Kao mladog su me novinara gradske rubrike urednici poslali u
najugledniju zagrebačku bolnicu, jer da je tamo nepokretnog
bolesnika ugrizao štakor i da je bolesnik od tog ugriza umro. Izvidi
što se dogodilo, rekli su mi sa sladostrasnim prizvukom u glasu, pa ako
je istina što smo čuli, računaj na naslovnicu!
Da, istina je, potvrdili su mi bez okolišanja u bolnici, pacijenta je
ugrizao štakor. Bolnica je stara, podrumi se preuređuju, glodavci su se
uznemirili i jedan je dolutao u sobu s teškim bolesnicima. No, nema
govora o tome da je pacijent umro od ugriza: preminuo je od neizlječive
bolesti. Vi sad, naravno, možete napisati da je pokojnika ugrizao
štakor i korektno iznijeti naša objašnjenja, no, što god napisali, svi
će misliti da je uzrok smrti štakorski ugriz, da mi to želimo
zataškati, ergo, da je stanje u bolnici katastrofalno... Vi ćete imati
senzacionalan članak, a naša će bolnica zadugo ostati bez
vjerodostojnosti.
Vratio sam se u redakciju, ispričao što sam saznao i predložio da o
“aferi štakor” ne napišemo ni retka. Bez tog čemo “šlagera” mi
preživjeti, a bolnicu bi mogao upropastiti. Urednici su bili malo
začuđeni, ali su na kraju pristali na nešto na što se u pravim novinama
pristaje samo u krajnjoj nuždi - na muk. O štakorovu ugrizu nikada
ništa nije objavljeno: novine koje su skandal prešutjele danas su
najveće u Hrvatskoj, a prešućena bolnica i dalje uživa veliko
povjerenje građana (i sam sam u njoj operiran, bez straha od štakora).
Pričicu nisam ispričao da bih se zalagao za prešućivanje važnih
informacija. U pravilu, sve treba objaviti, ali to ne znači da je
objavljivanje svega baš uvijek u skladu s pravilom o poštivanju
vrijednosti. Bez njih je novinarstvo isto što i glava bez razuma. U
takve vrijednosti spada i odanost vlastitoj zemlji, ma koliko to nekome
izgledalo demode. Odanost koja dakako ne podrazumijeva prikrivanje, još
manje laganje, ali bogme ni natjecanje u ocrnjivanju svoje države.
U primjeru koji imam na pameti čak i nije riječ o objavljivanju istine
koja može uzrokovati štetu, nego o nečemu gorem: o izmišljanju zapleta
koji za Hrvatsku mogu biti pogubni. Mislim na komentatoricu zagrebačkog
dnevnika kojoj se, u analizi mutnog događaja u Britanskom
veleposlanstvu, najprivlačnijom učinila mogućnost da su “maloumnog
špijuna” ubacili “neki revni idioti” iz hrvatskih obavještajnih službi,
zbog čega Hrvatsku “čeka novi skandal i nova blamaža na međunarodnoj
razini”.
Tko je “špijuna” kuda ubacio i zašto, o tome se uistinu može fabulirati
do beskraja, ali da su odmah krivi baš “neki revni idioti” hrvatski, a
ne, recimo “neki revni idioti” britanski (kojima “maloumni špijun” može
biti itekako koristan!), i da se istog časa zaziva blamaža hrvatska, a
uopće se ne upozorava, iako je mnogo logičnije, na evidentnu blamažu
britansku, to je ipak hrvatski specifikum, da ne kažem neobičan oblik
odanosti.
GOST SURADNIK
