Dragovoljci: Zabrinuti smo za generale, ali nereda ne smije biti

Imate razvrstano po stranicama. Page 7099 pa pročtajte: 2 After the pressure of the European Troika, 3 I was elected to this position and I was in this 4 position until the end of 1991, whereupon I returned to 5 5 Zagreb and I was a member of the executive board of the 6 Croatian Democratic Union, Dakle, tip tvrdi da je na toj poziciji bio do kraja 1991. Osim što je to laž, što je to drugo nego davanje legitimiteta Kadijeviću, Adžiću i ostalima koji su razarali Hrvatsku 1991.?

14.04.2011. u 16:35h Chicago USA je napisao/la: 14.04.2011. u 12:34h iznadsvih je napisao/la: Hrvatska mora imati nacionalne interese,.......................... /////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////// Nacionalne,...vise manje,......ali sam siguran da imamo nacionalno-gangsterske. Pa je**bo vas patak,....dok se vi zaj**ebajete sa \"nacionalnim interesima\" ukradose nam cijelu zemlju,.....i.i jos nas zaduzise. Gdje je tu sto nacionalno? Nabijem nacionalno kad nemam sto dati djeci. .............................................................................................. nikad jeftinije krele..ima svega..bolje nam je nego u Americi..jel te zanimaju cijene???Idi doktoru sto prije..poprilicno si zaglibio...

Pita svantečedo što je to mesić na sudu lagao. A što nije? ne znam odakle početi. Malo ćemo sasuti redenik po njegovim lažima

Registracija: Apr 2008. Postova: 4,021 Nevjerodostojnost 3. Svjedok Mesić: Kad se raspravljalo o referendumu, o referendumu u Bosni i Hercegovini, kad je trebalo donijeti odluku o tome trebaju li Hrvati poduprijeti neovisnost BiH, ili ne trebaju sudjelovati na referendumu, jerer su Srbi već odlučili da na njemu ne sudjeluju, moram reći da su predstavnici HDZ-a Bosne i Hercegovine bili protiv hrvatskog sudjelovanja na tom referendumu, a tu njihovu odluku podržao je predsjednik Tuđman i većina HDZ-a u Zagrebu, ili, ako hoćete hrvatski HDZ. Imao sam dosta neprilika nagovoriti i Tuđmana i članove HDZ-a, da ako Hrvati ne budu sudjelovali na referendumu, i ako Srbi ne budu sudjelovali, referendum neće uspjeti i Bosna i Hercegovina će ostati dio jugoslavije, i tek tada se promjenila odluka (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) Odvjetnik Nobilo: Jučer, gospodine Mesić, spominjali ste sastanak kojemu su nazočili Tuđman, vi, Koštroman, Kordić na kojem se raspravljalo o referendumu za Hercegovinu. Je li taj referendum bio za jedinstvo Bosne i Hercegovine od 1.ožujka 1992.? Svjedok Mesić: Bio je to referendum na kojem se pretpostavljalo da će se odlučiti o tome kako će Bosna postati neovisna. Nobilo: Ali kao jedinstvena država , a vi ste se složili sa mnom bilo je to 1. Ožujka 1992.? Svjedok Mesić: ne bih vam to mogao reći. Nobilo: Je li to bilo prije Karađorđeva? Mesić: ne mogu to tvrditi pouzdano. Nobilo: kakvu ste dužnost obnašali u vrijeme tog sastanka? Mesić: Nisam u potpunosti siguran, ali vjerujem da sam bio predsjednik izvršnog odbora. Nobilo: Stranke HDZ-a? Mesić: Da, predsjednik izvršnog odbora stranke HDZ-a, vjerujem, ali nažalost, morao bih pogledati u bilješke, a ovdje imam samo svoje pamćenje na koje se mogu osloniti. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) Badinterova komisija u svojem mišljenju broj 4, o tome ispunjava li Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina uvjete za međunarodno priznanje od Europske zajednice, zaključuje “da se izrazi volja pučanstva...da SRBiH konstituiraju kao suverenu i nezavisnu državu ne mogu smatrati potpuno utvrđenim “. Uvjet za međunarodno priznanje jest provedba referenduma “na koji bi bili pozvani svi građani BiH, nez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom“. Mišljen je broj 4 Badinterove komisije potpisano je 11. siječnja 1992. godine. Skupština BiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o neovisnosti BiH 25. Siječnja 1991. Skupština Bosne i Hercegovine donijela je rano jutros, nakon maratonskog zasjedanja odluku o raspisivanju referenduma o nezaavisnosti Bosne i Hercegovine, za koju su glasovali zastupnici svih stranaka osim Srpske demokratske stranke BiH, koji su prije toga napustili dvoranu. Referendum bi se, po toj odluci, trebao održati 29. veljače i 1.ožujka ove godine. Referendumsko pitanje glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive? Malo je vjerovatno da je Mesić imao “Dosta neprilika nagovoriti Tuđmana i članove HDZ-a“ da Hrvati sudjeluju na referndumu, jer za takvo što nije imao vremena. HDZ BiH, poslije nepuna dva tjedna od kada je doneseno mišljenje Arbitražne komisije, donio je odluku, zejedno sa muslimanskim zastupnicima, o referendumu. Da su HDZ-ovi zastupnici napustili Skupštinu, od referenduma, dakle i od međunarodnog priznanja ne bi bilo ništa. Mesić je u pravu da je nekakvog problema s referendumom bilo. Ali Mesić ne prokazuje bit problema. Zastupnici HDZ-a BiH u Skupštini su usvojili odluku o referendumu, dakle to uopće nije sporno. No, nisu bili suglasni s formulacijom referendumskog pitanja, jer je po njihovu uvjerenju to pitenje podržavalo unitarni karakter BiH države, a oni su bili za „složenu državnu zajednicu koja se pravno temelji na nacionalnom suverenitetu konstitutivnih naroda“. Zato su 9. Veljače 1992. predložili svoju formulaciju referendumskog pitanja: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda, hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)? Ovalo formulirano referendumsko pitanje za razliku od onog koje je usvojeno na sjednici Skupštine 25. siječnja 1992. nedvojbeno određuje budću nezavisnu BiH kao složenu državnu zajednicu koja se pravno temelji na nacionalnom suverenitetu konstitutivnih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog. Iz predloženog pitanja slijedi da buduća nezavisna BiH nije unitarna država, već državna zajednica koju će činiti nacionalni kantoni, hrvatski, muslimanski i srpski čija će se područja utvrditi nakon provedenog referenduma posebnim ustavnim aktom. Predloženo referendumsko pitanje u skladu sa suverenitetom konstitutivnih naroda, pertpostavlja da će hrvatski, muslimanski i srpski narod izvorno i neposredno ostvarivati svoja suverena prava u nacionalnim kantonima, a na razini državne zajednice BiH u slučajevima koji će biti izričito utvrđeni u posebnom ustavnom aktu o podijeli prava i dužnosti između nacionalnih kantona i državne zajednice BiH. Prema tome, razlika je postojala u formulaciji referendumskog pitanja, dakle, bitna razlika, kao što to uostalom i danas postoji ( a predsjednik RH nije Tuđman nego sada Mesić), o opredjeljenju za ustavno ustrojstvo BiH. Nisu Hrvati u BiH bili protiv neovisnosti i protiv izlaska BiH iz jugoslavije, nego nisu bili za unitarnu BiH koja bi bila uređena kao sfrj. Zagovarati federalno ili konfederalno uređenje legitimno je pravo svakog naroda, stranke ili pojedinca. To što se nisu slagali s postavljenim referendumskim pitanjem, a ipak su ga usvojili i hrvatski zastupnici u Skupštini BiH, a Hrvati u BiH i izašli na referendum i glasovali za neovisnu BiH, samo je pokazatelj da su oni podnijeli veću žrtvu-u političkom smislu- jer im, kao najmalobrojnijem narodu, referendum nije jamčio ono što su očekivali: konstitutivnost i teritorijelnost u neovisnoj i suverenoj BiH. Nažalost, Stjepan Mesić svega toga se ne sjeća. Ne sjeća se je li to bio referendum za „jedinstvenu državu“(unitarnu), ne želi se sjetiti je li referendum od 29. veljače 1992 bio prije ili poslije sastanka u Karađorđevu koji je održan 25.ožujka 1991. ( ne sjeća se jer to ne potvrđuje njegov iskaz da je u Karađorđevu „dogovorena podijela Bosne“). Štoviše, nije „u potpunosti siguran“ ni na kojoj je dužnosti bio kada je „imao dosta neugodnosti nagovoriti Tuđmana“ da hrvatski zastupnici u skupštini prihvate ono što su prihvatili.Nije se mogao sjetiti ni kojom je to prigodom „uspio nagovoriti“ ili kojom je prilikom „imao neugodnosti“ radi toga. Ako je tome tako, kako Mesić u svom iskazu tvrdi, onda bi tragovi toga o čemu svjedoči morali biti u zapisnicima iz predsjedničkog ureda. Kao što je poznato, Mesić se nije niti tijekom svjedočenja pozvao ni na jedan službeni sastanak na kojemu je iznosio svoja stajališta suprotna službenoj politici, niti je poslije 2000. godine, kad postaje predsjednikom i kad mu cijelokupna građa iz arhiva pokojnog predsjednika Tuđmana dolazi u ruke, objavio jedan jedini transkript, iz kojeg bi bilo vidljivo da se on osobno zalagao za ono za što u Haagu tvrdi da se zalagao.

