Dragovoljci: Zabrinuti smo za generale, ali nereda ne smije biti

3. Izvod iz prvostupanjske presude generalu Blaškiću, u kojoj se haški sud poziva na svjedočenje Stjepana Mesića (2.) 113. Nadzor koji je HDZ Hrvatske ostvarivao nad HDZ-om BiH bio je sveopći: U teoriji, HDZ Hrvatske i HDZ BiH jesu dvijeje zasebne stranke. To je u teoriji, moram to reći zbog poštivanja istine. Međutim, u stvarnosti, sve se odluke donose u Zagrebu i nema nikakve sumnje u to da HDZ BiH nije ni na koji način samostalna stranka. U teoriji da, ali u stvarnosti je potpuno sigurno da nije tako. 115. Vjeću su predočeni dokazi koji ukazuju na to da su Milivoj Petković, Ante Rosso, Slobodan Praljak i Ivan Tolj, sve visoki časnici HV-a otišli privremeno služiti u HVO prije nego su se vratili u HV. General Milivoj Petković bio je visoki časnik vcojske Republike Hrvatske prije nego što je postao načelnik glavnog stožera HVO-a. Slobodan Praljak napustio je Hv da bi postao general HVO-a, a zatim se vratio u oružane snage Republike Hrvatske, gdje je unaprijeđen u čin generala i umirovljen. General Rosso napustio je Hv tek 15. listopada 1993. da bi otišao u BiH i postao načelnik glavnog stožera HVO-a. Dana 23. veljače 1995. zatražio je da ga se ponovno primi u HV što mu je i odobreno. Ivan Tolj bio je zastupnik u saboru RH, general i načelnik političke uprave HV-a, a istodobno i pripadnik HVO-a. Čak i na nižoj razini HVo su činili Hrvati koji su se vratili iz Hrvatske nakon što su se borili u Hrvatskoj Vojsci. 116. Osim toga, predsjednik Tuđman je zapovijedio smjene onih bosanskih Hrvata koji se nisu s njim slagali. Stjepan Kljujić je bio predsjednik HDZ-a BiH, ali je bio smjenjen jer se borio za cjelovitu Bosnu. Na kraju je Mate Boban imenovan za predsjednika Herceg-Bosne. Prijenego što bi donio neku važnu odluku koja se tiče Herceg-Bosne, Mate Boban se uvijek konzultirao sa Franjom Tuđmanom čija je uputstva doista i provodio. Izaslanstva HDZ-a BiH redovito su dolazila na konzultacije sa predsjednikom Tuđmanom. 118.Vođe bosanskih Hrvata slijedili su smjernice koje im je dao Zagreb, ili su u najmanju ruku, usuglašavali svoje odluke sa hrvatskom vladom. Suradnja je bila očita na različitim razinama. Dan poslije osnivanja teritorijalne obrane (TO) kao legitimne vojne organizacije Bosne i Hercegovine 9. travnja 1992. Mate Boban je izdao zapovijed kojom se ukida TO na teritoriju HZHB. ta je zapovijed potvrđena jednom sličnom zapovijedi koju je general Rosso izdao 8. svibnja 1992. Dana 11.svibnja 1992. Tihomir Blaškić u općini Kiseljak izdaje zapovijed kojom se provodi zapovijed Ante Rosse, na osnovu koje HVO postaje jedina legalna vojna organizacija a TO se proglašava nezakonitim. dario Kordić je navodno izdao sličnu zapovijed u općini Busovača . Dakle, zapovjed generala HV-a Ante Rosse brzo je provedena. Predsjednik Tuđman i Tihomir Blaškić primjenili su istu politiku čak i u pogledu nadzora nad tvornicom streljiva u Vitezu, prijeteći da će je dignuti u zrak ako je ABiH napadne. 120.Osim kadrovske pomoći Hrvatska je HVO-u također pružala financijsku i logističku , te znatnu materijalnu pomoć. osoba nadležna za sve obavještajne službe u Hrvatskoj javno je izjavila da je Hrvatska dnevno trošila milijun njemačkih maraka za pomoć svim strukturama Hercg-Bosne, uključujići i HVO. Hrvatska je opskrbljivala HVO znatnim količinama oružja i opreme 1992., 1993., 1994. godine. Pred vijećem je između ostaloga, spominjana nazočnost tenkova T-55 i haubica sa oznakama HV-a. Svjedok DX je u rujnu 1993. na području Gornjg Vakufa opazio hrvatske tenkove T-55, kojima su upravljale posade HV-a, kako se čini sa svrhom sudjelovanja u neprijateljstvima između HVO-a i ABiH. Oprema je također dostavljana ABiH, ali je ta opskrba prekinuta 1993. za vrijeme sukoba između HVO-a i ABiH. Postrojbe HVO-a obučavane su u Hrvatskoj. 130. Politika Hrvatske prema bosanskim Hrvatimastavila je naglasak više na etničku pripadnost nego na državljanstvo. Republika Hrvatska donijela je odredbu prema kojoj svi pripadnici hrvatskog naroda imaju pravo na njezino državljanstvo. General Blaškić zatražio je da iskoristi taj propis. Jednim drugim zakonom dopušteni je svim Hrvatima glasovati na izborima u Hrvatskoj, što je omogućilo bosanskim Hrvatima, inače bosanskim državljanima glasovati na parlamentarnim izborima u Republici Hrvatskoj. Sporazumom o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i hercegovine i Republike Hrvatske predviđeno je da će te dvije republike recipročno dopuštati svojim državljanima stjecanje dvojnog državljanstva. Vijeće drži da je Hrvatska iskoristila čitavu tu zakonsku odredbu kako bi Hrvate u BiH usmijerila prema Hrvatskoj, te da je ta odredba pridonijela tome da su ljudi u svrhu iskazivanja svoje lojalnosti veću važnost pripisivali etničkoj pripadnosti nego formalnom državljanstvu. oko 10% zastupnika u saboru RH bilo je iz dijaspore. Dva pripadnika HVO-a, bosanski Hrvati, izabrana su u hrvatski parlament: Vice Vukojević i Ivan Tolj. UNPROFOR je, tijekom sukoba s ABiH, u osnovi percipirao HV i HVO kao istu stranu i za njih je koristio zajedničku oznaku \"HV/HVO\". PMEZ je govorio o nužnosti provođenja jakog pritiska na Hrvatsku i Hrvate u BiH. 140. Politika Hrvata prema BiH bila je dvojaka. S jedne strane, hrvatski su nacionalisti iskoristili srpsku agresiju u Bosni da prošire teritorij Hrvatske na teritorij odavno samostalne BiH. S druge strane, srpska je agresija prisilila Hrvate i Muslimane da, makar privremeno , sklope savezništvo. U biti, bili su saveznici samo onda kad je to odgovaralo interesima Hrvata, kao, primjerice u bihaćkom džepu. Poslije pritiska međunarodne zajednice, službeni iskazi Vlade Hrvatske svakako su imali za cilj stvoriti dojam da Hrvatska poštuje teritorijalni inegritet BiH, i da Hrvati i Muslimani surađuju. Hrvatska je tako uvijek negirala nazočnost svojih snaga na teritoriju BiH, iako je to Viječe sigurnosti sa žaljenjem ustvrdilo. istodobno, ona je unatoč tome podržavala okupljanje bosanskih Hrvata u okviru zasebne zajednice koja je bila paralelna u odnosu na legitmnu vladu. U tu je svrhu 1993. godine, tijekom sukoba između HVO-a i ABiH, hrvatska prekinula opskrbu bosanskih Muslimana, što je ponašanje suprotno ponašanju saveznika...

Tko vas pita za sto ste zabrinuti,.....i koga interesira?

14.04.2011. u 12:04h baraskada je napisao/la: kakvi ste to vi branitelji, dobrovoljci , vi ste prodane duše...sramota! ............................................................................................................... To su oni koji postuju generalsku rijec a ti si krele...

