Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 1
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Nikodim Kosović

Kao veliko bogatstvo pamtim odlazak Hrvatima na njihov Badnji dan i njihov dolazak na naš

Šibenik: Episkop dalmatinski Nikodim Kosović
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
1/12
05.01.2024.
u 22:04

Dalmatinski episkop u povodu Božića po julijanskom kalendaru, kako ga slave pravoslavi Srbi i u Hrvatskoj

U povodu Božića po julijanskom kalendaru, kako ga slave i pravoslavni Srbi u Hrvatskoj, razgovarali smo s dalmatinskim episkopom Nikodimom Kosovićem. Umjesto u sjedištu eparhije u Šibeniku zakazao nam je susret u manastiru Krka, jednom od dragulja čitave Dalmacije, kao i Nacionalnog parka Krka na čijem se području nalazi. Međutim, Božić nipošto nije jedini razlog za razgovor s još uvijek vrlo mladim vladikom, rođenim 1980. godine u Zadru, nego je to, među ostalim i njegova djelatnost i prisutnost na području kulture i umjetnosti i u izvancrkvenim ambijentima i prilikama.

Za mjesto ovog našeg susreta i razgovora odabrali ste manastir Krka. Što vama osobno znači ovo mjesto?

Za mene je manastir Krka u prvom redu mjesto mog podviga. Prevedeno na svjetovni jezik, to znači da sam od početka svoje crkvene službe kaluđer manastira Krka. Ovamo sam došao kao iskušenik, ovdje sam zamonašen i ovdje sam primio sva svoja rukopoloženja, osim episkopske hirotonije koja je bila u Šibeniku. Za nas monahe je mjesto našeg podviga jako važno i nastojimo na njemu ostati što dulje, odnosno dok nas Crkva ne pošalje nekamo drugamo. Iz tog sam razloga veoma vezan za ovaj manastir jer je to mjesto na kojem sam u svom životu na mnoge načine proveo najviše vremena. Uz to, kada sam se prije dvanaest godina vratio sa studija i ovdje bio postavljen za igumana, morao sam se upustiti u borbu oko obnove manastira, tako da sam dosta života i vremena uložio i u građevinsku, a ne samo duhovnu obnovu koja je počela dolaskom monaha koji su za mnom došli u ovaj manastir. Mnogo sam vremena proveo s izvođačima radova, projektantima i konzervatorima u svim prostorima, pa i na krovovima, i tako još bolje upoznao ovo zdanje. Mogu reći da ga poznajem tako dobro da mogu ući i kad su vrata zatvorena, a da nitko ne primijeti (smijeh).

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Što u crkvenom jeziku točno znači riječ podvig?

Neki bi rekli askeza, ali u biti to je borba, borba koja je neprestana, trud koji monah ulaže ne bi li zadobio Carstvo Nebesko nastojeći izvršavati sve monaške zavjete i postulate na koje je prizvan. To nije samo odricanje i nestjecanje ovozemaljskih dobara, čuvanje od demona bluda ili poslušnost nego i to da pazi na svoga bližnjega, tj na svoju subraću i da se o njih ne ogriješi i ne izgubi spasenje.

Vi ste već šest godina episkop dalmatinski, sa sjedištem u Šibeniku, ali ste i dalje i iguman manastira Krka. Kako to?

Odlukom Svetog Arhijerejskog Sabora prije desetak godina manastir Krka proglašen je drugim sjedištem Eparhije dalmatinske zbog važnosti samog manastira za Srpsku pravoslavnu crkvu i srpski narod. Takva praksa je rijetka, ali nije nepoznata. Kada se prije nešto više od sto godina pisao Ustav Srpske Pravoslavne Crkve, u njemu je pisalo da je prvo sjedište Eparhije dalmatinske Šibenik, a drugo Split. Pošto su se povijesne okolnosti u međuvremenu dosta promijenile, moj prethodnik vladika Fotije predložio je Svetom Arhijerejskom Saboru da drugo sjedište ipak bude manastir Krka jer on je na mnogo načina središte Pravoslavne crkve u Dalmaciji, ali i centar pravoslavlja i šire, realno jedan od najbitnijih naših manastira zapadno od rijeke Drine, poznat i u svijetu. Dok sam studirao u Grčkoj, učili smo i o ovom manastiru.

