Po rođenju u Kumrovcu Josip Broz bio je Hrvat, imao je 22 godine i bio je pripadnik austrougarske vojske kad je počeo Prvi svjetski rat. Iako su o njemu napisane brojne biografije, tema “Tito i Prvi svjetski rat” još uvijek je nedovoljno istražena iako jedna od intrigantnijih, obavijena nizom tajni koje su nakon njegove smrti dobile krila u zemljama koje su za njegova života tvorile Jugoslaviju, totalitarnu državu kojom je diktatorskom rukom vladao 35 godina.
I povjesničari su istraživali je li pravi Tito ubijen, ili je ranjen u ruskom zarobljeništvu pa je došlo do zamjene identiteta s njegovim polubratom. Sam Tito je rijetko govorio o tom dijelu svoga života, a i kad bi nešto rekao, nije bio dosljedan, ili su njegovi biografi prilagođavali činjenice političkim potrebama vremena pa je to poslije, kad je njegovu diktaturu zamijenila sloboda istraživanja i misli, samo razbuktavalo maštu. Osobito u Srbiji, gdje su antihrvatske teme i danas popularne pa su kreirane i nevjerojatne konstrukcije i kovane protusrpske zavjere.Njegova 42. “vražja” domobranska divizija sudjelovala je u akcijama na teritoriju Srbije, pa se postavilo pitanje je li i Tito bio sudionik zločina nad Srbima.
Svojedobno je Aleksandar Ranković, jedan od njegovih najbližih suradnika, potvrdio povjesničaru Venceslavu Glišiću Titovo sudjelovanje na srpskoj fronti, a Rankovićeva supruga Slavka izjavila je 1998. “Večernjim novostima” kako je ujesen 1941. na slobodnom teritoriju Srbije Tito svoje pratitelje iznenadio poznavanjem terena, pa je na upit Rankovića rekao: “Pa ja sam ovdje ratovao kao austrijski vojnik 1914.”. Ranković mu je na to navodno uzvratio: “To si sad meni rekao i nikom više. Ako se ovo pročuje, od našeg pokreta neće biti ništa, a najvjerojatnije ni tebe ni mene!”.
Đilasova direktiva
Tito je i svome biografu Vladimiru Dedijeru izbjegavao govoriti o svom sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu. U tri autobiografska teksta 1935., 1945. i 1952., samo u prvom Tito navodi da je od kolovoza do prosinca 1914. bio na srpskom bojištu. Ali kad je Dedijer htio o tomu pisati, dobio je navodno direktivu od Milovana Đilasa da to ne čini. Već je plasirana priča da je “izbjegao sudbinu da se kao Hrvat i socijalist bori protiv svoje braće i drugova, srpskih radnika i seljaka”. Novinar Pero Simić u moskovskim je arhivama pronašao Titovu povjerljivu autobiografiju, u kojoj, zbog rigorozne provjere, nije smio ništa prešutjeti pa tu navodi da je “početkom kolovoza 1914. otišao na srpski front kao vodnik” i da je tamo ratovao “do drugog odstupanja austrijske vojske“. Titovo sudjelovanje u ratu protiv Srbije potvrdio je nakon Drugoga svjetskog rata Žarko Vedrić, bivši austrougarski časnik 42. domobranske divizije, u čijem je sastavu bila i Titova 25. pukovnija, pisale su “Novosti” 2015. Vedrić je suradniku Agitpropa CK KPJ izjavio da je Titov 25. puk “ostao na srpskom frontu sve do siječnja 1915. godine”.
Kao dokaz sudjelovanja na srpskom bojištu koristi se i poznata fotografija Josipa Broza s puškom u ležećem položaju, iskadrirana bez dvojice časnika i još jednog austrougarskog vojnika koji iza njega stoje u rovu pokraj zemunice s pogledom prema objektivu, čime otkrivaju pozerski karakter fotografije. Na stotu godišnjicu početka Prvoga svjetskog rata u beogradskom Muzeju povijesti Jugoslavije održan je znanstveni skup “Tito u Prvom svjetskom ratu – različito čitanje jedne fotografije”. Muzejska savjetnica Veselinka Kastratović-Ristić rekla je tada kako Tito prigodom prikazivanja te fotografije na izložbi 1970., u povodu 50. godišnjice Komunističke partije Jugoslavije, nije negirao da je on na slici: “Ali je rekao da je nastala negdje u Galiciji. S obzirom na to da su pripadnici 42. divizije tamo ratovali 1915., to nije točno, jer se slika pojavljivala u hrvatskom tisku prije odlaska te jedinice na rusku frontu, s potpisom da je riječ o borbama na Drini”, rekla je V. Kastratović-Ristić.
