To je koljeno doista svašta pretrpjelo, tko zna što bi sve ispričalo da ima moć govora! Jedan od najboljih svjetskih skijaša Ivica Kostelić (33) prošli je tjedan završio trotjednu rehabilitaciju u Daruvarskim toplicama nakon 10. (!) operacije desnog koljena, donosi Max! Oporavak je prošao u najboljem redu, Ivica je već tradicionalno bio pod stručnim nadzorom dr. Božidara Egića, kojem opravdano vjeruje. A dr. Egić je vrlo zadovoljan. Ivica normalno hoda, dočekao nas je nasmijan, ali nije želio gubiti ni sekundu vremena za oporavak, pa smo razgovarali za vrijeme jedne od njegovih posljednjih terapija u Daruvarskim toplicama.
– Za razliku od prijašnjih rehabilitacija, kad sam bio ozlijeđen usred sezone pa sam se žurio želeći se što prije vratiti na stazu, sad imam vremena i temeljito ću se oporaviti, nema žurbe. Nakon toplica provest ću nekoliko dana u Zagrebu, a potkraj lipnja malo ću skočiti do Mljeta i ondje ozbiljnije trenirati do 10. srpnja, kad idem u švicarski Zermatt. Desetak ću dana skijati i onda se opet vratiti na odmor na Mljet – kaže Kostelić.
Je li i ove godine u planu neka morska pustolovina?
– Na žalost, nije, jer mi se termin pustolovine preklopio s vremenom rehabilitacije.
Jesu li točne priče da je pred vama zadnja skijaška sezona?
– Nadam se da nije, želio bih skijati barem još jednu sezonu nakon ove olimpijske sezone. Olimpijske su igre najvažniji događaj sezone, bit će mi prioritet i želio bih ta dva tjedna biti u vrhunskoj formi. Iako to ne znači da ću zanemariti Svjetski kup, natjecanje koje traje pet mjeseci.
Koliki je utjecaj trenera u današnjem sportu?
– Iznimno je važan, nerijetko čak i odlučujući. Činjenica je, primjerice, da Janica i ja ne bismo postojali da nije bilo našeg oca. Mogli biste nas zaboraviti! Danas je malo ljudi koji se mogu nazvati trenerima, nerazmjer je u tome koga se sve i tko se sve naziva trenerom i tome što trener predstavlja! Danas imamo inflaciju trenera, pa svi su danas treneri! A treneri su zapravo oni ljudi koji uspješno dirigiraju i upravljaju treningom u svrhu postizanja rezultata. U tom smislu, taj posao prelazi striktnu ulogu trenera, jer pravi trener mora biti vođa, dobar govornik i motivator, sportski stručnjak, psiholog, sociolog, mora poznavati medicinu... Nadalje, iznimno je važno iskustvo, bilo bi dobro kad bi treneri imali prirodne sklonosti da budu vođe, pa da se to onda poveže s iskustvom. Jer, iskustvo nam govori da su dobri treneri ipak nešto stariji “igrači”! Od svega navedenoga, samo se iskustvo ne može naučiti.
Možete li povući usporednicu današnjeg skijanja s onim prije deset godina? Koliko je razvoj tehnologije promijenio taj sport?
– Možda ta promjena nije toliko značajna u zadnjih deset godina, kao prije, recimo, deset godina u odnosu na ono što je bilo prije 20 godina! Istina je da se materijal stalno poboljšava, a najveće je poboljšanje u brzim disciplinama u aerodinamici, dakle ne na skijama, nego na kombinezonima, dok se u tehničkim disciplinama poboljšava materijal skija, kako bi što bolje prianjao uz podlogu.
Kakav je odnos talenta i rada u formuli uspjeha?
