – to je to. U to uopće nije bilo sumnje. U roku od nekoliko mjeseci počeli smo živjeti zajedno. Ostalo je povijest (smijeh). Mi smo se zbilja našli. Odgovaramo si i karakterno i po vrijednostima. Po svemu. Da njega nema i da on nije takav kakav jest – a ima to prirodno muško samopouzdanje pa mu je onda sasvim normalno da kuha, pere rublje, brine se za djecu – i da on u velikoj mjeri nije sve to doma preuzeo na sebe, ne bih mogla raditi sve ovo.

Da se još samo malo vratimo u studentske dane. Kakvu ste glazbu tada slušali i kojem ste odjevnom trendu pripadali?

Mi smo bili metalci i nismo voljeli punkere. (smijeh) Ma, šalim se, ja sam se tada družila i s jednima i s drugima, iako sam više bila tip za metal. Slušala sam glazbu od onih najblažih, Gunsa, pa preko Metallice, do Sepulture, Slayera... Jedan od prvih koncerata izvan Hrvatske na koji sam išla bio je koncert Slayera u Ljubljani. To je bio fenomenalan koncert, predgrupa je bila Machine Head... Odlično je bilo. Tada se moglo malo putovati, no kako je koncert bio relativno blizu, u Ljubljani, išli smo vlakom. Pa u razdoblju od mog osmog razreda do trećeg razreda srednje škole uopće nismo mogli ići na more jer je tada pola Hrvatske bilo okupirano. I sjećam se, 1995. frendice i ja smo napokon bile na moru. I počne Oluja. Baš smo se trebale vratiti kući, ali nam se zbog Oluje malo produljio boravak na moru.

Gdje ste tada ljetovale?

Bile smo na Krku.

Sjećate li se dobro tih dana?

Sjećam, ali znate kako je to, napokon smo mi četiri cure prvi put bile same na moru. Starci su nas prvi put pustili da same odemo negdje. I bilo nam je ludo i nezaboravno. I odjednom, ne možemo kući. Zapravo, moglo se proći, no roditelji su nam sugerirali da ne idemo dok se sve ne smiri pa smo tamo ostale još dva-tri dana.

Foto: Privatni album

Vas se doživljava i "zelenom" političarkom. Znači li to da ste oduvijek skloni i boravcima u prirodi? Volite li planinariti?

Volim hodati. To mi je trenutačno i jedina tjelesna aktivnost. Sad baš pazim da dnevno prehodam određeni broj kilometara jer ne stignem ništa drugo. S obitelji pak često boravim u prirodi, odemo na izlete na Mrežnicu a, kako sam iz Zagorja, često i tamo boravimo. A znate, čim odete u Zagorje, u prirodi ste. Imam klet pa odemo i do nje. S klincima znamo otići i na Sljeme jer oni to jako vole. Ali ne vole hodati do gore nego bi se sad uvijek vozili žičarom. Ipak, sad su već dovoljno veliki pa ću ih nagovoriti da do vrha pješačimo.

Ako imate klet, imate li i vinograd i svoje vino?

Imali smo vinograd. Tata je uzgajao sivi pinot. Imali smo malo vina, nekih 200 litara godišnje, taman za nas i prijatelje. Ali tata, koji sad ima 71 godinu, jednostavno to više ne može sam i prije dvije godine odustao je od vinograda. Bio mu je to i veliki trošak jer ove oluje posljednjih godina trošak uzgoja vinoze loze čine prilično velikim. Posebno kada je to mali vinograd. Onda vam se to ne isplati.

Ako često odlazite u Zagorje, volite li onda i malo vrtlariti, baviti se zemljom, nešto saditi, uzgajati...?

To sam radila cijelo vrijeme djetinjstva. Djed i baka, ali i roditelji, radili su na zemlji. Nije se moglo dobro živjeti samo od plaće. Kao mala uvijek sam pomagala baki i djedu koji su imali i domaće životinje. Omiljeni su mi bili sadnja i vađenje krumpira. I, naravno, berba grožđa. A najmrža mi je bila berba kukuruza koja je za klince bila jako zahtjevna i trajala bi cijeli dan, a još bi se do dugo u noć čistili klipovi. Prije smo puno radili i u vrtu. A otkako ne živim u Zagorju, ništa od vrtlarenja. Ipak, san mi je da nakon ovog što sad radim imam neki zen-posao vezan za zemlju i da nakon ovog adrenalinskog razdoblja živim mirnije.

Radite li barem zimnicu?

Nešto da. Nešto naprave moji roditelji, nešto mi sami doma. Moj muž to jako voli, on nam nekad napravi džemove i slično. On i odlično kuha pa se nekad svađamo tko će kuhati, jer i ja volim kuhati. Onda vikendom imamo bitku, ali kako uvijek ranije ustanem i odem na plac, zeznem ga pa ga preteknem u kuhanju. (smijeh)

Hobiji, nekad i sad?

