Doći do vrha unatoč skromnim počecima. Uspješan posao, život bez kredita, kuća u predgrađu, karavan i obitelj sa dva djeteta. Tako petero hrvatskih studenata – Ivor Kruljac, Dominik Janović, Tomislav Metelko, Ena Čok i Martina Crnogaj – poimaju “američki san”. Ideja je to o savršenom životu, idiličnom svijetu, o zemlji u kojoj je ama baš sve bolje nego kod kuće.
Američki san zajednički je svima koji u toj zemlji žive, smatraju, kao i milijunima ljudi koji i danas putuju u tu čarobnu zemlju snova, gdje vjeruju da mogu postići sve što im srce poželi, bez obzira na trenutačne mogućnosti.
Borit će se za ostanak
Hrvatska mladež, kažu, ne može sanjati jedinstveni san jer je previše različita. Za razliku od naših starih, nema osjećaj zajednice, kolektivnih ciljeva, već svatko ima svoje snove. No, njihovi snovi ipak imaju neke zajedničke osobine koji su u odnosu na američke potpuno drukčiji. Oni sanjaju o dobivanju i zadržavanju posla. Maštaju o zapošljavanju bez diskriminacije i bez poznanstava i žele uspjeh na poslovnom planu uz zasnivanje obitelji. Zamišljaju zemlju u kojoj se ne dijeli ljude po seksualnom i vjerskom opredjeljenju, nacionalnosti ili broju znamenki na tekućem računu.
VIDEO Najjeftiniji i najskuplji kvadrati u većim hrvatskim gradovima
No, više od ičega, sanja se o odlasku iz Hrvatske, ili pak o tome kako u ovoj zemlji ostati, a uspjeti. Bez obzira na to o kojem aspektu života se radi, razmišljanja o budućnosti ili nekakvim idealima uvijek neizbježno ovise o tom pitanju odlaska ili ostanka koje ih muči otkad su naučili samostalno razmišljati. Za studente s kojima smo razgovarali, odluka otići u inozemstvo ili ostati osnovni je preduvjet, prvo raskrižje na putovanju života, prva odluka koju moraju donijeti prije nego što pristupe bilo kojem drugom segmentu planiranja budućnosti. Njima opcija odlaska za boljim i sretnijim životom izvan rodne grude ima jednaku težinu kao i ona da stvore svoj život tu gdje su i odrasli.
Razloga je za to, kažu, mnogo, jer nitko od njih nema iluzija da je Hrvatska zemlja meda i mlijeka.
– Ljudi ovdje ne prihvaćaju nikoga tko je imalo drukčiji – započinje student novinarstva i pjesnik Ivor listu stvari za koje misli da ne valjaju, a kolega s njegova faksa Dominik dodaje kako to pogotovo vrijedi za osobe s invalidnošću, skupinu kojoj pripada. Tomislav, inače student prava, ističe nepotizam, korupciju, visoke poreze, golemu administraciju i to što je Hrvatska po indeksu ekonomske slobode peta među najgorima u EU. Nije bajno, svi su složni, i zato duboko promišljaju gdje žele nastaviti svoj životni put.
– Hrvatski je san europski, odnosno irski san – odlučan je Ivor, misleći pritom na masovni egzodus mladeži kojem svjedoči posljednjih godina. Uspoređuje to s egzodusom u famoznu Ameriku prije dvjestotinjak godina, jer su, kaže, svi bili uvjereni da je ondje sigurno bolje nego kod kuće i bježali su od siromaštva i neprihvaćenosti u Europi. Europski san je vjerojatno i njegov san, jer je odavno shvatio da ova država ne ide u smjeru koji on želi. Ipak, unatoč svemu što vide oko sebe, njegovi kolege svim srcem žele ostati tu gdje jesu. Tomislav voli našu kulturu i mentalitet i nada se da će uspjeti stvoriti život u domovini. Ena i Martina, studentice ekonomije, ni u kojem slučaju ne žele napustiti svoju zemlju i spremne su se dok god mogu boriti kako bi stvorile dobar život tu gdje jesu, a jednako je i s Dominikom, koji unatoč svemu ovdje vidi puno potencijala za svoj i zajednički boljitak.
Svi bi uspjeh na pladnju
– A kako vi tumačite to što mnogi vaši kolege gledaju kako uhvatiti prvi let iz Hrvatske? – pitamo naše studente nakon što smo doznali njihove planove. Ivor ne vjeruje da je razlog tome financijska nesigurnost ili potraga za bolje plaćenim poslom. Mladima je dosta, uvjeren je, netolerancije, diskriminacije, konzervativizma, korupcije, kao i života među ljudima koji mrze sve one koji se usude razmišljati protiv struje. Zato bježe, kaže, u liberalnije, slobodnije i “mudrije” zemlje.
– Oni odlaze u zemlju koja je bogatija razumom, žele živjeti u zdravijoj sredini – objašnjava Ivor, dok Martina odlazak mladih preko granice gleda kao idealiziranje života gdje je sve naizgled bolje i savršenije bez ulaganja nekog posebnog truda. Također, kaže, rad u Hrvatskoj se podcjenjuje, šire se samo negativna iskustva, a zanemaruju pozitivna.
– I tako mladi odlaze van jer smatraju da će tako brže doći do neke zarade koja im je krajnji cilj – dijeli svoje viđenje Martina. Svoje vršnjake doživljava kao ljude s ispraznim i gotovanskim stavovima jer žele brz dobitak bez ikakvog prethodnog ulaganja i na sreću, a život tako jednostavno ne funkcionira. Ne izostavlja ni mogućnost da odlaze uglavnom ljudi koji se ovdje nisu ostvarili na nekom privatnom planu, i zato, misli, veće prilike vide u okruženju gdje ih nitko ne zna i gdje ne moraju ispuniti određene društvene norme koje im je nametnulo društvo.
