Kontroverzni hrvatski ministar financija (sada već bivši) važna je osoba u hrvatskom gospodarskom i političkom životu već punih trideset godina, najprije kao financijski direktor Inine Rafinerije nafte Rijeka, potom kao gradonačelnik Rijeke, a onda i kao ministar financija u dvije lijeve vlade – Račanovoj i Milanovićevoj. Političar osebujna stila i naravi izaziva svojim potezima pozornost javnosti i medija, ali i moćnih političkih krugova i gospodarstvenika.
Unatoč tome što je, prema hrvatskim zakonima i Ustavu, vlast koncentrirana u rukama predsjednika Vlade RH, katkada se činilo da zapravo Slavko Linić upravlja glavnim procesima, pogotovo tokovima novca. Otkad je država u gospodarskoj krizi, sve su oči uprte u “državnog blagajnika” Linića. Unatoč tome što ga se povezuje s ljudima sumnjive poslovne prošlosti (slučaj Šegon), Linićeva popularnost, za razliku od ostalih ministara i samog premijera Milanovića, izuzetno je visoka. Nitko nije ravnodušan na spomen njegova imena i nitko o njemu ne zna puno.
Pješice do Grobnika
No, tko je zapravo Slavko Linić, koje je njegovo podrijetlo, kako se školovao, kako mu je tekla karijera, tko su svi njegovi ljudi i kako je došao do mjesta najmoćnijeg i najutjecajnijeg čovjeka u državi, tema je ovoga feljtona.
Prezime Linić jedno je od najstarijih grobničkih prezimena. Na Gobinštini u kontinuitetu žive gotovo osamsto godina. Linićev djed Marijan (1891. – 1975.) kao vojnik Austro-Ugarske borio se u Prvom svjetskom ratu na Karpatima i završio kao ruski zarobljenik. Nakon završetka rata, iz zarobljeništva se na Grobnik vratio 1920. godine, i to pješice. Traumatiziran zarobljeništvom i boljševičkom revolucijom, Marijan Linić cijeli život nije podnosio Ruse i komuniste. Uzor mu je bila Austrija. Marijan je imao osnovnu naobrazbu, bio je pismen pa je u Kraljevni Jugoslaviji pronašao posao u Banjoj Luci, u pilani. Pod stare dane bavio se vinogradarstvom i navodno bio ugledan vinogradar.
Dobio je tri sina: Stanka (oca hrvatskog ministra financija), Eugena ili Jenija, kako ga zovu po grobnički, i najmlađeg Mirka. Iako nije podnosio komuniste, dva starija sina Stanko i Eugen bili su partizani za vrijeme Drugog svjetskog rata. Poput mnogih grobničkih mladića, odlučili su se priključiti partizanima nakon što je talijanska vojska 12. srpnja 1942. u najvećem grobničkom selu Podhumu počinila strašan zločin. Budući da su bili nemoćni zbog iznenadnih partizanskih akcija, Talijani su radi odmazde u Podhumu ubili više od stotinu stanovnika a mjesto su zatrli i spalili. Stanovnici koji nisu ubijeni odvedeni su u zarobljeništvo i u logore.
Grobničani se iz revolta priključili partizanima
Zločini talijanske armade bili su povod da se Grobničani iz revolta masovnije priključe partizanima. Braća Linić su, nakon završetka rata, još nekoliko godina bila u vojsci a potom su skinuli uniforme jugoslavenske vojske. Stanko je izišao iz vojske s činom podoficira, zastavnika, a Eugen s činom poručnika. No, ministrov bliski rođak Marinko Linić tvrdi da je stric Stanko imao viši čin pri izlasku iz vojske.
– Stanko je u vojsci imao čin kapetana, a Jenio je bio poručnik. Mogli su u vojsci napredovati, ali su se obojica skinula, nije to nama u krvi, nismo vojnici – kaže Marinko Linić, bratić ministra Linića.
Ministar financija Slavko Linić rođen je 19. rujna 1949. u Drastinu, na kućnom broju 12, danas zabačenom grobničkom zaselku u kanjonu Rječine ili Ričine kako je zovu Grobničani. U knjizi rođenih piše da je zakoniti sin Stanka Linića i kućanice Dragice Linić, rođene Šupak, iz Mikelja. Slavko Linić, kako je upisano, kršten je 2. listopada u crkvi sv. Filipa i Jakova u starom Grobniku, u kaštelu. Krstio ga je poznati grobnički župnik Josip Linić, a u crkvu ga je na krštenje odnijela majka Dragica Šupak. Kum je pak bio stanoviti Miro Linić, vjerojatno očev bliski rođak. Linićevi roditelji nisu se crkveno vjenčali budući da mu je otac bio “vojno lice”. U rubrici zanimanje za oca Slavka Linića upisano je “zastavnik”, a za majku “kućanica”.