Manastir je duhovni i vjerski, zatim i kulturni pa i nacionalni simbol srpskog naroda, mjesto čuvanja i njegovanja i njegova etničkog identiteta. Kako se te različite funkcije usklađuju, je li nacionalna komponenta u suprotnosti s kršćanskim univerzalizmom?

Tijekom povijesti ovog manastira, njegovi su igumani često bili i narodni tribuni, etnarsi, oni koji su vodili narod u svakom smislu. Često su upravljali Crkvom u ime mitropolita iz Venecije ili nekog drugog episkopa, prije nego je za vrijeme francuske uprave utemeljena Eparhija dalmatinska. Tako su gotovo silom prilika postali i oni koji su vodili, a često i predstavljali narod u vrijeme kada nije imao drugih institucija. Danas nije nikakav problem sve to pomiriti. Ja sam prvi svjestan glavnog razloga zbog kojeg sam ovdje postavljen: da propovijedam Hrista Raspetoga i Vaskrslog. Ništa više i ništa manje. To nije u suprotnosti tome da znam kojoj naciji pripadam i da sam i ponosan na to, ne poričući i nekome drugome na pravo postojanja, čak poštujući to. Svakog čovjeka vidim samo kao čovjeka, pogotovo ako je dobre volje. Najbitnije je da svatko tko dođe u ovaj manastir dođe s dobrom voljom, a naše je da svakog dočekamo kao pravi domaćini. Gostoljubivost nam je jedan od imperativa, a isto tako i da kao svećenici koliko god možemo pružimo i duhovnu utjehu onima koji je traže.

Krka je i mjesto na kojem se tijekom povijesti skupljalo i čuva se veliko kulturno i umjetničko blago. Gdje je ono danas?

Što se manastirske riznice tiče, ona je još uvijek u Beogradu kamo je odnesena prije rata na restauraciju. Čekamo da se steknu uvjeti za povratak, prije svega da se u manastiru završe odgovarajuće prostorije, kako izložbene za stalni postav tako i depo. Na tome se radi već godinama, a do tada će sve to blago biti na čuvanju u Patrijaršiji u Beogradu.

Koliku ulogu u tome ima hrvatska država?

Radovi se najvećim dijelom izvode sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Između dviju država postoji dogovor da restauraciju financira Republika Srbija, a građevinski dio i uređenje prostora Republika Hrvatska.

Prošle ste godine uredili i ove divne prostorije u kojima razgovaramo...

U svim manastirima postoje gostoprimnice. Ja sam ovu našu dao urediti prema nekim svojim zamislima i prema svemu onome što sam viđao u svijetu obilazeći manastire i samostane, a nastojao sam da se i izborom materijala i izgledom sve uklopi u arhitekturu i ambijent ovoga kraja. Sada je

naša gostoprimnica ujedno i lijepa mala galerija slika i ikona i, da budem neskroman, jedna od najljepših gostoprimnica u našim manastirima.

Lani je dobila i jednu novu funkciju...

Sjedeći ovdje s nekim gostima, u jednom sam trenutku pomislio kako bih mogao u manastiru organizirati književne večeri i neke druge kulturne i umjetničke prigode, koje bi u duhovnom i stvaralačkom smislu komunicirale s ovom svetinjom pridonoseći i na taj način njezinu zadatku, među ostalima, da okuplja narod i prosvjećuje ga, kako je to bilo tijekom čitave historije naše Crkve. Konzultirao sam se s prijateljima, a u prvom redu s Emirom Imamovićem Pirketom, koji je predložio, a ja odmah prihvatio naziv: “Tajna manastirske odaje”, da se tu susrećemo s ljudima od riječi. S obzirom na to da u sklopu manastira imamo i bogosloviju, bitno je i za đake da čuju živu riječ ljudi od riječi. Želio sam da vratimo i to poslanje i tradiciju, jer ovdje su se tijekom povijesti okupljali mnogi važni ljudi iz svijeta kulture. Prvi nam je gost bio Miljenko Jergović, a drugi događaj bila je promocija knjige Milutina Dedića koju je poslije njegove smrti objavio RTS, a Eparhija dalmatinska bila je suizdavač.

