Rezultati velikog anketnog istraživanja koje je od 20. do 26. listopada za Večernji list, Novu TV i Media servis provela agencija Ipsos puls sigurno se neće potpuno poklapati s rezultatima izbora 4. prosinca, ali ne bi smjeli od njih ni bitno odudarati. U prilog vjerodostojnosti rezultata ankete ide uzorak od 4047 ispitanika, koji je stratificiran prema izbornim jedinicama, županijama i veličini naselja, a metodom poststratifikacije naknadno je korigirano odstupanje uzorka od dobnog, rodnog i obrazovnog sastava stanovništva. Pogreške na takvom uzorku kreću se oko 5 posto. Na veliku podudarnost rezultata ankete i izbora trebao bi utjecati i nalaz da su gotovo mjesec i pol prije glasovanja političke preferencije birača bile prilično stabilizirane. U prilog mogućim zamjetnijim odstupanjima ide telefonsko, a ne terensko anketiranje građana.
Prema već uvriježenim tumačenjima političke podkulture pojedinih biračkih skupina, birači desnice neskloniji su iskazivanju svojih političkih stavova kad se suoče licem u lice s anketarima, ali i u telefonskoj komunikaciji. Dosad nije ponuđeno uvjerljivo objašnjenje za to. Jesu li birači desnice sumnjičaviji prema nakanama anketara, boje li se posljedica otkrivanja svojih političkih mišljenja, srame li se kazati za koga će glasovati ili svoja politička uvjerenja smatraju strogo privatnom stvari o kojoj se ne govori pred strancima?
Stranačke ankete
Potpredsjednik Vlade Domagoj Milošević nedavno je ponovio tvrdnju da su birači njegove stranke neskloni anketnom izjašnjavanju, ali je zbunio javnost dodavši da stranačke ankete pokazuju kako će HDZ postići mnogo bolje rezultate nego što pokazuju ankete koje provode profesionalne agencije. Kako je to moguće? Zar se u stranačkim anketama ispitivači politički predstavljaju ispitanicima i tako stječu njihovo povjerenje? Slično se godinama ponašao i Radimir Čačić, pa je u stranačkim anketama HNS postizao izvrsne rezultate, a nakon izbora pretvarao se u omanju stranku. Bilo kako bilo, i ovo je ispitivanje pokazalo da birači HDZ-a jače zaziru od jasnog izražavanja svojih stavova.
Čak 33,4 posto ispitanika koji su rekli da će glasovati za HDZ nije željelo ili htjelo navesti razloge zbog kojih će to učiniti, premda je bio ponuđen razmjerno širok raspon odgovora. Nasuprot tome, samo 12,8 posto birača koalicije SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a nije navelo razlog glasovanja za tu opciju. U prilog odstupanju rezultata ankete od rezultata izbora ide i razmjerno velik postotak birača koji još nisu odlučili hoće li uopće izaći na izbore te nezanemariv postotak onih koji bi mogli promijeniti svoje političke preferencije pod utjecajem izborne kampanje ili nekih važnih događaja u razdoblju do izbora. Ipak, agregirani rezultati ankete omogućuju da se stekne uvid u opće političko raspoloženje biračkog tijela i predvide okvirni rezultati izbora.
Ponajprije, rezultati ankete upućuju na visoku mobilizaciju birača. Oko 71 posto birača izjavilo je da će sigurno i 14 posto da će vjerojatno izaći na izbore. Tako visoka mobilizacija, koja je zasad samo deklarativna, tipična je za takozvane kritične izbore koje obilježavaju duboki potresi u biračkom tijelu i koji rezultiraju smjenom stranaka na vlasti. Tu postavku podupire i podatak da je mobilizacija veća u tradicionalnim SDP-ovim nego u HDZ-ovim biračkim utvrdama. Najviši je stupanj mobilizacije zabilježen u prvoj jedinici u Zagrebu, gdje je čak 93 posto birača izjavilo da će sigurno ili vjerojatno izaći na izbore, te u sedmoj jedinici, koja obuhvaća dijelove Zagrebačke, Karlovačke i Primorsko-goranske županije, u kojoj se tako izjasnilo 90 posto građana. Toliko građana ipak neće doista glasovati.
