O učincima, zadaćama i doprinosu Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva (HRZ) brzoj pobjedi hrvatskih snaga u Oluji zna se, i nakon 22 godine, prilično malo. Brigadir Ivan Selak, kao posljednji od ratnih pilota, odnedavno je “na papiru” u mirovini, premda ne miruje i svakodnevno prolazi svoje adrenalinske ture, od ronjenja do padobranstva. O HRZ-u u Oluji, istina, ne zna se mnogo, ali ima dosta predrasuda i sumnji s protivničke strane da su toliki posao mogli odraditi hrvatski piloti sami. Selak potvrđuje da su prije Oluje uvježbavali izvođenje više vrsta zadataka, tako i napadne operacije duboko u neprijateljevoj pozadini, što se pokazalo ključnim u brzom i efikasnom završetku “majke svih operacija”, Oluji.
– Poznato je da je MiG-21 frontovski lovac, nije bombarder, no uz izuzetnu hrabrost, obučenost i spremnost pilota i tehničara pokazali smo koje su mogućnosti tog aviona u zadaćama koje mu i nisu “prirodne”. Osobno sam zahvalan onima koji su ga konstruirali takvog, jer mi za bolje u ratu novca nismo imali – kaže Selak. Sve je bilo isplanirano i izvršavano: uništavanje zapovjednih mjesta, repetitora, centara veza, aerodroma, ali i zadaće po pozivu tijekom operacije kada je trebalo uništiti otporne točke, položaje artiljerije, tenkova, pa čak djelovati praktično na liniji dodira u situacijama kritičnim za naše kopnene snage.
Let između drveća
Opasnosti za letjelice HRZ-a bile su mnogostruke, jer je neprijatelj posjedovao dobru protuzrakoplovnu zaštitu (PZO). Najbolji sustav u tom arsenalu bili su PZ topovi većeg kalibra spregnuti sa sustavom Bofors koji otkriva, prati i nišani sve ciljeve na malim i srednjim visinama, sustav koji, ako te otkrije i nacilja, operator te može upitati da li da te skinem drugom ili petom granatom, kaže Selak. Opasne su bile i rakete koje se ispaljuju s ramena, Strele i opasnije Igle. Vjerojatnost pogađanja cilja (ako te zahvati) bila je 49 posto, jer naši zrakoplovi nisu posjedovali nikakve protumjere (mamce). A najopasniji bio je raketni sustav KUB, nikad nisi znao gdje će osvanuti.
Selak objašnjava da je jedini “protuotrov” koji je preostao hrvatskim pilotima stoga bio – uvježbavanje letova na ekstremno malim visinama.
– Nismo imali nikakvu mogućnost ometanja radara protivnika, raketu koja bi ga “umirila” kad se javi, nismo imali čak ni najobičnije IC mamce, nismo mogli napasti s visina s kojih to rade zrakoplovstva koja ta sredstva imaju, pa je naš način preživljavanja bio letjeti ekstremno nisko i maksimalno brzo, uz česte promjene pravca – kaže. To je značilo letjeti između drveća, jer Strela ima donju granicu pogađanja 50 m, Igla dvostruko niže, gađa avione i na 25 m visine, a zbog Boforsa i KUB-a poželjno je da se spustiš još niže jer ako te radar zahvati, vjerojatnost da ćeš preživjeti je kao i vjerojatnost kojom se Apollo 13 vratio na Zemlju, s time da bih, osobno radije tada bio u Apollu, kaže. Zašto se pak letjelo maksimalno brzo, pa stoga što se tako smanjuje vrijeme prolaska kroz zonu u kojoj si izložen svemu i svačemu što po tebi puca, a glede raketa bar si anulirao Strelu, koja ne sustiže cilj ako letiš brže od 940 km/h (260 m/sec), a i drugim raketnim sustavima velika brzina u kombinaciji s malom visinom smanjuje ili onemogućuje lansiranje. Selak smatra da je Oluja kratko trajala jer su piloti odmah uništili repetitore, zapovjedna mjesta, centre veze, aerodrom, a nakon toga i otporne točke, položaje topništva. “Tučemo ih i kad stoje i kad se kreću”, a njihova radio-poruka uhvaćena u eteru od naših službi govori sve: “Ne možeš im ništa, tuku nas migovima”.