14.04.2011. u 16:37h deziderij je napisao/la: U svezi čega je zabrinut Milas ? Da prosvjedi mogu prerasti u rušenje vlasti ? Koje to vlasti, Vlaisavljevičkine ? Guske na čelu grupe tukaca koji ovu zemlju vode u totalnu propast. Pa ako ikoga treba rušiti onda su to ove krvopije i veleizdajnici. ................................................................................... Sta ti znas komunjaro??Ja kao branitelj bi sutra ratovao za Jadranku nasu Ruzu Hrvatsku koja nas brani od sitnozubih i sdp-ovaca...

Pitanje: Možete li opisati svoj razgovor sa Vicom Vukojevićem? Svjedok Mesić: Pošto su me zanimali događaji u Bosni i Hercegovini i u krajnjoj analizi obrana Hrvatske ovisila je o tome što se zbivalo u Bosni i Hercegovini, tako, u tom svijetlu, zvao sam Vicu Vukojevića. On je rođen u Hercegovini. Upitao sam ga što se tamo u stvari zbivalo, očekujući čuti da je tamo ustanovljena zajednička obrana. Međutim na moje iznenađenje rekao je da je nemoguće raditi sa Muslimanima, da je bilo sukoba u Prozoru-u takvoj mjeri da su ih utovarili na kamione. Rekoh „koliko je Hrvata ubijeno?“ . „Nijedan“. „Koliko ih je ranjeno?“ „Nijedan.“ Rekoh „Što ste uradili? Samo ste skupno streljali sumarno ljude koji su bili vezani?“ Izbacio sam ga iz ureda i nikad se više nismo sastali nakon toga. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) Prema muslimanskim izvorima, u sukobu armije BiH i HVO-a u Prozoru poginulo je osam civila i tri pripadnika A BiH, a ranjeno je 13 pripadnika A BiH i 10 civila. (Izvor: Republika BiH, Stranka Demokratske Akcije, opštinski štab odbrane, odbor za povratak legalnih organa i prognanih lica, informacija o situaciji u opštini Prozor prije i poslije brutalne agresije HVO i HV od 23./24. 10. 1992.g. i položaj muslimanskog naroda u vezi s događajima. Prozor_Jablanica. 12. 3. 1993. Izvješće sastavljeno na dvanaest stranica. Potpisnici: predsjednik SDA Ahmo Hujdur, predsjednik odbora za povratak legalnih organa i prognanih lica Omer Hujdur, i komandant OpŠO Salih Ruhvić) HVO je imao 5 mrtvih i 18 ranjenih. Haris Silajdžić je izjavio novinaru New York Timesa kako ima 300 mrtvih muslimana u Prozoru ( isto izvješće koje se navodi gore, objavljeno je, nepotpuno u Knjizi Prozor 1992.-1995. Hronika zločina, Mesud Hero, Fondacija Makljen, Sarajevo, 2003., na str. 169-181. Autor nije naveo broj poginulih, iako on postoji u originalnom izvješću i već prije je naveden gore. To je učinjeno zato, da bi omogućio nastavak manipulacije brojem mrtvih).Na Silajdžićevu izjavu novinar se pozvao na konferenciju za tisak koja je održana u Prozoru poslije borbi. Prva žrtva hrvatsko-muslimanskog sukoba bio je vojnik HVO-a Franjo Zadro, kojeg su Muslimani ubili u petak 23. 10. 1992. U 16 sati i 15 minuta. Pokojni Franjo Zadro je sa svojim rođakom Jozom Zadrom traktorom prevpzio hranu pripadnicima HVO-a, koji su bili na položajima Sljeme-Mejnik. Tim ubojstvom započeo je sukob. Druga žrtva je Josip Glibo, koji je ubijen u gradu Prozoru. (Izvor Ramski zbornik 2000. Str 185.-226) Razgovor Stjepana Mesića i Vice Vukojevića, što ga slikovito prepričava Stjepan Mesić, prema izjavi Vice Vukojevića nije se nikad dogodio. Tvrdnju Vice Vukojevića da takvog razgovora nije bilo potvrđuju dva niza podataka. Prvo, citirani dokumenti Armije BiH i HVO-a o početku sukoba i broju žrtava na obje strane, i drugo, činjenica da je u listopadu 1992., kada je došlo do sukoba između Muslimana i Hrvata u Prozoru, Vice Vukojević bio na početku svog jednomjesečnog boravka u Kanadi i SAD-u. Zato nije vjerovatno da se razgovor između njega i Mesića mogao voditi „u tom svjetlu“ onda kad su Mesića „zanimali događaji u Bosni i Hercegovini“.

Upravo sam si nabavio HIJENU kojoj izvrsno odgovara ime Carla Del Ponte a prezime Europa.

Svjedok Mesić:\"Tvrdim da je svatko sposoban počiniti zločine. Nema nacije, ili pripadnika nacije koji su izuzeti od te mogućnosti. Samo Milan Vuković, sudac vrhovnog suda Hrvatske, tvrdi da Hrvat ne može počiniti zločin. Mislim da je ta izjava indikativna za vrhovni sud, njegova čelnika i psihozu u Hrvatskoj. Pristaša sam da se krivnja individualizira na na srpskoj, na muslimanskoj i na hrvatskoj strani bez ikakve iznimke. Zbog toga, ja ne izuzimam od toga nikoga, ničiju taktiku, ničije aktivnosti, ali krivnja se mora individualizirati.\" (Izvor: Predmet IT-95-14-A, Svjedočenje Stjepana Mesića 16.-19. 3. 1998) Ostao sam iznenađen izjavom koju je u listu \"Arkzin\" u razgovoru izgovorio profesor filozofije Milan Kankrga: \"Ovakva kakva sada jest, i kakvu većina hrvatskog naroda hoće, ova zemlja nema budućnosti. A to će ovaj narod platiti najskuplje što može.\" Ako takva katastrofična predviđanja budućnosti Hrvatske i hrvatskog naroda dovedemo u kontekst nužnosti reintegracije cijelokupnog hrvatskog teritorija pod pravno politički sustav Republike Hrvatske, postavlja se pitanje koji će hrvatski čovjek pod Damoklovim mačem spominjanja ratnih zločina u osobama branitelja Hrvatske države u domovinskom ratu, u slučaju eventualne potrebe stati pod zapovjedništvo akcije o reinegraciji. Vjerujem da oni koji ne mogu pravno uobličiti pojam agresije od pojma obrane isto tako ne mogu razlučiti pojam ratnog zločina od pojma obrane sadržanog u činu agresije. Osvajanja, ubijanja, etnička čišćenja, proganjanja nevinih ljudi, različita su sadržaja od obrane tih ljudi i zaštite nevinih. Pobuda, sadržaj i sam čin pravno je kvalificiran sasvim drugačije u činu obrane od onog koji može biti sadržan u činu osvajanja, agresije, napada, svega što je povezano s agresijom. Prema tome, trebalo bi govoriti o pravom sadržaju borbe Hrvatskog naroda, agresiji, a ne voluntaristički stavljati znak jednakosti između žrtve i agresora. ( Milan Vuković u intervjuu \"Slobodnoj Dalmaciji\" 28. ožujka 1995, godine.) Mesić tvrdi da se krivnja mora individualizirati, ali da je izjava Milana Vukovića \"indikativna za Vrhovni sud, njegovog čelnika i psihozu u Hrvatskoj\". Mesić, dakle, tvrdi da izjava Milana Vukovića da \"Hrvat ne može počiniti zločin\" pokazuje stanje kolektivne psihoze, kolektivnog uvjerenja, a ne samo Vrhovnog suda. Na Mesićevu žalost, teško je naći argumenata za individualnu inkriminaciju \"kolektivne psihoze u Hrvatskoj\". Jer to nije rekao ni Milan Vuković, predsjednik Komisije za ratne zločine počinjene na teritoriju Hrvatske, a niti je to bilo stajalište službene politike. Milan Vuković je zastupao tezu da obrana od agresije nije ratni zločin i suprostavlja se tezi da Hrvatska nema budućnosti-budući da nije nastala na zločinu. Onoga što Mesić pripisuje Milanu Vukoviću nema u njegovim izjavama. No mesić je donekle u pravu kad kaže:\"Tvrdim da je svatko sposoban počiniti zločine\". I laž i obmana su zločin, zar ne? Pogotovo ako su dani pod prisegom i ako pridonose osudama i na 45 godina zatvora.

