Na obroncima strme doline u jugozapadnoj turskoj pokrajini Muğli nalazi se grad u kojem nitko ne živi već cijelo stoljeće. Kayaköy ima veliku i dostojanstvenu školu, uske ulice koje vijugaju uz padine, drevnu fontanu i crkve, od kojih jedna s vrha brda gleda na plavo Egejsko more. No ulice su prazne, a kuće bez krovova polako guta zelenilo. Kayaköy je pravi grad duhova, spomenik zamrznut u vremenu i podsjetnik na mračno razdoblje turske povijesti. Prije nešto više od stotinu godina grad se zvao Levissi i u njemu je živjelo najmanje 10.000 pravoslavnih Grka. Mnogi su bili obrtnici i mirno su živjeli uz muslimanske turske poljoprivrednike iz okolice. Taj se suživot raspao u previranjima koja su pratila nastanak neovisne Turske Republike. Nakon grčko-turskog rata 1922. dvije su zemlje međusobno protjerale stanovnike povezane s onom drugom stranom. Za Kayaköy je to značilo prisilnu razmjenu stanovništva s muslimanima iz Kavale, grada na sjeveru današnje Grčke. Novi stanovnici, međutim, nisu se snašli u novom domu. Ubrzo su se odselili, a grad je prepušten propadanju. Među rijetkima koji su ostali bili su baka i djed Aysun Ekiz. Njezina obitelj danas vodi mali restoran kod glavnog ulaza u grad, a ona turistima prodaje ručno izrađen nakit. Priče o tim teškim godinama u obitelji se prenose s koljena na koljeno. "Baka i djed pričali su mi da su Grci plakali jer nisu htjeli otići. Neki su čak ostavili djecu turskim prijateljima da ih čuvaju jer su mislili da će se vratiti. Ali nikada se nisu vratili", kaže Ekiz, piše CNN.
Njezini su preci bili pastiri i lako su se prilagodili životu na rubu grada. Većini ostalih doseljenika, kaže, Kayaköy se nije svidio, među ostalim i zbog plavo obojenih zidova kuća. Ta je boja navodno trebala tjerati škorpione i zmije. Tragovi plave i danas se vide na zidovima oko 2500 kuća, iako je od ostalih ukrasa nakon desetljeća prepuštenih vremenu ostalo malo. Jane Akatay, suautorica vodiča o Kayaköyu, smatra da je ljude odbijala i tuga koja se nakon tragičnih događaja iz 1920-ih nadvila nad grad. Ostalo je obavila priroda. "Bilo je potresa i oluja. Klima, vrijeme, kiše, sve je utjecalo na ovo neobično mjesto. Tijekom godina raspao se i mort koji drži zidove, a stvari se raspadaju kad se o njima nitko ne brine”, kaže.
Posjetitelji danas na malom kiosku uz glavnu cestu plaćaju ulaznicu od tri eura, a zatim pješice obilaze strme i neravne ulice. Škola, crkve i fontana označene su natpisima. Za obilazak treba odvojiti nekoliko sati. O
Kuće su bez krovova, a urušene zidove prekrila je vegetacija. Neke imaju i očuvane cisterne, nužne za skladištenje vode u gradu bez vodovoda. Unatoč skromnom životu, Kayaköy je bio razmjerno imućan. Ekiz kaže da je nekad bio glavno trgovačko središte kraja, važnije čak i od obližnje luke Fethiye, danas uspješnog grada i popularnog turističkog odredišta. Iako je zajednica bila vrlo povezana, svaka dvokatnica sagrađena je na pažljivoj udaljenosti od susjedne. "Sve su izgrađene tako da nitko drugome ne zaklanja sunce", objašnjava Ekiz. Kroz grad prolaze označene planinarske staze iz okolnih mjesta, ali među ulicama se lako izgubiti. Neke uličice završavaju slijepo, a otvorena vrata i stubišta mame na svakom koraku. Zbog trošnosti zgrada posjetitelje se ipak moli da ne ulaze unutra.
Otvori KEKS Pay
