Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti

'Čovjek je odnosom prema drugima, prirodi i Bogu postao roditelj i proizvođač svih virusa'

Nas je Zagrepčane, kao u onoj blues kompoziciji “Double Trouble”, koju Clapton sjajno izvodi, snašla dvostruka nevolja, kaže Porfirije
18. travnja 2020. u 18:29 4292 prikaza
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Srbiji je veliku buru i javnu raspravu ovog tjedna izazvao Sinod Srpske pravoslavne crkve uputivši tamošnjim vlastima “prijedlog i molbu” da na pravoslavni Uskrs, 19. travnja, iznimno dopuste kretanje ljudi i dolazak vjernika na liturgije. U povodu tog zahtjeva, kojem nije udovoljeno, srpski su mediji o načinu na koji će slaviti Uskrs pitali i episkope SPC-a izvan Srbije. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije u svojoj izjavi za Blic bio je jasan: “Kako mjere Vlade RH predviđaju da ne može biti okupljanja više od pet ljudi na jednom mjestu, na Uskrs ćemo, kao i prethodnih dana, služiti svetu liturgiju u skladu s predviđenim mjerama.” A to znači bez prisustva vjernika, koji će tijekom dana, prema strogom i unaprijed dogovorenom redu, po dvoje-troje moći dolaziti na pričest. Budući da je i Saborna crkva na Cvjetnom trgu teško oštećena u nedavnom potresu, mitropolit Porfirije će uskrsnu liturgiju, uz izravni televizijski prijenos na HRT-u u 10 sati, služiti u kapelici u sklopu crkvene gimnazije na Svetom Duhu, gdje mu je i rezidencija. Odatle je odgovorio i na naša pitanja u ovom velikom razgovoru vođenom pred Uskrs kakav, mislili smo, nema presedana. Mitropolit Porfirije Perić poučava nas da sve ovo skupa nije kraj svijeta, nego velika prilika i izazov.

Sukob vlasti i Crkve u Srbiji Vučić: Klečat ću pred vladikom i moliti ga da poštuje policijski sat

Kako proživljavate preduskrsno i uskrsno vrijeme uz prazne crkve?

Siguran sam da nema svećenika, pa ni vjernika, kome u ovim danima osjećaji nisu pomiješani. S jedne strane svjesni smo da kršćanstvo nije tek jedna od mnogih religija, nego je kozmička i vaseljenska istina koja počiva na nerazorivom susretu Boga i čovjeka u osobi Bogočovjeka Gospodina Isusa Krista. Ta istina je, rekoh, nerazoriva, nepromjenjiva, stalna i trajna. Iz te perspektive lakše se suočavamo s činjenicom da smo prije koji dan Cveti, kako mi nazivamo Cvjetnicu, raskošan praznik sav u susretu i prožimanju Boga s ljudima, s djecom, cvijećem, životinjama, svim živim bićima, čitavom prirodom, da smo na takav praznik služili bez vjernika, čak i bez zbora. Ali, s druge strane, mi znamo da su se s nama molili ne samo naši vjernici, nego da sve stvoreno slavi Gospoda i učestvuje u onome što je Sveti Maksim Ispovjednik nazvao “kozmičkom liturgijom”. Cjelokupna tvorevina Božja teži susretu sa svojim Tvorcem i zagrljaju Oca koji, po sv. Irineju Lionskom, grli svojim rukama tvorevinu koja je stvorena za besmrtnost. Ove godine, kao i prošlih, uz redovna liturgijska bogosluženja, pazili smo na vrijeme u nadi da ga iskupljujemo Liturgijom, istovremeno svjesni kompletne fluidnosti postmodernog svijeta. Mislim da nam izmiče stvarnost, događaji smjenjuju druge događaje, treba nam mnogo Salomonove mudrosti u ovom realitetu. Teško doživljavam prazne crkve, kako pravoslavne, tako i katoličke. Molim se Bogu da nadvladamo pandemiju i da ponovo budemo eklezija, znači sabor, skup i radost.

Padaju li vam na pamet situacije iz crkvene prošlosti prispodobive ovoj današnjoj?