Ooooo, nekad sam s curama igrala nogomet. Dok sam na Savici bila podstanarka, igrala sam u jednoj ženskoj nogometnoj ekipi. Cure su bile ozbilje u tome, a ja sam samo onako amaterski dolazila na treninge i na utakmicama igrala kamo bi me stavile. Mene je nogomet privlačio od djetinjstva. Kako mi je kuća bila pokraj nogometnog igrališta, kao dijete sam s dečkima stalno igrala "nogač". 

Volite li i danas gledati nogomet, pratite li utakmice?

Da, redovito pratim nogomet. Moram biti iskrena pa reći da puno manje pratim domaću nogometnu ligu, ali hrvatsku reprezentaciju gledam uvijek.

I kakva ste navijačica?

Uh, svi koji sa mnom gledaju utakmice znaju da sam vatrena navijačica. Kada gledam utakmicu, najbolje bi bilo da se sakrijem sama u četiri zida jer me uhvati uzbuđenje i zaista glasno navijam. I da, jedno sam vrijeme, preko CMS-a, bila i promatrač za "govor mržnje" na stadionima pa sam u sklopu toga 2008. bila dio tima koji je bio pozvan da okupi ekipu navijača protiv rasizma iz Hrvatske i dođe igrati utakmicu s engleskim navijačima prije utakmice Engleska-Hrvatska, one koju smo dobili 3:2 i izbacili Engleze. To je bilo fenomenalno. Skupilo se nas deset. Bio je u timu i vaš kolega novinar Tomislav Kalousek. Potegnuli smo kombijem do Londona, a ja sam bila jedina žena. Vozili smo se 24 sata i kad smo došli tamo, morali smo direktno ići na utakmicu. No prije toga morali smo naći hotel naše reprezentacije jer su nam oni trebali dati službene dresove. Nekako smo sve to uspjeli obaviti. Obukli smo dresove i jurili na utakmicu. I izgubili smo neviđeno, 7:2. Ali bilo je fenomenalno. Tek kada smo došli na utakmicu, shvatili smo da mi ne igramo protiv engleskih navijača nego da su neki od njih nogometaši, a mi svi amateri. I eto, u dva tima ja sam bila jedino žensko, što je bilo dobro jer me nisu startali i rušili pa sam tu i tamo uspjela izmigoljiti. Poslije sam, 2012., bila u Gdanjsku i Poznanu na Europskom nogometnom prvenstvu. A sad mi sinovi, koji idu u drugi i treći razred osnovne škole, igraju nogomet u nogometnom klubu Zagreb 041 koji je odličan klub jer se bavi integrativnim nogometom. Puno rade na tome da je nogomet dostupan i djeci koja se, primjerice, dosele u Zagreb, ili su pripadnici nacionalnih manjina, ili su djeca migranti... Radi se na integraciji kroz nogomet, što je odlično. I kako moji klinci idu tamo i svaki su vikend utakmice, onda se trudim što češće ih ići gledati, mada u zadnje vrijeme zakazujem.

Stignete li se sad uz sve obaveze koje imate viđati s prijateljima, odlaziti u kazalište, na koncerte?

U kvartu imamo odličnu ekipu pa se mi susjedi i prijatelji često družimo. Druže nam se zajedno i djeca jer su išla skupa u vrtić, a sad i u školu. Uvijek se trudim imati vrijeme za to jer te to drži normalnim, a i vidiš što su stvarni problemi ljudi. Imam jako puno prijatelja koji su izvan političkih i poslovnih krugova. I to mi je jako drago jer je bitno imati doticaj s realnošću.

U Saboru se može čuti i vidjeti svašta. I često se svatko tko prati Sabor, pa tako i vi zastupnici i zastupnice koji sudjelujete u raspravama, može naživcirati i prilično unervoziti. Kako se vi "čistite" od takvih situacija pa da onda nakon posla na Markovu trgu doma dođete koliko toliko smireni i rasterećeni?

Često pješačim kući. To mi malo "očisti" glavu. Ali, pripremila se ili ne pripremila, uspjela se opustiti i smiriti ili ne, kad me doma dočekaju dva malca i skoče na mene jer hoće provesti vrijeme sa mnom, ma, odmah zaboravim na sve. I to je odlično. Oni me zaista drže u nekom dobrom raspoloženju i vedrom duhu.

Uz silne prijedloge zakona i druge dokumente koje morate čitati kako biste se pripremili za saborske rasprave, stignete li sad i nešto čitati, onako po svom izboru i ukusu, samo sebi za dušu?

Puno, puno manje nego prije i nego što bih htjela. I to je užasno. Eventualno kad je godišnji stignem nešto pročitati. Mada sad i vrijeme godišnjeg sve češće koristim kako bih čitala neku stručnu literaturu, uglavnom iz političke ekonomije. Za ono što zaista volim čitati imam vrlo malo vremena. I zbog toga mi je jako krivo. Ali bit će vremena i za to kad sve ovo završi.

Postanete li možda premijerka, onda ćete se ipak još morati načekati. Tko zna, možda vas "čekaju" i dva mandata, ne samo jedan.

Čovjek vjerojatno i nakon jednog mandata poželi da je gotovo, ali moramo se nečega i odreći ako želimo izgraditi bolju zemlju za našu djecu.

