Obama je prisegnuo, ali svijet nije odahnuo. U inauguracijskom govoru, koji bi, bez obzira na sadržaj, ušao u povijest samim tim što ga je izgovorio prvi afroamerički predsjednik, Obama se prije svega okrenuo svojim Amerikancima, a ne svijetu.
Tražio je, kao što je sam izjavio, nadahnuće u govorima Lincolna i Kennedyja, ali u njegovu govoru nije bilo iskre. Kao da mu je na dan inauguracije nedostajalo strasti, političkog erosa kojim bi nakon Amerike šarmirao i ostatak svijeta.
Istina, nije Obamina krivnja što je kroz medijsku sliku postao ne samo predsjednik Amerike nego i “predsjednik svijeta”. Svijetu je očito trebalo takvo što, jer se izostanak pravih lidera najviše osjeća upravo u kriznim vremenima. Možda je upravo zato Obama svojim govorom prizemljio nadanja svijeta.
On će se baviti prije svega Amerikom te želi motivirati, homogenizirati i solidarizirati prije svega Amerikance istraumatizirane Bushovom vladavinom i dubokom krizom koja je donijela strah i egzistencijalnu nesigurnost. Amerika je svijetu priredila spektakl s Obamom, ali što će Obama sa svijetom, iz općenitih se poruka još uvijek ne može vidjeti.