Ne treba duboko roniti po dubokom bunaru prošlosti, kako bi to rekao Thomas Mann u svom djelu “Josip i njegova braća”. Sjetimo se samo da su u vrijeme vlasti Sovjeta ne samo hramovi bili zatvoreni i da nije služena liturgija nego su svećenici robijali u Sibiru, bili mučeni, strijeljani. Slično je stradala Srpska crkva u pojedinim periodima i oblastima u vrijeme ropstva pod Turcima, zatim za vrijeme tzv. NDH. Ili dublje u povijesti, zbog kuge je u vrijeme cara Justinijana bila zatvorena crkva Kristova groba, što se ponovilo i u 14. vijeku. Crkva je raspeta tijekom povijesti, to je njen modus vivendi i modus cognoscendi. Sv. Maksim Ispovjednik kaže: „Sve vidljivo vezano je za križ.“ Ona je, kako kaže Blaise Pascal, u agoniji od kraja svijeta i vijeka. Sam Krist je rekao: “A kada dođe Sin Čovječji, tko zna hoće li naći vjeru na zemlji?” A opet u evanđelju stoji i da “što je čovjeku nemoguće, Bogu je sve moguće”, tako da nam ostaje pouzdanje i živa vjera u živoga Boga.

1 / 0

Isus je na kraju ostao sam, učenici su mu se, osim jednog, razbježali, a njegovim je vjernicima ove godine naređeno da ostanu kod kuće.

Ne bih usporedio uzvišenu muku Gospodnju sa situacijom koja nas je zadesila. Radije bih iskoristio priliku koju ste mi ljubazno dali da izrazim ponos što se naše društvo ili naša društva, sve one države u kojima ja živim, radim, Bogu se molim i koja plameno volim, što smo se mi Srbi, Hrvati, Slovenci, braća naša muslimani u BiH i druga naša braća i sestre s ovog područja veoma svjesno, odgovorno, čovjekoljubivo, što znači i bogoljubivo suočili s ovom pandemijom, koju ja i ne samo ja, doživljavam kao pravi rat s nevidljivim, podmuklim i opasnim neprijateljem. I zato što smo imali takav pristup, zato što razumno izvršavamo preporuke i naređenja medicinske struke i političkih vlasti, svi zajedno i svako posebno vrlo, vrlo dobro prolazimo. Žrtve su, u odnosu na druge zemlje, koje uglavnom imaju bolje razvijenu medicinsku infrastrukturu, bitno, bitno manje. Meni, i svima nama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi je teško, zato što se upokojio vrlo nam dragi vladika valjevski Milutin, skromni, ljubazni monah, asket, ali i vrli i dostojanstveni organizator života Crkve. Umro je i jedan vjeroučitelj iz Valjeva, mlad, snažan čovjek. S druge strane s velikom tugom primam vijesti o tragediji koju doživljavaju Talijani, Francuzi, Španjolci... Preminuo je i umirovljeni ljubljanski nadbiskup Uran. Naše države su, usprkos materijalnim ograničenjima i teškom nasljeđu, ipak vrlo odgovorno i spremno zaštitile svoje stanovništvo. To me čini sretnim i ponosnim. Iako je “ludost za ovaj svijet” koji u zlu leži, kršćanstvo nije samo jurodivost, nego otkrivena Premudrost Božja. Nije se uzalud Crkva distancirala od, inače, pjesnika i pametnog čovjeka Apolinarija Laodikijskog, koji nam je servirao antropološki minimalizam i negaciju uma i razuma kod čovjeka u njegovoj povijesnoj djelatnosti. Savjetujemo zaista mjere opreza prema koronavirusu.

zabrana vjerskih okupljanja Srbija ulazi u najdulji policijski sat, apslutna zabrana kretanja traje do utorka

Što kažete vjernicima koji u svemu ovom vide znakove apokalipse ili Božju kaznu?