Linićev otac i najstariji stric Eugen napustili su djedovinu u Drastinu
Linići u Drastinu danas nemaju starinu, djedovinu, koja je ionako bila jadna i siromašna. Starina se sastojala od kućice koja je imala tri prostorije – kuhinju, predsoblje i jednu sobu. Ta je kućica Linićevih bila pokraj jedne velike kuće u Drastinu na lijevoj obali divlje i brze Rječine. – Te kućice više nema, urušila se. Poslije su se Slavkov otac i majka preselili u Mikeje, dva-tri kilometra dalje, gore prema Grobniku, odakle je Slavkova majka Marija. Zato se ne sjećam Slavka kao malog ni njegova brata Brune – priča Mladen Zaharija (1946.) iz Drastina.
Naime, Linićev otac i najstariji stric Eugen napustili su djedovinu u Drastinu, gdje je ostao Mirko, najmlađi od braće. Mirkovi sinovi s obiteljima danas žive u grobničkim Dražicama. No, ni u Mikejima, u kući majčinih roditelja, Linić se nije dugo zadržao, budući da mu je otac dobio posao u brodogradilištu Viktor Lenac. Obitelj se najprije preselila u Rijeku, a onda na Trsat. Ipak, Slavko je kao dijete s roditeljima odlazio u Mikeje. Drago Franović iz Kačana pokraj Mikeja sjeća se Slavka Linića s kojim se povremeno družio, posebno preko ljeta: – Linić je kao dječak bio jako povučen.
Naime, nekadašnja grobnička sela, danas raštrkani zaselci u kanjonu Rječine – Drastin, Mikeji, Ilovik, Kačani – najuži su Linićev zavičaj. U Iloviku Slavko Linić i njegov brat Bruno, prema tvrdnjama gospodina Zaharija, i danas imaju komadić djedovine, zapuštene i škrte zemlje, nekoć vinograd, koji je obrađivao njihov djed Marijan.
Šutljiv i samozatajan
Stanko se, nakon rata i skidanja uniforme jugoslavenske vojske, zaposlio u brodogradilištu Viktor Lenac, a dvije godine stariji brat Jenio (Eugen) u Exportdrvu gdje je bio šef vozačima i vatrogascima. Budući da je bio partizan, Slavko je imao prvenstvo pri dodjeli prvih stanova brodogradilišta Viktor Lenac. Dobio je stan na Trsatu, a brat Eugen dobio je vojni stan u Matuljima.
Tako je Slavko Linić, budući da su mu roditelji dobili stan na Trsatu, tamo počeo pohađati osnovnu školu. Bio je samozatajan i šutljiv dječak. Osnovnu školu od prvog do osmog razreda Linić je pohađao na Sušaku u školi kolokvijalno zvanoj “Bobijeva”. Boris Fučak iz Opatije išao je sa Slavkom Linićem u osnovnu i srednju ekonomsku školu te na ekonomski fakultet.
– Najprije smo od petog do osmog razreda zajedno išli u osnovnu školu “Bobijevu”, kako se zvala po ratnom heroju Franji Paraviću Bobiju. U zgradi, gdje je bila ta osnovna škola, danas je 1. sušačka gimnazija. U osnovnoj školi nismo se družili, ali u srednjoj jesmo. U srednjoj školi u cijelom razredu bila su samo nas četiri dečka – Slavko, danas pokojni Zlatko Novosel, Ivan Butorac i ja. I držali smo se skupa. Bili smo dobri đaci, kvalitetni i relativno zreli za svoje godine – priča Boris Fučak koji o bivšem kolegi Liniću ima jako dobro mišljenje.
Linić nije bio odlikaš
– Linić nije bio odlikaš, ali je bio vrlo savjestan i odgovoran. Znali smo skupa učiti, pripremati se za neke ispite. Za vrijeme srednje škole u priličnoj mjeri smo se slagali o nekim vrijednostima u životu, imali smo dosta toga zajedničkog – priča Fučak.