Pregledom hrvatskog tiska ustanovljeno je da je riječ o zapravo dvije fotografije snimljene na istom mjestu. Jedna je objavljena 3. listopada 1914. u “Ilustrovanom listu”, a druga 11. studenoga 1914. u “Jutarnjem listu”. To znači da su snimljene prije listopada 1914., a i vojnici su u ljetnim odorama pa očito nisu snimljene na zimskom bojištu u Galiciji.
Prema pisanju “Politike”, docent na beogradskom Filozofskom fakultetu Aleksandar Životić, naveo je da je Tito služio u 10. četi, 3. bataljunu, 25. puku 42. “vražje” divizije. I da je kriminolog Archibald Reiss, koji je istraživao austrougarske zločine nad Srbima, utvrdio da su zločine činili 26., 27. i 28. puk. “Međutim, kasnija istraživanja pokazala su da je i dopunski bataljun 25. puka, koji je vodio tadašnji major Slavko Štancer, također odgovoran za niz zločina”, tvrdi Životić. Inače, u tom su puku bili i Vladko Maček i Miroslav Krleža, a 42. divizija odlikovana je za vojna djelovanja u Srbiji. Danilo Šarenac, znanstveni suradnik srpskog Instituta za suvremenu povijest, rekao je kako je Titova jedinica u vrijeme počinjenja zločina u Mačvi bila u Krupnju i tvrdi: “Dakle, nema nikakvih dokaza koji bi Tita direktno povezali sa zločinima”.
Kod nas se tim dijelom Titova života specijalno bavio Boris Blažina iz Instituta za europske i globalizacijske studije u radu “Djetinjstvo i mladost Josipa Broza Tita 1892. – 1920. kroz prizmu biografija: kontradikcije, nedosljednosti, politizacija, pedagogizacija”. Analizirajući sekundarne izvore podataka o Titovu životu autor upozorava na nedosljednosti, “koje su većinom rezultat ‘krojenja’ biografije utjecajne ličnosti iz političkih, odnosno pedagoških razloga”, i to u kontekstu obrazovne politike socijalističke Jugoslavije u kojoj je Tito bio uzor mladima odgajanima u duhu socijalizma i panslavizma.
Blažini je glavni izvor bila monumentalna Dedijerova biografija “Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita” iz 1953., koja sadrži sve tri Titove autobiografije, transkript njegovih nedovršenih TV memoara, intervjue iz 1972. i 1975. s Titom, njegovom rodbinom i prijateljima, pisma roditeljima, izvještaje iz rata, anketne listove koje je ispunio kao ratni zarobljenik... Koristio se i djelima Milovana Đilasa, Louisa Adamiča, Ivana Očaka, Zvonka Štaubringera, Zvonimira Despota (“Pisma Titu”), interdisciplinarnom studijom Filipa Hameršaka “Tamna strana Marsa. Hrvatska autobiografija i Prvi svjetski rat”, uz određene rezerve osvrnuo se i na tvrdnje koje iznosi novinar Pero Simić...
Broz je svjedočio kako ga je neki kapetan Murković, strastveni mačevalac, uzeo u grupu vojnika koje je svakodnevno podučavao, pa je bio prvi u pukovniji, a zatim drugi na prvenstvu austrougarske vojske u svibnju 1914., kad je bio oduševljen što se, primajući diplomu i medalju, rukovao s nadvojvodom Josipom, bratom kralja Franje Josipa. Dobio je i mjesec dana odmora, a nakon povratka započeo je rat.
Inače, krajem 1913. Broz je poslan na dočasnički tečaj, što je po vlastitom kazivanju rado prihvatio, pa to dovodi u sumnju njegove kasnije tvrdnje o protivljenju ratu. Ridley piše da je Broz u vodnika promaknut na Božić 1913., Klinger i Kuljiš navode kako je to bilo već u svibnju, a Dedijer samo da je na Srbiju krenuo 1914. kao vodnik. Tek u trećoj autobiografiji iz 1952. Broz je negativno ocjenjivao austrougarsku vojsku kao staromodnu i tromu, a kasnije i kako mu se nije sviđala služba u “vojsci ugnjetavača, koja je držala narode u ropstvu”. Đilasu je privatno govorio da je Austro-Ugarska bila “dobra, organizirana država”, a i sam je govorio da je u vojsku išao kako bi “izučio vojno umijeće”, pa se Blažina ne slaže s Hameršakom kako je to za njega bila nesposobna vojska. I Blažina ističe kako je Broz samo u prvoj autobiografiji iz 1935. navodio da je bio na srpskom bojištu do drugog odstupanja austrougarske vojske u prosincu 1914. Jedini konkretan podatak koji je dao, osim da je pritvoren u Petrovaradinsku tvrđavu, jest da je njegova jedinica bila najprije u Bežaniji sjeverno od Beograda, a poslije blizu Rume. Adamiču je rekao kako je već ujesen 1914. prebačen u Galiciju, a prema kazivanju brata Stjepana Broza, za razliku od službenih biografija, borio se na Drini, gdje je već u prvim borbama poginulo deset Kumrovčana.