4. Da najprije pojasnima za ovo gore, PMEZ je promatračka misija europske zajednice. A sad idemo dalje: Raspravno vijeće haškog suda u satavu: sudac Claude Jorda kao predsjedavajući, te suci Almir Rodrigues i Muhamed Šahabudin donijelo je 3.ožujka 2000. godinee prvostupanjsku presudu kojom se: OSUĐUJE Tihomira Blaškića na zatvorsku kaznu u trajanju od 45 godina; ODREĐUJE da će se razdoblje trajanja njegova pritvora, odnosno razdoblje od 1. travnja 1996. do dana izricanja ove presude uračunati u ukupnu duljinu trajanja kazne. Prvostupanjska presuda generalu Blaškiću napisana je i obrazložena sa 808 numeriranih stavaka. Stajališta tužiteljstva i obrane o međunarodnom karakteru oružanog sukoba u BiH prikazana su u presudi stavcima od broja 83-142. Stavci su podijeljeni na pravne cijeline od izravnog uplitanja, neizravnog uplitanja do države saveznice u ratu. Praksa haškog suda u pisanju presuda je takva da se svaki srgument, kako tužiteljstva, tako i obrane, koji se navodi u pojedinom stavku presude, argumentira u bilješci pozivom na svjedoka, dokument, ili prethodnu sudsku praksu. U stavcima presude generalu Blaškiću, od broja 83-142, koji razmatraju međunarodni karakter oružanog sukoba, suci se 147 puta pozivaju na iskaze svjedoka ili različita dokumente, tj. u bilješkama pod rednim brojevima 147-289. Budući da je Stjepan Mesić bio svjedok haškog tužiteljstva koji je trebao posvjedočiti sadržajno o politici podijele BiH, a prema pravnim kriterijima o karakteru međunarodnog oružanog sukoba, poztrebno jke vidjeti koliko je puta haški sud uvažio njegovo svjedočenje u presudi generalu Blaškiću. zato evo male analize izvora koji se odnose na međunarodni karakter sukoba u BiH, i to u onom dijelu u kojem su suci uvažili Mesićevo svjedočenje. Dakle, u bilješkama označenim od broja 147-289, koji se odnose na međunarodni karakter sukoba u BiH, suci se 142 puta pozivaju na različite vrste izvora koji se prema vrsti dijele u pet grupa: 1.Dokumenti (56 citiranja u bilješkama) 2.Podnesci i komentari (16 citiranja u bilješkama) 3.Presude (13 citiranja u bilješkama) 4.Tajni svjedoci (31 citiranje u bilješkama) 5.Svjedoci (39 citiranja u bilješkama) od 142 bilješke u kojima se haški sud u presudi poziva na dokaze, isti sud se 70 puta poziva na svjedoke. Od tog broja sud se 31 put ili 44% puta poziva na svjedočenje tajnih svjedoka kao na dokaze o međunarodnom sukobu. Od 17 svjedoka na koje se poziva sud u dijelu presude o međunarodnom karakteru sukoba, njih 10 je javnih, odnosno onih koji svjedoče punim imenom i prezimenom, dok je 7 tajnih svjedoka, odnosno svjedoka sa zaštićenim identitetom, a koji se navode kao 1.Svjedok DX 2.Svjedok VV 3.Svjedok HH 4.Svjedok FF 5.Svjedok P 6.Svjedok DT 7.Svjedok II poznatiji kao Stjepan Mesić Haški sud se u presudi Blaškiću poziva na svjedočenje Stjepana Mesića 15 puta. To je 50% u odnosu na sve tajne ili zaštićene svjedoke, odnosno 21% u odnosu na sve svjedoke, javne i tajne. To samo špokazuje koliko je bilo važno njegovo svjedočenje prilikom donošenja ovakve drakonske prvostupanjske presude, što sam naveo u prijašnjem postu, a u idućem ću navesti zašto je to svjedočenje važno za podizanje optužnica protiv Gotovine, Čermaka i Markača, kao i BiH šestorke, te zašto se u tim optužnicama provlači ista nit. ona o zajedničkom zločinačkom poduhvatu...

5. Nakon donošenja prvostupanjske presude protiv generala Blaškića, haško je tužiteljstvo imalo dostatan temelj, prije svega u svjedočenju Stjepana Mesića, za podizanje cjelovite optužnice protiv \"hrvatske politike podjele BiH\" po principu udruživanja u zločinački poduhvat za šestorku iz BiH, kaoo i optužnice za operaciju \"Oluja\" (čuvena Ashdownowa salveta). Optužnica suda u Haagu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Čorića i Berislava Pušića podignuta je 2.ožujka 2004. godine. Oni su optuženi za udruženi zločinački poduhvat. Izvod iz optužnice protiv navedene šestorice: -Počevši od 18. studenoga 1991. godine pa do približno travnja 1994. i nakon toga, više osoba je utemeljilo i sudjelovalo u udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim djelovima teritorija Republike BiH, za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijelu \"Velike Hrvatske\", u kratkom roku ili dijelom duljeg razdoblja, tako što bi one postale dio Republike Hrvatske ili blisko povezane s njom, i to uporabom sile, zastrašivanja ili prijetnje silom, progona, zatvaranja i zatočivanja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine te drugih sredstava koje predstavljaju ili obuhvaćaju počinjenje zločina kažnjivih po člancima 2, 3 i 5 statuta Međunarodnog suda. Teritorijalni cilj udruženog zločinačkog poduhvata bio je utemeljenje hrvatskoh teritorija u granicama Banovine Hrvatske, teritorijalnog entiteta koji je postojao od 1939.-1941. godine. Udruženi zločinački poduhvat obuhvaćao je kreiranje političkog i nacionalnog zemljovida tih područja tako da njima dominiraju Hrvati, kako u političkom tako i u demografskom smislu. -Mnogobrojne su osobe sudjelovale u udruženom zločinačkom poduhvatu. Svaki je sudionik svojim djelovanjem, ponašanjem, nedjelovanjem, ili postupcima, kako individualnim tako i onim provedenim u dosluhu sa drugim osobama, ili preko drugih osoba, bitno pridonio provođenju tog poduhvata i ostvarenju njegovog cilja. Slijedeće osobe, uz ostale sudjelovale su u udruženom zločinačkom poduhvatu: Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske, Gojko Šušak, ministar obrane RH, Janko Bobetko, general u vojsci RH, Mate Boban, predsjednik Hrvatske Zajednice (I Republike) Herceg-Bosne, JADRANKO PRLIĆ, MILIVOJ PETKOVIĆ, BRUNO STOJIĆ, SLOBODAN PRALJAK, VALENTIN ČORIĆ I BERISLAV PUŠIĆ, razni drugi dužnosnici, članovi Vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim razinama (uključujići općinske dužnosnike vlasti, kao i one u mjesnim odborima, razni čelnici i članovi HDZ-a, razni pripadnici oružanih snaga Herceg-Bosne, HVO-a, specijalnih postrojbi, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, lokalnih obrambenih snaga te druge osobe, koje su djelovale pod nadzorom ili uz sudjelovanje ili u suradnji s tim oružanim snagama, policijom i drugim čimbenicima; razni pripadnici oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge osobe, poznate i nepoznate. Te su osobe vodile, upravljale, planirale, pripremale, bodrile, promovirale, poticale, zapovjedile, izvršile, provele, omogućile, sudjelovale, pridonijele, podržale i na drugi način djelovale na ostvarivanju udruženog zločinačkog poduhvata. Vjerovatno će u povijesti međunarodnog pravosuđa ostati zabilježen presedan da je cijeli jedan narod optužen kao \"zločinačka organizacija\" (osim navedenog-znani i neznani), budući da su svi pripadnici hravstkog naroda osumnijičeni za sudjelovanje u zločinačkom poduhvatu. Sve ovo navodim zbog dalekosežnosti Stjepana Mesića i slučaju Blaškić, odnosno na činjenicu da je njegovo svjedočenje u tom slučaju presudno za druge slučajeve u kojima se hrvatski politiku, a prema optužnicama i cijeli hrvatski narod za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj...

14.04.2011. u 12:10h lacković je napisao/la: hoće li predsjednik hvidre, nepismena seljačina i krivotvoritelj braniteljskog staža josip đakić izaći iz hdz-a ako gotovinu osude? na kraju krajeva, ipak ga je njegova stranka izručila. ...................................................................................................... tu laz mozes pricati svojoj babii ali tesko je da ce ti i ona povjerovati...

