Da je laž u prirodi politike i da svi političari lažu, to zna valjda svak. Na jezik politike – idealistički kad se govori o sebi i negatorski kad se govori o protivniku – navikli su svi birači svijeta. Ali, trebaš me lagati lijepo, uvjerljivo, ustrajno, i nikad ne priznati da lažeš, pa ću ti možda vjerovati. Kao i pri preljubu: laži ženi i kad očevidno švrljaš, to je jedini način da je umiriš, ali priznaš li – gotov si!
To se priznanje dogodilo mađarskom premijeru Ferencu Gyurcsányju, koji je na zatvorenom sastanku s parlamentarcima svoje stranke priznao da su, dvije godine prije ovogodišnjih izbora, o stanju u zemlji, u kojoj su “zasrali”, lagali i “danju i noću”, te tako iznova pobijedili. Netko je to priznanje snimio, radio ga je objavio, pa su prvo izbile manje demonstracije ispred parlamenta, a potom mnogo veće ispred simbola i transmisije političke moći, to jest ispred Mađarske televizije, gdje je bilo na stotine ozlijeđenih policajaca i prosvjednika.
Taj gnjev zacijelo nije toliko uzrokovan stanjem u zemlji koliko cinizmom i prezirom političara prema biračima zbog kojeg su se oni osjetili kao nitkovi, puko sredstvo koje možeš upotrebaljavati kako te volja. Nevoljni birač u demokrciji nema ništa drugo doli izbora. Saznanje da je u toj jedinoj prilici izigran mnogo je teže od uvjerenja da političari svoja pretjerana obećanja nikad ne ispune.
Jer, pogažena mu je iluzija, posljednje utočište vjere u onoga tko ga vodi. Stvarnost se mnogo lakše podnosi u njezinoj varljivoj predstavi. Jesu li Mađari ipak preosjetljiv narod? Možda bi i drugdje u sličnoj situaciji bilo prosvjeda, ali malo gdje s takvom žestinom. U Hrvatskoj bi što slično moglo biti zanimljivo za medije, a što se demonstracija tiče, one bi, zbog laži političara, trebale biti trajne, pa ih zato i – nema: gnjev je ustuknuo pred navikom.
