Danas se sve više govori i strahuje od mogućeg nuklearnog terorističkog napada na europske gradove. O tome koliko je taj strah opravdan i kakve su realne mogućnosti da dođe do nuklearnog napada te moguće posljedice, kao i ima li teroristička organizacija Islamska država sve komponente za izradu takvih bombi, razgovarali smo s poznatim hrvatskim fizičarom Dr. Tončijem Tadićem s Instituta Ruđera Bošković, inače članom Znanstveno-tehničkog odbora (STC) EURATOM-a.
Američki predsjednik Barack Obama na summitu o nuklearnoj sigurnosti u Washingtonu kazao je da bi i najmanja količina plutonija mogla ubiti ili otrovati stotine tisuća ljudi, upozorivši kako treba učiniti sve da teroristička organizacija Islamska država ne nabavi atomsku bombu. Kolika je realna opasnost od mogućeg nuklearnog napada ISIL-a?
Prvo, kad je riječ o plutoniju, treba upozoriti da je to možda najotrovniji element u periodnom sustavu. Dakle, opasan je kao kemijski otrov čak i kad je to plutonij-240 koji je stabilan i ne može se koristiti za nuklearnu bombu. Ako je to plutonij-239, onda je i kemijski izuzetno otrovan, a k tome i radioaktivan. Čak i najsitnija čestica prašine plutonija koja uđe u pluća disanjem ili u krv kroz ranu izaziva trovanje i rak. Dakle, Obama je u pravu. No mala je vjerojatnost da se ISIL dokopa odgovarajuće količine 90-posto obogaćenog nuklearnog goriva. Know-how za bombu postoji na internetu te ga svaki diplomirani fizičar može razumjeti. Teorijski je sve jasno, no praktično je to puno teže izvesti. Najprije, od obogaćenog uranija ili plutonija koji je izuzetno tvrd, otrovan i jako radioaktivan treba napraviti dijelove pod-kritične mase, što nije nimalo jednostavno. A onda sve to složiti s eksplozivom tako da se spoji u kritičnu masu sabijanjem savršeno sferičnim eksplozijama. Pa sve to obložiti nekim reflektorom neutrona – recimo visokootrovnim berilijem – da se omogući lančana reakcija i s bitno manje visokoobogaćenog goriva nego bez tog reflektora. Pa onda naći emiter neutrona od berilija i polonija koji služi kao inicijator reakcije. A onda sve to još treba staviti u neku posudu sa zaštitom i elektronikom tako da se bomba može prebaciti do cilja. Amerikancima i Sovjetima su trebale godine rada i milijarde eura da nauče tu tehnologiju, a imali su nuklearnog materijala koliko su htjeli pa su mogli isprobavati rješenja. Svi procesi izrade bombe uključuju radioaktivne i otrovne materijale i puno tehnologije. Iako su se ISIL-ovci spremni žrtvovati, ništa od toga nije za „kućnu radinost“. Pravo je pitanje može li ISIL negdje nabaviti već gotovu „pravu“ bombu ili barem ljude koji dobro poznaju tehnologiju izrade bombe.
Zašto je Obama tek sad upozorio na opasnost nuklearnog napada kada su još 2015. godine američke obavještajne službe otkrile kako ISIL već ima dovoljno radioaktivnog materijala i kapaciteta da napravi nuklearnu bombu?
Skeptičan sam prema teorijama da ISIL može napraviti „pravu“ nuklearnu bombu. Više sam sklon tome da ISIL ima kapacitet za tzv. prljavu bombu. „Prljava bomba“ sastoji se od eksploziva koji je okružen radioaktivnim materijalom. Najteže je doći do radioaktivnog izvora koji bi se razorio i raspršio pri eksploziji. Ostatak konstrukcije je najobičniji eksploziv. Pri eksploziji se radioaktivni materijal raspršen u sitne čestice rasipa po velikoj površini i kontaminira je. Kao radioaktivni materijali u „prljavoj bombi“ najvjerojatnije bi bili korišteni radioaktivni izvori koji se koriste u medicini ili u industriji, recimo kobalt-60 ili cezij-137 pa su zato i lako dostupni. Kod „prljave bombe“ nema udarnog vala i velikog razaranja, nema „gljive“, nema toplinskog zračenja, ali ima jakog rasipanja radioaktivnih čestica u okoliš.
Postoji li mogućnost da ISIL koristi bespilotne letjelice kako bi rasipao radioaktivne materijale „prljavim bombama“ po gradovima europskih zemalja, na što upozorava britanski premijer David Cameron? Kakve bi bile posljedice eksplozije „prljave bombe“?