Uoči svake proslave Oluje, srpska strana ponavlja kako su Amerikanci isplanirali Oluju, ali i da je njihovo ratno zrakoplovstvo odradilo posao za hrvatsku stranu. Selak odmahuje rukom na “vječne teze” iz Srbije:
– To su teorije zavjere. Znate ono, ljudi nisu bili na Mjesecu, tornjeve srušili Ameri... Teško je priznati poraz od tamo nekih Hrvata. Amerikanci, kad su čuli da se kreće u akciju, navodno su rekli da imamo sedam dana. No nije nam trebalo toliko. Ali kad me već potežete za pomoć Amerikanaca, reći ću vam: Ameri su pomogli njima barem dvaput, tijekom i nakon Oluje.
Presretanje iznad Kutine
– Sjećate se – priča Selak – da su njihovi zrakoplovi, poletjevši s aerodroma Lađevci kod Banje Luke, “hrabro” napali Petrokemiju u Kutini da bi izazvali kemijski akcident nemjerljivih posljedica, slično onome “hrabrom” dizanju brane Peruće. Kod Kutine smo ih presreli pa su u frci promašili, no kolega iz HRZ-a koji je to presretanje izvršio nije uspio lansirati rakete jer je bio “na knap” s gorivom pa se nije upustio u jurnjavu jer bi ostao bez goriva, a ekipa koja je dolazila s Plesa bila je dalje. E pa vidite, bilo je to kasno popodne, nismo mogli isti dan, ali planirali smo riješiti situaciju napadom na aerodrom s kojeg su poletjeli, no Amerikanci su rekli “ne”, kao što su rekli “ne” kad su naši zajedno s Armijom BiH došli na topovski domet Banjoj Luci, koja je bila spremna za bijeg.
U Srbiji se još uvijek uoči Oluje ističe teza kako je HRZ bombardirao kolone s izbjeglim Srbima i u Hrvatskoj i u BiH. Selak, po prvi put i o tome iscrpno govori.
– Odgovorit ću o koloni koja je bježala prema istoku jer je to nešto što nisam raščistio sam sa sobom, a vi mi recite kako sam trebao postupiti, jer mislim da nisam postupio kao vojnik, ali jesam kao čovjek. Dvaput sam se sa zadaće vratio ne upotrijebivši naoružanje, oba su puta u pitanju rakete S-24, oba sam puta vratio po četiri rakete, svaka po 250 kg, a razlog je upravo ta kolona. Čak sam imao i kameru pokraj nišana pa se vidi na snimci kako sam protutnjao iznad njih. U toj koloni koja se kretala prema Bosanskom Novom primijetio sam i vojna vozila, kamione, pokoju samohotku, no bili su među gomilom civilnih traktora, automobila. Bio sam svjestan da nemam problem jer smijem uništiti vojna vozila, no jednako sam bio svjestan da ispod krila nosim rakete koje mogu pobiti sve oko legitimnog cilja, pa sam se dvaput vraćao s raketama i slijetao s njima, iako se s tako otežanim avionom ne slijeće. A sad mi vi odgovorite jesam li postupio ispravno, jer ta su vozila možda upotrijebljena kad su prešla u Bosnu protiv naših dečki, heroja koji su forsirali rijeku. Na žalost, neki su poginuli, neke sam i znao, a da sam lansirao po tenkovima, možda bi netko od tih momaka ostao živ. Postupio sam kao čovjek, a ne kao vojnik. Kako sam trebao postupiti? Mislim sad na priču izraelskog specijalca, majora koji nakon akcije u povlačenju nije onesposobio jednog čuvara koza jer ga je procijenio hendikepiranim, pa je ovaj otkrio specijalce, bilo je ranjenih i mrtvih. Na žalost, u ratu najviše stradaju civili. Tako je bilo, tako će uvijek biti, a ja kao čovjek kažem da mi je žao čak i onog poginulog vojnika koji je možda pucao po meni. Rat je takav, nije romantičan, ubij ili ćeš biti ubijen, na žalost. Sretan sam zbog toga što nitko u HRZ-u nije izdavao zapovijedi tipa “uništi branu pa neka se dave”, ili “uništi tvornicu poput Petrokemije pa neka lagano skapavaju”.
U operaciji Oluja, kaže Selak, u HRZ-u na sreću nije bilo ljudskih gubitaka, bilo je oštećenih aviona, što od letova u ekstremnim uvjetima, uz šume, dalekovode, što od eksplozije vlastite bombe ili rakete kad niste dovoljno energično izvlačili avion iz napada, a u otklanjanje oštećenja izuzetan trud i napor uložili su tehničari i inženjeri iz ZTC-a.
