Zabrinut sam čovjek, sa zabrinutim mislima – kako glasi stih Boba Dylana – pa se u zadnje vrijeme redovno budim u gluho doba noći. I dok tako prevrćem probleme u glavi i srcu, dok je središte grada utihnulo, s tek pokojim autom ili noćnim tramvajem, u zadnje vrijeme čujem isto: negdje pjeva slavuj. Osim njega odjekuje samo bip-bip-bip signala za slijepe na semaforu, i tušti pretpotopni pljusak, a slavuj i dalje cvrkuće, dižući i spuštajući glas po samo njemu razumljivim harmonijama.
I umjesto da i dalje mučim sam sebe, zaboravljam na brige i počinjem misliti na slavuja: što radi u gradu, gdje mu je gnijezdo i, kao i svi neurotici, pitam se smeta li mu kiša koja uporno lije i lije. I mogu reći da se ujutro budim bolje volje, jer znam da je tu negdje, među sumornim kućerinama, slavuj. I počinjem podsmješljivo gledati kaos na mojem raskršću: zbog neizmjernih gužvi, automobilisti se naguraju u križanje, gdje ih zatekne crveno, pa smetaju onima što im dolaze okomito, kao i tramvajima što skreću, a sve uz zvonjavu ZET-ovaca, trubljenje pa i psovke; a u meni i dalje negdje pjeva slavuj.
Društvene mreže nemaju ništa s tim da je slavuj prošao ispod dječih radara. Ni škola. Roditelji, djedovi i bake su tu da odgoj djeteta obogate svojim literarnim i vizualnim "dodacima", odlascima s djetetom na promatranje izgleda, veličine, glasanja i ponašanjaja faune u prirodi (barem u park), zajedničkim slušanjem i gledanjem video spotova na Youtube-u o stvarima koje mislimo da trebaju znati, osjećati, vidjeti i doživjeti (glasanje raznih glazbala, na pr.), jer za to nemaju izravno priliku u svom obiteljskom ili školskom okruženju. U našoj obitelji, na primjer, unuka je bila stara tek godinu dana kada je baka u tekst svoje buduće priče za nju, o proljeću, uvrstila i poveznicu na spot u kojemu se u krupnom planu gleda i sluša slavuja kako pjeva. Ne smije se mimoići, pa ne prepuštamo slučaju..