@bjuri47 Hehheh.....kako vrijeme odmice sve vise i vise sam uvjeren da si zensko,.....ali neko glupo i zaostalo zensko. Daj mi konjino reci kako ti nije zao naroda i zemlje. Toliko je bando silujete da se pocela urusavati kao kula odd karata. Zar nevidis konju da ce Skegro poceti \"lupati\" lovu jer se ne puni drzavna kasa? Stari kak ne kuzis da je gotovo? Sledeca stanica je za vas bandite Austrija.

Odvjetnik Nobilo: 29. Rujna 1992., veleposlanik dr. Sančević bio je izabran za veleposlanika u BiH? Svjedok Mesić: Da, i njegovo sjedište je bilo u Zagrebu. Također dopustite mi da dodam i to da je kasnije otišao. Nobilo: kad su se neprijateljstva smirila? Mesić: Da. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) 7. travnja 1992.-Republika Hrvatska prva je priznala Republiku BiH te prema tome njenu samostalnost, neovisnost i teritorijalni inegritet. Istog dana SAD je priznala Republiku Hrvatsku, BiH i Sloveniju. Samozvana „skupština srpskog naroda“ u Banjaluci također proglasila neovisnost „Republike Srpske“ 29.rujna 1992.-Ukazom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana dr. Zdravko Sančević postavljen je za izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika RH u BiH, koji je ujedno i prvi veleposlanik u BiH 18.prosinca 1992.-Neidentificirani naoružani ljudi zaustavili oklopni transporter u kojem su bili Alija Izetbegović, dr. Zdravko Sančević, Miro Lazović i drugi i zaprijetili im ubojstvom 18. prosinca 1992. –Prvi veleposlanik Republike Hrvatske, i uopće prvi veleposlanik u BiH dr. Zdravko Sančević predao vjerodajnice Aliji Izetbegoviću, predsjedniku predsjedništva BiH te time postao doajenom diplomatskog zbora akreditiranog u BiH 19.siječnja 1993. MVP BiH akreditiralo Biseru Turković za izvanrednu i opunomoćenu veleposlanicu u RH (izvor: Zdravko Sančević, „Pogled u Bosnu“ Zagreb, Naprijed 1998. Stra 248, 254, 256, 257) Bitne činjenice: da je dr. Zdravko Sančević bio uopće prvi veleposlanik u Sarajevu, da je bio doajen diplomatskog zbora, da je veleposlanik BiH akreditiran u Zagrebu tek u siječnju 1993., da je u Zagrebu postojao ured Vlade Republike BiH sve do 25. Ožujka 1993., kada je zatvoren radi otvaranja veleposlanstva, da je veleposlanica R BiH u RH Bisera Turković bila u nastupnom posjetu kod predsjednika Sabora Stjepana Mesića tek 2.travnja 1993,. Itd., sve te bitne činjenice za razumjevanje odnosa službene hrvatske politike prema BiH Stjepan Mesić ne iznosi, ili obezvrjeđuje, jer se ne uklapaju u njegovu teoriju o hrvatskoj „dvostrukoj politici“ prema BiH.