Poznato je da se različita najsloženija općedruštvena i osobna egzistencijalna pitanja u zaoštrenom vidu javljaju u doba velikih kriza, kakva je sadašnja. U našem pokoljenju prvi se put susrećemo s tako naglašeno izraženim fenomenom, a tome je osobito pridonio karakter krize – suočavanje s nepoznatim, nečim što sije smrt, a uz to nevidljivim neprijateljem. Strah čovjekov, kao hajdegerovska ontička kategorija, strah od smrti, bolesti, neimaštine, strah od ponavljanja već preživljenih kriza, strah za djecu i mlade naraštaje i mnoga druga pitanja i traume koje se u narodu sasvim prirodno i zakonito manifestiraju, kod onih duhovno možda preosjetljivih potiču apokaliptična predviđanja kraja svijeta i slično. Pojedinci pak, sve što se događa doživljavaju kao da su u uzburkano more bačeni bez pojasa za spašavanje. Prije bih rekao da je riječ o opomeni nego o kazni. Opomene su opet izraz izričite brige, ljubavi i staranja Božjeg o čovjeku. Međutim, Bog je poslije potopa dao onu prelijepu dugu kao nadu, simbol i zavjet. Ne možemo olako govoriti o kraju povijesti koji je, kao što vidite, olako označio i Francis Fukuyama. Ako je ovo kraj povijesti ili “zadnjeg đavo nosi”, posljednji stadij povijesnog razvoja, onda nismo duhovna civilizacija.

S druge strane, planet kao da je odahnuo u trenutku kada su ljudi zaustavili ili barem usporili eksploatatorske i za prirodu pogubne djelatnosti. Koliko je u pravoslavnom svijetu prisutna “ekološka teologija” važna papi Franji?

To što ste spomenuli da je pandemija pomogla prirodi da odahne od ljudske eksploatacije, zapravo terora, dragocjen je putokaz ljudskom rodu za budućnost. To govori da vi jasno uočavate da u ovim nevoljama trebamo prepoznati Božje dopuštenje i providnost koja nas upućuje na promjenu ponašanja, mišljenja i djelovanja. Koronavirus i svaki drugi virus je u najmanju ruku i pedagogija Božja. Opomena da smo izopačili svoje dostojanstvo. Kako? Malo bi nam bilo stranica da pobrojimo sve. Jednom riječju, mi ljudi smo svojim načinom života, svojim međusobnim odnosima kao i odnosom prema prirodi, suštinski postali jedini virus u veličanstvenoj harmoniji tvorevine Božje. Svima i svemu nanosimo nepravdu, sve remetimo. Prirodi uzimamo dušu, otimamo joj elementarne sastojke bez kojih ona prestaje biti predivno, miroljubivo naše stanište. Brani se, osvećuje nam se, opominje nas, poziva na promjenu stava, da se opametimo. Međusobno smo, umjesto braća, ljudi, jedan drugome smetnja, neprijatelj, vuk. Mi smo roditelji i proizvođači svih nama neprijateljskih virusa. Zaboravili smo Boga, zaboravili smo čak i da smo Ga zaboravili. Evo još jedne prilike da se vratimo sebi, jedni drugima i Bogu. Bojim se da lekciju nećemo naučiti. Papa Franjo, ali i carigradski patrijarh i ne samo oni, s pravom upozoravaju na strahotu ekološke katastrofe. Papa nam ukazuje na borbu za socijalnu pravdu i očuvanje svega stvorenog koja se vodi u Latinskoj Americi, koja je pod jakom stegom imperijalističkog kapitalizma. Malo su poznati oni intelektualci iz jezuitskog reda koji su zbog te borbe uklonjeni, pa i stradali u Latinskoj Americi. I u tome, pored ostalog, vidim značaj i doprinos današnjeg rimskog episkopa.

VUČIĆ UBLAŽIO MJERE Srbija u iduća 72 sata očekuje ubrzanje zaraze i rast broja umrlih

Sva duhovnost, ne samo religija nego i kultura, sada su preseljeni na televiziju i u virtualne “katakombe”.

Privremena je praznina trgova i mjesta gdje se ljudi okupljaju. Sve će to ponovo oživjeti jer Bog može i od kamenja “podići djecu Abrahamu”. U ovom trenutku, do daljnjeg, razumno je sastajati se u virtualnoj agori, jer se i na internet, društvene mreže i sve oblike komunikacije odnose one riječi iz Postanka “vidje Bog da je dobro”. Naravno, ako ih koristimo na dobro. Jasno je da ništa ne može zamijeniti pogled oči u oči i dodir. Ništa ne može zamijeniti ni svetu euharistiju. Liturgija i sveta pričest ne mogu se doživjeti u virtualnoj sferi. Još je jedan od starih pustinjaka iz drevnootačkog Paterika rekao: “Vidio si lice brata svog, vidio si Boga svog.” Ne vidim da bi nešto moglo zamijeniti živu interpersonalnu i međuljudsku komunikaciju. Ali moramo prepoznati mjere Božje pedagogije, kako bismo što prije mogli zaboraviti pojmove kao što je socijalna distanca koji mi se, uzgred budi rečeno, ne dopada. Fizička distanca da, ali i na toj distanci srcem moramo ostati blizu jedni drugima, nositi bremena jedni drugima, ako hoćete, biti solidarni, što socijalna distanca nužno ne podrazumijeva.

