Dosadašnji tijek političke i državne krize u Ukrajini mogao se predvidjeti s gotovo matematičkom točnošću od prvog dana masovnih i nasilnih prosvjeda u Kijevu. Desetak godina nakon narančaste revolucije i prokockanih prigoda njezinih prvaka Viktora Juščenka i Julije Timošenko da zemlju ozbiljnije ekonomski i politički reformiraju te institucionalno zatvore put do silne moći vlastodršcima poput Viktora Janukoviča, Ukrajina se našla pred naoko jednakim izazovima. Čak je glavni lik zbog kojega su mase izašle na ulice, Viktor Janukovič, bio isti: prvi put zato što se nelegalno htio dokopati vlasti, a drugi put zato da bi nelegalno bio zbačen s nje. U međuvremenu su se uvelike promijenili odnosi u Rusiji, u ruskome “bliskom inozemstvu” u koje se ubraja i Ukrajina i u međunarodnoj zajednici uopće, i to u korist Rusije.
Ukrajina je etnički duboko podijeljena zemlja. Premoćna ukrajinska većina, koncentrirana u zapadnima i sjevernim dijelovima zemlje koji su stoljećima bili pod vlašću Litavaca, Poljaka i Habsburgovaca, tradicionalno je prozapadno i umnogome proturuski orijentirana. Vrlo brojna ruska manjina, koncentrirana u istočnim i južnim krajevima u kojima se u povijesti smjenjivala vlast Tatara, Turaka i Rusa, uvijek je bila vezana za Rusiju i nikad se nije pomirila s odvajanjem od nje te izgradila privrženost samostalnoj ukrajinskoj državi. Etnička podjela ne bi bila toliko opasna da manjina nije teritorijalizirana, to jest da ne naseljava povezano područje gdje je separatnu i secesionističku vlast mnogo lakše uspostaviti nego kada su njezini pripadnici raštrkani po cijeloj zemlji. Od osamostaljenja do nedavnih događaja etnička i regionalna podjela te potencijalno razoran sukob što ih je ona nosila u sebi donekle su bili zamrznuti, ali nipošto nisu bili prevladani.
Preslikani ruski sustav
Štoviše, postojeći društveni rascjepi dodatno su produbljivani i zaoštravani iz politike, odnosno iz katastrofalno dizajnirana ukrajinskoga političkog sustava, koji je izvorno preslikan iz Rusije. Okosnicu mu čine polupredsjednički sustav vlasti i kombinirani izborni sustav. Ni jedno ni drugo nije primjereno duboko podijeljenim društvima. U jakome polupredsjedničkom sustavu politička se utakmica igra prema načelima nultog zbroja: pobjednik izbora dobiva svu vlast, a gubitnik ostaje bez ičega. Kada bi pobijedili proruski predsjednici, kakvi su bili Leonid Kučma i Viktor Janukovič, Ukrajinci su se osjećali isključenima iz vlasti i obespravljenima; kada bi pobijedio prozapadni predsjednik, poput Viktora Juščenka, jednako su se osjećali ruska manjina i brojna rusofilska ukrajinska zajednica koja u cijeloj ovoj drami nije zanemariv akter – porazan je podatak da se tri četvrtine ukrajinskih vojnika na Krimu priklonilo okupatorskoj Rusiji i izdalo domovinu i narod, što upućuje na slab stupanj nacionalne integriranosti i nacionalne svijesti Ukrajinaca. Predsjednici država stoga nisu djelovali kao ujedinitelji nacije i države, kao simboli njihova jedinstva, nego kao netko tko ih sustavno potkopava i razara.
Premda je nakon narančaste revolucije polupredsjednički sustav donekle normativno oslabljen, stvarni politički učinci nisu bili dojmljivi. Predsjednik je ostao najmoćnija politička institucija u državi, neprestance generirajući konfrontacijsku umjesto akomodacijske politike i političke kulture. Kada se teritorijalno okrnjena ukrajinska država – koja je ostala bez Krima i, čini se, nema izgleda da ga ikad vrati – bude ustavno reformirala, najprije bi trebalo ukinuti polupredsjednički sustav i svesti predsjednika na ceremonijalnu figuru ovisnu o povjerenju parlamenta. Time bi iz ukrajinske politike iščezlo moćno zamjensko lice svih zala: samovolje, korupcije, klijentelizma, nepotizma, pljačke, gramzivosti, ali i gotovo kolonijalne ovisnosti bilo o Rusiji bilo o Zapadu koja je razdirala ukrajinsko društvo i državu.
