Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 0
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
'Mentalni komunist'

Aralica: Ortinsky je napisao shemu mafije na čijem je čelu Mesić

'16.11.2010., Zagreb - Knjizevnik Ivan Aralica, jedan od dominantnih hrvatskih narativnih prozaika druge polovice 20. stoljeca. Photo: Marko Lukunic/PIXSELL'
Foto: Marko Lukunić/PIXSELL
1/3
04.12.2012.
u 10:00

Ako mu je komunizam negativan, a benevolentan je prema fašizmu, onda je on mentalni neofašist; ako mu je fašizam negativan, a za komunizam u svim slučajevima ima olakšavajuće okolnosti, onda je on mentalni komunist

Akademiku Ivanu Aralici upravo je izašla nova knjiga pod naslovom „Mentalni komunist“. I za razliku od nekih prijašnjih knjiga, ova je bez ključa. Njezin glavni lik bivši je predsjednik Stjepan Mesić, koji Aralici služi kao predložak u razmatranju komunističkog mentaliteta koji još živi u Hrvatskoj.

Akademiku Ivanu Aralici upravo je izašla nova knjiga, ovaj put nosi naslov „Mentalni komunist“. I za razliku od nekih prijašnjih knjiga, koje su bile romani s ključem, ova je bez ključa. Njezin glavni lik imenom i prezimenom bivši je predsjednik Stjepan Mesić, koji Aralici služi kao predložak u razmatranju komunističkog mentaliteta koji još živi u Hrvatskoj. Knjiga je zapravo, iz Araličina vidokruga, rezime desetogodišnje Mesićeve vladavine na Pantovčaku.

I u prijašnjim i u ovoj knjizi neprestano se bavite komunističkim mentalitetom u Hrvatskoj. Zašto?

Prije nekoliko dana Nedjeljko Mihanović je na promociji svoje knjige “Književne prosudbe”, u kojoj su četiri ogleda o mojim romanima, baš onima iz ciklusa što smo ga spomenuli, istupio s tezom, koja me je zatekla, da je hrvatska lirika dala kritiku komunističkog vremena, ali hrvatska proza, izuzev mene, to nije učinila. Je li moguće, pitao sam se! I čini mi se da Mihanović ima pravo. Nešto je bilo, ali sve mlako, sve u rukavicama i simbolici, ja sam se jedini time ozbiljno pozabavio! I otuda tolike batine po meni! S druge strane, ovoga ljeta, dok sam na onim silnim vrućinama brusio “Mentalnog komunista”, u prikazu mog romana “Kepec”, novinar vašega lista Denis Derk piše kako je dosta moga pisanja o komunistima, kako bih se trebao pozabaviti opisivanjem – i sad navodi ime jednog živopisnog suvremenog političara, njemu mrskog, meni baš i ne, o komu bih trebao pisati. Kako u sebi pomiriti tu pohvalu i tu pokudu oko istog predmeta dok se znojite na brušenju “Mentalnog komunista”? Lako, ako se složimo s time da je komunistički mentalitet, kao produkt jednog od dva totalitarna režima, komunističkog i fašističkog, u dvadesetom stoljeću bio poguban za čovjeka i čovječanstvo i ako se složimo s postavkom da se politički režimi brzo mijenjaju, a mentaliteti sporo i presporo. Ako smo se složili s tim, još ćemo se lakše složiti o tome da je o njihovim pogubnim mentalitetima bilo potrebno pisati i dok su ti režimi trajali i sad kad su nestali, ali su njihovi mentaliteti nastavili živjeti u ljudskim dušama. Kad bih i poslušao Derka i započeo priču o političaru što mi ga je za obradu preporučio, jedno je sigurno, u njegovu bih ponašanju pronašao elemente komunističkog mentaliteta. Čudim se da Derk u glavnom licu “Kepeca”, u komunističkom opsjenaru, sijaču magle i praznih obećanja, nije prepoznao ni jednog od naših suvremenih političara. Jedan, a nije sam, snažno se nameće za tu ulogu!

Zašto je baš Stjepan Mesić protagonist knjige, zašto ste baš njega odabrali da preko njega protumačite temu o komunističkom mentalitetu?

