Na sve ovo što se događa kod nas i u svijetu danas gledam svisoka. Doslovno. Glava mi je u oblacima, dok letim iz Zagreba za London, a odatle za New York. O čemu god da razmišljate i pišete, u jednoj običnoj ljusci visoko iznad beskrajne i puste pučine Atlatnika perspektiva se nužno mijenja. Ponajprije perspektiva vremena i prostora. Nad Europom, kaže nam kapetan prvog leta, pušu neki snažni vjetrovi koje ćemo malo zaobići. Pa krećemo najprije prema jugu i učas se tamo dolje sjaji Sunčevo ogledalo Kvarnerskog zaljeva, s otocima i Istrom kao na dlanu. Potom oštri i suri alpski vrhovi, pa onda zadugo samo oblaci. Rasparat će se tek iznad Kanala i engleske obale. Kad mi nos nije prilijepljen za staklo, čitam engleske novine, populistički Daily Mail koji je čitavu naslovnu stranicu prekrio redakcijskim komentarom i vapijućim naslovom: “WHO WILL SPEAK FOR ENGLAND?” (Tko će zagovarati Englesku?). Oživljavaju tako uzvik što ga je tadašnjem premijeru Nevilleu Chamberlainu i čitavom parlamentu uputio političar, novinar i vojnik Leo Amery 2. rujna 1939. godine, dan nakon što je Hitler pregazio Poljsku.
Uz nužnu ogradu kako nitko ne uspoređuje EU i naciste, ipak se povlači izravna analogija između neodlučnog Chamberlaina i današnjeg premijera Camerona i sporazuma što ga je ovih dana sklopio s Bruxellesom. Daily Mail šiba i lijevo i desno, predbacujući političarima, ministrima i zastupnicima mlakost i oportunizam u pogledu referenduma na kojem će se Ujedinjeno Kraljevstvo uskoro izjašnjavati o ostanku ili izlasku iz Europske unije.
Mala pouka iz novinarstva. Daily Mail očito, izravno i žestoko navija za napuštanje Europske unije. Ali, to nipošto ne znači da će svakom tko zagovara istu stvar dati kredibilitet i autoritet. Naprotiv. Nepotpisani autor koji predstavlja čitavu redakciju ocjenjuje da tu stvar u politici zastupaju marginalci, politički starci ili kontroverzni tipovi i klaunovi, a u istom broju upravo tom taboru međusobno posvađanih i taštih likova posvećen je još jedan članak preko čitave stranice pod naslovom “Pathetic!” (Jadno!).
Upravo zato i prozivaju političare od formata, ugleda i utjecaja da prestanu govoriti iz perspektive vlastitih interesa, nagodbi i kalkulacija s budućom karijerom, nego da govore za Englesku. Za njih baš ne kažu da su izdajnici, ali ni izdajnici, ali prodane duše nisu daleko od toga. I naravno, krunski im je argument izbjeglički tsunami koji se valja Europom i pred kojim njihovo Ujedinjeno Kraljevstvo s ovako okrnjenim suverenitetom ne može dovoljno čvrsto zaštititi i zatvoriti svoje granice. Kada sam prvi put letio na Daleki istok, prevalivši u pola dana put do Kine, mislio sam, gledajući dolje, na Marca Pola. Isto tako, svaki put kad dobijem priliku letjeti prema zapadu, mislim na tri Kolumbove krhke lađe i njihove posade usred olujnog Atlantika. Danas, kako preletim koju europsku granicu i žicu brže nego ptica, mislim na izbjeglice koji iste razdaljine prevaljuju danima, tjednima i mjesecima, ostavljajući za sobom one manje sretne koji su se utopili u mediteranskim morima. Još jedna mala pouka o različitim perspektivama. Nema sumnje da smo svi mi koji letimo avionima, ma koliko rijetko i bez obzira na čiji račun, itekako povlašteni u odnosu na ljude koji dolje ispod nas, i danas, hodajući pokušavaju prijeći sve zatvorenije i naoštrenije granice.
Ali način na koji su svojedobno Orbanovi policajci i vojnici, sa psima i oružjem, dočekivali izbjeglice na južnim mađarskim granicama sama je milina i srdačnost u usporedbi s pogledom koji mi je neki dan uputila jedna suputnica na letu od Zagreba do Londona. Naime, sjedio sam u prednjem dijelu zrakoplova, odmah iza one zavjesice kojom se odijeli poslovna od jeftinije ekonomske klase putnika.
Provirio sam i razmaknuo tu zavjesu te krenuo prema mnogo bližem i slobodnom toaletu na pramcu aviona. To je bilo dovoljno za paniku, nijemo zgražanje, prijezir i bijes na licu starije gospođe koja se na tom letu našla među četvero putnika više klase. Svako od nas prije ili kasnije dočeka da nekom trećem bude gubavac, da osjeti na sebi pogled straha ili gađenja. Kako onda leteći čovjek da ne misli, ili barem ne uputi jednu sućutnu misao onima dolje.
Ali, u onom istom broju Daily Maila nalazim i jednu vijest o ljudima koji su barem nakratko napustili svoje povišeno i povlašteno mjesto da bi sišli među manje sretne nevoljnike. Glumačka družina slavnog Shakespeareova teatra Globe prešla je Kanal i odigrala Hamleta za stanovnike izbjegličkog kampa zvanog “Džungla” na francuskoj obali. Umjetnički direktor tog kazališta Dominic Dromgoole za novine je izjavio kako je jedina gesta koju oni, kao glumačka družina, mogu pružiti upravo predstava za koju se nada da jednako snažno govori ljudskom duhu i u njegovim najsvjetlijim, kao i najmračnijim trenucima.
Različite situacije, teškoće i povlastice, kao i perspektive iz kojih gledamo stvari, život i ljude oko sebe s promjenjivih visina i udaljenosti, očito utječu i na razinu ljudskosti s kojom pristupamo ljudima u nevolji. Ta su pitanja vrlo složena i teška, uvjerava nas većina političara. Dakle, naša ljudskost prilagođava se perspektivi. Međutim, zar je tako teško barem zamisliti svijet u kojem bi upravo solidarnost i razumijevanje, najelementarnija ljudskost bila konstanta i nepromjenjiv faktor prema kojem bi se onda prilagođavale i usklađivale različite perspektive?
Koliko će taj faktor biti važan u kreiranju politike nove hrvatske vlasti i odgovoru na nove izazove i kušnje koje nas čekaju, i kao pojedince i kao društvo i kao državu? Kako sa zemlje, tako i s neba meni se u tom pogledu nameće isto pitanje: hoće li i do kada Hrvatska ostati s jedine prave strane žice, izvan naoštrenih granica podignutih i zapečaćenih strahom i sebičnošću? Nacionalni interes, sigurnost, vjera, identitet, naš način života, sve su to obične isprike i izgovori.
