Eskalacija nasilja nogometnih huligana, pogotovu u zemljama zapadne Europe pa tako i u Hrvatskoj, ponovno je otvorila pitanje huliganstva i nereda na sportskim terenima. Kao što to obično biva, nadležne institucije konkretnije reagiraju tek nakon nemilih događaja, kao što je to bilo nakon što su torcidaši bacali baklje na tribinu s navijačima Rijeke među kojima su bili većinom “obični” navijači i mnogo djece, umjesto da djeluju preventivno. Govoriti o tome tko je kriv za ovaj ili onaj izgred bilo bi uzaludno, jer svatko od sudionika naći će razlog da optuži upravo onog drugog za izazivanje nereda. Hrvatske navijačke skupine svakako nisu “izumitelji” nereda na nogometnim stadionima i ostalim sportskim terenima, i taj se problem sigurno neće riješiti jednostranim represivnim pristupom policije i državnih tijela.
Uzbuđenje i status
Kako bismo pokušali otkriti korijene nasilničkog ponašanja i huliganstva na sportskim terenima, krenut ćemo od engleskog slučaja. Engleska je zemlja koju nazivamo kolijevkom nogometa, ali istodobno i zemlja u kojoj je nogometno huliganstvo steklo reputaciju i zaživjelo u punom smislu te riječi. Riječ huligan (eng. hooligan) potječe još iz viktorijanskog doba engleske povijesti, a vezana je uz irsku obitelj Hooligan koja je bila sklona izazivanju nereda, tučnjavama i obračunima na svakoj javnoj manifestaciji.
Huliganstvo se u današnjem značenju prvi put službeno spominje u novinama 1898., nakon jednog britanskog nacionalnog praznika koji je bio obilježen neredima, pijanstvom, sukobima i brojnim ozlijeđenim osobama. Kako je rasla popularnost nogometa, tako su i stadioni postajali premali da prime sve zainteresirane za nogometne utakmice. Gužve koje su se stvarale nerijetko su dovodile do masovnih sukoba i tučnjava među gledateljima, čemu svjedoči podatak da su već prije Prvog svjetskog rata vojnici i mornari imali besplatan ulaz na stadione kako bi pomagali policiji u sprečavanju nereda.
Posebna istraživanja o uzrocima nereda proveli su psiholozi i sociolozi sa sveučilišta u Leicesteru u Velikoj Britaniji. Društvena situacija i porast nasilja među mladima zaokupili su pažnju javnosti sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Pod posebnim reflektorima bili su upravo neredi na nogometnim terenima.
– Iako je incidenata bilo i prije, sada su prvi put postali organizirani, kao sukob dviju navijačkih skupina – ističe Patrick Murphy, psiholog iz Leicestera. Eric Dunning i John Williams koji su proučavali navijačke skupine, kažu da je pravi huligan onaj kojemu su nogomet i tučnjava način života. To su ljudi koji cijeli tjedan žive za subotnju utakmicu, koji planiraju sukobe sa suparničkim navijačima i koje svi ti događaji uzbuđuju jer njima stječu određeni status u društvu kojim su okruženi. Svim pripadnicima huliganskih skupina zajednička je čvrsta lojalnost i grupna solidarnost, ponos što pripadaju određenom gradu ili čak dijelu grada, regiji i na kraju državi, ako se radi o susretima nacionalnih reprezentacija.
Mnogi od njih pronalaze novu obitelj u navijačkoj skupini, a hijerarhija i sposobnost dokazivanja u svim situacijama stvaraju čvrstu povezanost među članovima skupine. Zbog toga brojni sociolozi govore o “navijačkom plemenu”. No, korijeni nereda na nogometnim stadionima i oko njih imaju puno dublje korijene nego što se to obično voli javno priznati. Povezanost društvenih prilika s onima na stadionima prisutna je kroz povijest u svim dijelovima svijeta. Uzmimo za primjer Kataloniju i njezin glavni grad Barcelonu, u kojoj je za vrijeme Francove vladavine bilo zabranjeno služiti se katalonskim jezikom osim na stadionu.
Nogometni klub Barcelona dobio je status nacionalnog simbola u borbi za neovisnost Katalonije, a utakmice protiv madridskog Reala često su više sličile na rat nego na sportski događaj. Tako je i danas. Ne treba čak ići ni izvan granica Hrvatske; NK Dinamo iz Zagreba tijekom pedesetak godina komunističkog sistema postao je postupno, pogotovu tijekom Hrvatskog proljeća i nakon njega, personifikacija borbe Hrvata za svoju državu, a sukobi navijača Dinama s jugomilicijom i navijačima iz Srbije u svibnju 1990. za mnoge su bili najava početka Domovinskog rata.
Sukob sjever - jug
Osim nacionalne pripadnosti, bezbroj je primjera i iz drugih društvenih sfera, tako se, na primjer, navijači pojedinih klubova iz siromašnih radničkih četvrti povezuju s radničkom klasom kojoj pripadaju i bore se s navijačima bogatih klubova iz “boljih” dijelova grada (West Ham – Tottenham u Londonu, River Plate – Boca Juniors u Argentini...). Ima i sukoba na relaciji sjever - jug te na vjerskim osnovama. Najpoznatiji je takav slučaj u Glasgowu između katoličkog Celtica i protestantskog Rangersa. Primjera ima bezbroj, no poanta je svuda ista; nogometno huliganstvo u svojim korijenima nije puko nasilje bez povijesti i povoda.
Treba naglasiti da se često pogrešno pretpostavlja da su izgrednici pripadnici siromašnijeg sloja građanstva, nisko obrazovani ili potpuno neobrazovani. Među najzloglasnijim engleskim huliganima ima pripadnika svih slojeva društva, od običnih radnika do liječnika i bogatih poduzetnika. Treba još istaknuti da huligani prateći nacionalnu reprezentaciju u inozemstvu, često na sebe preuzimaju ulogu onih koji se za svoju zemlju trebaju boriti na svim poljima.
Jedan od bizarnijih primjera su gostovanja engleskih klubova u Nizozemskoj gdje engleski navijači vrijeđaju domaćine pozivajući se pritom na zasluge u Drugom svjetskom ratu i pjevajući pjesme koje govore da bi sve to bila Njemačka da nije bilo Engleza!
>>Srbija – to nisu navijači nego paravojne postrojbe