Drugo, gotovo mjesec i pol prije izbora velika većina birača uglavnom je pouzdano znala za koga će glasovati. Osobito su u to bili uvjereni birači koalicije SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a: čak je 93 posto birača izjavilo da će sigurno (79 posto) i najvjerojatnije (14 posto) glasovati za koaliciju, dok samo 7 posto nije bilo sigurno u svoj izbor. Zamjetno su nesigurniji bili birači HDZ-a: 75 posto izjavilo je da će sigurno (60 posto) i najvjerojatnije (15 posto) glasovati za tu stranku, dok 25 posto još nije bilo donijelo čvrstu odluku. Možda će im neki potezi vodstva HDZ-a neposredno prije izbora pomoći da se napokon opredijele.
Birači u Dalmaciji mogli bi, primjerice, imati jasniju sliku nakon sklapanja koalicije HDZ-a s Kerumovim HGS-om, što je zacijelo dodatno razbistrilo sadašnji politički i kulturološki profil vladajuće stranke. Takvo stanje ostavlja razmjerno uzak prostor stratezima izbornih kampanja da znatnije promijene raspoloženje birača, premda nas vlasnici i zaposlenici marketinških agencija stalno uvjeravaju u to da su upravo kampanje presudne za izborni uspjeh.
S roditelja na djecu
Treće, unatoč neprestanom promicanju personalizacije izbora kao sigurna puta do pobjede, i ovi anketni nalazi potvrđuju spoznaje prijašnjih znanstvenih istraživanja da na odluku birača na izborima utječu tri čimbenika: stranačka identifikacija, problemske orijentacije i kandidatske preferencije. Pod stranačkom identifikacijom misli se na ideološku, političku, svjetonazorsku ili afektivnu vezanost birača za pojedine stranke koja se stvara i održava godinama, a katkad i cijeli život. Nerijetko se prenosi s roditelja na djecu, pa “političke biografije” obitelji postaju glavna odrednica izbornih odluka više naraštaja. Teško ih mijenjaju i velike stranačke ili društvene krize koje su prouzročile određene stranke.
U hrvatskim uvjetima stranačka je identifikacija najukorjenjenija među biračima HDZ-a. Ona je ostala razmjerno čvrsta i u aktualnoj krizi HDZ-a i glavni je razlog zbog kojega HDZ nije potonuo onoliko koliko bi bilo očekivano s obzirom na stanje u stranci, državi i društvu. Anketa pokazuje da je 34,4 posto ispitanika izjavilo kako će dati glas HDZ-u zato što uvijek glasuju za tu stranku i zato što im je ona svjetonazorski najbliža. To je više od udjela stranačke identifikacije u odlukama ukupnoga biračkog tijela (26,7 posto) i birača koalicije (26,3 posto). Doduše, rezultati jedne stranke i koalicije četiriju stranaka nisu potpuno usporedivi.
SDP i IDS zacijelo imaju najodanije birače pa nije, primjerice, neobično što je “stranačka identifikacija” birača koalicije u osmoj izbornoj jedinici oko pet posto veća od prosjeka. Osim očekivano visoke stranačke identifikacije birača s HDZ-om u dvije dalmatinske jedinice, samo je naoko iznenađujući nalaz da je ona još viša u trećoj jedinici u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i prvoj jedinici u Zagrebu, koje su utvrde SDP-a. Riječ je o grupiranju političke manjine, “zbijanju redova” oko stranke koju preferiraju u političkom okruženju drukčije političke većine.