MI-24 s termovizijom
– Ti su ljudi radili bez prekida, velika im hvala. Sa zadaće se vraćam s oštećenim avionom, prošao sam kroz dalekovod, oštećene su mi obje napadne ivice krila, nestao je davač napadnih kuteva, oštećene su i pojedine lopatice prvog i drugog stupnja kompresora, dakle motor se mora mijenjati, morate odvojiti trup od repa, maknuti mlaznik, gomila razdvajanja i spajanja golemog broja cijevi i žica, posao je to od tjedan dana. A vjerovali ili ne, sa zadaće sam se vratio u 12.45 sati, a avion je sutradan u podne bio spreman za let! S takvim tehničkim sastavom stalno smo imali dovoljan broj aviona. Svi, i oružari, i motoristi, i specisti, i kontrolori, svi su pomagali. A tek njihova lica kad odlaziš na zadaću, vidiš tu zabrinutost, tu želju da ti pomognu kod vezivanja u kabini, a onda tu sreću koja izvire iz očiju kad se vratiš s avionom, to je jednostavno bilo neprocjenjivo.
Još manje se, međutim, zna o ulozi borbenih helikoptera MI-24 u akcijama, a Selakov kolega, pilot na MI-24, poslije i dugogodišnji probni pilot Boris Blažinić preko Selaka je prepričao događaje važne za te helikoptere. Piloti eskadrile borbenih helikoptera izvršili su tijekom 1993. preobuku na helikopter MI-24 na aerodromima Lučko i Varaždin. Tijekom te i 1994. eskadrila je poduzela i misiju Termovizijskog snimanja cijele bojišnice i imala je cilj otkriti raspored neprijateljskog “oklopa” i položaje neprijateljskog PZO-a. Letovi, a bilo ih je 40-ak, provođeni su isključivo noću, do ponoći, na visinama 1500-2000 m. Tim letovima hrvatski su piloti namjerno provocirali uključenje radara neprijateljeva PZO-a, a nerijetko i uključivanje nišanskih radara sustava KUB nakon kojeg je misija prekidana iz sigurnosnih razloga. Na taj način se, osim rasporeda neprijateljskog oklopa, dolazilo i do informacije o položajima neprijateljevih PZO sustava.
Podaci od posada za pripremu
Podaci dobiveni od posada MI-24 i njihovih operatora o rasporedu neprijateljskih snaga uzduž bojišnice pomno su proučavani i poslužili su u pripremi borbenih djelovanja svih rodova HV-a uoči Bljeska i Oluje. Ta je misija, naravno, provođena u potpunoj tajnosti, tako da mnogi i u zrakoplovstvu nisu znali za nju. Misija je provedena posebnim MI-24 helikopterom za elektronsko osmatranje, a u vrijeme rata, pa ni dugo vremena poslije u javnost nije smjela doći informacija da ga Hrvatska posjeduje. Odatle i priče kako su zrakoplovi SAD-a i AWACS-i odradili posao za hrvatske pilote. Prošlo je dovoljno vremena da se te zasluge za elektronsko obilježavanje položaja neprijatelja, pa i njihovo uništenje ipak pripišu kome i treba – našim pilotima.
Inače u operacijama koje su uslijedile uoči Oluje, nekoliko je MI-24 bilo raspoređeno na aerodromu u Sinju, a dva su bila pod izravnim zapovjedništvom generala Ante Gotovine. U Oluji sudjeluje pola eskadrile, a druga polovica bila je raspoređena na sjeveru Hrvatske, u pripravnosti za napadne akcije u slučaju da se dogodi intervencija vojske Srbije.
No, tek je operacija Maestral bila ona u kojoj je eskadrila MI-24 najviše korištena i koja je krčila put 4. i 7. Gbr kroz BiH. U Južnom potezu operaciju započinje napad para MI-24 na oklop neprijatelja. Združena djelovanja sa 4. Gbr uspješno su nastavljena s juga prema sjeveru sve do Manjače, gdje su srpske snage formirale vjerojatno posljednju liniju obrane. Blažinić se sjeća da mu je u posljednjem borbenom djelovanju eksplodiralo nekoliko desetaka zrna iz neprijateljske “prage“ (30 mm), vjerojatno na njihovu krajnjem dometu. Nakon toga uslijedio je Dayton.
Selak ti i Perišin, vi ste LEGENDE.