Martina Dalić upravo se pozicionirala kao kandidatkinja za premijerku tehničke vlade, u slučaju da u skoroj budućnosti Hrvatska bude suočena s pogoršanom ekonomskom i političkom krizom u kojoj bi joj bila nužna vlada nacionalnog spasa. Zasad je takav scenarij formiranja tehničke vlade hipotetski scenarij iako u Hrvatskoj postoje krugovi koji vjeruju da će se kod nas u nekom trenutku dogoditi nešto slično onome što se dogodilo u Italiji, kad je zbog udruženog pritiska financijskih tržišta i političkih lidera EU raskalašeni premijer Silvio Berlusconi morao odstupiti, a na njegovo mjesto došla je tehnička vlada na čelu s premijerom Marijem Montijem. U hipotetskom scenariju Martina Dalić bila bi Mario Monti. Ako je Monti bio “super Mario”, bi li Dalić mogla biti “super Martina”?
No prije no što se upustimo u detalje takvog hipotetskog scenarija, treba naglasiti zašto je praktički nemoguće da se u Hrvatskoj ponovi primjer iz Italije, dakle formiranje tehničke vlade pod snažnim pritiskom iz EU. Krugovi koji to neslužbeno zazivaju – a ponekad je riječ o ljudima iz bankarskog sektora i gospodarstva, ponekad o političarima koji su nekoć bili na višim dužnostima nego sada – zanemaruju niz ogromnih razlika između Italije i Hrvatske koje “operaciju super Mario” čine teško izvedivom s ove strane Jadrana.
Prvo, bez tehničke vlade u Italiji eurozona bi se raspala i danas biste na obližnju tržnicu, umjesto po voće i povrće, vjerojatno nakon svake plaće išli kupovati marke ili lire kod švercera. U jesen 2011. najmoćnijim ljudima Europske unije bilo je iznimno stalo do toga da Berlusconi prepusti mjesto premijera Montiju jer je Italija bila na rubu najgoreg scenarija u kojem bi bila odsječena s redovnih financijskih tržišta. A “bailout”, odnosno paket pomoći, jednostavno je bio toliko velik da nitko, ni MMF ni EU, nije mogao ponuditi toliki novac. Italija je tada imala javni dug od 1907 milijardi eura i njezin “bailout” iznosio bi najmanje 600 milijardi eura, što je novac koji nitko nije imao za posuditi. Za usporedbu, javni dug Hrvatske trenutačno je između 30 i 35 milijardi eura (ovisno o metodologiji izračuna). S Berlusconijem i bez “bailouta” Italija bi uništila eurozonu. Hrvatska nije ni članica eurozone, a njezin bankrot ili, preciznije rečeno, ogluha (nemogućnost vraćanja duga u trenutku kad stiže na naplatu) ne bi ni u najkatastrofalnijim scenarijima mogao uništiti eurozonu.
Drugim riječima, Italija je u jesen 2011. bila ekonomski ekvivalent Fukushime, japanske nuklearke iz koje je nakon tsunamija počeo curiti radioaktivni materijal, dok je Hrvatska ekonomski ekvivalent požara stambene zgrade u jednoj sporednoj ulici velikog grada. Interventna ekipa koja izlazi na mjesto katastrofe u prvom primjeru nije ista kao vatrogasna ekipa koja izlazi na mjesto požara u drugom. Što, dakako, ne znači da taj požar ne izgleda strašno i ne izaziva stvarnu štetu za stanovnike te ulice...
Tehnička vlada ne mora se nužno formirati kao rezultat pritiska izvana, može se dogoditi i “iznutra”, kao rezultat sporazuma političkih stranaka u Saboru, no u Hrvatskoj zasad nema uvjeta za takav sporazum. Napuštajući HDZ, bivša ministrica financija Martina Dalić izrekla je veliku istinu: Hrvatska ne može podnijeti još jednu nepripremljenu vladu. Aktualna vlada u velikoj je mjeri upravo to, nepripremljena i nedovoljno sposobna za ozbiljno vođenje države u krizi, a oporbeni HDZ u velikoj je mjeri također upravo to, nepripremljen i nesposoban za, riječima Martine Dalić, “suočavanje sa složenošću i težinom mjera potrebnih za izvlačenje zemlje iz krize”.
A Hrvatskoj je prijeko potrebna vlada spremnih i sposobnih, “willing and able” kako to lijepo kažu u Americi. Dalić je izrekla još jednu veliku istinu. Ne postoji “neko jednostavno rješenje kojeg se dosad nitko nije sjetio”. Neće nam nitko oprostiti javni dug, nitko neće doći u Hrvatsku s Marshallovim planom za investicije koje nemamo pripremljene, zemlja neće preko noći izaći iz krize ako predsjednik sazove sjednicu Vlade, a ni ideja formiranja tehničke vlade nacionalnog spasa nije rješenje samo po sebi. Ali jedino netko tko sve to razumije i tko je spreman i sposoban ne samo smisliti set reformskih ideja nego i predano raditi na njihovoj provedbi u praksi može krenuti na taj dugotrajan i težak put koji se zove početak izlaska Hrvatske iz krize.
dalićka je imala svoje vrijeme i položaj na kojem je puno toga mogla napraviti, a nije napravila praktički ništa pa je i te kako doprinjela ovom očajnom stanju u kojem se sada nalazimo