Tomislav se slaže da je hrvatska mladež navikla da joj se uspjeh servira na pladnju, zato ga je oduševio posjet od mjesec dana SAD-u. Ostao je, kaže, zadivljen upornošću mladih Amerikanaca, njihovim optimizmom i neprestanom borbom za uspjeh. Tamo, kaže, mladi nakon faksa ne čekaju da im prilika padne u ruke već sami otvaraju tvrtke, smišljaju ideje i rade po šezdeset i više sati tjedno, sve kako bi uspjeli napraviti nešto od sebe.
– Da imam novca, poslao bih svakoga na mjesec dana u Ameriku da vidi kako ondje stvari funkcioniraju – odlučno tvrdi.
Kad su se oglasili o toj najbitnijoj premisi, naši studenti navode što je njihov hrvatski san. Ivor na umu ima cijelu listu.
– Želim sekularnu državu koja je otvorena prema novim idejama, koja cijeni kritičko mišljenje i ne cilja na niske strasti. Država u kojoj se prihvaćaju ljudi iz LGBT zajednice i ateisti – daje Ivor svoj popis prohtjeva koji bi se trebali ostvariti da bi ga zadržali u Hrvatskoj. Dominiku, koji inače boluje od cerebralne paralize i služi se štakama, san je da on i njemu slični budu prihvaćeni onakvi kakvi jesu. No, ne misli da to uključuje nekakav poseban tretman, lažnu ljubaznost ili privilegije, već jednostavno da se prema osobama s invalidnošću ponaša kao i prema bilo kojoj drugoj osobi.
– No, to nije sve. Želim i da osobe poput mene shvate da je invalidnost samo u glavi. Možemo plesati, pjevati, plivati, putovati, tulumariti kao i svi drugi, a možemo i biti zaposleni u skladu s našim mogućnostima – priča Dominik.
Ne koriste se sve mogućnosti
Ena, pak, razmišlja o osobnom boljitku, i želi osnovati svoj biznis, imati svoje zaposlenike i uspješno živjeti od svog posla. Martina sanja o tome da uspije uspješno kombinirati karijeru i privatni život, a Tomislavove su želje skromne i jednostavne.
– Moj je cilj da budem sretan s onim što imam u životu, želim uspjeti poslovno, da mogu naplatiti svoje znanje i svoj trud. Želim nakon određenog broja godina biti sretan jer ono što sad želim ne mora biti jednako onome što ću željeti za 20 godina – kaže smiješeći se Tomislav.
– A vjerujete li da svoje snove možete ostvariti? – pitali smo našu petorku.
Ivor čisto sumnja. Stvar je u tome, objašnjava, da svi koji žele isto što i on uglavnom su već otišli iz zemlje, a one koji su ostali ugušit će konzervativna većina. Ipak, Ivor je sa svojim stavom ponovno u manjini, jer njegovi kolege ne samo da su optimistični, već su, dapače, uvjereni da svojim radom i trudom mogu učiniti nešto dobro ne samo za sebe nego i za druge. Tako Dominik svojim humorističnim projektom Hendicappo i emisijom Hodalica na Radiju Student pokušava prikazati uspjehe koje redovito postižu osobe s invalidnošću, ukazati svima na njihova prava i tako stvoriti sredinu koja je tolerantnija i doživljava ih s prihvaćanjem, a ne sažaljenjem. I ide mu, kaže, jer primjećuje koliko ga ljudi sve više doživljavaju samo kao Dominika, ne kao “Dominika sa štakama”.
Ena ustrajno radi na tome da ima svoju tvrtku i spremna je, kako kaže, pišati i krv da bi to postigla, a zaista vjeruje da to i može napraviti. Martina je, kaže, na neki način već postigla ono što želi, a dalje treba samo ustrajati da to i zadrži. Tomislav samo želi biti sretan s onim što ima, a vjeruje da će to i ostvariti, gdje god se nalazio.
– No, ne mislite li da je to malo previše idealistično? – pitanje je upućeno Dominiku, Eni, Martini i Tomislavu, na što oni jednim glasom, uz osmijeh, odgovaraju da nije.
– Ljudi samo čekaju da im se san ostvari a da ništa ne rade po tom pitanju. Stvar je u tome da treba raditi cijelo vrijeme. Oni koji odustanu, naravno da ga neće ostvariti – ističe Tomislav i dodaje kako vjeruje da ljudi u Hrvatskoj mogu sve ako probiju granice razmišljanja, vide kako ljudi u drugim zemljama razmišljaju i primijene to na sebe.
Ena napominje kako postoje tolike mogućnosti koje mladi danas ne iskorištavaju, poput konferencija, radionica, financijskih potpora, stipendija i sredstava koja im pomažu da postignu ono što žele. Dominik je svjestan da je njegov san posebno teško ostvariti jer bi to tražilo mijenjanje sveukupnog mentaliteta društva, no vjeruje da će svojim primjerom potaknuti i druge i tako, korak po korak, mijenjati svijet u kojem živi.
– Sve se može kad se hoće. Mi mladi moramo prestati sjediti i čekati da nam stvari krenu, već se moramo izboriti za svoju budućnost. Ništa ne dolazi samo od sebe – zajednički je zaključak naše studentske petorke.
Pogledajte video: Popravak razvaljenog BMW-a
Jedan je "student novinarstva i pjesnik", drugi ima emisiju na radiju? Ena i Martina studiraju ekonomiju. Boje se da će ih ugušiti konzervativna većina. Baš takvi trebaju Irskoj, fali im konobara.