Tužitelj: Kao rezultat tih odluka(misli se na stvaranje Herceg-Bosne i razdoblje poslije toga: dakle na kraj 1991. i dalje op.m.) koje ste vidjeli gospodine Mesiću, što se dogodilo s granicama između Bosne i Hrvatske—da li su postojaleili su prestajal postojati, po vašem mišljenju? Svjedok Mesić: Čak ni sada ne znam je li granica do kraja uspostavljena. Neko vrijeme uopće nije postojala-bila je to otvorena granica, i naravno, to je bilo ekonomski štetno za nas, ali područja koja su bila pod kontrolom HVO-a, Hrvatskog vijeća obrane koristila su našu valutu, kao uspostavljenu valutu i cijeli pravni sustav bio je pravni sustav Hrvatske, tako da si mogao prijeći granicu bez ikakvih formalnosti. Ta granica nije postojala i, koliko danas čujem, uspostavlja se, ali nisam upoznat s pravim stanjem stvari. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) Dužina granice između Hrvatske i BiH iznosila je 932 kilometra, prije 1990. I poslije završetka \"Oluje\" 1995. Ali ne i za vrijeme rata. Zato Mesić ima pravo kada tvrdi da granica \"neko vrijeme uopće nije postojala\". Ali ne u onom dijelu koje je nadzirao HVO. Naime, neko vrijeme uopće nije postojala granica uz Savu i Unu te južni dio gotovo do Sinja tj. Kamenskog, to je bilo pod nadzorom \"republike srpske“ i tzv \"sao krajine\". Trećina okupiranog teritorija RH oslanjala se na okupirani teritorij BiH, pod nadzorom prvo tzv. Jna a zatim \"republike srpske\". Ta granica nije postojala jer je bila prva crta bojišnice, duboko na teritoriju RH. Jedina slobodna i uređena granica Rh sa BiH od kraja 1991. pa do Daytonskog sporazuma jest ona nešto sjevernije od Kamenskog pa do Bistrine, odnosno Popova polja u Dubrovačkom zaleđu: nekih 100-130 kilometara. Taj dio granice između Rh i BiH tijekom cijelog rata bio je uređen, sa policijom i carinicima na obje strane. I tom su se granicom koristili, pod jednakim uvjetima i Hrvati i Muslimani. Osim toga \"2.7.1992. otvara se zračni most za Sarajevo iz Zagreba i Splita, jedan od najdužih u povijesti, uz prekide trajao do siječnja 1996.\" (Z. Sančević \"pogled u Bosnu\" str 252). Pitanje propisa na granici bilo je određeno dogovorima između ministarstava unutarnjih poslova.Propisi na granici bili su određeni sukladno ratnim prilikama i vrijedili su za obje strane granice, za sve podjednako. Tvrdnja da \"neko vrijeme, uopće nije postojala-bila je to otvorena granica\", ne odgovara činjenicama. Tvrditi da granica između RH i BiH nije postojala a ne reći da je 8/9 te granice bilo ratište, višestruka je neistina. Prvo, zato što je oko 800 kilometara bila djelom bojišnica prema srbočetničkom agresoru, a dijelom okupirani teritorij pobunjenih Srba. Drugo, zato što je stotinjak kilometara granice između Hrvatske i Hercegovine bila granica spasa za oko tri milijuna BiH Hrvata i Muslimana, koji su preko te granice imali izlaz u slobodni svijet iz svijeta rata. Treće, ta je granica bila granica spasa za Hrvate i Muslimane u BiH, jer je preko nje dolazila jedina humanitarna i vojna pomoć za obje strane. Četvrto, Muslimani su se tom granicom koristili kršeći dobre norme diplomatskog i političkog ponašanja, budući da su njihovi politički predstavnici i tijela djelovali na teritoriju RH, jer \"granica nije postojala,bila je to otvorena granica\"(\"Osim toga vlasti BiH slobodno zasjedaju u Zagrebu, predstavnici tih vlasti slobodno se kreću na cijelom području RH ne poštujući osnovna međunarodna pravila o najavljivanju i traženju suglasnosti za svoje djelovanje na teritoriju druge suverene države, a u mnogim mjestima Hrvatske djeluju brojni različiti uredi i logistički centri političkih organizacija i vojske koja vrši zločine i agresiju nad hrvatskim narodom\" -izvor: Pismo predsjednika Tuđmana Aliji Izetbegoviću od 25.06.1993.) Peto, UNPROFOR je vrlo često nadzirao promet na graničnim prijelazima. Šesto, hrvatski su dužnosnici, kao odgovor na umješanost HV-a u muslimansko-hrvatski sukob u BiH, predlagali međunarodnim predstavnicima da postave UNPROFOR kako bi stalno nadzirao granicu. I tako dalje. Činjenica je da je preko te granice dolazila humanitarna i vojna pomoć i Hrvatima u BiH. Bez te pomoći Hrvati ne bi mogli preživjeti i obraniti se od srbo-četničke agresije u Bosni i Hercegovini. Posljedica toga bila bi da se ni Hrvatska ne bi mogla obraniti u proljeće 1992. od napada tzv. Jna iz smjera: Kupres-Livno-(Tomislavgrad)-Sin-Split. Što je politička poruka ovog dijela Mesićeva svjedočenja? Da je ta posljednja 1/9 granice između RH i BiH bila \"zatvorena\", a ne \"otvorena\", ne bi bilo nikakvih problema. Sa stajališta jna, odnosno \"republike srpske\". Jer onda bi oni bili na toj granici, ako ne bi odlučili produžiti dalje: do Karlobaga i Karlovca. Mesić hrvatskoj politici prigovara 1998., nešto što ni muslimanska-bošnjačka strana nije prigovarala do 1995., jer su propisi na granici do 1995. potvrđeni daytonskim sporazumima (uzput, ovdje uopće ne spominjem washingtonske sporazume, koji su predviđali konfederaciju između Federacije BiH i RH, a u toj konfederaciji granice bi vrlo vjerovatno bile još \"otvorenije\")

14.04.2011. u 16:41h marasovac je napisao/la: Pita svantečedo što je to mesić na sudu lagao. A što nije? ne znam odakle početi. Malo ćemo sasuti redenik po njegovim lažima ................................................................................................ svantecedo je svima cedo osim sebi..mjenja li to sto na stvari???