Najfrapantniji nalaz ove ankete svakako je sumrak liderskoga glasovanja, i to poglavito među biračima HDZ-a. U šest izbornih jedinica niti jedan postotak birača nije kazao da će glasovati za HDZ zato što vjeruje u njegove lidere. U prosjeku je samo 0,8 posto birača izjavilo da je upravo “vjera u lidere” razlog zbog kojega će dati glas toj stranci. Nema sumnje da je Ivo Sanader uništio prolidersko raspoloženje u biračkom tijelu HDZ-a.
Treba pričekati nalaze još kojih istraživanja da bi se utvrdilo znači li to i postupno rastakanje “sindroma ćaće”, jakog, strogog i pravednog političkog vođe koji strankom upravlja kao velikom obitelji, a koji je dugo bio proširen među biračima HDZ-a, ponajviše zahvaljujući Tuđmanu. Jedno ispitivanje javnog mnijenja pokazalo je da je u studenome 1999. godine 31 posto birača HDZ-a izjavilo da će glasovati za tu stranku zbog Tuđmana. Jadranka Kosor uopće se nije uspjela nametnuti kao vođa zbog kojega će birači glasovati za tu stranku.
Zdrav razum nedovoljan
To pokazuje, nadalje, i koliko je pogrešno bila dizajnirana izborna strategija HDZ-a koja se centrirala upravo na njezin lik i ulogu. Stranačkim i profesionalnim spinolozima u tome su obilato suflirali neki politički analitičari koji su mjesecima uporno ponavljali da HDZ ima neke izglede na izborima samo ako kampanju personalizira, to jest ako je usmjeri na dvoboj Jadranke Kosor i Zorana Milanovića. Čak i da se to dogodilo, ne bi bilo plodonosno za HDZ. Nalazi ankete pokazuju da je Milanović mnogo prihvaćeniji od Kosorove: o njemu pozitivno misli 53,5 posto, a o njoj 31,5 posto birača. Osim toga, Milanović je prihvaćeniji među biračima koalicije nego Kosorova među biračima HDZ-a, premda je teže pridobiti povjerenje birača četiriju različitih stranaka nego jedne, svoje stranke.
Lidersko glasovanje ne prolazi mnogo bolje ni među biračima općenito: samo je 2,2 posto birača koalicije i 2,8 posto svih birača izjavilo da će glasovati za određenu opciju zbog “vjere” u njezine lidere. To je vjerojatno znak zasićenosti hrvatskoga biračkog tijela velikim političkim vođama, njihovim djelima i zlodjelima. Vođe ne treba poistovjetiti sa svim kandidatima na listama. Dok će zbog uvjerenja da ima više sposobnih ljudi za koaliciju glasovati 19,3 posto birača, za HDZ se zbog toga opredijelilo gotovo četiri puta manje građana.
Što se tiče problemske orijentacije – načina na koji stranke gledaju na društvene probleme, kako ih rangiraju prema važnosti i kako ih misle rješavati ili kako su ih dosad rješavale – najviši postotak birača koji će zbog toga dati glas HDZ-u uvjeren je da on najbolje “štiti nacionalne interese”. Ostali su problemski sklopovi slabo zastupljeni. Naposljetku, u oči upada i vrlo slaba zastupljenost “negativnog glasovanja”.
Razumljivo je da ono uopće nije prisutno u biračkom tijelu HDZ-a, ali je slab motiv izbornog odlučivanja i među biračima koalicije: samo je 11,6 posto ispitanika izjavilo da će glasovati za koaliciju zato što im je “dosta HDZ-a”, zato što žele promjenu i zato što nemaju glasovati za koga drugog. To opovrgava još jednu površnu ocjenu medijskih političkih analitičara koji neprestano sugeriraju kako će se i na prosinačkim izborima isključivo ili masovno glasovati negativno: protiv HDZ-a, a ne za opoziciju. Zdrav razum često nije dostatan da se politika ozbiljno analizira.
Ipak,kad si malo progruntam,kaj bu nama veliki vođa,nama je dost jedan vodič kaj bu nas zayebal,zbrisal z lovom i ostavil nas na pola puta u šumi,navikli smo mi na to