Najveća i najskuplja parnica koja se ikad vodila protiv Republike
Hrvatske zbog masakra koji je počinio hrvatski vojnik još
nije završena, unatoč tomu što je u rujnu 2005.
godine Ustavni sud dosudio rekordno veliku odštetu od ukupno
639.600 kuna obiteljima ubijenih i ranjenima zbog povrede prava na
suđenje u razumnome roku.
Prije 16 godina na novogodišnjem dočeku vojnik Vinko Palić
(28) usmrtio je devetero mladih ljudi, sedam ih teško ranio,
a potom je presudio sam sebi. Premda je nakon deset godina suđenja
Ustavni sud 2005. godine obvezao mjerodavni zagrebački Općinski sud da
u roku šest mjeseci donese presudu, pravna trakavica kojom
od države 41 član obitelji ubijenih te ranjeni traže više od
sedam milijuna kuna odštete još traje.
Odšteta 10
milijuna?
Doduše, u međuvremenu je nepravomoćna presuda bila donesena,
no ubrzo je i ukinuta, pa se i četrnaestu godinu zaredom
naše pravosuđe muči s odlukom je li država odgovorna za
višestruko ubojstvo koje je počinio njezin vojnik ili nije.
Kako god sud presudio, to više neće ništa značiti
ranjenome policajcu Darku Mikačeviću, majci ubijenoga policajca Blaža
Majdandžića Kati Majdandžić te teško ranjenoj Veroniki
Ćibarić, koji su umrli ne dočekavši pravomoćnu sudsku
presudu.
Da nije riječ o milijunskome iznosu koji bi država u slučaju da izgubi
parnicu morala platiti obiteljima pokojnika i ranjenima, možda bi
problem za sudstvo bio nešto lakši! S obzirom na
protek vremena, ako bi država izgubila parnicu, odšteta bi
se, prema nekim procjenama, sa zateznim kamatama popela na oko deset
milijuna kuna koji bi se morali iskeširati iz državnog
proračuna.
Podsjećamo, stravična tragedija dogodila se na Silvestrovo ratne 1993.
godine u Zrinskom Topolovcu, dvadesetak kilometara od Bjelovara. Te
večeri župnik je mladima dopustio da proslavu Nove godine u
vjeronaučnoj dvorani župnoga dvora pa se oko 21.30 sati na Silvestrovo
okupilo ondje četrdesetak mladića i djevojaka, uglavnom u dobi od 17 do
25 godina. No, dvadesetak minuta nakon ponoći, kako su tada pisali
mediji prenoseći izjave očevidaca, posvadili su se Vinko Palić i Vlado
Rodić navodno zbog 17-godišnje djevojke Marije Ćibarić.
Palić je otišao kući, presvukao se u vojnu odoru i vratio s
automatskom puškom.
Tjeskobna lica policajaca u novogodišnjoj noći
1993., kada je ubijen i njihov kolega
Devetero ubijenih
Te večeri u tijeku dvosatne stravične drame ubijeni su policajac Blaž
Majdandžić, koji je došao na intervenciju, Marija Ćibarić
(17) i njezin brat Nikola Ćibarić (20), Vlado Rodić (27), Filip Rodić
(20), braća Sebastijan (26) i Paško Gashi, Toni Gucić (19)
te brat Vinka Palića Nikola (20), koji je, kako se pisalo,
pokušao brata spriječiti u krvavom naumu.
Nije usmrtio župnika, kojemu je rekao: “Tebe neću, ti si
svećenik”. Svećenik je poslije kazao da je Palić, koji je
poslije presudio sam sebi, bio dobar mladić, ali
“težak” nakon što popije. Dvije godine
poslije, 1995. godine, počela je parnica u kojoj su roditelji te braća
i sestre ubijenih tužili Hrvatsku i na ime duševnih boli
zatražili odštete zbog smrti članova obitelji.
Državu je tužilo i sedmero ozlijeđenih. Sukladno smjernicama Vrhovnoga
suda, roditelji ubijenih su zbog smrti svakog djeteta tražili
odštetu od po 225.000 kuna, a braća i sestre od po 75.000
kuna.
Prema podacima koji su u sudskome spisu, obitelj policajca Blaža
Majdandžića – roditelji, sestra i brat – tužila je
državu za 600.000 kuna, obitelj ubijenoga Vlade Rodića –
roditelji te tri sestre i brat – za 740.000 kuna, a obitelj
Filipa Rodića – roditelji, petorica braće i sestra
– za 890.000 kuna.
Zbog ubojstva braće Sebastijana i Paška Gashija supruga
ubijenoga Sebastijana i malodobna kći te majka i brat ubijenih od
države traže 1,045.000 kuna odštete.
