U životopisu Slavka Linića posebno je zanimljivo to što se nikada nije kandidirao za visoku stranačku funkciju u SDP-u, osim za običnog člana Glavnog odbora.
– On se ne želi baviti stranačkim stvarima. Preferirao je poziciju sive eminencije. U SDP-u je izgradio mrežu sebi lojalnih ljudi i to mu omogućuje utjecaj iz sjene, što je ponekad odlučujuće. Ima poznanstva i kontakte s poslovnim ljudima, ponekad i sumnjive prošlosti – kaže jedan poznati SDP-ovac koji je bio blizak Liniću. A ta “poznanstva” Linić je uglavnom stekao dok je bio riječki gradonačelnik, od 1990. do 2000. godine. Svi sugovornici iz Rijeke uvjereni su da Linić zapravo još vlada gradom na Rječini te da je aktualni gradonačelnik Vojko Obersnel samo njegov lutak na koncu. Bez Linića se, pogotovu kad je bio gradonačelnik, praktički ništa nije moglo odlučivati: navodno nijedno radno mjesto nije popunjeno bez njegove suglasnosti, nijedan gradski prostor nije se mogao iznajmiti bez njegova blagoslova, a pogotovu nitko nije mogao sklopiti posao s Gradom bez zelenog svjetla koje je on palio i gasio.
Linić je zlopamtilo
No, stječući poznanike i prijatelje koje je protežirao, Linić je u Rijeci i u državi stekao i zavidan broj protivnika koji su trpjeli ili zbog toga što su gubili poslove ili zbog toga što im je učinjena nepravda. Mnogi ne žele otvoreno govoriti; boje se, kažu, jer je Linić zlopamtilo. Onome tko progovori, gradska administracija odmah šalje “sto raznih inspekcija i poreznika”.
Međutim, ne boji se Slavica Šota, hrabra i energična Dalmatinka, predsjednica udruge Pokret otpora – Riječani protiv korupcije. Motiv za borbu za početak je pronašla u vlastitoj priči koja se svodi na nekoliko rečenica: postala je vlasnica poslovnog prostora u riječkoj Starčevićevoj ulici tek deset godina nakon što ga je kupila od pravih vlasnika. U međuvremenu je taj prostor, uz podršku gradske uprave i nekih sudaca, uzurpirao riječki poduzetnik Mirko Pavičić, odnosno njegovo poduzeće Rijekatekstil. U borbi za vlastitu imovinu, Slavica Šota razotkrila je svu bijedu isprepletenih interesa ljudi iz gradske administracije, policije, državnog odvjetništva, sudova i tajkuna.
Gospođa Šota dosad je u Rijeci organizirala mnoge građanske akcije i prikupila brojne dokaze o korupciji. Gradske i državne ustanove joj se doslovce svakodnevno osvećuju, šaljući razne inspekcije. Ali ona se ne da. Tako su, primjerice, aktivisti Pokreta otpora prošle godine fotografirali predsjednika Županijskog suda Veljka Miškulina i tajkuna Darka Pavičića, kralja Korza, kako se ugodno druže uz bocu skupog vina. Častio je Pavičić, dakako. Jer puno je predmeta koji se trebaju okončati u njegovu korist, tvrde u Pokretu otpora.
Tko su Linićevi ljudi?
Zamjenica državnog odvjetnika Jasna Jurković Kralj nije prihvatila nijednu Šotinu prijavu zbog pogodovanja i raspolaganja poslovnim prostorima u vlasništvu Grada, a Šota smatra da je to zato što joj je muž Tihomir Kralj, Linićeva desna ruka u Ministarstvu financija. – Strašno sam se razočarala u vaš feljton, bavite se Linićevom prošlošću, a mene zanima sadašnjost. E, ja ću ga smijeniti! – poručila je Slavica Šota. Ona marljivo već godinama prikuplja dokaze koji teško kompromitiraju ljude na krakovima Linićeve hobotnice.
Pa tko su, zaboga, ti Linićevi ljudi? U javnosti je najpoznatiji Jozo Kalem, ministrov prijatelj i trenutačno poduzetnik s problemima. Državno odvjetništvo u Karlovcu, naime, protiv Kalema i tvrtke RI Petrol podiglo je optužnicu zbog nezakonite imovinske koristi i prijevare u poslovanju s poduzećem IGM Tounj. Ivica Pađen, bivši vlasnik, tvrdi da je RI Petrol 2009. “uz nebrojene radnje cesija, uknjižbi založnih prava, ugovora i zatajivanja aneksa tih ugovora jednostavno preoteo IGM Tounj u čijem je sklopu i kamenolom”.