Pitanje: Sad, je li ustvari buknuo sukob između bosanskih Muslimana i Bosanskih Hrvata? Svjedok Mesić: Da. Izbio je okrutan sukob, u užasnim razmjerima, tako da dio Mostara sada izgleda kao Hirošima. Nakon biteke, grad je bio razdjeljen. U početku grad je bio podjeljen na umjetan način i uložen je golem napor kako bi se uspostavila homogena zajednica, tako da ljudi budu građani Mostara bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadali. Tamo je također postojao jedan drevni most, koji bijaše simbolom grada i koji je razoren. Taj most bijaše sagrađen za turske vladavine, ali bio je simbolom spone među ljudima, jer je bio simbol tolerancije; turski graditelji su most projektirali, ali su ga gradili hrvatski radnici od kamena koji je dopremljen iz Hrvatske. Tako, bio je simboličan razaranje tog mosta, koji strateški nije značio ništa, i to je bilo opravdanje za njegovo rušenje. Mislim da je politika bila takva da je htejla srušiti sve mostove među etničkim skupinama u Bosni, podijeliti ih čim prije moguće, i držati ih razdvojene što je više moguće. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) U periodu od travnja do lipnja 1992. godine izvršen je urbicid nad Mostarom. Uništene su sve njegove vitalne funkcije. Srušeni su svi mostovi, izuzev starog mosta. Razorene su sve crkve i gotovo sve džamije. Objekti uprave, administracije i sudstva su razoreni i oštećeni, osobito na lijevoj obali Neretve... U ovom ratu uništavano je sve, pa i ono što ničim i nikada nije služilo u ratne svrhe. Kompletna naselja stare urbane strukture grada, mahala Carina, Luka, Donja mahala, Karađozbegova mahala(današnja Fejićeva ulica) sa lijeve obale Neretve, te naselja Podhum, Zahum, Balinovac, Cernica, teško i brutalno su razorena. Također novije urbane strukture individualnog stanovanja, naselja Cim, Ilići, jasenica, Zalik, Bijelo Polje, Buna, Hodbina su pretpjela isto tako velika razaranja i oštećenja. Prema okvirnim procjenama, od ukupno 17500 objekata individualnog stanovanja, uništeno je ili oštećeno oko 6500. Od ovog broja 4300 objekata ima manja oštećenjakrovne konstrukcije, pkrova, fasada, i građevinske stolarije sa mogućnošću brže sanacije. Oko 2200 individualnih stambenih objekata je sa većim oštećenjima urušenog krovišta, nosivih elemenata konstrukcije, potpuno uništene opreme, posve izgvorjelo ili u cjelosti razoreno. ... U Mostaru su i mostovi “posvećena “ mjesta. Zbog toga su Srbi i tzv. JNA od deset mostova na rijeci Neretvi srušili devet. Poražavajuća je dinamika rušenja: Lučki most je syrušen 24.svibnja 1992.godine, u 5,15 sati, u noći između 29.i 30.svibnja Titov most, u jednom dani 11.lipnja srušena su tri mosta: Carinski u 10,50 sati, Željeznički u Raštanama u 12,30 sati, a u 14,10 sati Most Hasana Brkića, slijedeći dan 12.lipnja 1992. godine srušen je i Avijatičarski most u industrijskom pojasu grada. Stari most, jedini preživjeli mostarski most, spomenik svjetske kulturne baštine na kojem je vijorila zastava UNESCO-a, svjesno je granatiran i vušemjesečnim razaranjima grada. ( izvor: MOSTAR ´92, Urbicid, Katalog istoimene izložbe, izdavač Hrvatsko vijeće obrane općine Mostar, 1992. Str 167.) \"Da, tvrdi Mesić, izbio je okrutan sukob, u užasnim razmjerima, tako da dio Mostara sada izgleda kao Hirošima\". Samo ne poslije sukoba između Muslimana i Hrvata u Mostaru 1993. Mostar je izgledao kao Hirošima, ali poslije razaranja tzv jna, od travnja do lipnja 1992. Uništena je cijela infrastruktura grada, trećina individualnih stambenih objekata, sve javne zgrade, sakralni i kulturni objekti. Sršeno je devet od deset mostova. No sva ta razaranja Mesić pripisuje hrvatsko-muslimanskom sukobu, odnosno krivnju adresira na HVO i na hrvatsku politiku. Tako je sva krivnja po Mesiću na hrvatskoj strani, i onda kada nema nikakve sumnje da je Mostar razorila tzv.jna kojom je zapovjedao uz Ratka Mladića najveći i najgori ratni zločinac sa ovih prostora u ratovima devdesetih, notorni Momčilo Perišić, koji se nakon razaranja i urbicida nad Zadrom \"proslavio\" čineći isto u Mostaru, i to godinu dana prije hrvatsko-muslimanskog sukoba u Mostaru. Mesić nije upozorio sud ni da je tzv. Jna razorila devet od dest mostova