U Dedijerovoj biografiji iz 1953. Brozova je pukovnija prikazana u vrlo lošem svjetlu. Zapovjednik bataljuna Slavko Štancer i vodnik Ivan Tomašević prikazani su kao srbomrsci. Štancera kao zloglasnog zapovjednika u svojim su djelima spominjali Josip Horvat i Miroslav Krleža, a obojica su kao zapovjednici u NDH nakon Drugoga svjetskog rata osuđeni na smrt, s tim da je Štancer preminuo prije egzekucije. Prema Dedijeru, Brozova se pukovnija povukla polovicom prosinca 1914. južno od Beograda, a zatim je prebačena u Bukovinu pa u Galiciju. Prema Simiću, Broz je sa srpskog bojišta otišao s najvećim dočasničkim činom te je baš područje djelovanja njegove divizije pretrpjelo najteža ratna stradanja, a ustvrdio je i kako je Broz sam priznao sudjelovanje u “kaznenoj ekspediciji” na Srbiju.
Tri verzije o zatočeništvu
Dedijeru je pak Broz prepričao da je tri dana bio zatvoren u Petrovaradinskoj tvrđavi te da će se kao socijalist, kada njegova pukovnija bude prebačena u Galiciju, predati Rusima. U Štaubringerovoj biografiji to je popraćeno i citatom “Ne pucam na braću!”. Ali Blažini to ne djeluje uvjerljivo. Zar bi onda u TV memoarima Tito za austrougarske vojnike koristio pojam “naši” za razliku od “Srba”. Ridley je našao tri verzije o Titovu zatočeništvu. Blažini je teško povjerovati da bi “problematični” dočasnik olako bio oslobođen i vraćen na bojište i to kao zapovjednik samostalne izvidnice. I spomenuta fotografija Tita u rovu s puškom baš i ne govori o njegovu antiratnom raspoloženju. U Dedijerovim “Novim prilozima” tvrdi se da ona prikazuje Broza u Galiciji 1915., a fotografija iz iste serije objavljena u “Ilustrovanom listu” 1914. imala je naslov “Naši vojnici na Drini”. U “Narodnoj armiji” 1954. pod naslovom “Vid Periček priča”, Titov austrougarski suborac tvrdi kako je upravo on pronašao fotografiju na kojoj su on, Broz i austrougarski vojnici 1914. na ruskom bojištu, pa Blažina zaključuje kako su cenzori promijenili “srpsko” u “rusko”, zaboravivši promijeniti i godinu, jer je Tito na rusko bojište prebačen u siječnju 1915.
Na Istočnom bojištu Broz je zbog zarobljavanja 11 ruskih vojnika u ožujku 1915. predložen za odlikovanje srebrnom kolajnom za hrabrost, jer je učinio “već više puta dosta nereda u neprijateljskim redovima”. Ali kad je odluka donesena, Broz je već bio zarobljen. Kako je jednom i sam govorio o zarobljavanju 80 ruskih vojnika, Blažina se pita je li to isti događaj samo preuveličan u njegovu prepričavanju. Tito je u autobiografijama govorio samo da je bio teško ranjen pri zarobljavanju njegova bataljuna, spominjući više datuma od 22. ožujka do 12. travnja 1915. godine. U televizijskim intervjuima govorio je da je ranjen u sukobu s Čerkezima “Divlje divizije” kod Okna (danas Vikno u Ukrajini), koji su ih napali s boka dok su odbijali napad ruskog pješaštva. I Broz i njegovi biografi navode različite verzije njegova zarobljavanja, ranjavanja i preživljavanja, pa i da ga je navodno od smrti spasio ruski vojnik koji se bacio na Čerkeza!
Blažina zaključuje kako Brozova djela, lišena službenih interpretacija, ostavljaju dojam da nije bio uvjereni panslavist, a kamoli pobornik jugoslavenske ideje. U prilog tomu govori i to što nije realizirao svoju tobože deklariranu namjeru bijega Rusima, iako je vodeći izvidnicu iza neprijateljskih linija za to imao prilike. Činjenica je da se nije zanosio ratom, već ga je prikazivao kao “nužno zlo” te je u toj ruskoj fazi njegova života naglasak bio na uzaludnosti i gluposti ratovanja u kojem najdeblji kraj uvijek izvlači “mali čovjek”, radnik i seljak.