– Ta je priča stara pet godina. Nisam nikome ništa dužan, ni državi niti ikome drugome. Sva dokumentacija koju imam je dostupna. Nisam zasad dobio nikakav papir (mislio je na optužnicu, nap. a.). Ako dobijem, sazvat ću konferenciju za novinare – izjavio je Kalem, s kojim je autor ovoga feljtona prije nekoliko mjeseci nadugo i naširoko razgovarao o naravi njegova prijateljstva s ministrom financija. – Prvi sam put gospodina Linića upoznao krajem 1996. kad je formirana tvrtka Petrol u Rijeci. Njemu kao gradonačelniku poslao sam službeni poziv i on se rado odazvao. Bio je na otvaranju poduzeća – počeo je Kalem.
A samo želi pomoći...
– Naše druženje bilo je prijateljsko i familijarno. Posjećujemo se, idemo na izlete, naše obitelji su u prijateljskim odnosima nevezano uz naše poslove. Družili smo se i u vrijeme kad on nije bio u vladi, bili smo i ostali prijatelji. Glavna je odlika gospodina Linića, pored posla koji obavlja, da sasluša bilo kojeg poduzetnika koji ga pozove. Mali dio vremena koji ima, Linić odvaja i sasluša te ljude subotom ili nedjeljom. Pokušava tim ljudima pomoći, a sve kako bi gospodarstvo i u Rijeci i u cijeloj Hrvatskoj profunkcioniralo – govorio je Kalem, uvjeren da je Linić “svoj životni put usmjerio k općem dobru”.
Napade na sebe smatrao je napadima na Linića. – Sve što je usmjereno prema meni nije blaćenje mene nego gospodina Linića. To ima utjecaja na njega. Ako je političar iz nekoga kraja, onda kažu da je to sve njegovo. Ja sad gradim jednu benzinsku crpku, a možete čuti da je to crpka Slavka Linića. Ljudi se jednostavno bave insinuacijama – rekao je Jozo Kalem.
Rođen je 1960. godine u Dragalovcima u BiH, hrvatskom mjestu koje je tijekom rata teško stradalo. Srednju strojarsku školu završio je u Doboju, a studij strojarstva i magisterij u Rijeci. Ondje se 1992. počeo baviti trgovinom naftom s tvrtkom Ukrina d.o.o. Četiri godine nakon osnutka, to je poduzeće preimenovao u tvrtku Petrol trgovina d.o.o. i onda je 1996. prodao Slovencima, Petrolu. Kad se Petrol 2000. preselio u Zagreb, Kalem je u Rijeci osnovao svoj Europetrol koji je vrlo brzo postao dvostruko jači od Petrola te ga 2008. godine prodao Slovencima, koji su ga ostavili na mjestu vodećeg menadžera. Linić je, naime, nekoć bio financijski direktor Rafinerije Rijeka i dobro se razumije u naftni biznis, a ima i jake slovenske veze. Stoga je prijateljstvo s Kalemom na neki način prirodno.
Mirja Tomas teško optužila Linića
Povezuje ga se i s Antom Marasom, vlasnikom Jadranskog pomorskog servisa (JPS). Naime, Mirja Tomas, djelatnica JPS-a do 2007., prošle je godine preko medija teško optužila Linića. Prema njezinim izjavama, poduzetnik Maras je, u povodu kupnje JPS-a od Ine 2001., Liniću na njegov tršćanski račun uplatio 27 tisuća dolara. I to zbog pogodavanja tijekom prodaje Ininih dionica JPS-a Marasovu poduzeću Mar-plov.
– Kad smo od Ine krajem 2001. kupili dionice, gospodin Slavko Linić bio je u Nadzornom odboru Ine, bio je potpredsjednik Vlade. Ja s njim po tom pitanju, neovisno o tome što smo i onda bili prijatelji kao što smo to i danas, nisam razgovarao. Vjerujem da nije bio protiv naše ponude. Ja sam mu na tome zahvalan – rekao je Maras. Mirja Tomas je, govoreći o isplati na Linićev račun, tvrdila da je jedino nedostajalo ime pored računa pod brojem pet, ali da zna, kako je kazala, da je to bio Linićev račun. Uplatnicu od 27 tisuća dolara na Linićev račun iz prosinca 2002. sačuvala je.
– Odgovorno tvrdim da su napisi o uplati mita na račun Slavka Linića neistina. Kao što je i sam gospodin Linić naveo, nije bilo nikakvih uplata društva JPS na račun gospodina Linića u Trstu, ne samo zbog toga što gospodin Linić nema takav račun nego i zato što JPS nije nikada obavljao uplate na navedene račune u Trstu – demantirao je Ante Maras.