6. U prvobitnoj optužnici protiv generala Mladena Markača i Ivana Čermaka, kao i u prvobitnoj optužnici protiv generala Ante Gotovine, optužnica za zločinački poduhvat ne odnosi se cijeli narod (kasnije, prilikom objedinjenja optužnice to se onom formulacijom \"znani i neznani\"" ipak proširilo, ali o tome kasnije jer idemo najprije redom), nego na operaciju \"Oluja\", u kojoj je oslobođena ćetvrtina okupiranog teritorija Republike Hrvatske. kako je tijekom te operacije pod oružjem bilo oko 200 000 ljudi, to se sve te ljude može po prvotnoj optužnici držati pripadnicima zločinačke organizacije, odnosno sudionicima u udruženom zločinačkom poduhvatu, a nakon objedinjavanja, tako se može okvalificirati cijeli hrvatski narod. Izvod iz prvotne optužnice protiv generala Mladena Markača i Ivana Čermaka: -Mladen Markač i Ivan Čemak, djelujući sami ili ili u dogovoru s drugima su planirali, poticali, zapovjedali, počinili ili na drufi način pomagali i podržavali planiranje, pripremu i provedbu tih dijela, ili su predviđali vjerovatnost da će ona biti počinjena. -Koristeći termin \"počinili\" u ovoj optužnici, tužiteljica obuhvaća i djela koja su optuženi počinili sudjelovanjem u udruženom zločinačkom poduhvatu. Dana 4. kolovoza 1995. Republika Hrvatska pokrenula je vojnu ofenzivu pod nazivom \"Oluja\", s ciljem vraćanja regije Krajina. Tijekom i nakon operacije \"Oluja\" i čitavo vrijeme na koje se odnosi ova optužnica, IVAN ČERMAK I MLADEN MARKAČ, zajedno sa drugima uključujući i ANTU GOTOVINU i predjednika FRANJU TUĐMANA, sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu, a čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem, i potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništvspriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima... Izvod iz izmjenjene optužnice protiv generala Ante Gotovine: -ANTE GOTOVINA djelujući sam ili u dogovru s drugima, je planirao, poticao, zapovjedao, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje pripremu ili izvršenje tih kaznenih djela, ili je predviđao vjerovatnost da će ona biti počinjena. -Koristeći termin \"počinio\" u izmjenjenij optužnici, tužiteljica obuhcaća i djela koja je optuženi počinio sudjelovanjem u udruženom zločinačkom poduhvatu. Tijekom i nakon operacije \"Oluja\", i čitavo vrijeme na koje se odnosi optužnica, ANTE GOTOVINA je u suradnji s drugima uključujući i MLADENA MARKAČA, IVANA ČERMAKA i predsjednika FRANJU TUĐMANA sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu, a čiji je cilj bio prisilno i trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz regije Krajina, između ostalog pljačkanjem, oštećivanjem, i potpunim razaranjem imovine srpskog stanovništva, kako bi se pripadnike tog stanovništvspriječilo da se vrate i ponovno nastane u svojim domovima.. -Kaznena dijela nabrojena u točkama 1 i 3 do 6 izmjenjene optužnice počinjena su u sklopu zajedničkog cilja udruženog zločinačkog poduhvata. Optuženi je posjedovao stanje svjesti nužno za počinjenje svakog od tih kaznenih dijela... Pošto je svima jasna apsurdnost pravnih interpretacija za operaciju \"Oluja\", onda bi svima trebalo biti jasno da se radi o političkoj činjenici i medijskoj \"stvarnosti\", u koj se optužuje Hrvatsku, koja je bila žrtva agresije, i hrvatsku politiku, koja ne samo da je oslobodila okupirani teritorij vlastite države, već i teritorij susjedne BiH dovevši tako do mirovnog sporazuma u Daytonu i okončanja rata na ovim prostorima. Upravo zbog toga je bitno analizirati ishodište svih tih kvalifikacija u optužnicama, odnosno Mesićevo svjedočenje u slučaju Blaškić, koje je haškom tužiteljtvu dalo pravni temelj da se istinu o borbi Hrvata u BiH za vlastitu opstojnost i konstutivnost, kao i istinu o domovinskom ratu pretvori u laž i zločin, odnosno zločinački poduhvat. Jer, stjepan Mesić nije svjedočio o pojedinim zločinima, niti o individualnoj odgovornosti za pojedine zločine, već je službenu hrvatsku politiku prikazao zločinačkom.

7. Hrvatska službena politika nikad nije negirala da su u domovinskom ratu i s hrvatske strane, u obrani od agresije počinjeni zločini i nedjela tijekom ili nakon vojno-redarstvenih operacija, bilo od pripadnika HV-a, MUP-a ili pak civila. Podaci o ntakvomm stavu države neumoljivi su. Do konca 1999. Podignuto je 3 978 kaznenih prijava i procesuirano je 1 949 počinitelja samo s hrvatske strane za ubojstva, paleže, pljačke itd. Do tada, po fazama bilo je odbačeno 184 kaznene prijave, nedovršenih istraga 841, obustava 38, a postupaka u tijeku po optužbi 811. Pravosudna tijela nisu odbacila niti jednu kaznenu prijavu zbog kaznenog dijela ubojstva, a nakon provedene istrage u jednom je predmetu obustavljen postupak. Optuženo je 26 osoba i kazneni su postupci dovršeni u 26 kaznenih predmeta donošenjem presuda. Od ukupno 1 949 presuda osuđujućih je bilo 1 492, oslobađajućih 179, a odbijajućih 278 presuda. Prema tome, i policija i pravosuđe radili su svoj posao, jednako i prije i nakon promjene vlasti 3. siječnja. Štoviše, za zločine i nedjela što su ih u obrani od agresije počinili pripadnici hrvatskih snaga ili civili osuđeno je dva puta više ljudi nego za zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku. Prema godišnjem izvješću Državnog odvjetništva Saboru RH u razdoblju 1991.-2001. za ratne zločine u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 726 osoba. Sve te osobe osuđene su do 2001. godine. Te se činjenice u domaćim i stranim medijima prešućuju od onih grupacija kojima je u interesu da se za \"zajednički zločinački pothvat\"(ZZP) kao glavni krivac optuži hrvatski vojni i državni vrh. Za potkrepu te teze hrvatski državni i politčki vrh optužuje se za diskriminaciuju \"hrvatskih građana\" pred zakonom te da nije \"funkcionirala pravna država\". (S. Mesić). Kada se ti kritičari moraju suočiti sa činjenicama, onda ih osporavaju tako što nisu zadovoljni s kvalifikacijama presuda počiniteljima nedjela i zločina počinjenih u obrani od agresije. Sve te optužbe i teze imaju za cilj nametnuti simetriju krivnje te izjednačavanje odgovornosti agresora i žrtve agresije. Jedni to čine jer navodno u stvaranju suverene Hrvatske vide obnavljanje NDH, a drugi zato jer im nije odgovarala nova neravnoteža u međunarodnom poretku koja je nastala kao posljedica raspada jugoslavije. I za jedne i za druge raspad jugoslavije bio je porazan za njihove interese. Zato su pripremali optužnicu za \"zajednički zločinački pothvat\" s namjerom da se uspostavi stara ravnoteža na području bivše jugoslavije stvaranjem nove regije Zapadni Balkan, područja koje do 2000. godine nije postojalo ni kao zemljopisni ni kao politički, ni kao kulturni pojam. Zato se gradi novi mit o brojnim hrvatskim zločinima u Domovinskom ratu, a prešućuje se da su to bili pojedinačni zločini i da se sustavno radilo na njihovu procesuiranju. Na mitu o krivnji Hrvata gradili su se unutarnji odnosi u bivšoj jugoslaviji. Optužba da su Hrvati krivi za slom i monarhističke i socijalističke jugoslavije konstantna je teza hegemonističkih i unitarističkih jugoslavenskih elita. Hrvati su prema takvim tumačenjima bili krivi za kapitulaciju prve jugoslavije 1941., za genocid nad Srbima za vrijeme NDH te za dezintegraciju eseferjot već 1971., a pogotovo 1990. iako su i tada prvo tražili konfederalno uređenje. Velikosrpska politika pravdala je agresiju na Hrvatsku, a pobunjeni hrvatski srbi tražili su pripojenje Srbiji od 1990., jer su smatrali da je svaka hrvatska država za njih zločinačka tvorevina, bez obzira tko je u takvoj državi na vlasti, i kakovog je ona ustavnog uređenja. Optužba hrvatskog vodstva za ZZP u medijima slijedi taj mit, amnestira velikosrpsku politiku za agresiju i pobunu, a svima onima koji su u socijalističkoj jugoslaviji vidjeli i doživjeli ostvarenje svojih ideala daje opravdanje što nisu sudjelovali u dekonstrukciji komunizma i dezintegraciji jugoslavije. S druge strane, dio međunarodnih čimbenika uvijek je bio zainteresiran za opstanak jugoslavije. Doduše, većina je tih međunarodnih čimbenika željeka vidjeti jugoslaviju u kojoj se poštuju ljudska prava i tržišna ekonomija, ali izričito su bili protiv priznanja novih država na tlu jugoslavije. Oni su sustavno radili na obnovi neke nove jugoslavije (6+1-1, Tindemansovo izvješće, 1995.god.) ili jugoslavenskog saveza, i nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, Slovenije i BiH. Zato njima nije bilo u interesu da se u Haagu sudi agresoru na Hrvatsku i BiH, jer bi time bilo onemogućeno zagovaranje bilo kakvih novih jugoslavenskih ili zapadnobalkanskih asocijacija i integracija. Dijelu je međunarodnih mićnika politički odgovaralo izjednačavanje agresora i žrtve. Zato ne iznenađuje da se djelovanje i interes tih čimbenika može prepoznati već na početku suđenja generalima Gotovini, Markaču i Čermaku U svjedočenjima, posebice onih koje je tužiteljstvo predstavilo kao svoje glavne svjedoke. Nalaze se izjave koje otkrivaju pozadinu toga procesa i kako je nastala optužnica. Kanadski general Leslie sam je otkrio zašto je slao pretjerana izvješća o Oluji. –Naš je zadatak bio da zaustavimo napade HV-a. Da se oni povuku na početne položaje i da izađu iz zone razdvajanja – barem je u tome iskren Leslie. On je jedan od zapovjednika UNCRO-a. A mandat im je (za razliku od UNPROFOR-a) demilitarizacija područja i povratak civilnom načinu života te integracija. No. Leslie je objasnio \"stvarni\" mandat UN-ovih snaga u okupiranim djelovima RH. Priznao je vezu nnjegovih izvješća o \"uništenim gradovima krajine i granatiranju civila\" s napadom međunardone diplomacije i politike, dva dana poslije početka Oluje, kada su u Ženevi političari (prije svih Carl Bildt, ali i moćni Javier Solana) otvoreno prijetili Hrvatskoj zbog akcije i, doslovce poručili-\"ovo je zločin koji spada u mjerodavnost haškog suda\". Dobar dio EU bio je oštro protiv Oluje. UN je dobio zadatak da učini sve da spriječi da HV uspije. www.vecernji.hr/kolumne/3069237/index.do U prostoru javnog znanja postoje informacije i podaci o tome kako su pripadnici i velikosrpske politike, ali i određeni međunarodni čimbenici \"zaslužni\" za pripremanje optužnica protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha sustavno pripremane u Hrvatskoj i da se formulacije i \"dokazi\" koje iznosi haško tužiteljstvo protiv hrvatskih generala i dužnosnika ponavljale godinama prije toga u \"hrvatskim\" medijima. Na sudjelovanje i političkih čimbenika i djela hrvatskih medija u pripremi haških optužnica upozorit ćemo sa nekoliko primjera:

8. Pisanje optužbi: Stjepan Mesić Glavni cilj ZZP prema tužiteljstvu jest „etničko čišćenje“ pobunjenih Srba iz sektora jug. U ožujku 2007. tužitelj je to obrazložio na slijedeći način: 18. Cilj uklanjanja Srba iz Krajine odražavao je dugogodišnju tezu predsjednika Tuđmanana za etničkom homogenošću. Pored neprijateljstva prema Srbima, koje je nastalo tijekom ratnih godina, predsjednik Tuđman je etničku raznolikost smatrao povijesnim problemom koji se može riješiti primjerice preseljavanjem stanovništva (predraspravni podnesak tužiteljstva u slučaju generala Gotovine, Čermaka i Markača, 16. ožujka 2007.) Takva formulacija o Oluji kao ZZP s ciljem etničkog čišćenja Srba nije postojala u prvim optužnicama protiv hrvatskih generala. Na žalost na optužbi da je Oluja poduzeta radi etničkog čišćenja radili su i neki najviši hrvatski dužnosnici. Tu je optužbu uporno ponavljao Stjepan Mesić i to kao predsjednik Republike tijekom svojih službenih posjeta i međunarodnih susreta, od 2000.godine, dakle prije nego što su bile napisane optužnice protiv hrvatskih generala: Druga je tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako je istina da su oni, izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i to da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika. Gotovo iste formulacije Stjepan Mesić iznosi tijekom službenog posjeta Austriji početkom 2001. : Jednako otvoreno moram progovoriti i o odnosu režima Franje Tuđmana prema Srbima u Hrvatskoj. Istina je, doduše, da je dio srpskog stanovništva, podlegavši manipulacijama Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije koja se raspadala i pretvarala u srpsku armiju, krenuo u otvorenu pobunu protiv Hrvatske. Ali, istina je isto tako da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3% Srba u ukupnom korpusu stanovnika. Stjepan Mesić svoju optužbu protiv “režima Franje Tuđmana” ponavlja I tijekom službenog posjeta Kini u svibnju 2002.: Mada je rat u Hrvatskoj zaustavljen godine 1992., mi smo tek 1995. vlastitom vojnom akcijom, a potom mirno, uz pomoć međunarodne zajednice, okončali pobunu dijela srpske manjine. Na žalost Tuđman je to iskoristio i kako bi se riješio dobrog dijela Srba koji su inače u Hrvatskoj živjeli stoljećima. Mi to sada nastojimo ispraviti, pozivajući sve one Srbe - naše građane, koji su izbjegli iz Hrvatske, da se vrate u miru i sigurnosti. Stjepan Mesić nije optužio samo “režim Franje Tuđmana” za etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj nego I za agresiju na BiH: Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Zbog tog \"istočnog grijeha\" hrvatske politike, zbog njenog pokušaja da pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, Hrvatska se dovela u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu. A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih pretvorila se iz žrtve agresije - što je nesumnjivo bila - sama u agresora. Mesić i u Austriji ponavlja gotovo iste formulacije kao I u Švicarskoj, optužujući hrvatasku politiku da je silom oružja htjela pripojiti dio međunarodno priznate BiH ted a je postal od žrtve agresorom: Moram, međutim, sasvim otvoreno reći da je politika vlasti Franje Tuđmana uključivala u sebi i aspiracije prema tuđim teritorijima. Upravo zbog jedva prikrivenih pokušaja hrvatske politike da Republici Hrvatskoj pripoji dio susjedne međunarodno priznate države, Bosne i Hercegovine, mi smo se doveli u praktičnu izolaciju u odnosu na međunarodnu zajednicu. A zato što je tu ambiciju pokušala ostvariti i silom oružja, u očima mnogih Hrvatska se pretvorila iz žrtve agresije u agresora. Optužbam za agresiju na susjednu BiH, te za pokušaj stvaranja “Velike Hrvatske”, kao protuteže Miloševićevoj “Velikoj Srbiji”, Mesić nije samo izednačio politike i političke uloge predsjednika Tuđmana i Miloševića, nego je pisao optužnice protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH, godinama prije nego što su se te optužnice pojavile 2004. godine (Optužnica protiv Prlića, Praljka, Petkovića, Stojića, Čorića, Pušića napisana je 2. ožujka 2004.): Hrvatski predsjednik Tuđman bio je sklon vjerovati da će Milošević u svojem naumu uspjeti, da će u najmanju ruku stvoriti malu \"veliku Srbiju\" i smatrao je da bi to bila dobra prilika za Hrvatsku da se i ona proširi, da anektira dijelove Bosne i Hercegovine. Činjenica je da su optužbe iznijete tijekom službenih putovanja i posjeta predsjednika Mesića stranim zemljama i da se nalaze na službenoj web stranici predsjednika Republike. Dakle nisu to samo Mesićevi vrijednosni sudovi i interpretacije politike njegova prethodnika. (To da u zapadnoeuropskim zemljama i u SAD-u postoji norma da novi predsjednik ne kritizira politiku svojega prethodnika, to je za komunistički mentalitet raznih mesića neprihvatljivo ponašanje). Mesićeve optužbe treba gledati kao kao cilj njegove politike, koja je po kvalifikacijama optužbi čak radikalnija od haških opužnica ( u nekoliko verzija optužnica protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača nigdje se ne navodi da je cilj predsjednika Tuđmana svesti srpsku zajednicu na 3% nego se citiraju procjene drugih dužnosnika o tome da je u RH ostalo nekoliko posto Srba). Osim toga Mesićeve optužbe nisu stav njega kao pojedinca, nisu samo njegovo osobno mišljenje. To je stav predsjednika Republike, dakle državne institucije koja formulira državnu politiku. Službeni stavovi služe kao orijentir za organizaciju javnih poruka po kojima svoje djelovanje usklađuju državne a često i društvene ustanove. Mesićeve optužbe prethode haškim optužnicama – a kad se tumače povezano sa njegovim djelovanjem, onda je nedvojbeno da su te optužbe jasno definirani ciljevi scenarija koji je imao za cilj podizanje haških optužnica. Kao predsjednik Republike Stjepan Mesić je imao sve podloge da provede svoj scenarij: a) sam je definirao ciljeve i sadržaj scenarija b) odredio je metode i ljude za proizvodnju pseudodokaza c) razradio je plan proizvodnje pseudodogađaja objavljivanjem arhive predsjednika Tuđmana d) odabrane medije planski je koristio za dostavljanje “transkripata” haškim istražiteljima, a hrvatsku Vladu prisilio da legalizira njegove nezakonite radnje itd. Može se vrlo lako dokazati da je to scenarij sustavnog i planskog optuživanja “režima Franje Tuđmana” te nezakonito postupanje sa arhivom prvoga predsjednika i arhivama obavještajnih službi. Navest ćemo tek nekoliko takvih primjera:

9. Proizvodnja krunskih pseudodokaza Haško tužiteljstvo u optužnici protiv trojica hrvatskih generala i u postupku protiv hrvatskih dužnosnika i generala iz BiH kao glavni dokaz za postojanje ZZP-a i namjera zločinačke organizacije koristi tzv. “Tuđmanove transkripte”, a zapravo zapisnike sjednicaca iz ureda prvog predsjednika RH. Da haško tužiteljstvo nije raspolagalo tim transkriptima ne bi imalo čime potkrijepiti svoje optužnice i teško da bi uopće moglo postaviti konstrukciju o ZZP. Budući da su ipak predsjednički transkripti glavni dokaz za ZZP, “logično” je da na čelu ZZP mora biti sam predsjednik Tuđman pa se zapravo tako konstruiranom optužnicom sudi prvenstveno njemu, a tek potom ostalima kao sudionicima ZZP. Što je već samo po sebi pravno dubiozno jer se sudi čovjeku koji se ne može braniti. Budući da još od rimskih vremena pravni sustav polazi od presumpcije nevinosti tj. da je svatko nevin, a da se krivnja mora dokazati, optužnice protiv hrvatskog predsjednika ni po jednom civiliziranom pravnom standard nije prihvatljiva, kao što ni po jednom pravnom standardu nije prihvatljivo da general Gotovina već tri godine sjedi u zatvoru a da tužiteljstvo još uvijek potražuje dokaze protiv njega. Vrlo je znakovita i činjenica da se samo transkripti koriste kao dokaz o ZZP. Neosporna je činjenica da je dr. Franjo Tuđman – kao povjesničar, polirtičar i državnik – napisao na tisuće stranica teksta – desetke knjiga, puno članaka i rasprava – a da haško tužiteljstvo nije našlo ništa što bi potkrijepilo navode optužnice za ZZP. Štoviše, kao predsjednik Republike Hrvatske doktor Franjo Tuđman održao je na stotine, vjerovatno i na tisuće javnih nastupa i govora – od predizbornih govora do službenih govora u zemlji i inozemstvu, a ni u njima tužiteljstvo nije našlo ni jednu rečenicu kojom bi potkrijepilo navode iz svoje optužnice. Zato za konstrukciju ostaju samo tzv. transkripti, službani zapisnici iz ureda predsjednika. O vjerodostojnosti tih zapisnika , odnosno vjerodostojnosti zaključaka koje iz pojedinih riječi i rečenica iz tih zapisnika izvlači tužiteljstvo govorit će se kasnije. Sada treba upozoriti na metode i tehnike kako su transkripti našli put do haškog tužiteljstva i mjesto u optužnicama protiv hrvatskih generala. Plasiranje “Tuđmanovih transkripata” , kako hrvatskoj javnosti tako i haškom tužiteljstvu rađeno je prema pravilima i metodama specijalnog rata što ga je vodio predsjednik RH Stjepan Mesić sa svojim najbližim suradnicima protiv svog prethodnika, mrtvoga predsjednika Tuđmana. (Prvo su plasirane poruke medijima koje su imale za cilj diskreditaciju predsjednika Tuđmana: Mesić je na početku svojega mandata osobno isfabricirao priču kako je postojala direktna telefonska linija na Pantovčaku s Miloševićem, ergo Tuđman je ili zločinac ili izdajica; britanska TV kuća Channel 4 emitirala je 2000. Godine emisiju u kojoj tvrdi kako je predsjednik Tuđman opljačkao milijarde dolara; stalno se ponavlja teza (feral, nacional, globus, Mesić) kako postoje dokazi o „podjeli Bosne“; traže se karte i transkripti razgovora u Karađorđevu; Tuđman je odlučivao o svemu, „odluke su se donosile gdje se nije smjelo-VONS – tijelo koje po Ustavu RH ima zadaću koordinacije državne politike, mediji sotoniziraju i proglašavaju „zloglasnim tijelom“; Tuđman je bio bolesno opsjednut svojom povjesnom veličinom tako da je snimao i prisluškivao sve i svakoga; prislušna mašinerija na Pantovčaku može se vidjeti još i sada (sic); snimljeno je 13-14 000 transkripata ...itd.) Medijska diskredcitacija predsjednika Tuđmana bila je potrebna da bi se moglo činiti ono što se po pozitivnim zakonima svih zemalja ne smije činiti: otvarati državne arhive i objavljivati dokumente s oznakom tajnosti. Da bi se sotoniziralo predsjednika Tuđmana i pokazalo da su transkripti nečasna rabota bolesnog uma, a ne dio pogona svake uređene državne institucije, umnažala se brojka \"transkripata\", a istovremeno se prešućivalo da je vođenje zapisnika obveza osoba na najvišim državnim položajima. Naime, i na sudu je potvrđeno da je u spornoj arhivi, u kojoj su se nalazili transkripti, bilo 10 493 dokumenta. Od toga je broja bilo \"1814 zapisa razgovora s jednom osobom, a 2466 zapisa razgovora s više osoba; Ostali dokumenti odnose se „na izvješća i informacije SZUP-a i HIS-a ... u 5861 koverti, a više od tristo se odnosilo na sjednice različitih državnih tijela“. (Jutarnji list, 20. 03 2003. – jutarnji prenosi svjedočenje generala Kašpara na sudu u slučaju tužbe obitelji Tuđman protiv RH u svezi prava na privatnu ostavinu predsjednika Tuđmana. General Krešimir Kašpar bio je pobičnik predsjednika Tuđmana, ali i predsjednik povjerenstva koje je imalo zadaću popisati arhivu predsjednika Tuđmana.) Prema tome transkripata, zapisnika razgovora predsjednika Tuđmana sa jednom ili više osoba, bilo je ukupno 4280. To je puno, ali uzme li se u obzir da se to odnosi na razdoblje od 1990.do studenog 1999., dakle na gotovo 10 godina, te da je poznato da je predsjednik radio sedam dana u tjednu, najčešće od 8.30 do 23 sata, da su to godine stvaranja hrvatske države, borbe za međunarodno priznanje i oslobađanje okupiranih teritorija; ako se zna da u tom razdoblju gotovo da nije bilo dana kada predsjedniku ne bi dolazili predstavnici međunarodne zajednice, visoki dužnosnici, državni posjeti itd.; kada se zna da je predsjednik Tuđman ponavljao kako to trenba ostati građa za povjesničare o tome tko i kako se ponaša u tom povijesnom vremenu – onda je u cijelom tom razdoblju prosječno snimljeno nešto više od jednog razgovora dnevno. Jasno je da manipulatori javnim mišljenjem s javnim prikazom takve statistike ne bi mogli puno postići (Ilustrativno je pod kojim naslovom jutarnji list donosi svjedočenje generala Kašpara: „Kašpar: Nađena 10 493 Tuđmanova transkripta, jutarnji list, 20. 3. 2003. A Kašpar svejdoči da je bilo 4280 transkripata) Jednako tako manipulatori s Pantovčaka nikada nisu upozorili javnost da su se tijekom službenih sastanaka sa stranim delegacijama, redovito s druge strane nazočili i \"note takeri\" – koji su vodili bilješke o tim istim razgovorima te da i druga strana ima svoje zapisnike nekih od \"Tuđmanovih\" proskribiranih sastanaka. Osim toga javnosti nije rečeno da se snimaju i sve sjednice hrvatskoga Sabora, i sve sjednice hrvatske Vlade, te da je to uobičajena praksa u svim državama. Štoviše, i u ratnim uvjetima, kad u Sarajevu često nije bilo niti struje, predsjedništvo BiH snimalo je sve svoje sjednice. Na manipulaciju s informacijama o transkriptima upućuje već i terminologija koja se rabi: cijelo se vrijeme govori o transkriptima, a ne o zapisnicima kako na dokumentu stoji. Osim toga, uporno se ponavlja izraz \"Nađeni\" transkripti – što želi sugerirati kao da su ti zapisnici bili izgubljeni ili skriveni, a ne uredno i po arhivskoj struci evidentirani, sređeni i pohranjeni u arhivi predsjednika Republike. Nakon sotonizacije predsjednika Tuđmana i prikazivanja „transkripata“ kao nečasne rabote i proizvodnje bolesnog uma, moglo je slijediti objavljivanje transkripata s obrazloženjem: nema govora da se radi o dokumentima s oznakom državne tajne, a osim toga to su dokazi koji trebaju poslužiti „senzibiliziranju javnosti“ da bi se sudilo protagonistima kriminalne politike \"Tuđmanovog režima\", a u koje vidimo spadaju i Mladen Markač, Slobodan Praljak, Ante Gotovina...