u Mostaru u prvoj polovici 1992.godine, te da je deseti, Stari most teško oštetila granatiranjem. On tvrdi suprotno, da je hrvatska politika „htjela srušiti sve mostove“: \"Mislim da je politika bila takva da je htjela srušiti sve mostove među etničkim skupinama u Bosni, podijeliti ih čim prije moguće, i držati ih razdvojene što je više moguće\". Mesić za razaranje Mostara ( za što su dogovorne jna i velikosrpska politika) optužuje hrvatsku stranu. On svojim svjedočenjem obmanjuje sud, jer iznosi neistine. Kao \"važna osoba u životu jugoslavije i Hrvatske\"-kako ga je predstavio tužitelj-on ima obvezu dati cjelovitu sliku događaja. Kako to ne čini, njegovi iskazi nisu u službi utvrđivanja istine, nego ometanja pravde. Zašto to čini, nije teško pretpostaviti. Slijedom njegovih neistinitih iskaza i prikrivanja činjenica može se doći do dokaza o njegovim pravim namjerama, koje mogu protumačiti zašto stalno manipulira sudom.

Svjedok Mesić: Tuđman nam je u jednom trenutku rekao da će u Karađorđevi otići sam-bilo je to 30. ožujka 1991.da želi vidjeti što oni hoće ... Svjedok Mesić: Mislim da nakon sporazuma u Karađorđevu – počelka je ta destruktivna politika. Tužitelj: A kad se todogodilo? Svjedok Mesić: 30. Ožujka 1991. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) ZAGREB, 25.ožujka (Hina)-Pred predstojeći sastanak šestorice predsjednika republika koji će se održati ovog tjedna, kako je pripoćeno, danas su se u graničnom području dvaju Republika sastali predsjednici Republike Hrvatske i republike Srbije dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. U višesatnom razgovoru koji se odnosio na ključna pitanja političke i gospodarske krize, te budućih odnosa u jugoslaviji razmotrena su glavna pitanja sadržaja predstojećeg sastanka predsjednika Republika. Usprkos poznatih razlika o temeljnim pitanjima, a koja se tiču interesa Republika Hrvatske i Srbije, odnosno hrvatskog ili srpskog naroda od ključne važnosti za sveukupnost odnosa pa i rješavanja državno-političke krize u sfrj, razgovor je vođen u nastojanju da se odstrane opcije koje ugrožavaju interese bilo hrvatskog bilo srpskog naroda u cjelini i da se traže trajna rješenja uz poštivenje povijesnih interesa naroda. (Izvor: Hina, Baza Eva; HNA3250058:1., 25.03.1991.) Stjepan Mesić uporno navodi krivi datum (dao sam dva primjera a ima toga još) održavanjka sastanka u Karađotđevu. Uporno tvrdi u svojim iskazima haškim istražiteljima 1997., kao i na sudu 1998., da je sastanak održan 30. Ožujka 1991., a ne 25.03.1991., kao što se stvarno i dogodilo. Kao svjedok koji je po vlastitim iskazima ispratio i dočekao predsjednika Tuđmana poslije sastanka u Karađorđevu, te kao svjedok koji tvrdi da je to prijelomna točka u politici predsjednika Tuđmana, kao i datum od presudne važnosti za njegovu političku karijeru, ne bi smio toliko u tome griješiti. Krivo navođenje datuma sastanka, o kojem su izvjestili i domaći i strani mediji, začuđuje tim više šti je praksa haškog suda (i tužiteljstva i obrane) da se svjedoci temeljito pripremaju za svjedočenje pred sudom. Budući da se ne radi o tajnom sastanku ni o nepoznatom podatku postavlja se pitanje: Zašto Mesić stalno navodi krivi datum susreta u Karađorđevu? Svjesno ili ne, pomakom datuma na 30. ožujak 1991. mijenja se kontekst u kojem se održava sastanak, a time se mogu sudionicima sastanka lakše pripisati i neke druge namjere, to jest one koje im pripisuje Mesić. Naime 28.ožujka 1991. U vili „Dalmacija“ u Splitu, održan je prvi od šest sastanaka svih predsjednika republika sfrj. Prema prethodnom dogovoru, bilateralni razgovori svih prtedsjednika u jugoslavenskoj krizi trebali su završiti do 28.03.1991. U okviru toga održani su razgovori predsednika Tuđmana i Miloševića, kao što su održani bilateralni razgovori Milošević-Izetbegović (u Beogradu 22.1.1991.), kao i Tuđman-Izetbegović (Dva sastanka, u Sarajevu 21.1.1991. i u Zagrebu 20.02. 1991) Tvrdnjom da je sastanak u Karađorđevu održan 30. 03. 1991. Implicira se da su se dvojica predsjednika dogovarala na štetu treće strane (BiH) , a mimo dogovora da će šestorica predsjednika republika bivše jugoslavije do 28.03.1991. zajednički tražiti izlaz iz krize.