"Mislim da je nju netko iskoristio"
Pozadina sukoba s bivšom zaposlenicom, kaže Maras, sudski je spor koji je Mirja Tomas vodila protiv JPS-a zbog izvanrednog otkaza iz 2007. godine. – Mislim da je nju netko iskoristio kad je dobila odluku Vrhovnog suda da je izgubila sudski spor. Iskoristio ju je Index i još neki. Nikad prije nije spominjan nikakav račun i nikad se nije spominjalo Slavka Linića. Mislim da je to konstrukcija onih koji su je našli – govorio je vlasnik JPS-a Ante Maras.
Pretvorba i privatizacija JPS-a provedena je 1992., kad su državni fondovi, JANAF, zaposlenici i talijanska tvrtka Remarcotori spezini, koja je JPS dokapitalizirala tankerom, držali dionice. Prijateljstvo između Linića i Marasa seže od 1972., kad su zajedno radili u “Viktoru Lencu”. Tada je i Linićev otac radio u “Lencu”, bio je tzv. šef objekta, zadatak mu je bio koordinirati, primjerice, poslove na remontu nekog broda.
Mirja Tomas tvrdi da su s JPS-om, kad su novčane transakcije posrijedi, osim Linića, povezani Željko Lužavec, bivši ministar pomorstva u Matešinoj vladi, te Vanja Frančišković, “fini gospon” koji je bio dugogodišnji vodeći čovjek Croatije osiguranja u Rijeci. S Linićem je Frančišković blizak još od auto-moto utrka iz osamdesetih.
Najtajanstveniji tajkun kojeg se povezuje s Linićem je Ivan Franolić
Najtajanstveniji tajkun kojeg se povezuje s Linićem je Ivan Franolić. Dugo su bili bliski, no njihovo je prijateljstvo navodno puklo. Franolić je rođen 1948. u Krku, ekonomist je, a od 1990. do 1992. bio je saborski zastupnik s liste SKH-SDP. Njegov je uspon počeo kada je Linić 1992. kao gradonačelnik Rijeke, donio odluku da se lanac gradskih tržnica dade Franolićevu poduzeću na 15-godišnju koncesiju. Prije isteka koncesijskog ugovora, Franolić je kupio hotelsko-ugostiteljsku tvrtku Jadran hoteli. Danas je vlasnik brojnih hotela, restorana, apartmanskih naselja, vila. Smatra se da je jedan od najbogatijih ljudi u državi, ali o njemu se malo zna, ne istupa u javnosti.
Kompanjon mu je bio i Damir Vrhovnik, bivši vlasnik “Viktora Lenca”, jer je Vrhovnikova žena bila 10-postotna vlasnica poduzeća koje je upravljalo tržnicama. Franolić je zbog koncesijskog ugovora bio predmet kriminalističke obrade 2007., no utvrđena je zastara pa su Franolić i Linić mogli odahnuti. A stradao je samo Doris Hrast, državni odvjetnik u Rijeci, kojega je Mladen Bajić smijenio zbog toga što je onemogućio kazneni progon Franolića. Navodno je to bilo hinjeno smjenjivanje.
“Ja sam u penziji”
I Damir Vrhovnik, omiljeni Račanov tajkun, spominje se u kontekstu Linićevih prijatelja. No, Vrhovnik nije htio ništa govoriti za naš feljton. Razlog: “Ja sam u penziji”, obrazložio je.
– Vrhovnik je za vrijeme rata bio saborski zastupnik, viđao sam ga vrlo često u kriznom štabu. Damir je imao poziciju starog vojnog kontraobavještajca iz starih zemunskih škola gdje su se obrazovali. I on se ondje obrazovao. I otvoreno je govorio da zna taj posao. Međutim, imali smo saborske zastupnike SDP-a iz Rijeke koji su s nama dobro surađivali u kriznom štabu. Linić te odnose nije kvario. Poštovao se rang saborskog zastupnika jer su oni ljudi koji su bili veza i prema Vladi i prema državi, HDZ-u itd. Njihov je odnos bio korektan. Poslije je Damir počeo sa svojim velikim idejama o preuzimanju Kraljevice, 3. maja itd. Imao sam dojam da je to Liniću išlo na živce – govori Franjo Butorac, bliski Linićev suradnik iz devedesetih.
Aktualne su, dakako, i priče o prijateljstvu između ministra Linića i njegova bivšeg pomoćnika Branka Šegona. Njihovo je prijateljstvo počelo 2003. Šegon slovi za jednog od najbogatijih “crvenih tajkuna“. Rođen je 1956. u Makarskoj. Bio je osamdesetih tržišni inspektor, a devedesetih načelnik za gospodarski i organizirani kriminal u Splitu. Šegon je prijatelj i s bivšim glavnim državnim odvjetnikom Bajićem. Žena mu je bila savjetnica Škegre, Linića, Polančeca, Čobankovića... U upravi Fine dobila je mjesto 2012. godine.
