Ovih je dana umro Branko Mamula. Ostao sam posramljen kad sam vidio kako su neki naši mediji prenijeli vijest o njegovoj smrti i podsjetili na njegovu biografiju, u kojoj su ga gotovo veličali, bez odmaka, bez stvarnih činjenica. Takvog nekrologa ne bi se posramio ni pokojni Mamula. Iako nije izravno i osobno sudjelovao u agresiji na Hrvatsku i BiH, ipak je bio jedan od glavnih arhitekata vojnih planova JNA krajem osamdesetih, prvo kao načelnik Generalštaba JNA, a onda i kao savezni sekretar za narodnu obranu, sve do umirovljenja 1988. godine. Bio je jedan od najvećih tvrdolinijaša u bivšoj Jugoslaviji, tip koji bi sve učinio da se Jugoslavija sačuva, jedan od najomraženijih likova u bivšoj vojsci, a ta omraženost u javnosti je dosegnula vrhunac kad je slovenski časopis „Mladina“ 1988. otkrio da su Mamulini ročnici JNA gradili vilu u Opatiji čije je suvlasništvo kasnije pokušao sudski utjerati od RH.
Svakako bi trebalo podsjetiti na neke njegove izjave koje se lako mogu naći na internetu, a svakako ih treba sagledati kao izjave uvjerenog Jugoslavena, kakav je ostao do smrti: „Ako budemo morali pribjeći represivnim mjerama – uključujući vojnu silu, uvjereni smo da će SFR Jugoslavija biti sposobna kontrolirati situaciju u svojim granicama... Konfederativni prijedlog Slovenije i Hrvatske nije prihvatljiv, jer stvaranje nacionalnih država Srba ili Hrvata nije moguće bez krvoprolića, čak ni s njime...
Vukovar se uopće nije morao dogoditi, to je bio džep, kao i Osijek, koji se morao zaobići. JNA je imala sasvim dovoljno snaga da iz najmanje dva smjera stigne do Zagreba, tamo su se stvari i rješavale. Porazna je bila politika da JNA stane na etničke granice Srba i da se ratuje s Hrvatima. Dugoročno to nije bila nikakva strategija, trebalo je na vrijeme deblokirati vojarne JNA u Hrvatskoj, razoružati sve paravojne formacije i onda pregovarati, što bi imalo kao posljedicu i odlaganje i međunarodnog priznanja Slovenije... Nije se smjelo dopustiti Miloševiću da Armiju povuče na tzv. srpske granice u Hrvatskoj, pa odatle u BiH, u Srbiju. Nije mu se smjelo dopustiti da raspolaže njezinom golemom opremom, naoružanjem i kadrovima koje je, naposljetku, zloupotrijebio.” Godine 2003. naš (vojni) povjesničar dr. sc. Davor Marijan objavio je izvorni znanstveni članak u časopisu Polemos pod naslovom “Jedinstvo – Posljednji ustroj JNA“.
U njemu je jasno naznačena Mamulina uloga, pa tako u sažetku članka stoji: „Tema rada je posljednji preustroj Jugoslavenske narodne armije “Jedinstvo” iz razdoblja 1987. – 1990. Za razliku od prijašnjih ustroja JNA, “Jedinstvo” je rađeno prema kriteriju aktualnog stanja u SFRJ. Glavni arhitekt bio je admiral flote Branko Mamula koji je u vrijeme svog ministrovanja uspio osporiti koncepciju ONO i DSZ, marginalizirati udio socijalističkih republika u sustavu obrane i staviti pod nadzor Armije Teritorijalnu obranu. Postigao je stupanj centralizacije oružanih snaga kakav je Armija imala do kraja 1960-ih godina. U radu su dati osnovni podaci o ustroju vojišta, sustavu vođenja i zapovijedanja te doktrini “bitke u prostoru”. Konačan zaključak jest da je plan “Jedinstvo” inicijalno predstavljao pripremu za nasilno održanje Jugoslavije da bi se kasnije pretopio u pokušaj realizacije projekta velike Srbije.“
Bilo je to prvi put da je netko iscrpno obradio taj preustroj JNA kojemu je glavni tvorac bio Mamula. Marijan je o planu i opširnije pisao u svojim idućim izdanjima, od kojih je najpoznatija knjiga „Slom Titove armije. JNA i raspad Jugoslavije 1987. – 1992.“. U zaključku spomenutog Marijanova članka stoji: „U odnosu na rješenja koja su bila na snazi u organizaciji oružanih snaga SFRJ do 1988., a napose na području njihova vođenja i zapovijedanja, plan „Jedinstvo“ bio je gotovo revolucionaran. On je označio prekid s dotadašnjom organizacijom dvokomponentnih i ravnopravnih oružanih snaga. Iako je takav sustav ravnopravnih komponenti u praktičnom smislu bio vrlo dvojben, on je ipak najvećim dijelom bio ustavno određen, što se ne može reći za rješenje u pogledu vođenja i zapovijedanja oružanim snagama prema planu „Jedinstvo“.
Republike su nezakonito izbačene iz zapovjednog lanca u pogledu prava uporabe Teritorijalne obrane, a uskraćena im je i ustavna obveza da rukovode općenarodnim otporom na svom teritoriju u slučaju rata. Čak ni mogućnost koja je držana iznimnom, da neki stožeri TO preuzmu zapovijedanje nad svim snagama koje su dublje na okupiranim području, nije držana izvedivom, a da se ne provodi pod zapovjedništvom vojišta. Zapovjedništva vojišta su po osnutku prigrabila prava, doduše i u tom slučaju neustavna, koja su trebala imati u ratu. Nakon poraza komunista u zapadnim dijelovima SFRJ, Armija je značajno promijenila dinamiku zacrtanih planova preustroja i prilagodila ih novom političkom odnosu snaga u državi. Od Mamuline zaštite Jugoslavije završila je na Kadijevićevoj neodlučnosti između Jugoslavije i velike Srbije. Prevagu je odnio koncept velike Srbije.“
Drugim riječima, Mamula je planom „Jedinstvo“ izveo vojni udar u bivšoj Jugoslaviji na koji nitko nije reagirao. JNA se ponašala protuustavno. Ali nitko nije reagirao jer je Jugoslavija i tako bila već u rastakanju. Ne zaboravimo da Mamula nije mirovao ni nakon umirovljenja. Bio je među osnivačima Stranke Jugoslavena – Pokreta za Jugoslaviju, pokušavajući na terenu organizirati mrežu projugoslavenskih kadrova. U tome je izgubio jer se, primjerice, u Hrvatskoj nametnula velikosrpska struja s Jovanom Raškovićem na čelu. Za Mamulinu biografiju moglo bi se reći da je sve samo ne pozitivna.
Ja sam sve preživio i predrače i rat, sva sreća da imamo hrvatsku, ali na našu sreću da se slušao ovaj zlikovac mi hrvatsku ne bi imali. 89 i 90, te početkom 91 samo je malo ljudi imalo oružje, sve je naoružao hdz, da se tada taj tkz rezervni sastav mupa razoružao.,a mogao je hr ne bi bilo, i to je jedina istina. Dobili smo na vremenu, nismo odmah ušli u otvorene sukobe i postupno smo se naoružani, a oni su sa traktorima zapalili