– Rad je mnogo superiorniji od talenta! Uostalom, talent je vrlo diskutabilna kategorija, čak mogu reći da je i talent rezultat rada, svjesnog ili nesvjesnog! Naime, ono što nazivamo talentom u sportu, dobrim se dijelom razvija u dječjoj dobi, kad ni dijete, a ni njegov odgajatelj, praktički nisu svjesni da nešto razvijaju! Dijete kroz igru nesvjesno razvija svoje sposobnosti i sklonosti, a spektar rada u kojem se razvija, odlučuje o toj širini talenta. I tek se u procesu formiranja u odraslu osobu, rezultate tog formiranja može nazvati talentom. Većina je ljudi prosječno nadarena, malo je onih koji su iznadprosječno talentirani. Naravno da ima nešto i u genetici, ali u sportu sasvim sigurno rad najviše odlučuje!
>> Ivica i Janica: Mi se i u sportu i u turizmu imamo čime pohvaliti
Je li to životna priča vas i sestre Janice?
– Sigurno, iako ima i bezbroj drugih primjera!
Tko je bio talentiraniji, Janica ili vi?
– Teško mi je govoriti o sebi, o meni neka govore drugi. A Janica je bila izrazito fizički superiorna svojim suparnicama, dok je psihički bila neusporedivo jača od njih! Taj se mentalni dio dobiva genima, ako nemate tu mentalnu čvrstoću, malo vam rad može pomoći! Janica je imala tu silnu kvalitetu, ona je rođena s time, pobjeđivala je s lakoćom i prema svemu se tako i odnosila. A moja je mentalna stabilnost više plod rada nego nasljednih gena.
Čiji su to mentalno jaki geni u Janice, mamini ili tatini?
– Ha-ha, tko zna! Navodno ljudi nasljeđuju gene od zadnjih 12 naraštaja...
Je li se Janica pravodobno oprostila, je li ona prava potvrda teorije da najveći šampioni moraju otići kad su na vrhu?
– Moje je mišljenje da je još trebala skijati. I dalje bi postizala vrhunske rezultate! Ali, njezino je pravo bilo da odluči o prestanku kad joj odgovara i ništa joj se ne može zamjeriti. Štoviše, mit i legenda o Janici bit će još čvršći baš zato što se oprostila na vrhuncu.
Jeste li dugo s njom razgovarali prije nego što se odlučila oprostiti?
– Ne previše, ona je sama odlučila. To je ujedno i moj stav, sportaš uvijek mora sam donositi takve odluke, jer sigurno ima razloga za njih, a okolina to mora prihvatiti i podržati sportaša. Za njezinu je odluku sigurno bilo više razloga, ali sam siguran da nije postojao nekakav glavni razlog.
Što će biti s hrvatskim skijanjem kad se i vi oprostite? I je li Hrvatska dovoljno “iskoristila” sestrinu i vašu pojavu na skijaškom nebu?
– Nije pravo pitanje što će biti kad i ja odem, nego što će biti kad ode generacija koja sad stupa na scenu! O uspjehu te generacije ovisi budućnost hrvatskog skijanja, koje je dosta profitiralo od Janice i mene, zatim Ane Jelušić, Nike Fleiss, Natka Zrnčića Dima... Vodstvo saveza je naše rezultate dobro iskoristilo za stvaranje uvjeta mlađim naraštajima. Ne znam jesu li ti klinci svjesni toga, ali oni imaju izvrsne uvjete za trening na račun naših rezultata i rada ljudi u savezu. I nije se moglo bolje iskoristiti...
Pred vama su, rekli ste, barem još dvije natjecateljske sezone. A što poslije? Zanima li vas trenerski posao?
– Nisam previše zainteresiran za to, barem ne sad. A kad prestanem skijati, otići ću godinu dana na Mljet, meditirati i odlučiti što i kako dalje!
Je li se sve dosad isplatilo, jeste li sretni i zadovoljni, biste li nešto mijenjali u životu?
– Zadovoljan sam, ništa ne bih mijenjao. Možda bih malo više pazio na to desno koljeno, ha-ha.
