Žao mi je, gospodine, no to nije moguće”. Mislim da sam ovu rečenicu čuo deset puta dnevno dok sam 1999. radio u Münchenu. Moji zahtjevi nisu bili neizvedivi. Tražio sam stvari poput: “Mogu li, molim Vas, dobiti svoje čisto rublje do večeras”? – “Žao mi je, gospodine, to nije moguće. Donijeli ste rublje u 9:11, a primamo ga do 9 ujutro”... “Mogu li, molim Vas, dobiti još jedno piće”? “Žao mi je, gospodine, no to nije moguće, zadnje runde točili smo prije 3 minute”.
U poslovnom svijetu, pitao bih: “Možemo li složiti jedan standardni ugovor za prodaju zrakoplova koji ćemo koristiti diljem svijeta”? – “Žao mi je, to nije moguće, potreban nam je zasebni njemački ugovor”. Moji uljudni, no neumoljivi bavarski domaćini tu su frazu stalno imali na jelovniku.
Prošli tjedan ponovno sam se našao u Bavarskoj. Nasmijao sam se kad sam na recepciji postavio pitanje mogu li dobiti glačalo i dasku za glačanje u svoju sobu. Šarmantna djevojka odgovorila mi je: “Žao mi je, gospodine, no to nije moguće, taj je odjel zatvoren”. Bilo je to kao da sam sreo starog prijatelja. Tako sam nosio blago izgužvanu košulju na večeru s klijentima jer na recepciji nisu mogli otključati ormar – i telepatski sam hvalio svoju ženu što se sjetila izglačati košulju prije nego što sam krenuo na put.
Nemojte me krivo shvatiti. Volim Bavarsku. Cijenim njihov ponos i samostalnost. Saznao sam da u bavarskom gradu koji sam posjetio, koji broji 35.500 stanovnika, živi i 1500 inženjera ugradbenih računalnih sustava – preko 4% ukupne populacije koja se posvetila stvaranju sadržaja suvremenog svijeta. I ne samo to – Deggendorf, staromodni grad smješten usred poljoprivredne regije – predstavlja centar za ugradbene računalne sustave te opslužuje 70% svjetskog tržišta!
Stanovnici žive u malom tradicionalnom mjestu i prate korak s dinamičnom, konkurentnom suvremenom ekonomijom… to je pravo ostvarenje sna o lederhosen i laptopima. Bavarska je dugo bila poput nekog rukavca. Danas predstavlja sjedište nekih od najvažnijih međunarodnih tehnoloških tvrtki. To je izvrsno. No još je zanimljivija činjenica da je ova transformacija provedena uspješno, a Bavarska nije prodala dušu. Bavarska je i dalje bavarska. Ondje nitko nije odrezao vlastite korijene kako bi Bavarska postala suvremena. Održali su jaku radnu etiku, prepoznali vrijednost malih i srednje velikih poduzeća te su shvatili značaj znanja – tehnologija je samo predstavljala novi teritorij.
Strategija lederhosen i laptopa u Bavarskoj funkcionira besprijekorno, no čini se da u Hrvatskoj nije tako. Mala, no glasna hrvatska manjina koja promovira modernizaciju naših sustava uporno tvrdi da to možemo postići samo ako se odreknemo svojih temeljnih uvjerenja, kulture i tradicije. Umjesto da se osjećamo kao da nam naša jedinstvena kultura daje stabilnost, prosječni se Hrvat osjeća ugroženo i zato se instinktivno hvata za poduzeća, sustave i političke stranke koje propadaju u očajničkom pokušaju očuvanja “nečega” čak i kad te stvari nemaju veze s našom kulturom ili tradicijom.
Bavarci znaju nešto što mi još nismo spoznali – uz jaku tradiciju lakše je organizirati i upravljati velikim promjenama. Veliko drveće ima i jake korijene. Slabi korijeni znače da će i sve što naraste iznad zemlje biti tanko, slabašno i šuplje.