Prava gomila milijunaša
Linić se znao svojedobno pojavljivati i na svečanostima moćnog poduzeća za tehničke preglede Auto-Hrvatska d.o.o. vlasnika Nediljka Čulića, koji je bio direktor Rijeka-auta. Čulić je to poduzeće prema hrvatskim receptima uspješno privatizirao te mu promijenio ime u Auto-Hrvatska d.o.o. Čulić slovi za jako bogatog čovjeka. Iako mnogi povezuju Roberta Ježića i Slavka Linića, treba znati da je Ježić bio isključivo HDZ-ov i Sanaderov tajkun, međutim, bilo je, a možda i još ima, i dodirnih točaka s Linićem, pogotovu što je propast Dine uzrokovao socijalni bunt u Linićevoj bazi, “crvenoj utvrdi”, gradu Rijeci.
Budući da je Linić bio predsjednik Nadzornoga odbora Ine, posredno je 2001. lobirao da Ježić kupi Dioki. Ipak, Sanader je za svog prvog mandata sredio da Ježić kupi Dioki i riječki Novi list 2008. za 14 milijuna eura. Novi list bio je važan Linićev ideološki instrument dok je vladao Rijekom. O tome kako je Novi list završio u vlasništvu Ježića govori Franjo Butorac. Zdenko Mance pozvao je Butorca, koji je tada radio u izdavačkoj kući Adamić, za direktora Novog lista u kojem su vlasnici poduzeća Riječki list d.o.o. držali 50 posto dionica. Unutar toga poduzeća Mance je držao 25 posto plus jednu dionicu. Budući da je Sorosev fond 1998. dao kredit Novom listu za novu rotaciju od nekoliko milijuna eura, kao garanciju dobio je 30 posto dionica. Novi list vratio je dug, ali su dionice ostale u Sorosevu fondu.
– To je bila jako dobro smišljena priča, jer to nije bila pomoć Novom listu nego je pljačkaški Sorosev fond izvlačio lovu gdje stigne i kako stigne. I s tih 30 posto dionica Fond je postao odlučujući faktor – kaže Butorac.
Manceovi i Sorosevi ljudi
Redakcija u Novom listu podijelila se na Manceove i Soroseve ljude. U Rijeci se pojavljuje Poljak Jaroslav Gora u ime Soroseva fonda i stvara problem.
– Mance je pod svaku cijenu htio prodati Riječki list d.o.o. jer je vidio da se dalje ne može. U ljeto 2007. godine pojavljuje se Ježić, koji je mene pozvao na ručak. Ugodno smo čavrljali i pitao me kako to da se nismo prije upoznali. “A kako bismo se mogli upoznati, vi se bavite nogometom, ‘ganjate’ jahte, družite se sa Slavkom i Ksenijom Linić.” A prije toga Linić je kupio od njega neku jahtu, jedrilicu (Ježić je Linićevu posinku prodao jahtu Feretti 39, nap. a.). Ja se bavim knjigama, ne zanima me nogomet, a s Linićem ne kontaktiram. Cijela priča završila je tako da je Ježić obavio razgovore sa zainteresiranim stranama i negdje u jesen 2007. godine počeo je dubinsko snimanje Novog lista. I u svibnju 2008. kupio je Novi list. Mi smo potpisali s Diokijem ugovor o prodaji, a na računu Novog lista ostalo je 52 milijuna u kešu. Izdavač, poduzeće Riječki list d.o.o., dobio je 14,4 milijuna eura. Odjednom se u Novom listu pojavila velika koncentracija milijunaša – govori Butorac i dodaje da je to bio uvod u kraj Novog lista. A dvije godine poslije Ježić je kupio Sorosev dio u vlasništvu Novog lista.
Odmah je, dakako, iz Novog lista odobrena pozajmica Diokiju od 20-30 milijuna kuna, s računa na kojem je bilo 52 milijuna... Poslije se pojavila inicijativa, koju je forsirao i Linić, da se formira riječka grupa poduzetnika koja bi kupila Novi list, ali od toga nije bilo ništa. Novi list je kupio Albert Faggian. Uz navedene, ima još krupnih poduzetnika s kojima je blizak aktualni ministar financija Slavko Linić, ali o tome nekom drugom prilikom.
>>Milanović mu je bio 'nužno zlo', druge je još manje podnosio
>>Kad su Slovenci izvadili kofer pun love, rekao je: Pa nismo mi trgovci konjima!
>>Od prve žene Berte rastao se kad je planula ljubav prema kolegici s posla
>>Na sastanku u Beogradu vikao i bacao stolac pa je Zemljarič zvao miliciju
>>Od stidljivog štrebera do svađalački raspoloženog direktora
vrijeme je da se Slinić smijeni, u previše je afera upetljan. Prvo Šegon, sada Kalem...pitam se koja će slijedeća njegova afera isplivati...