Možda biste vi tu ipak nešto mogli napraviti. Bit će jako teško", tek je na kraju našeg prvog razgovora u Bruxellesu rekao predsjednik EK-a Barroso. U zraku se mogla opipati nevjerica jer su bruxelleski hodnici još odzvanjali sjećanjem na europejca, majstora šarmiranja, prethodnika koji je digao sidro 1. srpnja i otplovio na "doviđenja".
Bilo je to na početku mog premijerskog mandata, u vrijeme kad su hrvatski pregovori za EU bili zacementirani, bez ikakve osobite nade. O pregovorima i njihovu završetku govorilo se oprezno. A o ulasku u EU, nakon okončanja pregovora, nitko se ozbiljno nije usudio naglas govoriti. Da, jednom, kad sve obveze ispunite, jednom kad budete spremni, slušala sam često... Jednog dana, da, a možda i prije. Neki moji poznanici, pokušavajući se rugati gorkoj beznadnosti, govorili su mi kad nas to očekuju u Uniji: "Da, bit će to na proljeće, u tri! A možda ni tada."
Svi bruxelleski i saveznički savjeti svodili su se na konstataciju da nam Slovenija blokira pregovore zbog neriješenog graničnog pitanja i da ćemo, kad to riješimo, biti na pregovaračkom konju koji će, možda, kaskati dalje. Svakodnevno mi se tih dana vraćala slika zadnjeg Sanaderova i Pahorova susreta u Mokricama. Led je okovao sve njihove rečenice, bez nade, bez napretka. (A još je onda vozač hrvatskog premijera ogrebao auto pa je izbio skandal oko novog BMW-a).
Mnogi su me sućutno tapšali po ramenu, a njihov govor tijela je vikao: "Što ti znaš o vanjskoj politici? Kako ti to misliš riješiti kad je i Sanader bio neuspješan u deblokadi?"
Već potkraj srpnja (a Vlada koju sam vodila potvrđena je 6. srpnja), u Trakošćanu sam susrela Boruta Pahora. O tome svi sve znaju (o modnoj usklađenosti i svim nepotrebnostima, od boje haljine do boje kravate), ali malo tko se sjeća da nam je Slovenija blokirala 14 od 35 poglavlja i da smo mi prvi imali 23. poglavlje i ukupno najviše poglavlja (35) i prvi mjerila za otvaranje i zatvaranje svakog. (Kako li smo sve to mogli tako brzo zaboraviti?)
Trudila sam se stalno držati u centru pozornosti i činjenicu da je Slovenija bila članica, da Hrvatska to nije bila i da je malo koga u EU zbog toga boljela glava. Imali su svoju krizu, svoje muke s državama članicama koje su se gušile u poteškoćama, bilo im je dosta proširenja i neispunjenih obećanja država iz zadnjeg proširenja.
No, pregovori sa Slovenijom oko dogovora o rješavanju graničnog problema počeli su i već potkraj studenog 2009. potpisali smo Arbitražni sporazum u Stockholmu (O, kakšen fantastičan dan, rekao je Borut P.). Prije potpisa Sporazum su napadali Zoran Milanović i neki crkveni krugovi, a nakon potpisa Ivo Sanader, koji se htio vratiti (iz dobrovoljnog "doviđenja" i počasnog predsjednika HDZ-a) i srušiti Vladu, ali i stranku.
Onda nas je (Pahora i Kosor) papa Benedikt XVI. pohvalio za mirno rješavanje spora, a u proljeće 2010. mi je poklonio nalivpero. Rekla sam da ću njime potpisati Pristupni ugovor za EU, a to je opet ponukalo dežurne tapšače po ramenu koji su se osmjehivali: "Da, naravno, potpisat ćeš." (A mislili su: "Bit će to na proljeće u tri.").
Tijekom dvije godine, od deblokade do završetka pregovora, od kraja 2009. do lipnja 2011. (činilo mi se tada) da je puno više padova nego uspona. Često nam ništa nije polazilo za rukom, a poglavlje 8 bilo je osobito zahtjevno. Katkada se činilo da se nećemo pomaknuti s mjesta u rješavanju pitanja brodogradilišta jer su savjeti stručnjaka u tom smislu bili dijametralno suprotni. Jedni su tražili spašavanje svih brodogradilišta bez obzira na cijenu, a drugi su tražili stečaj s likvidacijom. Digli su se sindikati na noge i mnogi su govorili kako će me škverani (osobito splitski) doći političke glave.
Najteže od najtežih, majka svih poglavlja bilo je 23. poglavlje. A ona koja je čuvala kuću od 23. poglavlja bila je Viviane Reding, stroga i beskompromisna povjerenica i potpredsjednica Komisije. Distancirani prvi susreti pretvorili su se u iskrenu suradnju, ali uvijek bez popusta.
