Zoran Milanović izgubio je na izborima za Europski parlament, a Matteo Renzi pobijedio. To je polazište za usporedbu dvojice premijera dviju susjednih država čije stranke sjede u istobojnim klupama Europskog parlamenta u Bruxellesu i Strasbourgu.
Istina, Milanovićeva Socijaldemokratska partija (SDP) izašla je na euroizbore u koaliciji sa strankama s kojima je na vlasti od prosinca 2011. godine, a Renzijeva Demokratska stranka (PD) izašla je sama na europske izbore premda u vladi koalira. SDP je s još tri koalicijske stranke dobio 29,9 posto glasova na euroizborima 25. svibnja, a PD je sam dobio 40,8 posto glasova. Istina, nakon nekoliko godina ne baš sjajnog vladanja stranke na vlasti bivaju kažnjene nekim međuizborima (europskim ili administrativnim) pa se mogla očekivati takva sudbina i za SDP. S druge strane Jadrana,
Ateist i vjernik
Renzi koji je na čelu vlade samo tri mjeseca, premda ista koalicija vlada već godinu dana, polučio je rezultat kakav njegova stranka nije postigla nikada u povijesti, pa ni kada joj je na čelu bio Enrico Berlinguer. Zapravo, najviše je glasova Talijanska komunistička partija (PCI) dobila na europskim izborima 1984. godine (33,3 posto) upravo zbog smrti Berlinguera. On je umro u predizbornoj kampanji, nakon govora na jednom mitingu, pa su Talijani pod tim sentimentima prvi i jedini put u povijesti više glasova dali komunistima nego demokršćanima. Demokršćanska stranka tada je dobila 32,9 posto glasova. PD je, kao i SDP, nasljednik komunističkih stranaka. Renzi je prvi čelnik PD-a koji nikada nije bio član komunističke stranke. Ni Milanović nikada nije bio član KP-a jer je u SPD ušao tek 1999. godine i poslije smrti Ivice Račana 2007. postao je drugim predsjednikom te stranke. Renzi je došao na čelo PD-a u prosincu 2013. godine nakon izbora među članstvom stranke.
Renzi je polučio rezultat kakav Demokratska stranka nije postigla nikada u povijesti, pa ni kada joj je na čelu bio Enrico Berlinguer
Milanović, rođen 1966. u Zagrebu, ateist je i, moglo bi se kazati, time se hvali. Renzi, rođen 1975. u Firenci, vjernik je koji svake nedjelje ide na misu. Na talijanskoj Wikipediji piše kako je Milanović izazvao veliko zaprepaštenje medija kada je ustvrdio da je Josip Broz Tito bio pozitivniji i bolji političar od Franje Tuđmana. Ta Milanovićeva primjedba nije prenesena ni u engleskoj ni u francuskoj verziji njegove biografije na Wikipediji. To spominjemo kako bi se vidjelo da u Italiji ne vlada naročito pozitivno mišljenje o Titu.
Milanović i Renzi postali su premijeri u krizno vrijeme. Premda je Milanović uoči izbora 2011. najavljivao da stranka ima gotov program za gospodarski razvitak, od toga Plana 21 nije viđeno ništa. Na tim bi izborima tadašnja oporba pobijedila i da je šutjela u predizbornoj kampanji jer je tada vladajući HDZ sam učinio dovoljno da bude poražen.
U predizbornoj kampanji za ove europske izbore Milanović je kazao da se na njima “bira između dva svijeta: svijeta reda i zakona, to smo mi koji sjedimo u Vladi, i svijeta kriminala i bezakonja, a to su neki drugi u ovoj državi. To je dio naše političke konkurencije. Pravila će biti stroga (za sve članove Vlade, ali i SDP-a) i tako će biti. Drukčije ne može jer mi moramo raditi čisto i besprijekorno.”
Htio je pobijediti s istim argumentima, odnosno mi smo pošteni, a drugi su lopovi. To isticanje vlastitog poštenja očito nije bilo dovoljno da se uvjeri birače. Premda i u Italiji, kao i u Hrvatskoj, ima korupcije, birači ne glasaju za nekoga samo zato što ističe svoje poštenje. Mora ponuditi i mnogo više. Naime, pretpostavlja se da je netko pošten i pošten je dok mu se na sudu ne dokaže drugačije. Ali koliko je milijuna ljudi pošteno pa nisu sposobni biti premijerima. Isticanje poštenja kao glavnog argumenta za izbore trebalo bi izbjegavati, barem je tako u Italiji, a očito nije i u Hrvatskoj. Onda se Milanoviću dogodila još jedna, možda i gora izjava.
“Pada kiša, vlada je lopovska”
“Mora nam se vjerovati, a ja kada ne vjerujem, ne vjerujem”, izjavio je Milanović. Političaru se a priori ne vjeruje, a kada kaže da mu se mora vjerovati, onda nešto nije u redu, onda znači da nema što drugo ponuditi osim neke nove vjere. U Italiji odavna postoji i uzrečica: „Pada kiša, vlada je lopovska“ (Piove, governo ladro). Odnosno, na lijep se način kaže da se vladi ne smije nikada vjerovati. Prema analima, uzrečica je nastala 1861. godine kada su sljedbenici Giuseppea Mazzinija pripremali protuvladin prosvjed u Torinu. No zbog kiše prosvjed nije održan i satirički list Pasquino objavio je karikaturu na kojoj se vide trojica organizatora prosvjeda ispod jedne nadstrešnice kako komentiraju da kiša pada, što znači da je vlada lopovska. Kišom je pokvarila prosvjed protiv sebe.
Hrvatska Vlada u svibnju ove godine priopćila je da je usvojila akcijski plan podrške izvozu za 2014. i 2015. godinu. Svrha je ovog dokumenta uz 13 aktivnosti i 41 mjeru izgraditi trajnu platformu za punu i sustavnu podršku Vlade izvozu u svim njegovim segmentima – kako u zemlji tako i u inozemstvu. Odlučna podrška Vlade izvozu proizlazi iz činjenice da je izvoz najzdraviji segment hrvatskog gospodarstva i motor izlaska iz krize. Iako samo 13% poduzeća u Hrvatskoj izvozi, ona ujedno zapošljavaju 50 posto ljudi u svim poduzećima, ostvaruju 65% ukupnih prihoda od prodaje i ulažu čak 70 posto sredstava ukupno ulaganih u razvoj. Izvoz stvara radna mjesta, povećava BDP, smanjuje deficit platne bilance, povećava devizne rezerve te unapređuje konkurentnost zemlje usvajanjem i razvijanjem novih znanja i tehnologija.
Vjeruje li se tom planu? Vjeruje li se Vladi?
Mnogo znače dojmovi
S druge strane ne vjeruje se ni Renziju, ali još uživa veliku popularnost. I kada najavljuje da će, a već jest, povećati plaće za 80 eura u prosjeku svima koji u državnim službama i poduzećima primaju manje od 1500 eura mjesečno, a takvih je 10 milijuna, Renziju se ne vjeruje. Od same najave te mjere nije bilo medija u Italiji koji nije objavio da mu to neće uspjeti jer za tako što nema novca, odnosno to je oko 10 milijardi eura kojih nema itd. S plaćom u svibnju stiglo je i obećanih 80 eura. Mediji nisu hvalili Renzija, već su prognozirali da će prije ili poslije, a najkasnije sljedeće godine ponestati novca za održavanje te povišice, koja je zapravo u godinu dana još jedna plaća više.
Dakle, i kada talijanska vlada učini neki opipljivi koristan potez, kao što je tih 80 eura, ne treba joj se vjerovati.Milanović poziva na vjerovanje u svoju vladu, a Renzi govori o nadi koju treba imati. Ima li razlike u ta dva poziva? Naizgled nema, ali jedno je kada se poziva na vjerovanje jer vjeruje se, ako se vjeruje, samo u ono što se ne može opipati, u što, dakle, treba vjerovati, a drugo je ako se potiče nadu. Jer svi, pa i oni koji ne vjeruju ni u što i ni u koga, imaju nadu. Nada umire zadnja. I nije umrla. “U derbiju između bijesa i nade pobijedila je nada”, komentirao je Renzi rezultate europskih izbora u Italiji. Zapravo bijes, ljutnja, nezadovoljstvo, pa čak i pomirenje s bezizlaznošću situacije vladaju velikim dijelom Europe, a posebno u Italiji i Hrvatskoj. Renzi nudi ne samo riječi o promjenama nego i datume. Nijedan premijer dosad nije govorio o datumima. Govorili su svi da treba učiniti neke reforme, ali sve je ostajalo po starome. Renzi najavljuje da će se određena reforma provesti do određenog datuma. I to je onda mjerilo, to je rok. I naglašava da, ne bude li proveo najavljeno, neće ostaviti samo vladu i stranku, već će promijeniti i posao. Renzi je postao otjelovljenje nade. Gotovo je obožavan. Na dan Republike Italije 2. lipnja doživio je prave ovacije na paradi u Rimu. I ne samo to nego je skupina ljudi došla pod prozor palače Chigi, sjedište vlade, i klicala Renziju, koji se zatim pojavio na prozoru i rukom odzdravljao. Možete li zamisliti takvu scenu ispred Banskih dvora?
Renzi naglašava da, ne bude li proveo najavljeno, neće ostaviti samo vladu i stranku nego će i promijeniti posao. Postao je utjelovljenje nade
Sada Renzi uživa popularnost jer se stvarno trudi, jer ne dopušta ministrima ni trenutak odmora. Potiče ih, usmjerava, kontrolira i opet potiče. Stekao se dojam da Renzijeva vlada, prije svega zahvaljujući njegovoj energiji, pokušava nešto promijeniti.
Stječe se dojam da je Milanović prepustio ministrima da rade svoj posao i gotovo da ne mari za to što će i do kada učiniti. Mnogo, i ne samo u politici, znače dojmovi. Ni ekonomija nije egzaktna. Stvaraju se dojmovi na osnovi nekih brojki jer brojke mogu pokazivati čašu punu dopola, a sve je ostalo dojam praznine ili punoće. I kada se bacaju listići u biračke kutije, pred očima se nema stranku, već njezina lidera. Ako je lider bahat i još se k tome u platnim vrećicama ne vide povećanja, onda se ne glasa ni za njegovu stranku. Ako je lider, Talijani kažu “umile” što je mnogo širi izraz od skroman, i daje nadu, pa makar ona imala i oblik 80 eura, onda mu se daje priliku i u glasačkim kutijama.
Stranke personalizirane
Zadao si ili ne rokove, ako do konca ove godine Talijani ne budu osjetili promjene, Renzijeva je politička karijera gotova. Nestat će brzinom kojom se i pojavio. Možda je ta promjena držanja prema stranačkim čelnicima pozitivna. Stranke su, zapravo, personalizirane. Dosta je bilo tumačenja poraza na izborima kao pobjede u odnosu na neke rezultate iz davnina. Poraz je poraz. A političar koji je doživio poraz mora promijeniti zanimanje. Renzi je veliki komunikator, razgovara s ljudima, zaustavlja se s njima, jednom tjedno odlazi u škole, stalno piše tweetove, u dodiru je s ljudima, nije prepotentan. Milanović je loš komunikator, napada svisoka umjesto da pokaže razumijevanje.
Stječe se dojam, zapravo to je i kazao, da će Renzi, doživi li poraz, promijeniti svoj posao. Stječe se dojam da će Milanović, doživi li poraz, smijeniti nekoga drugoga.
>> Pariz udesno, Rim lijevo, Atena i ulijevo i udesno
Milanovićeva pjesma dana- Nisam kockar ali gubim, nisam sretan al se smijem... Jadni premijer sa svojom nesposobnoscu.