Kakve ovo gluposti pise ovaj marsovac,.....puko`tip ko`tikva.

10. Medijska priprema Haških optužbi Postavši predsjednikom 2000. godine, Mesić postaje svjestan da istina o njegovom svjedočenju u slučaju Blaškić, može postati vrlo otežavajuća za njega, posebno zato što je na početku njegova mandata objavljena drakonska prvostupanjska kazna za Blaškića,a, a što je u dobroj mjeri svojim svjedočenjem pridonio sam Mesić, on izvodi protuofenzivu i počinje sa dilanjem transkripata iz arhive predsjednika Tuđmana. Njegovi savjetnici danonoćno su čitali arhiv pokojnog predsjednika i izdvajali ono što su držali kompromitirajućim za hrvatsku politiku do 2000. godine. To su dostavljali Mesićevim novinarima poput Pukanića i Đikića, i tjednicima Nacional, Feral i Globus. Globus je uvijek materijale dobijao zadnji a Feral i Nacional su imali ekskluzivu, a za tu ekskluzivu su te transkripte i ostale dokumente prerađivali i prikazivali tako da budu u službi potvrde Mesićevih teza. Na upit novinara Vjesnika, tko to iz ureda predsjednika daje transkripte Nacionalu i Feralu, Mesićeva glasnogovornica odgovara: \" Predsjednik je i ranije, u nekoliko svojih izjava najavljivao da će puštati dokumente sve dok se kriminalci ne procesuiraju. Neke se stvari moraju rješavati, pa zato predsjednik povremeno pušta određene dokumente u javnost. On osobno smatra da treba potaknuti da se neke stvari riješe, a na rješavanje ključnih problema u državi ne može se dugo čekati.\" Poslije ovakvog obrazloženja, \"da predsjednik pušta dokumente dok se kriminalci ne procesuiraju\"- bilo bi normalno da novinar upita zašto predsjednik ne preda te dokumente državnom odvjetništvu, kako bi se \"kriminalce procesuiralo\". Umjesto toga novinar glasnogovornicu pita kako to da svaki put među prvima sve dokumnete dobije Nacional Glasnogovornica odgovara: \"Predsjednik, kad se određeni dokumenti nađu, procjenjuje kad što treba izići u javnost kako bi se ona senzibilizirala i kako bi se potaknulo rješavanje problema. nacional je doista prvi dobio dokumente, zato što oni, vrlo dobro istražuju, pa su i zaslužili da dobiju prvi...\" Dakle, primarni cilj predsjednika Mesića da \"senzibilizira javnost“, a to će učiniti tako što će dokumente dobiti oni koji to „zaslužuju“. I nije istina, tvrdi Mesićeva glasnogovornica, \"ono što se priča među novinarima, a to je da službenici ureda koji daju dokumente to dobro naplaćuju. To nije istina jer odogovorno tvrdim da iz ureda ne cure dokumenti i da službanici nikad nisu vidjeli te transkripte. Vidjelo ih je samo dvoje, troje ljudi, uključujući predsjednika. Može se reći da dokumenti iz ureda izlaze ciljano.\" (intervju Vjere Šuman, 26. 5. 2000.) Od 2000. žuti tisak je zapljusnuo javnost selekcioniranim dokumentima, jer \"dokumenti izlaze ciljano\", od zapisnika sa sjednice VONS-a i sastanaka predsjednika Tuđmana s visokim hrvatskim dužnosnicima, do izvješća članica obavještajne zajednice upućenih predsjedniku Republike. Sve je to bilo u službi medijske pripreme za slanje tih dokumenata u Haag (ili, kako se stručno izjasnila glasnogovornica predsjednika Mesića, njegove želje da senzibilizira javnost), kako bi ti ciljani dokumenti naknadno \"potvrdili\" iskaze svjedoka optužbe Stjepana Mesića u slučaju Blaškić. Predsjednik Mesić je odlučio kad što treba izaći u javnost, kako bi \"senzibilizirao\" javnost, ali i haško tužiteljstvo. Jer, ako je vjerovati Mesiću, onda on nije dao dokumente iz arhiva predsjednika Tuđmana haškim istražiteljima prije nego su oni objavljeni u medijima sklonim Mesiću, nego poslije toga. \"Haškim istražiteljima dali smo na uvid jedino transkripte objavljene u hrvatskim medijima, kako bi se uvjerili u njihovu autentičnost\"-kaže Mesić u izjavi \"Vjesniku\" objavljenu 11. studenog 2000.g. Iz ovih iskaza nedvojbeno proizlazi da je Stjepan Mesić scenarist i režiser \"senzibiliziranja javnosti\", ali i haškog tužiteljstva, pomoću \"ciljanih dokumenata\", kako bi ti isti dokumenti završili u Haagu, ali ne tako da ih on ponudi haškom tužiteljstvu, nego da Haag od njega dokumente traži, te da on još bude nagrađen za svoju suradnju sa haškim tužiteljstvom. Prema novinskim izvješćima iz Ferala i Nacionala, iz ureda predsjednika u Haag je otpravljeno oko 8 000 stranica izvještajnih dokumenata, i oko 4 000 stranica transkripata. Svi ti dokumenti imali su oznaku tajnosti, nisu bili deklasificirani, i nisu prošli čak ni uobičajeni i zakonom propisani postupak predaje službenih dokumenata Republike Hrvatske haškom tužiteljstvu putem vladina ureda za suradnju sa haškim sudom. William Tomljanovich, \"stručnjak za hrvatske dokumente\" i svjedok tužiteljstva, daje još precizniju potvrdu o razmjerima Mesićavog nezakonitog postupanja sa arhivom iz ureda predsjednika RH. Tomljanovich je svjedočio u slučaju Ivice Mrijačića i Markice Rebića pred haškim sudom 18 siječnja 2006. godine, te je tom prilikom ustvrdio da \"haško tužiteljstvo posjeduje točno 666 transkripata iz ureda predsjednika RH. Nedostatak Mesićeva scenarija predaje dokumenata s oznakom tajnosti iz arhiva predsjednika haškim istražiteljima jest taj da je protuzakonit i podliježe krivičnim sankcijama prema pozitivnim hrvatskim propisima. Čak je sasvim svejedno imaju li dokumenti oznaku tajnosti, jer se ni po zakonu o arhivskoj građi ne mogu davati na uvid i korištenje bez odgvoarajućeg rješenja. S druge strane, nedostatak tog scenarija za haško tužiteljstvo jest taj što na sudu ne mogu \"legalizirati\" autentičnost dokumenata koje su dobili iz ureda predsjednika, jer sva službena suradnja mora ići preko vladina ureda za suradnju sa haškim sudom. Prvi je nedostatak Mesić pokušao otkloniti pred hrvatskom javnošću. prelazeći preko svojih nezakonitih radnji slijedećim \"argumentima\": \"Ubuduće će haški tribunal preko vladina ureda za suradnju dobiti sve što budu tražili...Transkripti nisu nikakv dokaz i to smo uvijek tvrdili (Vjesnik 11.studenog 2000.) Time je Mesić vladu Ivice Račana stavio praktički pred gotov čin, da legalizira dokumente koje je on već predao haškim istražiteljima.

