Kao mladog su me novinara gradske rubrike urednici poslali u najugledniju zagrebačku bolnicu, jer da je tamo  nepokretnog bolesnika ugrizao štakor i da je bolesnik od tog ugriza umro. Izvidi što se dogodilo, rekli su mi sa sladostrasnim prizvukom u glasu, pa ako je istina što smo čuli, računaj na naslovnicu!

Da, istina je, potvrdili su mi bez okolišanja u bolnici, pacijenta je ugrizao štakor. Bolnica je stara, podrumi se preuređuju, glodavci su se uznemirili i jedan je dolutao u sobu s teškim bolesnicima. No, nema govora o tome da je pacijent umro od ugriza: preminuo je od neizlječive bolesti. Vi sad, naravno, možete napisati da je pokojnika ugrizao štakor i korektno iznijeti naša objašnjenja, no, što god napisali, svi će misliti da je uzrok smrti štakorski ugriz, da mi to želimo zataškati, ergo, da je stanje u bolnici katastrofalno... Vi ćete imati senzacionalan članak, a naša će bolnica zadugo ostati bez vjerodostojnosti.

Vratio sam se u redakciju, ispričao što sam saznao i predložio da o “aferi štakor” ne napišemo ni retka. Bez tog čemo “šlagera” mi preživjeti, a bolnicu bi mogao upropastiti. Urednici su bili malo začuđeni, ali su na kraju pristali na nešto na što se u pravim novinama pristaje samo u krajnjoj nuždi - na muk. O štakorovu ugrizu nikada ništa nije objavljeno: novine koje su skandal prešutjele danas su najveće u Hrvatskoj, a prešućena bolnica i dalje uživa veliko povjerenje građana (i sam sam u njoj operiran, bez straha od štakora).

Pričicu nisam ispričao da bih se zalagao za prešućivanje važnih informacija. U pravilu, sve treba objaviti, ali to ne znači da je objavljivanje svega baš uvijek u skladu s pravilom o poštivanju vrijednosti. Bez njih je novinarstvo isto što i glava bez razuma. U takve vrijednosti spada i odanost vlastitoj zemlji, ma koliko to nekome izgledalo demode. Odanost koja dakako ne podrazumijeva prikrivanje, još manje laganje, ali bogme ni natjecanje u ocrnjivanju svoje države.
U primjeru koji imam na pameti čak i nije riječ o objavljivanju istine koja može uzrokovati štetu, nego o nečemu gorem: o izmišljanju zapleta koji za Hrvatsku mogu biti pogubni. Mislim na komentatoricu zagrebačkog dnevnika kojoj se, u analizi mutnog događaja u Britanskom veleposlanstvu, najprivlačnijom učinila mogućnost da su “maloumnog špijuna” ubacili “neki revni idioti” iz hrvatskih obavještajnih službi, zbog čega Hrvatsku “čeka novi skandal i nova blamaža na međunarodnoj razini”.

Tko je “špijuna” kuda ubacio i zašto, o tome se uistinu može fabulirati do beskraja, ali da su odmah krivi baš “neki revni idioti” hrvatski, a ne, recimo “neki revni idioti” britanski (kojima “maloumni špijun” može biti itekako koristan!), i da se istog časa zaziva blamaža hrvatska, a uopće se ne upozorava, iako je mnogo logičnije, na evidentnu blamažu britansku, to je ipak hrvatski specifikum, da ne kažem neobičan oblik odanosti.

PRUGA SKORO PA GOTOVA

FOTO Spektakularne slike iz zraka: Pogledajte kako napreduje jedan od najvažnijih projekata u Zagrebu

TEŽAK ŽIVOT

FOTO O njoj je pričala cijela Hrvatska, a sada prolazi kroz pakao: 'Na sve sam spremna za novac'

PROVOKATIVNO

FOTO Objavljene golišave fotografije najseksi sportašice svijeta, muškarci diljem svijeta su u transu

BLAGDANSKI STOL

Dva brza uskršnja hita koja će uvijek nestati među prvima

izravan kontakt

Povratak sajmova mijenja pravila igre u industriji namještaja

Hormuz otvoren za brodove “većine” zemalja