@ marasovac U Hrvatskoj nije bilo nikakve \"agresije\" nego se rušio komunizam. a oni koji su ratovali nisu nikakvi \"dragovoljci\" nego legionari ili plačenici jer su ratovali isključivo zbog plače a ne zbog Hrvatske. Das je ove tzv \"dragovoljce\" napaopao roj pčela siguran sam da bi i to bilo okarakterizirano kao \"agresiija\"

Tužitelj: Dakle, nakon povratka predsjednika Tuđmana sa sastanka u Karađorđevu s predsjednikom Miloševićem, obavijestio vas je da će se Bosna podijeliti između Hrvatske i Srbije; je li to točno? Svjedok Mesić:Mislim da, u to vrijeme, nije bilko rasprave u hrvatskimm i srpskim teritorijama u Bosni, ali nema sumnje kako se počelo događati nešto što nije izlazilo u javnost, naime, bili smu u ratu sa Srbijom, i meni se činilo abnormalnim da se srpsko i hravtsko izaslanstvo uzajamno posjećuje, a pogotovo za vrijeme tih susreta da se vode rasprave na teritoriju treće države, tj. Bosne i Hercegovine. Dobivao sam izvješća kako postoje ljudi zaduženi da se bave s tim problemom karata, geografskih karata, da ocrtaju područja Hrvata, Srba i Bošnjaka. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) Mesić tvrdi „bili smo u ratu sa Srbijom i meni se činilo abnormalnim da se srpsko i hrvatsko izaslanstvo međusobno posjećuje“ (govorimo o proljeću 1991.). Mesiću nije „abnormalno“ što je on sam član predsjedništva države, a potom od ljeta 1991. I predsjednik predsjedništva koje je uzput vrhovni zapovjednik vojske koja napada RH. Nije mu „abnormalan“ ni njegov izbor za predsjednika predsjedništva sfrj četiri mjeseca poslije sastanka u Karađorđevu, iako „smo bili u ratu sa Srbijom“? „Abnormalno“ je da se „srpsko i hrvatsko izaslanstvo uzajamno posjećuje“, kako bi riješili krizu političkim putem, a nije „abnormalno“ biti predsjednik predsjedništva koje je vrhovno zapovjedništvo jna, koja je od 1.4.1991 sudjelovala u sukobima u RH, a od ljeta je otvoreni agresor na Sloveniju i na Hrvatsku. Sa stajališta hrvatske politike koja je željela samostalnu i suverenu Hrvatsku, izjave Stjepana Mesića kontradiktorne su i paradoksalne, jer se hrvatskoj politici zamjera ono što se ne zamjera Stjepanu Mesiću. Činjenica da na „abnormalnost“ citirane Mesićeve tvrdnje nisu reagirali ni obrana ni tužiteljstvo, upućuje na zaključak da oni nisu vidjeli u toj izjavi nikakvu kontradiktornost, jednako kao ni Mesić. Naime, kontradiktornosti u toj izjavi nema sa stajališta politike koja je težila očuvanju jugoslavije. Jer, za politiku očuvanja jugoslavije zahtjevi Slovenije i Hrvatske za samostalnošću i „odcjepljenjem“ jednako su pogubni kao i Miloševićeva politika stvaranja „velike Srbije“. Prema tome, istovremeni sukobi i pregovori tih politika bili su „abnormalni“. Da Stjepan Mesić svjedoči mentalno i politički upravo s te pozicije, odaje ga jedna „sitna“ pojedinost u njrgovoj izjavi: „Dobivao sam izvješća kako postoje ljudi zaduženi da se bave tim problemom karata“. Kao član predsjedništva sfrj, te kao predsjednik predsjedništva, izvješća je mogao „dobivati“ samo od nadležnih jugoslavenskih službi, koje su pratile djelovanje hrvatskog vrhovništva, preciznije od KOS-a, budući da je Milošević u to vrijeme već nadzirao savezni SUP(sekretarijat za unutrašnje poslove) i SDB(služba državne bezbednosti, poznatija pod kolokvijalnim nazivom UDBA). Stjepan Mesić najvjerovatnije nije primao sva izvješća koja bi po položaju trebao primati, a što bi moglo značiti da je selekcija izvješća o tome što se zaista događalo imalo za cilj povećati njegovu dezinformiranost i neobjektivnost. S druge strane malo je ili nimalo vjerovatno da je Mesić, kao član predsjedništva i njegov predsjednik, mogao „dobivati izvješća“ od hrvatskih izvještajnih službi, jer bi to značilo da su one pretile, odnosno radile protiv predsjednika Tuđmana, što je teško za povjerovati. Doduše, treba uvažiti činjenicu da je početkom 1991. bilo još nelojalnih kadrova u novoosnovano SZUP-um koji su ostali na vezi s Beogradom, ali je teško vjerovati da su oni mogli legalno pratiti i obrađivati hrvatski politički vrh, kao i to da su izvješća mogli službeno dostavljati Mesiću. Ponovimo dakle tvrde činjenice koje ovaj dio iskaza čine potpuno nepouzdanim: Sastanak u Karđorđevu održan je 25.3.1991. Hrvatski Sabor usvojio je deklaraciju o uspostavi suvereniteta i neovisnosti Republke Hrvatske 25. Lipnja 1991., odluku o raskidu državnopravnih sveza sa sfrj 8. Listopada 1991. te istog dana zaključke o agresiji na Republiku Hrvatsku (8.listopada 1991) Stjepan Mesić član je predsjedništva sfrj od 25.kolovoza 1990., a predsjednikom postaje 1. Srpnja 1991.i prema vlastitom iskazu koji je dao na sudu na toj funkciji ostaje sve do kraja 1991.