Potkraj završetka srednje škole, sukladno uobičajenim turama socijalističke mladeži, Linićev je razred na maturalnom putovanju posjetio Bihać gdje je bilo 1. zasjedanje AVNOJ-a, Jajce u kojem se dogodilo 2. zasjedanje AVNOJ-a, Sarajevo, Mostar i Dubrovnik. Na maturalnom putovanju bio je i Slavko Linić. S tog putovanja očuvana je samo jedna fotografija na kojoj zatajni i stidljivi srednjoškolac Slavko Linić sjedi za stolom. Amaterska fotografkinja iz razreda zabilježila je trenutak predaha srednjoškolaca u Ilidži pokraj Sarajeva, na vrelu rijeke Bosne.
Nije došao na maturalnu zabavu
Međutim, nakon završetka srednje škole, Slavko Linić nije se pojavio na maturalnoj zabavi, održanoj u hotelu Kvarner u Opatiji. Zašto?
– Maturalna zabava bila je u Opatiji, ali Slavko na njoj nije bio, nije znao plesati. Inače je Slavko bio dobar kolega, svima nam je pokazivao matematiku, svi smo od njega prepisivali. Bio je toliko dobar iz matematike da je ispravljao profesoricu – priča jedna od Linićevih srednjoškolskih kolegica.
Nakon završetka srednje škole, Linić i društvo su 1968. godine upisali Ekonomski fakultet u Rijeci. Od njih četvorice muškaraca iz razreda, ekonomski fakultet završila su dvojica – Fučak i Linić. Tijekom studija ponekad su prije ispitnih rokova zajedno učili. I Željko Kuiš, studentski kolega Slavka Linića, prisjeća se kako je njemu i ostalim studentima na fakultetu s reputacijom budući ministar upao u oči.
Tata-mata u financijama
– Te godine na Ekonomskom fakultetu u Rijeci upisalo se oko 350 studenata, a na drugoj godini nas je ostalo možda 60-ak. Tada se nisu mogli prebacivati ispiti na drugu godinu, morali smo sve ispite dati do listopada kad je upisni rok, selekcija je bila stroga.
Među studentima iznad prosjeka koji su se upisali na drugu godinu bilo je nekoliko cura i nekoliko gradskih mangupa. Na drugoj godini studija imali smo kolegij računovodstva. Za nas koji smo završili gimnaziju to je bilo jako komplicirano jer računovodstvo ima svoju posebnu logiku, vezanu uz financije. Za nas, bivše gimnazijalce, taj kolegij nije imao nikakve veze s našim prethodnim znanjem. A profesor koji je držao kolegij svaka dva mjeseca, otprilike, testirao je one koji su bili redoviti na predavanjima. Nisu ti testovi bili obvezujući, međutim, onaj tko bi ih položio, bio je oslobođen pismenog ispita. Iako je to bio ozbiljan kolegij koji je vodio ozbiljan profesor, na prvi test je izišlo 30-40 studenata. Potom je uslijedio drugi test pa treći na pola studijske godine. Objavljivani su i rezultati. Mi, bivši gimnazijalci, nismo pristupali testovima i svi smo na popisu uz naša imena imali nula bodova, a Linić je iz svih testova iz računovodstva imao jako visoke ocjene. Pitao sam cure s godine, štreberice: – Tko je taj Linić?! Tako smo ga mi prvi put primijetili. Svi su se mučili oko računovodstva, ali on nije, budući da je u srednjoj ekonomskoj školi računovodstvo jedan od glavnih predmeta. Linić je već tada shvatio bit, računovodstvo je osnovna baza da bi se shvatile financije i financijski sustav – prisjeća se Kuiš.
Prema njegovim riječima, Linić je bio solidan student, među boljima, s time da je, dakako, odskakao u računovodstvenim i financijskim predmetima. – U tome je bio tata-mata. Nismo se tijekom studija posebno družili. Postoji otrcani izraz samozatajan, ali on je zaista uvijek bio samozatajan – dodaje Kuiš.
Nije se družio s gradskim gelipterima i mangupima
Na fakultetu Linić nije imao posebno društvo, nije se družio s gradskim gelipterima i mangupima, nije pripadao tom miljeu. Površno je komunicirao i s kolegicama štrebericama kojima je fakultet bio sve. I Linićev kolega Boris Fučak sjeća se Linića koji je briljirao u računovodstvu. – Sjećam se da je bio vrstan u računovodstvu, godinama je bio demonstrator na faksu kod profesora Blaška – priča Boris Fučak.