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Koliko bogoslovija ima đaka i odakle su?

Trenutno ih je tridesetak i većinom dolaze iz Bosne i Hercegovine, te iz Srbije, ali zatim i veliki dio iz svih krajeva Hrvatske u kojima žive Srbi.

Koliko je ovo mjesto važno, osim za njihovo obrazovanje i duhovnu formaciju i za upoznavanje s kulturom?

Budući da su u tinejdžerskom dobu kada se formiraju, jako je značajno da im omogućimo i susrete s ljudima iz svijeta kulture, da ih mogu slušati i s njima razgovarati. To je pogotovo važno u ovom vremenu opće devalvacije školstva i obrazovanja općenito. Da budem opet malo neskroman, to se događa i zahvaljujući tome što poznajem mnoge ljude i volim ih okupljati ovdje u Dalmaciji i u manastiru Krki, pa su se mnogi od njih iz svijeta književnosti, glume, a i sporta, na poseban način vezali uz ovo mjesto. To su često i vrlo pristupačni i dobri ljudi. Na primjer, kad god ovamo dođe Goran Bogdan, svakog od bogoslova pita kako je, odakle je i kako mu je u školi. Pa kad onda dođe godinu kasnije, one koji su mu se požalili na slabije ocjene pita jesu li ih popravili, kako im je, budući da ima dobro izvježbano pamćenje. Djeci je jako važno da im se takvi ljudi na takav način obraćaju. Neki od bivših đaka nastavili su se kasnije i sami družiti s nekima od tih mojih prijatelja.

Koju biste specifičnost manastira Krka istaknuli kao njegovu posebnost?

Budući da je ovaj manastir kroz vijekove imao važnu ulogu i za narod, da je bio i čuvar nacionalnog i kulturnog i vjerskog identiteta, ovdje su pomirene i njegova osnovna vjerska i duhovna uloga sa prosvjetiteljskom, obrazovnom, to jest da jednom riječju kažemo – misionarskom. Samim tim je i unutrašnje ustrojstvo okrenuto kako prema samom manastiru i bogosloviji, tako i prema ljudima koji ovamo dolaze, najviše tražeći utjehu, da naglasim, ne od monaha nego od Boga.

Oživjeli ste u velikoj mjeri i izdavačku djelatnost Eparhije dalmatinske s impresivnim izdanjima u biblioteci Istina. Koliko vam je to važno?

Izdavačka djelatnost Eparhije pokrenuta je još u 19. stoljeću kada je bila i najbogatija. Među nekoliko časopisa koji su izdavani, bilo je i eparhijsko glasilo Istina. Otada taj naziv i čitave izdavačke kuće, čija je djelatnost bila obnovljena i iza Drugog svjetskog rata, a nakon ovog posljednjeg obnovio ju je vladika Fotije, ponovnim izdavanjem časopisa Istina i različitih knjiga vezanih za pravoslavnu duhovnost. Nakon što sam postao episkop ja sam samo nastavio tu djelatnost i pokrenuo ediciju Srpski pravoslavni pisci u Dalmaciji 19. i 20. vijeka. To su većinom dnevnici i neki drugi spisi kaluđera koji nisu pisani nimalo romansijerski, nego onako kako su ti ljudi realno živjeli i mislili. Meni je to bilo važno i zato što se u tim knjigama vrlo vjerno opisuje i kako je živio narod, kakvi su bili običaji, kako su putovali po svijetu, s kim su se viđali i družili... tj. htio sam to oteti zaboravu. Tako da te knjige predstavljaju izuzetno dragocjenu historijsku, crkvenu, etnografsku i kulturološku građu i autentično svjedočanstvo života srpskog naroda na ovim prostorima u minulim vjekovima. Objavili smo i molitvenik na latinici i ćirilici, budući da dosta ljudi u Hrvatskoj više ne zna ćirilicu, isto tako jedno teološko djelo i dvije velike monografije o pravoslavnoj sakralnoj umjetnosti i o pravoslavnoj sakralnoj arhitekturi u Dalmaciji.

Sva ta izdanja povezuje vrlo prepoznatljiv, profinjen i atraktivan dizajn Jovana Trkulje iz Novog Sada, cijenjenog i traženog dizajnera ne samo u Srbiji nego i šire. Kako ste se s njim povezali?