Doimate se kao vrlo čvrsta, odvažna, odrješita, energična, stamena i elokventna osoba, no dok govorite o nekim stvarima; vidim da vas itekako preplave emocije.

Velika sam emotivka. Evo, puknula bih sad od ljutnje na samu sebe. Pa nisam u imovinsku karticu prijavila da plaćam stanarinu. Sad ću zbog toga samu sebe "bičevati" idućih deset dana. Ako dobijem čir, to će biti zbog takvih vlastitih grešaka.

A na što se rasplačete?

Ganu me odnosi, neke emotivne situacije vezane za bliske ljude. Rastuži me gubitak ljudi koji su mi važni. Izgubila sam jednu jako blisku prijateljicu iz Zagorja koja je, nažalost, vrlo rano umrla od raka. Imala je 38 godina kad je umrla, a ima troje djece. I nje se sjetim svaki dan, iako je od njezine smrti prošlo sedam godina. Eto, to su stvari koje me rasplaču.

Sad ste političarka. Je li vam to ikada bilo u primisli i kako je vaša obitelj reagirala kada ste odlučili aktivno ući u politiku?

Suprug od početka izuzetno podržava tu moju odluku. Da njega nema i da on nije takav kakav jest, ja to i ne bih mogla raditi. Što se tiče roditelja, tata je odmah rekao: "Super, samo naprijed", a mama je više protektivna, strah ju je za mene. Pogađaju je napadi na mene. Ona mi je znala reći: "Pa što ti to treba?!" Brat me također podržava, a djeci je to čime se ja sad bavim – dosadno. Oni kažu: "Politika, kako je to dosadno!"

Možete li za kraj navesti neku zanimljivost iz vremena aktivizma?

Jedna od situacija koja mi je ostala duboko u sjećanju je slučaj turske novinarke koja je imala azil u Njemačkoj i došla je sa suprugom i djetetom u Hrvatsku na odmor. Nije znala da je Turska za njom raspisala tjeralicu. Naime, Turska je protiv političkih oponenata, aktivista ili novinara, imala običaj raspisati tjeralice. Uhitili su je na graničnom prijelazu i završila je u pritvoru u Dubrovniku, gdje sam ljetovala kod svekra i svekrve. CMS su nazvali iz Njemačke, socijalna služba iz grada gdje je Vicdan živjela, i zamolili da odemo vidjeti o čemu se radi. Grozna je to bila situacija. Nju su zadržali u pritvoru, muž i dijete su se morali vratiti u Njemačku. Mada je u Njemačkoj imala status azilantice upravo zbog politički motiviranog progona turske vlade, naši sudovi nisu to odmah uzeli u obzir. Ali sutkinja u Dubrovniku shvatila je o čemu se radi i omogućila Vicdan da ide u kućni pritvor ako ja pristanem da bude kod mene. I tako se Vicdan preselila kod nas u Zagreb i četiri je mjeseca, do konačne odluke suda, bila s nama u stanu, a policija je svaki dan dolazila kontrolirati je li kod nas. Taj njezin strah da će je izručiti Turskoj nešto je najstrašnije što sam vidjela. Bila je i žrtva mučenja u Turskoj pa je govorila da ona tamo ni dana neće preživjeti. Cijelo to vrijeme aktivno smo radili na njezinu slučaju. Puno nam je pomogla i tadašnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, a tadašnji premijer Zoran Milanović također je dao podršku. U posjet joj je stigla i mama koja je također ostala kod nas, no s njom nikako nismo mogli komunicirati jer je govorila samo turski pa je moj muž s njom gledao seriju "Sulejman". (smijeh) Na kraju se Vicdan, temeljem odluke Vrhovnog suda o neizručenju, mogla vratiti u Njemačku. I evo, danas sretno živi sa svojim mužem i djetetom. I putuje, jer smo u međuvremenu uspjeli s Interpolom dogovoriti micanje tjeralice zato što je isključivo politički motivirana. Poslije sam je i posjetila u Mainzu. A jedna druga, zabavnija situacija bila je 2018. Britansko veleposlanstvo me kao jednu od poznatih hrvatskih aktivistkinja pozvalo da u sklopu Western Balkans summita koji se tamo održavao dođem na prijam kod tadašnjeg princa Charlesa u London. Na tom su prijmu bili svi europski premijeri, uključujući i Angelu Merkel i, naravno, našeg premijera Andreja Plenkovića. Sa mnom su u delegaciji bili i kolege Bojan Glavašević i Gordan Bosanac. Bilo je to jako zabavno jer je, što me baš začudilo, princ Charles jako puno znao o Hrvatskoj. I dosta je dugo bio u društvu s nama iz civilnog sektora razgovarajući o mnogim temama jer puno zna o Slavoniji, ratu, poraću itd. To mi je bilo jako zanimljivo.

A je li se tad i Plenković s vama družio, je li vam uopće prišao?

Ne, on se uglavnom pravio da nikoga od nas ne pozna. Nisam sigurna je li nas tada uopće pozdravio ili nije. Uglavnom, Plenković se s nama nije družio, ali zato jesu drugi.