– Veselio se toj svirci kao nastupu na Olimpijskim igrama – rekao nam je dr. Egić.
Stoga smo pitali Ivicu hoće li se možda ozbiljnije posvetiti gitari, svom dobrom prijatelju?
– Ha, dobro ste to rekli, zaista mi je dobar prijatelj, nikad ne prigovara, nikad ne kritizira, moje je zrcalo, ha-ha! Gitara mi je veliki hobi, pretpostavljam da će tako i ostati.
Koje sportove još preferirate?
– Najdraži mi je sport hokej na ledu, smatram da je to najbolja igra koju je dosad iznjedrio sport! Kad sam u SAD-u, volim gledati i američki nogomet i žao mi je što se taj sjajni sport ne može bolje pratiti u Europi. Volim, dakako, gledati svaki sport kad nastupaju hrvatski predstavnici.
Za koga navijate u nogometu?
– Za Hrvatsku! I za hrvatske klubove kad igraju u Europi. Ne preferiram domaća natjecanja, prava scena za dokazivanje je Europa i to je ono što me zanima!
Tko je najbolji sportaš današnjice?
– Općenito smatram, kao nekakav povjesničar, da teško iz ove perspektive možemo sagledati sadašnjost. Vrijeme će pokazati prave vrijednosti današnjih rezultata. Moji su uzori ljudi iz prošlosti, u skijanju je to svakako bio Marc Girardelli, pa Karl Schranz, Jean Claude Killy, pokojni Toni Sailer... Oduševljavala me Petra Kronberger, a imao sam sreću što sam živio i skijao s Janicom! Od ostalih sportaša, fascinirali su me pokojni Emil Zatopek i Al Erter...
Zanima li vas politika?
– Ha, politika dodiruje svakog čovjeka. Ali, nećemo razgovarati o politici, niti sebe vidim u tome.
Kakvo je vaše mišljenje o ulasku Hrvatske u EU?
– To je poglavito vanjskopolitičko pitanje i u tom je kontekstu to dobro.
Kostelić je, dakako, pozdravio odluku Sabora RH o dodjeli mirovine vrhunskim sportašima, a o važnosti obitelji kaže:
– Kad čovjek ima potporu obitelji, to je najviše što može imati, onda je sretan čovjek i život mu je lakši!
Razmišljate li o zasnivanju vlastite obitelji?
– Svakako! Nadam se da ću jednoga dana imati svoju obitelj. Nakon završetka karijere...
Tko su za vas najvažnije osobe u povijesti čovječanstva?
– Dobro pitanje, dosta sam razmišljao o tome... Ovako: Isus Krist, Kristofor Kolumbo i Nikola Tesla!
Kakav je vaš stav o novim tehnologijama koje su promijenile svijet, mobitelima, računalima, internetu...?
– Mobitel je dobar jer olakšava komunikaciju. I internet je dobar jer čovječanstvu pruža golem izvor informacija, ali je i loš jer te informacije mogu biti potpuno iskvarene! A čovjek lako podliježe pogrešnim informacijama, nema vremena provjeriti je li informacija točna ili ne pa onda internet postaje podloga za dezinformiranje. A to svakako nije dobro. Trebalo bi dobro izvagati koliko je dobro za čovjeka da ima na raspolaganju toliko informacija, od kojih je dobar dio kvaran, o tome bi se dalo diskutirati! No vrijeme će opet sve pokazati...
Koliko je ta nova tehnologija otuđila čovjeka od čovjeka?
– Ni jedno otuđenje nije dobro, a ovo je otuđenje zapravo “side effect” (nuspojava, nap. a.) u pojavi te nove tehnologije. I treba se nadati da neće postati masovna pojava, da ne preraste u bolest. Jer, takva alijenacija vodi u uništenje, to je sigurno... Možemo se samo nadati da u ljudima postoji još toliko ljudskoga da neće podleći toj nuspojavi novih tehnologija i da se neće potpuno otuđiti jedni od drugih...