Roditelji ubijenih Marije i Nikole Ćibarića te tri brata tužili su
državu za 1,350.000 kuna odštete. Kako su roditelji Ćibarić
i sami ranjeni u pucnjavi, tražili su odštetu za ranjavanje
od Republike Hrvatske od ukupno 186.000. U pucnjavi je teško
ranjena i baka Nikole i Marije Ćibarić pa je njezino troje djece zbog
invaliditeta zatražilo ukupno 450.000 kuna. Obitelj ubijenoga Tonija
Gucića – roditelji te četvero braće i sestara –
državu su tužili za 740.000 kuna. Republiku Hrvatsku tužila je i
obitelj Vinka i Nikole Palića – majka i njihova tri brata
– za 900.000 kuna.
Traže i uzdržavanje
Roditelji ubijenih su osim odštete za duševne
boli zbog smrti djece tražili i mjesečne rente za uzdržavanje do kraja
života od tisuću do dvije tisuće kuna “jer bi ih u skladu s
obiteljskom tradicijom i običajima” djeca uzdržavala da nisu
ubijena.
Djeca su živjela s njima, a čak i da su se jednoga dana odselila,
isticali su na sudu, i tada bi se podrazumijevalo da će im pomagati jer
takva je tradicija bila u njihovim obiteljima.
Nakon što je Ustavni sud u rujnu 2005. godine svakom od 41
člana obitelji i ozlijeđenima isplatio odštetu od po 15.600
kuna zbog povrede ustavnoga prava na suđenje u razumnom roku te naredio
Općinskom sudu u Zagrebu da presudu donese u roku šest
mjeseci, proces u kojemu je do tada bila donesena jedino tzv.
međupresuda pomaknuo se s mrtve točke.
Prva presuda u korist
Ubrzo je zagrebački Općinski sud donio presudu kojom je odbio tužbene
zahtjeve obitelji poginulih uz obrazloženje da je Vinko Palić te večeri
bio na dopustu te da višestruko ubojstvo nije počinio u
službi, ni u vezi sa službom, a ni službenim oružjem, koje je zadužio u
105. brigadi Hrvatske vojske.
Naime, u parnici u Palači pravde nije utvrđeno čija je bila automatska
puška kojom je počinjen masakr, a u sudskome spisu se samo
navodilo da Ministarstvo obrane ne zna porijeklo te puške,
no da su sigurni u MORH-u da tu pušku Palić nije zadužio u
njihovoj postrojbi, nego puškomitraljez.
Župni dvor u Zrinskom Topolovcu, u kojemu je Vinko Palić
pokosio rafalima devetero mladih
Prema Zakonu o obveznim odnosima, država odgovara i za ubojstvo koje
njezin djelatnik počini u slobodno vrijeme službenim oružjem, kao
vlasnica opasne stvari, osim ako joj ta opasna stvar – oružje
– nije protupravno oduzeta.
Čak i kada netko protupravno Republici Hrvatskoj oduzme oružje, ona
odgovara za štetu ako se dokaže da nije poduzela sve
potrebno da ne dođe do krađe.
Postoje brojne presude Vrhovnoga suda iz kojih je vidljivo da je država
morala platiti odštetu za ubojstva koja su službenim oružjem
– pištoljem, automobilom – počinili
njezini policajci i vojnici izvan službe.
Istina, nije baš lako dobiti pravomoćnu presudu protiv
države, a osobito ne brzo, jer su brojne parnice u kojima je država
tužena za naknadu štete zbog ubojstva s početka devedesetih
pravomoćno završene revizijom tek posljednjih godina.
Bivši sudac i odvjetnik Vladimir Gredelj, koji inače zastupa
29 članova obitelji ubijenih u Zrinskom Topolovcu, tu je činjenicu
komentirao:
– Nekako se nevoljko radilo na predmetima u kojima je država
tužena zbog ubojstava koja su počinili njezini djelatnici pa su parnice
trajale godinama. Kao da nitko nije htio preuzeti odgovornost za te
presude, među ostalim, i zbog udara na državni proračun.
No, je li državi u interesu da proces traje godinama i da u slučaju kad
država izgubi parnicu, plaća goleme zatezne kamate, a da nitko u nas ne
izgubi posao zato što je pogrešno smatrao da
država nije odgovorna za štetu, koju na kraju mora platiti?
Donio s
bojišnice
Premda su u slučaju masakra u Zrinskom Topolovcu svjedoci na sudu
iskazivali da je Palić oružje donio s bojišnice jer je tada
bila uvriježena praksa da se oružje koje se osvoji na
bojištu nosi kući kao trofej, tadašnji
prvostupanjski sudac, koji je vodio postupak, nije baš
povjerovao svjedocima.
Sudac je obrazložio da se ne može prihvatiti iskaz svjedoka da je
Hrvatska vojska dopuštala vojnicima da nose oružje kući u
vrijeme slabe naoružanosti HV-a, jer bi bilo logično da se sve oružje
ostavljalo u postrojbama za potrebe rata.
