S Milanom Kunderom francuska je književnost izgubila posljednjeg velikog pisca kome se pripisivala značajnija politička težina; sam se za to nije borio. Bježeći od politike, mijenjao je državu i državljanstvo, ali politiku nije uspio otjerati od sebe ni istjerati iz sebe. To je jedna od nepravdi za koju je sam manje odgovoran. Sva njegova politika stane u jednu biografsku činjenicu iz mladosti, koja i nije dokazana, a koja ga je udaljavala od prve domovine, a možda i od najviše književne nagrade u svijetu.
Zna se manje-više da je Kundera napustio Čehoslovačku poslije sloma Praškoga proljeća kad su kod časnih i slavnih ljudi postojale samo dvije mogućnosti – ili da se pokore ili da se uklone. On se uputio u Francusku, gdje su ga prihvatili objeručke, jer se savršeno uklapao u sliku "zemlje azila" i "domovinu univerzalizma". Njegove kolege su za to vrijeme u Pragu oko dramatičara Václava Havela organizirali otpor okupatorskom režimu, ne plašeći se zatvora zbog otvorenih slobodoumnih ideja. Na tome se gradila ljubomora između pripadnika "Povelje 77" i čeških intelektualaca koji su pobjegli u inozemstvo. Autor "Šale" i desetak drugih uspješnih romana nije osjetio represiju, a nije prednjačio u solidarnosti sa svojim kolegama u zemlji.