Kada smo se upoznali prepoznao sam u njemu čovjeka koji jako voli Crkvu, a nakon što me je posjetio ovdje toliko je zavolio i Dalmaciju da se već proglasio Dalmatincem (smijeh). Iz te ljubavi, kako prema Crkvi tako i prema Dalmaciji napravio je čudesan i avangardni dizajn po kojem je već prepoznatljiva naša Eparhija, ne samo naših knjiga, nego i zidnih kalendara i etiketa naših proizvoda.

Kad smo kod proizvoda, vrhunska kvaliteta vašeg manastirskog maslinovog ulja nedavno je prepoznata i nagrađena čak u New Yorku...

Da, dobili smo zlatnu medalju ili “medulju” kako bi ovdje naši ljudi rekli (smijeh).

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Vjerski i duhovni život, čuvanje nacionalnog identiteta i kulture Srba, karitativni rad, političko djelovanje... kako biste ove aktivnosti poredali prema važnosti i prioritetu u vašem poslanju?

Naravno, najbitnije je ono zbog čega sam ovdje postavljen pa ću još jednom ponoviti, da propovijedam Hrista Raspetog i Vaskrslog. To je svakako glavno, sve ostalo je sporedno, ali nije ni u suprotnosti s našim poslanjem. Na očuvanje nacionalnog identiteta gledam u prvom redu kao na rad na kulturi i na kulturnom uzdizanju srpskog naroda i uopće ovoga kraja, u čemu smo proteklih stoljeća imali važnu i veliku ulogu. Pokazivali smo da ljudi iz ovih krajeva itekako rade na polju kulture i kroz to izgrađuju i svoj nacionalni identitet, ali i pridonose sveopćem kulturnom kvalitetu i naroda s kojim žive. Kulturna sinergija predstavlja dostignuće civilizacijsko u čitavom svijetu, pa nadam se i u našem dalmatinskom kršu. Nimalo manje bitan nije i karitativan rad, jer mi kao Crkva nismo pozvani samo da budemo utjeha, duhovno utočište i rame za plakanje nego i da se pokušavamo brinuti o svima onima koji su marginalizirani, napušteni, ostavljeni, sami, a potrebe su na tom polju veoma velike. Osobito se trudim pronaći novac za stipendiranje djece iz siromašnih krajeva naše Eparhije koja studiraju u Hrvatskoj, uz to stipendiramo i ljude iz ove Eparhije koji studiraju na bogoslovskim fakultetima širom svijeta. A što se tiče politike, politikom neka se bave političari. Mene politika apsolutno ne zanima, osim onoliko koliko sam primoran kao javna ličnost

funkcionirati u društvu. S obzirom na to da smo mi hrišćani, kako je to apostol Pavle rekao, sablazan, skandal u ovome svijetu i da pripadamo Bogu, a ne ovome svijetu koji, kako Sveto pismo kaže, u zlu leži, samim tim, politička aktivnost za nas, kao služitelja Boga Živoga, ne treba biti ništa više i ništa manje nego propovijedati Hrista Raspetoga i Vaskrsloga svima i svakome. Sve drugo je u koliziji s tim našim poslanjem. Sveti apostol Pavle je također rekao, obraćajući se Grcima i Jevrejima, da smo jednima ludost, a drugima sablazan. Tako i danas, mi smo u svakom slučaju ludost i sablazan, kako nekim možda i visoko obrazovanim ljudima tako i onima koji se smatraju ponekad vjernicima, a zapravo nisu hrišćani. Tako barem ja na to gledam i po tome se ravnam.

Koliko na život Srba u Hrvatskoj utječu politička situacija, događanja i razne izjave koje dolaze iz Srbije?

Utječu dosta. Kao što obično u tim prigodama kažem, od jedne do druge godišnjice Oluje obično nas zaborave. Ja zato molim da nas zaborave i tada, jedni i drugi, da nas ostave da u miru živimo u kraju koji volimo i izvan kojega ne želimo živjeti, sviđalo se to kome ili ne. Mi nemamo drugi kraj da ga toliko volimo kao što volimo Dalmaciju.