Nekada su ljudske i vjerske zajednice pronalazile krivce za kolektivne nesreće u manjinskim skupinama. Zbog epidemija kuge širom Europe stradali su Židovi. Jesmo li danas prosvjećeniji, napredniji i humaniji?

To je pitanje koje svatko treba sebi postaviti. Nadam se da smo napredniji i humaniji. Žao mi je zbog svih kršćanskih pogrešaka, od ubojstva neoplatoničarke Hipatije pa nadalje kroz već spomenuti duboki bunar dalje i bliže prošlosti. Što se tiče kolektivne krivice manjina, uvijek postoji jedan mali tamni brat u nama, kako kaže Karl Gustav Jung, koji projicira vlastite frustracije i nedostatke na druge. Antisemitizam postoji i tamo gdje nema Židova. Po replici iz filma “Brod luđaka”, uz bicikliste negdje su krivci Židovi, a negdje drugi manjinski narodi ili vjerske grupe. Zinovjev je 1999. godine, u svom čuvenom intervjuu Figaru, primijetio da u suvremeno doba po odluci svjetskih moćnika čitavi narodi i države mogu biti uništavani, pa i uništeni, ako mediji od njih naprave takve dežurne krivce, kakvi su Židovi bili u vrijeme nacizma.

'oduševljeni laboratorij' Srbija, pokusni teren kineske diplomacije u doba koronavirusa

Čini li vam se da autoritarnosti skloni političari i politike bez previše otpora, pa čak i uz aplauze, uspijevaju u suspenziji mnogih prava i sloboda?

Pitanje ima mnogo, mnogo slojeva. Odgovor zavisi od društvenog i povijesnog konteksta koji promatramo. Na mnoga pitanja trebalo bi prethodno odgovoriti. Je li, opet po Zinovjevu, pad komunizma označio i pad demokracije? Slijedom toga: živimo li u demokratskom ili postdemokratskom društvu i gdje su tu ljudska prava, koja ja ne zanemarujem u praksi? Ali, da ne okolišam, u odnosu na aktualnu pandemiju i mjere državnih vlasti radi zaustavljanja zaraze i manje žrtava, bit ću zadovoljan ako me primijetite u masi koja aplaudira Plenkoviću i Janši i njihovim vladama i svakome tko odgovorno nastoji i uspijeva, u skladu s medicinskim preporukama, zaštititi narod. S tim nemam nikakav problem, iako još jedanput moram naglasiti da s velikim duhovnim bolom služim liturgiju bez prisustva naroda. Jasno je da ograničavanje kretanja ograničava privremeno i građanske slobode. Ali, recite mi koje je rješenje bolje. Dovoljno nam je da pogledamo ogromnu patnju u Lombardiji.

Kako se SPC, a osobito vaša eparhija priprema za ekonomsku krizu koja očito slijedi?

Socijalne i privredne posljedice pandemije teško je predvidjeti. Naša Crkva u Zagrebu u potresu je pretrpjela veliku štetu na hramu i drugim nekretninama od kojih se izdržavaju sve naše aktivnosti, gimnazija itd. Dakle, za nas Zagrepčane je, kao u onoj staroj blues kompoziciji koju Clapton sjajno izvodi, “Double trouble”, dupla nevolja. Moji svećenici nisu čekali procjene štete, tko će, a tko neće ostati bez posla. Samo su nastavili već četvrtu godinu zaredom onima koji su najugroženiji dostavljati pomoć. U trenutačnom kontingentu raspoređujemo deset tona hrane i sredstava za higijenu. Borit ćemo se i dalje. I nama će trebati pomoć, prije svega da popravimo hram na Cvjetnom trgu i druge nekretnine. Polako. Mi često kažemo: dat će Bog! I tako bude!