11. Vlada Ivice Račana nije imala izbora: Da nije legalizirala Mesićeve pošiljke dokumenata Haagu, potpala bi pod međunarodni pritisak zbog nesuradnje sa Haagom, a ako bi pak procesuirala Mesićevi nezakonito djelovanje, to bi zahtjevalo njegov opoziv, pa bi opet bilaa optužena za nesuradnju, tj. to bi se tumačilo kao opstrukcija. Legalizacijom dokumenata što ih je Mesić dostavio Haagu, vlada je i sama bila prisiljena postati sudionikom u nezakonitim poslovima, jer ih je prikrila, i pokrila Mesićeve protuzakonite radnje. Dakle, vlada Ivice Račana morala je legalizirati većinu dokumenata koje su se našli kod haškog tužizeljstva, a koji su prije toga objavljeni u nekim, već spomenutim medijima, pa je to izazvalo niz potresa unutar vladajuće koalicije, a što je bila posljedica jedne šizofrene sizuacije, jer meuđu ostalim, vlada je tako trebala legalizirati i zapisnik razgovora između Franje Tuđmana i Dražena Budiše, koji je 2000, postao potpredsjednik vlade, a koji jikad nije bio predmetom haških istraga. No međutim, bio je protukandidat Stjepanu Mesiću na predsjedničkim izborima 2000. godine. Haško tužiteljstvo također je moralo legalizirati dokumente koje je dobilo bez ikakve pravne odluke iz ureda predsjednika Republike. S tim problemom su se suočili u sudskim postupcima. Tako su svjedoci na suđenju, tvrdili da je dostavljanje predsjedničkih transkripata od predsjednika Mesića tijekom 2000. godine kako medijima tako i uredu haškog tužiteljstva, kršenje tada postojećih hrvatskih zakona. Tužiteljstvo je taj prigovor pokušalo otkloniti argumentom da je problem deklasifikacije unutarnja stvar RH, a osim toga da je arhiv predsjednika Tuđmana predsjednik Mesić učinio javno dostupnim.To je tužitelj Bos, u predmetu protiv Mladena Naletilića-Tute, argumentirao citatom iz članka objavljenog u britanskom listu \"Independent\": \"The recordings came to light after Croatia´s new president Stipe Mesic, gave Channel 4 News for use unprecedented acces to the 100 items and 17 000 stored at the palace\" što bi u slobodnom prijevodu otprilike glasilo: \"Zapisi su izišli na vidjelo nakon što je novi hrvatski predsjednik Stipe Mesić, dao vjestima Kanala 4 pristup bez presedana do 100 vrpci i 17 000 transkripata pohranjenih u palači.\" Ovdje je potrebno spomenuti još nekliko vrlo bitnih stvari: 1. Činjenicu da je tisuće stranica dokumenata Mesić predao haškom tužiteljstvu, što izravno potvrđuje i samo tužiteljstvo. 2. Činjenicu da je Vlada RH, kako Račanova tako i Sanaderova naknadno legalizirala Mesićevu isporuku ili najveći dio te isporuke haškom tužiteljstvu, te da je širom otvorila vrata državne i vojne arhive i arhive obavještajnih službi haškim istražiteljima koji su preuzeli na desetke tisuća stranica državnih vojnih i obavještajnih dokumenata. 3. Da su od Mesića “odabrani” mediji (prvenstveno feral i nacional) godinama objavljivali dokumnete s oznakom državne tajne, a da Državno odvjetništvo nije pokrenulo ni istragu, a kamoli kaznenu prijavu (čak ni protiv nepoznatog počinitelja) što je po zakonu obvezatno učinitikada klasificirani dokumenti postanu dostupni neovlaštenim osobama. Žalosna je činjenica da danas u Hrvatskoj nema nijednog državnog tijela, institucije ni baze podataka gdje bi se moglo doći do informacije o tome koje su sve službene dokumente haški istražitelji i tužiteljstvo preuzeli i odnijeli u Haag. O dostavljanu i nedostavljanju dokumenata u Hrvatskoj se već godinama vodi pravi medijski rat. Mediji su postali prostor međusobnog optuživanja vlasti i oporbe, bivše vlasti i bivše oporbe, Pantovčaka i Banskih dvora te Pantovčaka i oporbe. Jedan od glavnih režisera tog medijskog rata je upravo Mesić, jer njemu odgovaraju kaos i zbrka po pitanju transkripata i ilegalnom dostavljanju dokumenata u Haag. Za njega osobno, taj kaos je najbolja kamuflaža od suda javnosti, i najbolja pravna zaštita od krivične odgovornosti. Postoji još jedna bitna činjenica, koja je posljedica medijskog rata oko transkripata, odnosno, koja se istim medijskom ratom prikriva. Naime, Mesićevim je dilanjem transkripata medijima i Haagu, a zatim i otvaranjem arhiva državnih institucija haškim istražiteljima od strane vlade RH, Hrvatska izgubila pozicije koje je dobila odlukom haškog suda iz 1997. godine, jer haškom su tužiteljstvu predane tisuće dokumenata a da Hrvatska prema odluci iz 1997, nije bila obvezna to učiniti. Kad je 1997. tužiteljstvo od Hrvatske zatražilo stotinjak dokumenata, RH je išla u spor sa tužiteljstvom, jer je tužiteljstvo samo jedna strana u poravnom sporu, te je tražila od haškog suda da presudi može li tužiteljstvo tražiti tako veliki broj dokumenata. Hrvatska je taj spor dobila. Sud je presudio da tužiteljstvo ne može tražiti tako veliku količinu dokumenata, da mora specificirati svoje zahtjeve, da dokumenti moraju biti povezani sa predmetima i inkriminacijama, te da dokumente od nacionalnog interesa može dobiti samo pod strogo određenim uvjetima. Rekapitulacija cijelog tog spora navedena je u prvostupanjskoj presudi generalu Tihomiru Blaškiću: 42. Pitanje naloga za dostavu dokumenata (subpoena duces tecum) ostalo je otvoreno u predmetu Blaškić od 10. siječnja 1997., tj. dana kad je tužitelj od jednog suca zatražio na Hrvatskoj pošalje nalog subpoena duces tecum. Sudac je 15.siječnja 1997. izdao takvu subpoenu Hrvatskoj i gospodinu Šušku, tadašnjem ministru obrane. U toj subpoeni naveden je popis dokumenata koje je trebalo dostaviti najkasnije do 14. veljače 1997. Hrvatska strana je u pismu od 10.veljače 1997. izjavila da, kao prvo, ona drži kako bi svi zahtjevi upućeni ministru u njegovom svojstvu državnog dužnosnika, nemaju temelja, budući da u skladu sa Statutom i Pravilnikom zahtjev za pomoć treba uputiti državi i da, kao drugo, Hrvatska kao suverena država ne može prihvatiti da udovoljava nalogu subpoena duces tecum, nego da \"vjerna svojim obvezama prema međunarodnom sudu onaq ponovno izražava spremnost iskazati punu i svesrdnu suradnju, pod uvjetima koji vrijede za sve države. 43. Dana 29. listopada 1997. žalbeno vijeće je, u skladu sa pravilom 108bis Pravilnika riješilp zahtjev Republike Hrvatske od 25. lipnja, kojim se, između ostaloga, tražilo preispitivanje odluke pretresnog vijeća II od 18. lipnja te poništenje i odbacivanje subpoene od 15. siječnja 1997. U svojoj je odluci žalbeno vijeće zaključilo da se ni državi, a ni odgovornim državnim dužnosnicima koji djeluju u tom svojstvu, ne mogu slati nalozi tipa subpoena, pri čemi je preciziralo uvjete pod kojima se nekoj državi eventualno može izdati obvezujući nalog za predočenje dokumenata i slično, kao i prava i obveze dotične države u tom pogledu. Osim toga, žalbeno vijeće je utvrdilo kriterije koje moraju ispunjavati svi zahtjevi za izdavanje naloga za dostavu dokumenata. Ti kriteriji odnose se na: 1) precizno identificiranje zatraženih dokumenata (za razliku od širokih kategorija) 2) Obrazloženje relevantnosti dokumenata za suđenje 3) Nužnost da zahtjev ne bude pretjerano opterećujući 4)Potrebu da se državi ostavi dovoljno vremena da zahtjevu udovolji Osim toga, vijeće je ustrdilo modalitete na temelju kojih se eventualno može udovoljiti zabrinutosti države u svezi s njenom nacionalnom sigurnosti. A možda i nisam trebao navoditi sve ovo što piše u presudi a odnosi se na davanje dokumenata, možda sam se samo trebao osloniti na ono što u svojoj knjizi piše Carla del Ponte, a prenosi hrvatski tisak, a to je da se davalo šakom i kapom, ono što je trebalo i što nije, te da su i oni (u tužiteljstvu) i sami bili iznenađeni jer su dobili dokumente koje Hrvatska nije trebala ili nije bila obvezna isporučiti...