Tužitelj: Točno da je nastojanje predsjednika Tuđmana pri odlsaku u Karađorđevo bilo da se izbjegne rat-je bio skrivena namjera za dogovor tog sastanka? Svjedok Mesić: Ne znam koja je bila namjera. Ne znam ni koja je bila moja namjera kad sam dogovarao sastanak ... Tužitelj: Da, ali možemo li ukratko reći što je bio cilj sastanka; je li to bio izbjeći rat? Svjedok Mesić: Kad je odlazio rekao je: „idem pogledati što žele“. Tužitelj: Zašto Hrvoje šarinić nije s Tuđmanom otišao na taj sastanak Svjedok Mesić: Hrvoje šarinić bio je predstojnik ureda, on nije političar. (Izvor Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S.Mesića 16.-19..3. 1998.) 26. ožujka 1991. pratio sam predsjednika Tuđmana na sastanak sa Slobodanom Miloševićem u Karađorđevu, a 15. Travnja iste godine u Tikveš. Ta dva susreta dvojice predsjednika, uoči samog početka rata, izazvala su u to vrijeme burne reakcije veliog dijela političke pa i šire javnosti... ova se knjiga bavi tim razdobljem hrvatske političke i diplomatske povijesti...Kao svjedok tih zbivanja, prilažem ovdje, i zasad, samo fotografije koje sam u tim prigodama osobno snimio. (Izvor: Hrvoje Šarinić, svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem, Globus International, Zagreb, str 177. Slijede 22 fotografije susreta u karađorđevu i Tikvešu) Stjepan Mesić nepouzdan je svjedok i kada tvrdi da Hrvoje šarinić nije bio u Karađorđevu. To je detalj koji ne mora biti presudan za sadržaj razgovora u Karađorđevu, ali detalj koji ruši dramaturgiju Mesićeve priče kako je predsjednik Tuđman otputovao sam u Karađorđevo. Zato se Mesić pokušava dvostruko osigurati od odgovornosti u svom svjedočenju a) „Ne znam ni koja je bila moja namjera kad sam dogovarao sastanak“, u slučaju da obrana ili tužiteljstvo inzistiraju na tome da je on pripremao sastanak na kojem se, po njegovom svjedočenju dogovaralo o podijeli BiH b) „Hrvoje Šarinić bio je predstojnik ureda-on nije političar“ što bi trebalo značiti: Pa što ako je Šarinić i bio u Karađorđevu? On je „tehnička“ osoba a ne političar. Valja napomenuti da je u jednom, doduše kratkom razdoblju nakon izbora 1992, Hrvoje Šarinić bio i predsjednik vlade, ali ga ni to očito još uvijek u Mesićevim očima ne vrednuje kao političara No i Hrvoje Šarinić je nepouzdan svjedok, bar glede datuma održavanja sastanka u Karađorđevu, jer susret nije bio održan 26. Ožujka 1991. Kako on navodi već 25. Ožujka, kako su o tome izvjestile sve novinske agencije.

14.04.2011. u 16:43h Chicago USA je napisao/la: @bjuri47 Hehheh.....kako vrijeme odmice sve vise i vise sam uvjeren da si zensko,.....ali neko glupo i zaostalo zensko. Daj mi konjino reci kako ti nije zao naroda i zemlje. Toliko je bando silujetee da se pocela urusavati kao kula od karata. Zar nevidis konju da ce Skegro poceti \"lupati\" lovu jer se ne puni drzavna kasa? Stari kak ne kuzis da je gotovo? Sledeca stanica je za vas bandite Austrija. ..................................................................................................... psihijatrijski slucaj je uvjeren da sam zensko pa me odmah nakon toga nazove konjino i stari..hahahahahaha..glupi bolesnik sa cedom u sebi..tko se urusava ??hahahahaha...hoces li da ti kazem kakve su cijene kod nas??Ima stvari koje su jeftinije nego u Bih..jel znas sto to znaci??Jel znas da vise nitko ne ide u šoping u Mađarsku iz naseg kraja???Jel znas zasto??Glup si kao k...kad sve vjerujes ovim novinarima...jos si gluplji..glup kao majmunski k.......hahahahahaha...kreleeeeeeeeeeee..ostani tamo zauvijek i ne zagaduj nam Hrvatsku...jel znas da Brod ima tv i da je gledamo uz htv ..hahahahahaha..hebala te Sad ..bolje nam je nego tebi tamo...

Ovako možemo do prekosutra, admin mi ne da staviti link pa moram copy-paste. Mogao boh nabrajati kako je Mesić optužio sabor da je donio zakon o glasovanju dijaspore, i da je tim zakonom antagonizirao Hrvate protiv Muslimana. Mesićev problem jee u tome što je muslimansko-hrvatski sukob u BiH završio 18. ožujka 1994. godine potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, a zakon o glasovanju dijaspore je donesen 20. rujna 1995. godine, dakle godinu i pol dana nakon završetka sukoba pa kad se pogledaju te elemntarne činjenice onda se nikako ne može reći ono što je tvrdio Mesić, da je taj zakon antagonizirao Hrvate prema Muslimanima...

@bjur47 Treba ti dati nagradu \"super dilkan\". Nego salu na stranu,.....daj mi reci molim te jesi li ikad zaradio kunu svojim radom ili se jos uvjek grebes od drzave?