1 / 0

Očekujete li da će se u svijetu, pa tako i u crkvama promijeniti odnos prema materijalnom bogatstvu i siromaštvu, solidarnosti, socijalnoj politici?

Mi moramo postati bolji. Mi se moramo vratiti nekim vrijednostima koje su nezamjenjive, kao što je suosjećajna ljubav ili, ako hoćete, empatija. Potrebna nam je jedna normalna socijalna politika, o kojoj su govorili ruski religiozni mislioci, kao što je Vladimir Solovjev, otac Sergije Bulgakov i drugi, posebno rimska katedra koja je u svojoj evanđeoskoj eksplikaciji od Lava XIII. naovamo uvijek obraćala posebnu pažnju prema socijalnoj politici i jednakosti. Objava i Crkva upućene su na svijet, treba voditi jednu kršćansku politiku jer izvorne kršćanske vrijednosti su afirmacija ljudske ličnosti i njegovih ekonomskih i duhovnih prava. Trebali bismo se češće vraćati na Lukino evanđelje koje se, više nego ostali novozavjetni tekstovi, osvrće na socijalne teme. Vjerujem da je u njemu odgovor na vaše pitanje.

Može li pandemija pomoći da dugotrajnije zavlada osjećaj jednakosti i među ljudima, pri čemu mislim i na odnos prema manjinama, pa i konkretno prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti?

Smatram da nas nevolje ujedinjuju, kako je rekao i Ernest Renan. Pritom je mislio na nacionalnu državu. Volio bih da je osjećaj jednakosti i solidarnosti neprestano prisutan, svuda, pa i u našoj zemlji i da nam nije potreban nekakav virus da bismo to osvijestili. Volio bih da hrvatski građani srpske nacionalnosti uvijek budu tretirani kao sugrađani bez ikakve predrasude i diskriminacije. Sve rane rata daju se zacijeliti ako nam je prioritet budućnost, a ne prošlost. Molim se da život krene dalje, tamo gdje nebo i zemlju spaja horizont, gdje se dodirujemo, a znamo ipak da nam je potrebna država koja će biti servis ličnih i individualnih sloboda, a samim tim i sreće pojedinca i zajednice. Bojim se da smo u prošlosti tražili mnogo puta osnove u međusobnim odnosima u onome što je arhajsko i primitivno, a ne u kršćanskoj ljubavi koja nam nalaže onu docta spes (učenu nadu) da nadiđemo nacionalne, vjerske, pa i druge podjele, i da uzgajamo ideal jedinstva u različitosti. Da su nam evanđelje i ljubav bili osnovni životni pokretač, ne bismo se s bolom osvrtali na 20. stoljeće i sve ono što nam je donijelo i odnijelo. Možda je i pandemija neki znak, putokaz prema nekoj boljoj budućnosti.

Policajac šamarao privedenog Padali šamari Srbiju uznemirila snimka, reagirao i ministar: Policajac brutalno nasrnuo na privedenog

Koje pouke izvlačite iz pandemije vi osobno kao čovjek i vjernik i kao crkveni pastir?

Kao što Toynbee kaže da je historija istovremeno izazov, ovu nepogodu također shvaćam kao izazov za sve ljude. Ona iznosi na vidjelo sve što u nama vrijedi ili ne vrijedi. Ako smo dobri, da budemo još bolji, ako pak nismo, da se pokajnički suočimo sa svojim manama, ako smo vjerni, da dodatno po ljubavi postanemo kristoliki. Crkva se često promatra kao zajednica koja ima piramidalnu strukturu. Ja kao vjernik i kao crkveni pastir, dakle episkop i mitropolit, volio bih da ta piramidalna struktura bude okrenuta, da ja služim, a da moji vjernici umjesto mene daju odgovore u vašim glasilima. Volio bih da, kao što se kaže u liturgiji, damo dobar odgovor na veličanstvenom Kristovu sudu koji će biti konačna procjena kako nas pojedinačno tako i svijeta u cjelini.

popularna emisija
RTL Direkt idućih se tjedana neće emitirati: Mojmira Pastorčić u odjavi posljednje emisije otkrila razlog
d
OBLJETNICA
DignetSoftware proslavio jedanaest godina uspješnog rada