Budući da je ispite davao redovito, do početka ljeta, Slavko Linić bi se tijekom praznika posvetio studentskom radu. Preko ljeta je, primjerice, radio na Krku za jednu slovensku rent-a-car kuću i tako zarađivao studentski džeparac. Na Krku je upoznao i svoju prvu ženu Bertu zvanu Beba, koja je već imala dijete. Tijekom studija, prema sjećanjima kolega, Linić se aktivno bavio planinarenjem i skijanjem.
– Jednom smo bili zajedno na skijanju u Sloveniji. On je sam sebi zaradio za skijanje. Sjećam se da smo spavali u nekim sobama, privatno, to je išlo preko nekog planinara – priča Fučak čiji se životni put s Linićem razišao nakon druge godine studija jer je, spletom životnih okolnosti, Fučak morao raditi. Pa ipak, i Fučak je poslije diplomirao. No, Linić je diplomirao prije, u roku. No, ostaje pitanje zašto je i zbog čega Linić cijelo vrijeme kao dječak, pučkoškolac, srednjoškolac i student bio samozatajan, a poslije kao direktor jako arogantan, prgav, svađalački raspoložen? Je li razlog tome grobničko podrijetlo, odnosno neuspjela socijalizacija u gradu?!
Pozitivan stav
Linićevi prijatelji sa studija ne sjećaju se da je bio frustriran svojim podrijetlom. Linić nije čak ni poprimio grobnički govor jer je još kao mali otišao s roditeljima u grad.
– Nismo primijetili neke frustracije zbog toga što je s Grobnika. Linić ima pozitivan stav o rodnom kraju, izraziti je lokalpatriot, i prema Rijeci i prema Grobinštini, na kojoj je kao dijete proveo jako malo vremena. Kao dijete je odlazio na Grobnik jer je ondje imao nonu i nonića (baku i djeda, nap. a.). On i danas na Grobinštini ima neki mali vinograd, možda je to propalo, ne bih znao reći, ali su oni to zadržali. Ja ga se kao kolege iz srednje škole i s fakulteta sjećam kao jako tihog, samozatajnog, osobe koja je bila spremna uvijek pomoći. Kad bi netko tražio savjet, uvijek je bio spreman izići u susret. Ja od njega nikada ništa nisam tražio i kad se sretnemo, kad dođe u Rijeku, jako rijetko, uvijek je spreman zaustaviti se, stati, popiti kavu – priča Fučak koji se s Linićem posljednjih godina uglavnom sreće na proslavama godišnjice mature.
No, nakon završetka srednje škole, još tijekom studija, kolege Fučak, Borovac, Novosel i Linić potpuno su se razišli – svatko je otišao svojim putem.
VL Biografije sadrže 500 biografija Hrvata koji su na pozitivni ili negativni način oblikovali noviju hrvatsku povijest i doznajte tko su uistinu nezaobilazni akteri vijesti o kojima je svakodnevno pisao Večernji list.
>>Na sastanku u Beogradu vikao i bacao stolac pa je Zemljarič zvao miliciju
>>Od prve žene Berte rastao se kad je planula ljubav prema kolegici s posla
>>Kad su Slovenci izvadili kofer pun love, rekao je: Pa nismo mi trgovci konjima!
>>Milanović mu je bio 'nužno zlo', druge je još manje podnosio
Čitanje životopisa našeg "najsposobnijeg i najradišnijeg" ministra Linića na mene ima pozitivan učinak ravan klistiranju ili tabletama za otvaranje. Koga u stvari zanima dali mu se mama djevojački prezivala šupak, i kakav je Slavkec bio u školi. Opljačkanu javnost zanimaa koja je njegova uloga i osobna korist u novijem razdoblju od po prilici 25 godina, u milenijskoj pljački izvedenoj u Hrvatskoj, gdje su i kada će DORH iz ladica izvaditi sve ranije podnešene prijave, i kada će Linić barem nešto objasniti ovcama za šišanje u vezi Viktora Lenca, INE, i svih ostalih predstečajnih marifetluka. To nas zanima, a ne djevojačko prezime majke, a autoru feljtona sugeriram da se dohvati savremenijih događanja.