12. Podatak da je Hrvatska otvorila arhive izvještajnih službi haškim istražiteljima već u svibnju 2000. Nedavno je dobio potvrdu u javnosti i to od Carle del Ponte. Dokumenti su, kako Carla tvrdi, studirani “u svibnju 2000.godine u krajnjoj tajnosti uu Samoboru. Ozren Žunec, tadašnji ravnatelj HIS-a nije htio bez pismenog naloga dopustiti pristup haškim istražiteljima u zgradu i arhivu HIS-a, ali nije ni spriječio da se ti isti dokumenti prevezu u Samobor i stave na raspolaganje haškim istražiteljima. Iz slijeda događaja može se zaključiti da dokumenti nisu prethodno deklasificirani jer da jesu na bi bilo potrebe da se „u krajnjoj tajnosti“ prevoze u Samobor. Del Ponte je natenane ispripovjedala kako je u svibnju 2000.u krajnoj tajnosti u Samoboru studirana arhiva HVO-a, kako je 23.svibnja objavljen članak o toj operaciji te kako je Vlada poslala specijalce da čuvaju kuću u Samoboru kako vojnici na bi uništili dokumente. Opis podsjeća na državne udare. Račan obećava prenošenje svih dokumenata u Državni arhiv, gdje će postati dostupni i haškom tužilaštvu, koje ih je zatim godinama proučavalo. (Izvor: Jutarnji list, 1. Travnja 2008) Ovu SF-priču, da su haške istražitelje čuvali specijalci „kako vojnici ne bi uništili dokumente“, treba prikriti činjenicu da velika pravnica Carla del Ponte protuzakonito prikuplja navodne dokaze, preciznije, sudjeluje u nezakonitoj raboti hrvatske Vlade – Vlade koja ne poštuje ni zakone vlastite zemlje niti odluke koje je donio MKSJ, prema kojima tužiteljstvo ne može tražiti nespecificirane dokumente niti na stotine dokumenata. Koju su količinu dokumenata i pod kojim uvjetima Banski dvori i Pantovčak dostavljali haškom tužiteljstvu, teško da će se precizno doznati u dogledno vrijeme. U ožujku 2003. Vlada je, odgovarajući na pitenje saborskog zastupnika Joška Kontića (HSLS) izvjestila Sabor: Vlada je od travnja 2000. Dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije „Medački džep“, „Bljesak“ i „Oluja“. Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima, vođenih u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana/ sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti, navodi se u odgovoru Vlade. U vezi s ratom u BiH, Hrvatska Vlada predala je dokumente HVO-a, HIS-a, SIS-a, i MORH-a, među kojima su vojne zapovjedi i izvješća raznih vojnih postrojbi, popisi vojske Republike Srpske, osobni dosjei te zapisnici o obavjesnim i presretanim razgovorima. Istražiteljima Haaškog suda omogućen je i pristup u Hrvatski državni arhiv u kojem su 2000. pohranjeni dokumenti o ratnim operacijama u BiH. Od dokumenata vezanih uz operacije „Medački džep“, „Bljesak“ i „Oluja“ predani su zakoni, uredbe i drugi propisi koje se odnose na djelatnosti Hrvatske vojske, vojna izvješća, zapovijedi, ratni dnevnici, dokumenti MUP-a, kao i dokumenti o tijelima pokopanim na groblju u Kninu i o obavljenoj identifikaciji ekshumiranih osoba. Kako se navodi u vladinom odgovoru, zabranjeno je objavljivanje transkripata iz Predsjednikova ureda i ratnih dnevnika izvan postupaka pred Haaškim sudom, na što se Carla del Ponte obvezala posebnim pismom. (Odgovor Vlade na zastupničko pitanje, objavljeno u Vjesniku 20. 2. 2003.) Očito da se vladina odluka o zabrani objavljivanja transkripata nije odnosila i na Stjepana Mesića, ali ni na pravosuđe 2000. i 2001. godine. Naime, Mesić je uporno tvrdio da na transkriptima nema oznake državne tajne i da će ih on objavljivati. Kad je udruga HONOS podigla kaznenu prijavu protiv Stjepana Mesića radi odavanja državne tajne, Državno je odvjetništvo tu prijavu odbacilo. Odogovor državnog odvjetništva stigao je za hrvatske prilike vrlo brzo: već u veljači 2001.: Obavještavamo vas da smo kaznenu prijavu s današnjim datumom odbacili... Razlog tome primarno leži u činjenici što transkripti na koje ukazujete nemaju na sebi oznaku državne tajne. Pa se niti otkrivanjem sadržaja takvog zapisa ne može počiniti kazneno djelo odavanja državne tajne ili pak špijunaže iz spomenutih članaka. Takvo je stajalište Državnog odvjetništva omogućilo Mesiću i njegovim savjetnicima da mimo svake pravne procedure izravno dostavljaju haškim istražiteljima i haškom tužiteljstvu, pa i Slobodanu Miloševiću (brijunski transkript) dokumente iz arhive predsjednika Tuđmana. Ponavljanjem informcije da arhiva prvog predsjednika nije klasificirana te da ne podliježe čak ni zakonu o arhivskoj građi, predsjednik Mesić je organizirao na Pantovčaku proizvodnju pseudodokaza za haško tužiteljstvo.

14.04.2011. u 12:34h iznadsvih je napisao/la: Ja se nadam da čemo jednog dana svi zajedno shvatiti da smo malen narod i da samo ujedinjeni možemo nešto izboriti u ovom globaliziranom svijetu...jedino sa stavom kao 90-e možemo nešto napraviti za sve nas... Voli bi da napokon shvatimo da Hrvatska mora imati nacionalne interese, da mogu stranke imati različite načine kako ih ostvariti al DA NAM NACIONALNI INTERESI DRŽAVE MORAJU BITI SVETINJA za koju če se boriti svaki Hrvat u domovini i van nje... ........................................................................................ to je trebalo nacrtati mesicu i racanu ali ni tad nebi razumili...ili su se samo pravili da ne razumiju..

Je li ovo dovoljno dolaza ili hoćete još? Iz intervjua Aleksandra Vasiljevića, šefa KOS-a za beogradski tjednik NIN 1995. godine: \"Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude. Ni na koga se nije obazirao. Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom. Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju \"Štit\" i hapšenja. Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme. Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu. na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put,ponovo proveren. Svesni da je to bio početak kraja \"slučaja Špegelj\", nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud. -Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd. -Zašto za Beograd? -Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu. Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu \"Pleso\". -Šta se događa sa ekipom specijalaca? Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen. Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana. Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države. Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.\"

Jeli ovo dovoljno? Hoćete još? 8. 10. 1991. Hrvatski sabor donio je odluku o ukidanju svih dražvno-pravnih sveza sa sfrj. 18. 11. 1991. razularene agresorske horde ulaze u Vukovar i Škabrnju i čine stravične pokolje, a Stjepan Mesić unatoč timm pokoljima, i unatoč odluci Hrvatskog sabora to ne priznaje već u svom svjedočenju u slučaju Blaškić tvrdi kako je na funkciji predsjednika predsjedništva ostao \"sve do kraja 1991. godine\". Vi svi znate da je ovo laž., ali vi sebi trebate postaviti pitanje zbog čega je Mesić u Haagu izrekao tu laž kad bi mu ona objektivno mogla samo štetiti? Ja dakle na temelju njegovog iskaza u Haagu komotno mogu tvrditi da je Mesić čak i nakon odluke Hrvatskog Sabora, čak i nakon pokolja u Vukovaru i Škabrnji i dalje ostao u Beogradu, kao što on u svom svjedočenju tvrdi, i da je i dalje davao legitimitet agresoru. Pošto mi admin briše sve postove u kojem ima neki link, onda ćete link dobiti u idućem postu, pa onaj tko bude brz prije nego što admin obriše moći će se sam uvjeriti u istinitost ovih tvrdnji

14.04.2011. u 12:34h iznadsvih je napisao/la: Hrvatska mora imati nacionalne interese,.......................... /////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////// Nacionalne,...vise manje,......ali sam siguran da imamo nacionalno-gangsterske. Pa je**bo vas patak,....dok se vi zaj**ebajete sa \"nacionalnim interesima\" ukradose nam cijelu zemlju,.....i jos nas zaduzise. Gdje je tu stosto nacionalno? Nabijem nacionalno kad nemam sto dati djeci.

U svezi čega je zabrinut Milas ? Da prosvjedi mogu prerasti u rušenje vlasti ? Koje to vlasti, Vlaisavljevičkine ? Guske na čelu grupe tukaca koji ovu zemlju vode u totalnu propast. Pa ako ikoga treba rušiti onda su to ove krvopije i veleizdajnici.

14.04.2011. u 16:24h Chicago USA je napisao/la: Kakve ovo gluposti pise ovaj marsovac,.....puko`tip ko`tikva. ............................................................................... Kako se nosis sa čedom u sebi??Jesi pronasao psihijatra??Ako ga ne pronades u SAD ,neces ga nigdje ni naci..sretno i nadam se da ces pronacii terapiju koja ce ti pomoci...