Drugi veliki problem proizlazio je iz kombiniranoga izbornog sustava. Izrađen kao kopija nekadašnjega ruskoga izbornog modela, počeo se primjenjivati od 1998. tako da se polovica od 450 članova Vrhovne rade birala većinskima, a polovica razmjernim izborima. Većinski segment u tom sustavu počeo je, upravo kao u Rusiji, proizvoditi dvije aberacije koje su nezamislive na izborima relativnom većinom britanskog tipa u etabliranim demokracijama. Prvo, premda je trebao biti protuteža razmjernom segmentu izbora koji u parlament lako “pušta” stranke, on se “proporcionalizirao” i pretvorio u kanal kroz koji je u to tijelo ulazilo više stranaka nego kroz razmjerne izbore. Drugo, postao je institucionalni kanal za ulazak u parlament golemog broja formalno neovisnih, a stvarno vrlo ovisnih zastupnika. Tako je na izborima 1998. u parlament ušlo 111, a 2002. godine 92 neovisna zastupnika, čineći čak četvrtinu odnosno petinu njegova sastava. Nastalo je ono što politolozi nazivaju fluidnima parlamentarnim frakcijama: ideološki neprofilirane, politički prevrtljive i organizacijski nedisciplinirane skupine zastupnika koje su se priklanjale onome tko je nudio više. A najviše je mogao ponuditi predsjednik države: bilo izravno bilo preko svojih bogatih i moćnih klijenata iz Donjeckog bazena i drugih regija s istoka i juga zemlje gdje su mu bila glavna biračka uporišta. Tako “razvaljen” parlament savršeno je odgovarao predsjedniku države kojemu su najmanje trebale jake opozicijske stranke kao protuigrači koji bi donekle uravnotežili odnos između zakonodavne i izvršne vlasti. Stranke koje su se opirale premoći predsjednika države uopće i Janukoviča posebno ustrajno su nastojale zamijeniti kombinirani sustav razmjernim te, posljedično, stvoriti jači parlament. Nakon niza neuspjelih pokušaja u kojima su upravo neovisni zastupnici bili najtvrđa brana promjeni, nakratko su uspjeli institucionalizirati razmjerne izbore. Samo što su se počeli nazirati prvi znakovi jačanja političkih stranaka, propredsjedničke snage u parlamentu opet su ga ukinule i vratile kombinirani sustav.
Posljednji parlamentarni izbori 2012. oživjeli su kriptoneovisne zastupnike, koji su privremeno bili nestali s političke pozornice, te su u parlament ušla 43 neovisna zastupnika. Čim su glasovi prebrojeni, 38 od ta 43 zastupnika izjavilo je da će se u parlamentu priključiti Janukovičevoj Stranci regija - lošijoj kopiji Putinove Ujedinjene Rusije kao tipične “stranke vlasti”, to jest stranke koju je stvorila sama vlast za svoje svrhe. Logično, jer i nisu bili ništa drugo do njegovi prikriveni izborni trkači. Kada jedan akter, predsjednik države, tako kontrolira i blokira sve političke institucije, politika se kad-tad preseli na ulicu te “narod uzima stvar u svoje ruke”. Parlamentarna većina – ako je uopće posrijedi bila većina – priključila se masovnoj pobuni i iskoristila je za puč parlamenta protiv predsjednika države koji je, kao u kakvu latinskoameričkom scenariju, pobjegao u susjednu “prijateljsku” zemlju. Tu bi vjerojatno bio kraj političkoj drami da se pobuna nije manifestirala i da nije shvaćena samo kao ukrajinska, ali ne i ruska politička revolucija, to jest i revolucija ruske pa i rusofilske zajednice u zemlji. Još gore, ona nije doživljena samo kao neruska nego i kao proturuska pobuna, koja nije bila usmjerena samo protiv proruskog predsjednika države i njegove proruske politike nego i protiv ruske manjine u Ukrajini i Rusije općenito. Ukratko, bila je to revolucija samo jedne etničke zajednice, ukrajinske većine, u etnički duboko podijeljenu društvu. A kada se to dogodi, ne može se izroditi ništa dobro.
Je li ta većina imala opravdane političke i socijalne razloge za pobunu? Zasigurno jest: Ukrajina je ekonomski vrlo siromašna i duboko socijalno nepravedna poludemokratska država. No u duboko podijeljenim društvima etnički čiste političke i socijalne pobune po pravilu imaju katastrofalne posljedice. Koliko god i same bile u teškome socijalnom stanju, manjinske zajednice redovito ih doživljavaju kao akcije kojima etnička većina želi ostvariti neke svoje interese i vrijednosti na njihov račun. Nije pritom presudno je li doista tako ili je to samo privid.