Rođeni ste u Zadru, državljanin ste RH. Osjećate li se i u kojem smislu u Hrvatskoj i Dalmaciji kao “manjinac”?

S obzirom na to da sam ovdje svoj na svome, ne osjećam se ni u kojem smislu kao manjinac. Ja sam Srbin u prvom redu iz Dalmacije, a onda i iz Hrvatske, jedan od rijetkih episkopa koji je rođen ovdje. Je li neki narod manjinski, za mene je relativna stvar. Jednom mi je jedan službenik iz Ureda za dijasporu Vlade Republike Srbije rekao kako smo mi “Srbi iz regiona”. Rekao sam mu da ja nisam nikakav Srbin iz regiona, nego autohtoni Srbin iz Hrvatske. Moji preci su ovdje živjeli stoljećima i voljeli ovaj kraj kao što ga i ja volim. Važan dio mog života je bio i još uvijek je vezan za Beograd i druga mjesta u Srbiji, ali čitavu svoju službu proveo sam u Hrvatskoj, u Dalmaciji i to je jedino mjesto koje mi je u srcu. Granice i države često se mijenjaju, a ljudi su ostajali. Reći i čuti tu činjenicu problem je samo za one koje to boli. Ja sam građanin Republike Hrvatske i nemam problema sa životom u Hrvatskoj. Oni koji moraju stalno naglašavati tko je većina, a tko manjina, najčešće nisu sigurni sami u sebe i u ono što jesu. Volim i živim ovaj kraj kao što su ga voljeli i živjeli i moji slavni preci.

U našem prošlom razgovoru izjavili ste da ste ljevičar pa mislim da je legitimno pitanje što mislite o današnjoj ljevici kod nas i u svijetu?

Nikada nisam bio niti sam mogao biti aktivistički ljevičar, kako mnogi intelektualci gledaju na ljevičarstvo. Za mene je ljevičar onaj koji stvarno želi da se svi ljudi spase, kao i onaj tko želi da svi ljudi dobro žive, ne u hedonističkom smislu, nego da budu zadovoljni i vole svijet i svoj život u njemu. To se odnosi i na hrišćane. Po meni, na spasenje su pozvani svi ljudi i svima treba pomagati, a naročito poniženima, povrijeđenima, osamljenima i napuštenima, marginaliziranima, a takvih ovdje u Dalmaciji ima mnogo. Ako ništa drugo, ako ne mogu više pomoći barem ih mogu saslušati i kroz osmijeh im pružiti utjehu. To je za mene i ljevičarstvo, da se brinemo jedni o drugima, za razliku od onoga što zovem aktivističkim ljevičarstvom koje se pretvorilo u veliku pljuvačnicu svega i svakoga, najčešće samo zbog toga što je tko rekao. U toj isključivosti takvi ljevičari nisu ništa drukčiji od desničara, samo su kutovi gledanja i retorika drugačiji. Nemam problema s aktivizmom kao takvim, pa ni ljevičarskim, jer treba se baviti društvenim problemima i na taj način. Ali, ako je išta zasnovano na poništavanju prava drugome i drugačijem da postoji i da slobodno kaže svoje mišljenje, koliko god se to ne slagalo s mojim pogledima, dakle ako se ukida tuđa sloboda da bi se nametnula ona koju netko drugi zastupa, e za takve stavove nisam, pa makar oni bili i ljevičarski.

U kakvom ste odnosu s političkim organizacijama i predstavnicima Srba u Hrvatskoj?

Poštujemo se. Radimo svatko svoj posao, oni kao političke organizacije i ličnosti, ja kao episkop.

Jedan od najvažnijih društveno-političkih događaja, kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj, svake godine bude božićni prijem Srpskog narodnog vijeća koji se održava na Badnjak pa se neupućenim može učiniti da je Milorad Pupovac i duhovni poglavar Srba u Hrvatskoj. Je li to možda politička zloupotreba vjere?

