Što je vatrogascima na razini države od opreme potrebno, nitko ne može sa sigurnošću reći jer ne postoji središnja evidencija u kojoj bi na jednom mjestu bilo pobrojeno tko što i koliko ima. Prepušteni smo lokalnim planovima po kojima svatko nabavlja opremu za sebe, ovisno o tome koliko sredstava ima. Događa se da se novac potroši samo zato da bi se zadovoljili uvjeti iz zastarjelih pravilnika iz 1994. godine.
Problem je još veći kad znamo da je tržište slobodno i svatko može prodavati i kupovati što misli da mu je potrebno. Evo, na primjer, jedna vatrogasna organizacija odlučila je kupiti rabljeno vozilo iz rafinerije koje je preveliko za vožnju lokalnom cestom i ne koristi se učinkovito, ali nema veze, bitno da je veliko, crveno i jeftino – kaže Goran Franković, predsjednik Udruge profesionalnih vatrogasaca Hrvatske i vatrogasni zapovjednik Karlovačke županije.
Franković smatra da bi planiranje opremanja vatrogasne službe trebalo objedinjavati i središnjom nabavom nabavljati opremu barem na županijskoj razini, pa čak i na državnoj, a ne da sve ostane na lokalnoj jer na taj način bi omogućili niže cijene i tipizaciju sukladno propisima. Upozorava da i važećim pravilnikom nije riješen rok uporabe – koliko što može trajati – a unutar vatrogasne službe ne postoje ovlašteni službenici za kontrolu ispravnosti vatrogasne opreme koja bi nakon proteka određenog vremena utvrdili što je ispravno, a što ne. osim za novu opremu koja se obavezno atestira prije stavljanja na tržište.
– Zato što nema kontrole i kvalitetnog stručnog nadzora kojim bi se utvrdila ispravnost vatrogasne opreme, imali smo slučaj da se tek na terenu za vrijeme vatrogasne intervencije shvatilo da su brtve i cijevi oštećene i pumpe ne rade... Vozni park nam je u prosjeku star između 25 i 30 godina, ali koliko kojih vozila imamo, također ne znamo jer ona nisu tipizirana, niti se po tipizaciji nabavljaju iako je tipizacija definirana dokumentom HVZ-e. Centar za vozila bi u roku od godine to sve mogao odraditi samo da postoji odluka s državne razine nadležnih za vatrogastvo – kaže Franković. Standard vatrogasne opreme trebao bi biti ujednačen na državnoj razini, naglašava šef Udruge, no to nije slučaj, što se vidjelo i za požara u Dalmaciji.
Vatrogasci zamjeraju i to što se u nas radi po zastarjelim pravilnicima iz 90-ih i kao da nema volje da ih se prilagodi današnjim potrebama. Problema ima na svim razinama, no možda je za vatrogasce, kada govorimo o opremi, ponajveći kod komunikacijske opreme. Franković smatra da bi vatrogasci trebali imati 30 do 40 repetitorskih kanala, ali HAKOM im je dao dozvolu za šest glavnih i šest lokalnih.
Neke postrojbe imaju analogni, a neke digitalni radiokomunikacijski sustav, kvaliteta signala često je vrlo loša, a negdje signala, zbog loše raspoređenih repetitora, niti nema. Tako za bure vatrogasci u Šibeniku na svojoj vezi čuju vatrogasce iz Rijeke.
– Netko nam treba omogućiti kvalitetan sustav, da se možemo spajati i dijeliti s obzirom na potrebe vatrogasne intervencije. Vatrogastvo jest i mora biti od interesa za RH i ne može se tražiti da ono uđe u komercijalni dio sustava. Prema nama se odnose kao da smo profitabilni pa za nabavku opreme ne možemo vratiti PDV. Vatrogasci ne mogu plaćati od 50 do 100 kuna mjesečno za uslugu po stanici tvrtki u državnom vlasništvu, već od države moraju dobiti uređaje i propise po kojima iste koriste – govori nam vatrogasni zapovjednik.
– Vatrogastvo je opterećeno brojnim naslijeđenim problemima, organizacijskim nedostacima i nepreciznostima u postojećoj zakonskoj regulativi. Normativno rješenje za uspostavu integriranog i učinkovitog sustava vatrogastva u RH odgađa se već više godina, zbog djelovanja određenih lobija – upozorio je Franković na stanje u vatrogastvu u nas, na desetu obljetnicu od stradavanja vatrogasaca na Kornatima.
Vatrogasna sluzba funkcionira kao i sve ostalo u zemlji, odnosno nista ne funkcionira. Takvo im je i skolstvo, zdravstvo, policija, vojska, drzavna poduzeca i generalno javni sektor u zemlji. Takva im je i politika i citava drzava. Ne vidim zasto bi vatrogasci bili iznimka u toj banana drzavi.