Sve je bilo predvidivo
Bitno je da takav doživljaj zbivanja oblikuje mišljenja i ponašanje manjine koja se konfrontira s većinom pa se “čista” politička i socijalna pobuna učas pretvori u etnički sukob. U Ukrajini je nacionalna revolucija izazvala otpor ruske manjine koji je rezultirao odcjepljenjem dijela zemlje i njegovim pripajanjem Rusiji. Bi li secesija bila moguća da iza ruske manjine nije stajala moćna Rusija? Zacijelo ne bi, jer bi ukrajinska vojska ugušila krimsku pobunu, ako bi uopće izbila, u začetku. No znalo se da iza ruske manjine stoji Rusija pa je izlišno spekulirati o tome “što bi bilo kad bi bilo”. Sve je bilo predvidivo do tančine i nije se otvorio nikakav neoznačen i neočekivan politički prostor, kako sugerira hrvatska ministrica vanjskih poslova, nastojeći opravdati svoju zatečenost zbivanjima, kao i zatečenost vlada zapadnih država koje umiju podgrijavati krize u pojedinim zemljama, ali ih ne znaju rješavati. Nismo li, uostalom, gotovo istovrstan scenarij vidjeli prije nekoliko godina u Gruziji? Abhazija i Južna Osetija nisu se, doduše, pripojile Rusiji, ali kao da jesu.
Iz svih tih zbivanja trebalo bi izvesti pouke o onome što se događalo i što se može dogoditi u Bosni i Hercegovini. Da su se nedavni nasilni prosvjedi u bošnjačkim gradovima doista omasovili i produljili još koji tjedan, danas možda ne bi bilo Bosne i Hercegovine. Socijalnu i političku pobunu Bošnjaka vlasti Republike Srpske interpretirale bi kao napad na “dejtonsku Bosnu”, to jest na taj entitet i vitalne interese Srba, organizirale bi referendum o odcjepljenju na kojemu bi dobile potporu uvjerljive većine građana i proglasile neovisnu državu. Srbija se ne bi morala izravno umiješati te proglašenjem ujedinjenja s Republikom Srpskom ugroziti svoju “europsku budućnost”. Mogao bi se ponoviti ciparski scenarij, na koji političari i intelektualci u tom entitetu već neko vrijeme ozbiljno računaju, te bi Republika Srpska postala kopija Turske Republike Sjeverni Cipar: međunarodno nepriznate države koja de facto funkcionira kao državni entitet pod pokroviteljstvom Turske. Tko bi u tom slučaju branio Bosnu i Hercegovinu?
Tamošnja vojska i policija raspale bi se za 24 sata. Zapadne bi vlade prijetile odcijepljenoj tvorevini i Srbiji, uvele bi vize za njezine dužnosnike i zamrznule im račune u svojim bankama, nametnule nekakve sankcije, ali bi li NATO bombardirao Banju Luku? Bivši visoki povjerenici međunarodne zajednice na brzinu bi dopisali svoje memoare u kojima bi ispali mnogo pametniji no što su bili dok su vladali tom zemljom. Slavoj Žižek napisao bi nekoliko tekstova za “New York Times” ili “Guardian” u kojima bi činjenice žrtvovao svojoj ideološkoj perspektivi, Rade Šerbedžija prošetao bi se među prosvjednicima u Sarajevu, Jasmila Žbanić natjecala bi se za sredstva nekoga europskog fonda za film o tragediji Bosne koji bi vjerojatno bio nagrađen na politički ultrakorektnome filmskom festivalu u Berlinu, a Oliver Frljić režirao bi kazališnu predstavu kojom bi – kako i priliči njegovu konceptu kazališta kao sredstva slanja plitkih političkih poruka – optužio ustaše za raspad Bosne. Hrvatska bi se zbilja našla na neoznačenome političkom prostoru, u pravoj političkoj drami, iz koje ne bi znala izaći. A Bosne više ne bi bilo. Kao i mnogo puta u povijesti, Ukrajina i Bosna pokazale bi da je put u pakao zaista popločan dobrim namjerama.
>> Obavještajci Obami: Putin ide na istok Ukrajine
Kad Bosne više ne bi bilo, i kad bi se taj prostor restartao, možda bi pružio ljudima neku perspektivu za življenje. Ovako agonija disfunkcionalne države koju ne želi pola njezinih stanovnika se nastavlja..