Prije bih rekao običaja nego vjere. Ali prvo moram odgovoriti teološki zašto su to više običaji nego pitanja vjere. Nije naglasak na Badnjaku, a kod nas je način proslavljanja Badnjeg dana sada više pitanje običaja nego vjere, nego na Božiću kojim Crkva ne slavi rođendan Isusa Hrista, nego praznik koji je Crkva ustanovila da proslavimo trenutak u kojem se ljudska povijest pocijepala na pola, tako što je sam Bog ušao u ovaj svijet i postao čovjek, Bogočovjek, ne da bi prestao biti Bog, nego postavši i čovjek i da bi kroz to nas ljude spasio i uzvisio i ponudio nam život vječni kroz Vaskrsenje. Kao što nas vjera uči, Bog je toliko zavolio ovaj svijet da je dao i Sina Svog Jedinorodnog da nitko tko vjeruje u Njega ne pogine, nego dobije Život vječni (Jn 3, 16). To je sav razlog proslavljanja Božića. Međutim, i meni se često dogodi da mi ljudi čestitaju Badnjak, a Božić ne. To znači da tu nešto nije dobro shvaćeno, treba naučiti ljude što je bit vjere, a običaji su dobri i korisni. A što se tiče božićnog prijema SNV-a na Badnji dan, meni nije problem što Srpsko narodno vijeće organizira božićni prijem za svoje prijatelje, poznanike i kolege iz političkog svijeta da bi i na taj način proslavili Božić i pokazali malo i običaje srpskog naroda. To nije monopol nad pravoslavnom vjerom u Hrvatskoj, nego je jedna gesta kojom žele da se ugoste svi koji su pripadnici, prijatelji ili poznanici srpskog naroda u Hrvatskoj.

POVEZANI ČLANCI:

Na kraju, kako je slaviti Božić u “manjinskoj situaciji”, kada to nije i državni praznik?

Iz djetinjstva pamtim kao veliko bogatstvo kada smo išli svojim prijateljima ili kumovima Hrvatima na njihov Badnji dan, kao što bi i oni dolazili k nama, i kako smo se radovali jedni drugima. Bio je to obiteljski praznik čije proslavljanje nije imalo apsolutno nikakve veze ni s politikom, ni s državom, nego ono što bi crkveni praznici i trebali biti, mjesto okupljanja, kako u crkvi tako i u domovima. Za mene je još osobito važno, što uvijek i kažem na kraju liturgije, da svi oni koji su inače sami odu svojim kućama s osjećajem da ipak nisu sami, da ima netko tko na njih misli i za njih se moli.

I na kraju, želim svim pravoslavnim vjernicima, kako ovdje u Dalmaciji i Republici Hrvatskoj tako i u Srbiji i diljem svijeta, čestitati praznik Roždestva Hristovog radosnim riječima:

HRISTOS SE RODI, VAISTINU SE RODI!

Komentara 182

JF
Jure_Francetić
00:52 06.01.2024.

Gledam malo slike tog bradatog gmaza, kako je samo sa lakoćom utrpao toliko "para" kada RH financira. Tolike su naše crkve porušili tokom rata, da od nekih nažalost nije ostao niti kamen na kamenu ! Umjesto da država svim dostupnim sredstvima zatraži isplatu ratne odštete, koja se u smislu novca može mjeriti jedino sa materijalnog gledišta, oni sa njima lome pogaču...

Avatar Art of Noise
Art of Noise
23:23 05.01.2024.

Očekivano je da Srbi i SPC(-ovci) dijele Hrvatsku, i, konkretno, Dalmaciju odvajaju od Hrvatske, ali da to isto radi hrvatski novinar (mi) je nepojmljivo. Ostalo neću komentirati jer se sva uzrujam, i više od toga, kad ovakve i likove i tekstove o Hrvatskom narodu i Hrvatskoj, a koji dolaze i iz usta, upravo, određene nacije, vidim, kamoli (pro)čitam.

ŠI
Šime
03:11 06.01.2024.

Zašto ovaj vladika ne bio borac za Hrvatsku pravoslavnu crkvu, već srbuje u Hrvatskoj i priziva ,kao i patrijarh mu, promjene granica kako bi Srbi živjeli opet u jednoj državi.Pravoslavce u dijelu bivše Austrougarske Srbima je proglasio kralj Aleksandar Karađorđevićvić kad je 1921.godine hrvatskim novcem od Vaseljenskog patrijarha kupio autekefalnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi.U Ustavu SPC stoji upisano da je ona nastala 1921. godine.Dakle,nije od 1218.kako to govore srbski istoričari.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije