U noći sa 16. na 17. prosinca 1991. čelnici europskih država nisu spavali, i to zbog Hrvatske. U Luksemburgu se među ministrima vanjskih poslova vodila teška rasprava treba li priznati Hrvatsku, koja je već tada grcala u krvi zbog srbijanske agresije, no te slike – izgledalo je – nisu previše impresionirale Zapad. Posebno ukopani u stajalištima da Jugoslaviju treba očuvati, a Hrvatsku i Sloveniju ne priznati – bili su Britanci i Francuzi. No te su noći i oni promijenili mišljenje i rekli "da" hrvatskoj samostalnosti. I to nakon što im je netko moćan zavrnuo ruku.
Hrvatska "velika ljubav"
O tome što se događalo iza kulisa tog povijesnog sastanka i tko je prisilio Britance i Francuze da tu noć kažu "da" samostalnoj Hrvatskoj, prvi put govori tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić.
– Njemački kancelar Helmut Kohl ili, kako su ga zvali "stari gospodin", iznio je priznanje Hrvatske na svojim leđima, uz pomoć ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera – otkriva Granić, ali i dodaje da su te noći, u akciji "lomljenja" Francuske i Britanije, pomagali, po mnogima neočekivano, Danci i Belgijanci.
O Kohlu se zna da je "Hrvatska njegova velika ljubav", no u pozadini podrške bile su konkretne akcije i osobni angažman koji je dosad slabo poznat. Kohl danas broji 85. godinu i leži u bolnici – informacije o zdravstvenom stanju čovjeka koji je ujedinio Njemačku kontradiktorne su: od toga da se oporavlja do toga da je kritično. Kritično je bilo i te noći 1991. u Luksemburgu. Na sastanku je bio Hans Dietrich Genscher, ali je akcijom "upravljao" Kohl. Takav je bio dogovor. No od osamostaljenja Hrvatske do priznanja trebalo je proteći vremena. Kako znaju reći diplomati iz tog razdoblja, "ni portiri u veleposlanstvima nisu željeli primiti zahtjev za priznanje Hrvatske".
– Jedina država koja je razumjela Hrvatsku bila je Sveta Stolica. Doduše, bilo je političara koji su nas podržavali, poput Austrijanca Aloisa Mocka ili tad već bivše britanske premijerke Margaret Thatcher koja mi je na čaju u svom domu rekla: "Da sam tad bila na vlasti, odmah bih bombardirala Miloševića". I tako do kolovoza 1991. kad je Njemačka, a posebno Kohl, shvatila zločinačku bit režima Slobodana Miloševića – kaže Granić. Tad je Genscheru dao zeleno svjetlo u borbi za Hrvatsku, a i akciju u Luksemburgu proveli su zajedno. Genscher na terenu, Kohl telefonom "navalili" su na francuskog ministra vanjskih poslova Rolanda Dumasa i britanskog premijera Johna Majora.
– Kohl te noći nije spavao – kaže nam Mate Granić.
– Prvo je slomio Francuze, a onda Britance. Svesrdno su pomagali Belgijanci i Danci, posebno Uffe Ellemann-Jensen. Detalje o toj noći ispričao mi je Hans Dietrich Genscher sedam godina kasnije, u pivnici Medvedgrad u Zagrebu – govori Granić.
Razgovor "bez rukavica"
Kakvi su bili ti razgovori kancelara i čime ih je prisilio da popuste, pitamo.
– Hajdemo samo reći da su razgovori bili bez rukavica – kaže Granić. Njemačka se tada, kaže, prvi put postavila kao velika sila i otresla stigme koju je vukla iz II. svjetskog rata i koja ju je sprečavala da postane zaista jaka politička i ekonomska sila Europe.
Rezultat sastanka bila je prekretnica u odnosima prema Hrvatskoj. Te je noći odlučeno da će Hrvatsku priznati s odgodom od mjesec dana, ali i postavljeni uvjeti kao što su ustavni zakon o zaštiti manjina, prihvaćanje Vanceova plana, dolazak mirovnih snaga... Rezultat sastanka vidio se u siječnju 1992. kad su počela stizati priznanja.
– Kohl se ljutio kad su mu poslije znali predbacivati da je priznanje Hrvatske preuranjeno – otkriva Granić. I to je jedino što ga je – uz sukob Hrvata i muslimana – mučilo kad je riječ o Hrvatskoj.
>>Helmut Kohl najbolji poslijeratni državnik u Europi
>>Helmut Kohl na intenzivnoj njezi, stanje mu je kritično
"Da sam tada bila na vlasti, odmah bi bombardirala Milosevica"... kaze jedna od vjerojatno najvecih politicarki svih vremena, bezvremenska Lady Tacher. Eh, zamislite da su to napravili, ne bi bilo ni Vukovara, ni Skabrnje, ni Srebrenice, ni onih silnih rusenja gradova po Hrvatskoj i Bosni a bradatoj pijanoj krvavoj bagri bi u startu bila podsjecena krila... Ali, svijetu nije dugo trebalo da shvati tko su i sto su Srbi, pa su na koncu dobili svoje 1999. godine. Ne zelim grijesiti dusu, ali mi se cini da im nije bilo dovoljno da shvate neke stvari...