U ogledalu ne vidi samo svoje lice. Vidi godine skrivanja, poglede od kojih se sklanjao i tišinu u kojoj je učio živjeti drukčiji. A ipak, u toj tišini rasla je nada – da će jednog dana izaći među ljude bez straha, bez zavjese iza koje se skrivao, i da će biti prihvaćen. Kristijan Jandričić danas ima 15 godina. Kao beba teško je stradao u požaru obiteljske kuće. Opekline su mu obilježile lice i ruke, a djetinjstvo pretvorile u niz operacija, bolnih zahvata i neizvjesnosti. Dok druga djeca tek uče prve riječi, on je već započeo svoju borbu. No najteži ožiljci nisu bili samo oni vidljivi. Bili su to pogledi druge djece, koja su se sklanjala, strah koji je izazivao i trenutci u kojima je shvatio da je drukčiji. – Samo želim izgledati kao druga djeca – reći će tiho, bez gorčine, ali s nadom koja ne odustaje.
Kad ga nitko nije htio primiti, jedna žena jest. Udomiteljica Mara Anđelić u njegov život nije donijela samo krov nad glavom nego i ono najvažnije – osjećaj da pripada. Od trenutka kad ga je primila u svoj dom, uvijek je mogao računati na njenu podršku. Bila je uz njega kad je prolazio operacije, oporavke, strahove i male pobjede. – Nikad nisam odustala od Kristijana i drago mi je što smo postigli ovo što smo postigli do sada. Bila sam sigurna da ćemo Kikiju omogućiti ljepše lice i bolji život – kaže jednostavno. Iza te rečenice kriju se godine borbe. Sedam operacija već je iza Kristijana – zahvati na rukama, nosu, usnama. Liječnici su mu čak uzgajali kožu na čelu kako bi rekonstruirali nos. Svaki korak bio je dug, bolan i neizvjestan. Ali nije bio sam.
– Kada bi nam u kuću dolazilo neko dijete koje ga prije nije vidjelo, on bi me zamolio da s tim djetetom popričam i da mu kažem da u kući imamo dječaka koji je drukčiji od njega, da ga se ne mora bojati – dodaje Mara. Mara je vjerovala da će jednog dana njezin Kiki imati lice s kojim će bez straha gledati svijet. Vjerovala je i onda kada je bilo najteže. A onda se dogodilo nešto što ni oni sami nisu mogli očekivati – cijela zajednica stala je uz njega. Na slavonskobrodskoj tržnici, u humanitarnoj akciji Slavonskobrodske televizije "Dan palačinki", ljudi su dolazili sa svih strana. Kupovali su palačinke, ali mnogi ih nisu ni uzimali. Samo su ostavljali novac, tiho, bez riječi, kao da znaju da pomažu nečemu većem od sebe. U samo nekoliko sati prikupljeno je više od 21 tisuće eura.
– To je novac koji pripada tom djetetu i kojim se raspolaže uza sve zakonske obveze. Naše će dijete sada sa srcem izaći, znat će da je posebno – rekla je Anica Gusak Krajnović, Kristijanova zakonska skrbnica. Bio je to trenutak u kojem je jedan dječak shvatio da nije sam. Da iza njega stoje ljudi koje možda nikada neće upoznati, ali koji su odlučili biti dio njegove priče. – Hvala svima koji mi mogu pomoći. Značilo bi mi da se više ne moram skrivati – rekao je Kristijan. Podrška je stigla sa svih strana – od građana, medija, stručnjaka. Svaka donacija, bez obzira na iznos, bila je poruka: "Vrijediš."
Grad koji je stao uz njega
Dječak iz Donjih Andrijevaca danas više nije tako malen, a njegovoj udomiteljici potrebna je pomoć da ispuni sve njegove želje. Skupe i zahtjevne operacije te oporavak koji će uslijediti sada mogu dočekati s mirom. Pred njim je još nekoliko operacija – rekonstrukcija nosa, obrva i dodatni zahvati na licu. Dio tih troškova ne pokriva zdravstveno osiguranje, ali sada ih dočekuje s manje straha. Jer više ne ide sam. – Treba se još doraditi gornji dio nosa i nosnice, obrve i lice. Kad se sve to završi, neću se više morati skrivati iza zavjese – kaže Kristijan, gotovo šaptom, kao da se boji izgovoriti naglas ono što najviše želi.
U toj jednoj rečenici stane cijelo njegovo djetinjstvo – i sva nada koju nosi u budućnost. Njegovi snovi su skromni. Završiti školu, postati keramičar, imati svoj obrt. Jednog dana možda pomoći nekome drugome, baš kao što su drugi pomogli njemu. Želi obične stvari – društvo, smijeh, pogled bez nelagode. Želi hodati ulicom a da se nitko ne okreće. No iza tih jednostavnih želja krije se nešto veće – želja da bude prihvaćen, da se smije bez zadrške, da živi bez skrivanja. I možda, prvi put, taj san više ne izgleda nedostižno. Jer katkad je dovoljna jedna ruka koja ti uvijek daje podršku. A katkad – cijeli grad koji odluči stati iza tebe.
Otvori KEKS Pay