Brutalne diskvalifikacije
Hrvatska je prva država koja je u svojim pregovorima u sklopu 23. poglavlja morala rješavati i teško naslijeđe rata. Povratak izbjeglica, suđenje za ratne zločine, suradnja s Haagom, potraga za topničkim dnevnicima, prava manjina. U trenutku kad je Vlada trpjela teške kritike zbog uhićenja Tihomira Purde, V. Reding me pitala zašto mi je to tako važno i što je tu posrijedi. Nakon što sam pokušala objasniti, rekla mi je, u kasni sat, u hotelu Esplanade u Zagrebu: "Uzmi torbu, idi u Bruxelles i vozi prema svome cilju. Ne osvrći se previše." I to je bio pravi savjet.
Ali, uza sve objektivne poteškoće( nepripremljenosti nekih struktura, nevoljnosti nekih političara, goleme količine posla), događaji koji su pratili rad moje vlade u pregovorima, nisu nam išli naruku. Iako je u javnosti vrijedio konsenzus političkih snaga o ulasku u EU, vladu koja je imala šansu nisu prestajali rušiti mnogi. Potkraj 2010. oporba, na čelu s Milanovićem, podnijela je zahtjev za izglasavanje nepovjerenja predsjednici Vlade. Bilo je to baš u trenutku kad je u Saboru mandat aktivirao I. Sanader. Napadi su bili žestoki, nesmiljeni, a diskvalifikacije često brutalne. (Zato se smijem kad danas slušam HDZ-ovce kako mantraju o prijevremenim izborima, a da izbjegavaju podnijeti zahtjev za ostavku Vlade u Saboru, gdje se to jedino može).
Početkom 2011. godine završetak pregovora činio se blizu i nevjerojatno daleko, istodobno. A onda je sve krenulo strelovitom brzinom nizbrdo. Zakotrljali su se Facebook prosvjedi. Prosvjednici su dolazili i pred zgradu u kojoj stanujem. Vikali su: "Jaco, odlazi!", "Izbacit ćemo te iz stana!", ali i "Jaca kurva!"
Izrečene su prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču. Zaredali su prosvjedi branitelja, od kojih su neki ultimativno tražili i prekid europskih pregovora. Organizirala sam niz razgovora s predstavnicima hrvatskih branitelja, slušala i slušala, bilo je teško. Ipak, najteže je bilo izaći pred novinare nakon osuđujućih presuda Gotovini i Markaču i reći nešto suvislo, smireno i konstruktivno. Ti dani, to vrijeme, proletjelo je u košmaru. Najteže i najturobnije proljeće. Oporba, koristeći trenutak, nije prestajala izvikivati: "Izbori, izbori, samo izbori! Odmah, sada, bez čekanja."
Predsjednik Josipović sazvao je konzultacije sa svim parlamentarnim strankama pa se činilo da je zaživjela ideja da se parlamentarni izbori raspišu odmah i da pregovori za EU zastanu na neodređeno vrijeme.
Kakav fantastičan dan
U to kritično vrijeme posustali su i neki moji najbliži suradnici govoreći mi da prestanem govoriti o ulasku u EU jer da pregovore nećemo završiti. Tražili su da pristanem na raspisivanje izbora odmah strahujući od rezultata.
Ali, Vlada je nastavila europskim putem.
Prijelomni trenutak dogodio se u travnju 2011. Nakon posjeta predsjednika Barrosa i povjerenika Füllea Hrvatskoj. Razgovarali smo čvrsto i konstruktivno (o detaljima jednom kad dođe vrijeme).
Od tada je sve krenulo nabolje. Čak se i retorika europskih dužnosnika promijenila.
A onda je 10. lipnja 2011. predsjednik Europske komisije J. M. Barroso u Bruxellesu rekao: "Europska komisija upravo je predložila Ministarskom vijeću EU da zatvori posljednja četiri poglavlja u pristupnim pregovorima s Hrvatskom." On je zapljeskao hrvatskim vlastima, a posebice trenutačnoj vladi na njihovu teškome radu posljednjih godina. Pregovori su postali povijest, a budućnost Hrvatska, 28. članica EU. Čini se danas sve to tako daleko.
Koliko je bilo važno završiti pregovore baš 2011., najbolje govore riječi Jean-Claude Junckera, kandidata EPP-a za predsjednika EK, koji je rekao: "Dobro je što je Hrvatska ušla u Uniju – i da, ušla je u posljednji tren."
A Hrvatska, već drugi put, bira svoje europarlamentarce – 25. svibnja jedanaestoro će dobiti petogodišnje mandate iako još u proljeće 2011. gotovo nitko nije vjerovao da ćemo pregovore završiti. Zato ću na kraju parafrazirati riječi Boruta Pahora najavljujući 25. svibnja: "O, kakav fantastičan dan!"
>>Jadranka Kosor u Vukovaru: Podjele nas vode u propast
Sva tri imena u naslovu pripadaju prošlosti HR politike...