Postoji ta mogućnost, no pitanje je otkud bi te letjelice poletjele jer ISIL nema dronove dometa od Sirije do EU. Dron dovoljno veliki za „prljavu bombu“ bi opet bio toliko velik da bi ga svi lako oborili. Moguće je da polete i unutar članica EU, ali je onda pravo pitanje koji radioaktivni materijal bi ISIL koristio u tom slučaju. Što se tiče posljedica „prljave bombe“, udisanje radioaktivnih čestica na mjestu eksplozije dovelo bi do visoke šanse za pojavu raka kod skoro svih koji bi tome bili izloženi. Osim toga, eksplozija „prljave bombe“ izbacila bi na nekoliko desetaka godina iz upotrebe objekte iznad ili pored kojih je eksplodirala. Ako je riječ o vodocrpilištu, grad zadugo ostaje bez dijela vodoopskrbe. Ako je riječ o aerodromu ili kolodvoru ili luci ili nekom trgu – možete zaboraviti na upotrebu te lokacije za više desetljeća, uz tisuće žrtava.
Koliko je za svijet prijetnja što je ISIL došao do više od 40 kilograma slabo obogaćenog uranija koji se nalazio na sveučilištu u Mosulu koji je pao u ruke ISIL-a 2014. godine?
To je prava prijetnja. Tog slabo obogaćenog uranija ima premalo za kritičnu masu, dakle možemo isključiti „pravu“ nuklearnu bombu. Osim toga ISIL nema kapacitet za obogaćivanje uranija. Ali iz ove količine uranija ima dovoljno materijala za niz „prljavih bombi“. Još samo trebaju smisliti način kako „prljave bombe“ prebaciti do ciljeva na Bliskom istoku ili kako taj radioaktivni materijal prošvercati u EU. Ipak, hrvatski granični prijelazi, kao i prijelazi u članicama EU, opremljeni su detektorima zračenja.
S obzirom na to da je ISIL zauzeo gradove i u Siriji i u Iraku u kojima su bile bolnice u kojima su ljude liječili od raka radioterapijom i koristili medicinske radioaktivne izvore, kolika je mogućnost da su se i na taj način domogli materijala za „prljavu bombu“?
To je također realna mogućnost, tako su mogli doći do kobalta-60.
Sudjelujete na mnogim seminarima i znanstvenim skupovima po europskim zemljama. Koliko su fizičari zabrinuti da se bi pripadnici ISIL-a mogli u europskim zemljama domoći radioaktivnih materijala?
Ne previše, jer su skladišta ili odlagališta radioaktivnih materijala u svim članicama EU uvijek dobro čuvana mjesta. Osim toga, radioaktivni materijal nikada nije spremljen tako da se njime lako može poslužiti, nego je u teškim metalnim bačvama u nizu teških olovnih spremnika. Nije nimalo jednostavno prodrijeti u takvo skladište i neprimjetno iznijeti iz njega radioaktivni materijal. Posve je druga situacija u zemljama koje su u rasulu poput Sirije ili Iraka – ondje je sve moguće.
Hrvatska je članica EURATOM-a od ulaska u EU u srpnju 2013. Na kojim projektima EURATOM-a sada radi Institut Ruđer Bošković?
Na najvećem projektu EURATOM-a, koji se formalno vodi kao Obzor 2020 projekt EUROfusion, te u sebi objedinjava zapravo cijeli europski program istraživanja nuklearne fuzije. EUROfusion je megaprojekt u ukupnoj vrijednosti od 850 milijuna eura, kojim se priprema rad fuzijskog reaktora ITER, što je eksperiment vrijedan čak 14 milijardi eura. IRB koordinira rad EUROfusiona u Hrvatskoj kroz Hrvatsku fuzijsku istraživačku jedinicu – CRU koju ja vodim. Smatram velikim uspjehom da smo se uspjeli uklopiti u EUROfusion te se dobro pozicionirati u čak sedam radnih paketa fuzijskog programa EU – od matematičkog modeliranja vruće plazme do razvoja novih materijala i dijagnostike za fuzijske reaktore. Već u prosincu 2014. bili smo domaćini EFPW, najvažnijeg fuzijskog znanstvenog skupa u EU, održanog u Splitu, jer su u nama prepoznali veliki potencijal u razvoju fuzije. EUROfusion financira i stipendiranje 300 stipendista koji će doktorirati na fuziji, među kojima su i dvojica Hrvata. Oni će zajedno sa svojim kolegama činiti hrvatski tim za ITER.
>>'Nemamo saznanja o konkretnim planovima napada'
>>ISIL želi napadati i dronovima