U autobiografiji iz 1945. Broz iznosi da je u zarobljeništvu ostao do rujna 1920., od čega 13 mjeseci u improviziranoj bolnici u Uspenskom manastiru u Svijažsku na Volgi. Tretiran je kao beznadan slučaj, preboljevši upalu pluća i pjegavi tifus. U travnju 1916. nakratko je prebačen u logor blizu Alatira na rijeci Suri, kod Čuvaša, piše Blažina, te u autobiografiji iz 1935. stoji da je tada sa sedamdesetak drugova odbio ponudu da se priključi srpskom dobrovoljačkom korpusu. Poslije je tumačio kako su odbijali položiti zakletvu srpskom kralju te služiti pod srpskim časnicima sa Solunskog bojišta, koji su uveli strogi dril.
U Alatiru se Broz sprijateljio s dvije gimnazijalke, kćeri dr. Čistjakova, koje su zarobljenike učile ruski i donosili im da čitaju djela ruskih klasika. Navodno je tada naučio malo svirati klavir. U jesen 1916. Tito je prebačen na Ural preko Jekaterinburga u Permsku guberniju na rad na željeznici, gdje je bio “starješina” ratnih zarobljenika – Mađara, Rumunja i Slovaka, koji su ga izabrali za svog “predstavnika”. Kada ih je pogodila strašna zima, Broz je tada fiktivno vodio neke zarobljenike kao da su na radu kako bi mogli zakrpati poderanu odjeću, ali je otkriven pa ga je “žandar” Kozak izmlatio bičem. Broz ga je poželio ubiti i to je bio jedini put u biografskim ispovijestima da je priznao taj poriv. Tada je u zatvoru prvi put čuo za Februarsku revoluciju. U ljeto 1917. zbog “šikaniranja” pobjegao je u Petrograd, gdje su ga zatekle demonstracije protiv privremene vlade, u kojima je i on sudjelovao. Navodno je tada imao priliku slušati Lenjina na mitingu i vidjeti Maksima Gorkog. Ruska tajna policija Ohrana ugušila je demonstracije, a Broz je pobjegao u Finsku, tada dio Rusije, namjeravajući se preko Poljske vratiti kući. Međutim, uhićen je i tri tjedna bio zatvoren u Petrogradu. Kad je prebacivan na Kungur, prevario je stražara i pobjegao. U studenom 1917. stigao je u Omsk u Sibiru. Tu se, prema različitim verzijama, pokušavao ili i priključio Komunističkoj partiji. U Omsku se 1918. i oženio Pelagijom Denisovom Bjelousovom, kćeri seljaka iz Mihajlovke, pravoslavne vjere. S njom je u rujnu 1920. otputovao u Jugoslaviju.
Cjeloviti tekst o sudjelovanju Josipa Broza u I. svjetskom ratu objavljen je u Večernjakovu magazinu (u prodaji), koji na 132 stranice donosi niz zanimljivih članaka o Hrvatima u Velikom ratu
VIDEO Vojna vježba hrvatskih MiG-ova i Eurofightera britanskog RAF-a
Zlotvor Tito je u Zagreb poslao Srbe da da ga "pročiste". Jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koče Popovića prve su ušle u grad, a komandant prve armije bio je srbijanski Crnogorac Peko Dapčević! U Zagrebu 1945. je i bivšii oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić sa svojim koljačima za 'brza dejstva'. Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.) te proglašen narodnim herojem(1951.). Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g., pa pobjegao u Beograd. Tko su ljevičari koji su naselili Zagreb nakon 1945. i okupirali 90% stambenog fonda Donjeg Grada? Evo kratkog opisa stanja koje Ivan Šibl zatječe u Zagrebu, a taj opis iz pera jugosima omiljenog partizana ne ostavlja ni malo dvojbe tko su bili 'osloboditelji' Zagreba 8.svibnja 1945. godine: "Ulice su pune vojske. To su borci 1. i 2. armije….Armije su provaljale Srbiju i Srijem i putem mobilizirale sve što je bilo sposobno nositi pušku. Seljački momci uplovili su u brigade sa šajkačama, šubarama ,prava narodna armija!“ (I. Šibl, 'Ratni dnevnik', str. 422. ). A 'provaljala' je ta 'narodna armija' i cijeli Zagreb, od prostitutki pa sve do časnih sestara, ali i ranjenike i TBC-bolesnike po zagrebačkim bolnicama. U krvavim orgijama šajkačkih koljača i 'lajbek-milicionera' na Savskoj cesti, Zagrebačkoj Gori, Gračanima, svugdje pod Sljemenom su ostavili svoj trag titovi srbo-partizanovci.