Stoga je sudac zaključio da oružje kojim je Palić počinio masakr nije
bilo protupravno oduzeto državi pa samim time država ne može odgovarati
za štetu, odnosno za ubojstva, koja je počinio.
Oružje po kućama
No, odvjetnici obitelji ubijenih i ranjenih u žalbi na presudu, koja je
ubrzo ukinuta, isticali su da su vojarna Jugoslavenske narodne armije i
skladište oružja u Bjelovaru osvojeni 1991. godine te da su
seljaci u tačkama odvozili oružje kući pa se nikako ne može govoriti o
tomu da oružja u to vrijeme nije bilo.
Štoviše, obrazlagali su da je osvojeno oružje
koje je moralo biti pod ingerencijom Hrvatske vojske i dan-danas po
kućama mještana te da država nije ništa učinila
da ga oduzme.
Pravni zastupnici obitelji ubijenih naveli su i to da je te 1993.
godine bilo toliko oružja u Bjelovaru da se slalo u druge krajeve
Hrvatske gdje ga je nedostajalo.
Dvojbe je li automatska puška kojom je Palić počinio
višestruko ubojstvo donesena s bojišnice ili ju
je on mogao privatno nabaviti za male novce, što je tvrdilo
državno odvjetništvo i svjedoci RH, morat će
razriješiti novi sudac koji trenutačno vodi parnicu u Palači
pravde.
Usto, u sporu protiv Republike Hrvatske morat će se utvrditi i to je li
država u to vrijeme nadzirala kako se postupa s oružjem zaplijenjenim
na bojišnici te jesu li obavljani zdravstveni pregledi
vojnika i utvrđivane njihove psihičke sposobnosti.
Naime, u spisu nema nikakvih dokaza da je Palić bio psihički bolesna
osoba, no zastupnici obitelji ubijenih na to su uzvratili da se
vještačenjem utvrdi može li psihički zdrava osoba ubiti
devetero ljudi i još ih sedmero ozlijediti.
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u odgovoru na tužbu
na jednom od posljednjih ročišta ustrajalo je na tomu da
nije bilo mogućnosti za zdravstvene preglede vojnika 1993. godine, u
vrijeme kad je mobilizirana svaka muška osoba sposobna za
vojsku, kao što je bilo nemoguće nadzirati sve
“napušteno oružje” te u čijim se sve
rukama ono nalazi.
DORH niječe
Država tvrdi da nije bilo nikakvih indicija da je Vinko Palić bio
bolesna osoba te da ne može odgovarati za ubojstvo koje je počinio
izvan službe iz automatske puške nepoznata porijekla. No, u
ovoj parnici Republici Hrvatskoj ne idu u prilog iskazi svjedoka
početkom prosinca izneseni u zagrebačkome Općinskom građanskom sudu o
tomu da je Palić na dopustu, a prije počinjena višestrukog
ubojstva, često iz automata pijan pucao po mjestu, zbog čega su
više puta intervenirale i civilna i vojna policija.
Štoviše, jedan član obitelji Rodić, koji je bio u
istoj satniji s njim, svjedočio je na sudu da je Palić, iza kojega su
tada bila brojna ratišta, i prije pucao po Zrinskom
Topolovcu te prijetio da će ubiti pet-šest ljudi.
A policija mu, unatoč tomu, kaže svjedok, nije oduzela oružje kojeg je
kod kuće imao poprilično i koje je nakon masakra kod njega i pronađeno.
Ubojstva u slobodno vrijeme autom i službenim pištoljem
Država plaća odštetu i za ubojstva koja u slobodno vrijeme počine njezini pripadnici autom, službenim pištoljem... kao vlasnik tih opasnih stvari. Država se oslobađa odgovornosti samo ako uspije dokazati da joj je opasna stvar oduzeta na protupravan način, odnosno da svojim propustima nije pridonijela tome da joj netko neovlašteno uzme opasnu stvar. Državno odvjetništvo tako je uspjelo dokazati da država nije kriva što je vojnik 1992. mobiliziranim kamionom usmrtio pješaka, pa je Vrhovni sud u travnju 2008. odbio zahtjev za odštetu od 172.000 kn bliskom članu pokojnikove obitelji. Pripadnik HV-a u veljači 1992. u Sisku je bez odobrenja napustio jedinicu na položaju i uzeo bez znanja nadređenih kamion s parkirališta, za koji je bio zadužen drugi vojnik koji je tada vozilom Hitne pomoći otišao po ranjenike. Sud je utvrdio da je kamion bio parkiran u dvorištu kuće u kojoj je bilo smješteno zapovjedništvo voda te da nije imao ključ, već se pokretao s pomoću čavla ili odvijača. Obrazloženo je da je vojnik kamion odvezao na protupravan način te da država s obzirom na ratne uvjete nije pridonijela nezakonitu oduzimanju kamiona.