Kad sam se našao u Tuđmanovoj blizini i tamo upoznao Mesića, doživljavao sam ga kao neproduhovljena šarlatana, pa bih Tuđmanu znao pitati gdje je toga našao. Međutim, kad taj šarlatan pokušava izvesti puč u Saboru, koji bi nas, da ga je uspio izvesti, skupo stajao, svrstao sam se na Tuđmanovu stranu prepoznajući u Mesiću ortodoksnog boljševika, doduše, boljševika pod maskom klauna, ali boljševika od glave do pete. Svoje sam spoznaje i javno, u obliku političkih ogleda, objelodanio. Ali sam od tog trenutka počeo i pripreme za pisanje romana jer to jest romaneskna građa. Kad je taj čovjek uspio postati predsjednik države zahvaljujući nizu za njega sretnih okolnosti, kad je smijenio generale, sve časne ljude koje sam odreda osobno poznavao, postalo mi je jasno da će nas taj pokušati vratiti u svoj boljševički raj, pa sam počeo pisati “Ambru”, prvu od “Sebastijanovih priča”. Dočekan sam na nož – da pišem pamflet! Da sam pao na dno! Kakav pamflet, pobogu, kad pripovjedač završava roman zavijajući u pustoj krčmi, u mračnoj noći kao pas koji crkava od jada. Jesam li mogao to ne pisati? Jesam! Ali da to onda nisam napisao, kako bih danas mogao doći na jedan grob iza crkve Krista Kralja na Mirogoju! Kako bih danas, kad su se generali vratili iz Haaga, od stida mogao hodati po zemlji!

Mesić je u dva mandata bio predsjednik biran na izborima. A vi tvrdite da je on “u proteklih deset godina bio točka političke nestabilnosti”. Kako to tumačite?

U knjizi su opisane snage koje su stajale iza njega, način na koji je i okolnosti u kojima je dobio dva mandata. Sve je bilo u znaku detuđmanizacije koja se, kad on pokušava nemoguće – budućnost društva bazirati na kontinuitetu komunističkog mentaliteta – pretvara u traumatizaciju društva. I zlu kob detuđmanizatora! Sanaderovu i njegovu! Na sreću da je rasplet u Haagu bio ovakav kakav je bio! Da ovakav nije bio, narodni gnjev što su ga Mesić i Sanader godinama stvarali ili bi eksplodirao ili bi nas iznutra rastočio. Sreća da smo se toga gnjeva oslobodili, sreća da smo ga pretvorili u radost. I za Mesića sreća jer bi se gnjev na njega usmjerio! Kao što se i na Sanadera obrušio! Pišući “Mentalnog komunista”, želio sam taj gnjev racionalizirati, reći što nam se događa, s čim smo suočeni, sve da izbjegnemo erupciju gnjeva koja će nas voditi u samouništenje, sve da mirno i bez duhovnog rasula nadvladamo ono što nas je, ni krive ni nedužne, snašlo.

U čemu se sve ogleda komunistički mentalitet danas u hrvatskom društvu?

Kad bih nabrajao ono što sam u knjizi opisao, nepotrebno bih se ponavljao; kad bih nabrajao ono što opisao nisam, a u društvu sam zapazio, bio bi to podugačak niz. Zato ću se ograničiti na jednu konstataciju i opis temeljnog polazišta u prepoznavanju komunističkih mentalnih crta. Nije komunistički mentalitet autohton, on je sastavljen od elemenata koji traju otkad je čovjeka, a u komunizmu su aberirali do te mjere da su poprimili crte autohtonosti. A što se tiče polazišta za prepoznavanje, treba poći od temelja, od razlike između mentaliteta koji nastaje u demokratskom društvu i onoga što ga rađaju totalitarizmi, fašistički i komunistički. Uobičajeno je smatrati da demokrat ne može biti čovjek koji u jednakoj mjeri negativno ne gleda na oba totalitarizma. Ako mu je komunizam negativan, a benevolentan je prema fašizmu, onda je on mentalni neofašist; ako mu je fašizam negativan, a za komunizam u svim slučajevima ima olakšavajuće okolnosti, onda je on mentalni komunist. Pa ubio se od dokazivanja da je demokrat! Ovo se potonje dogodilo Mesiću i svima onima koji su ga podržavali!

Zašto ste njegove političke pozicije u knjizi nazvali mantrama?

Imao sam na raspolaganju nekoliko mogućnosti da pod zajednički nazivnik stavim oblike manifestiranja komunističkog mentaliteta u Mesićevoj politici, slogani, pozicije, stavovi i slično, a odlučio sam se za mantru jer ona semantički dobro pokriva Mesićevu sklonost da se do besvijesti ponavlja, da gudi uvijek isto, jer su se mantra i mantranje u našoj žurnalistici udomaćili kao pojmovi za besmisleno ponavljanje i jer sam u tom vidio mogućnost da štivo učinim čitaocima zanimljivijim, da ga ne napravim odveć politološki suhoparnim, da ga začinim pripovijedanjem.

U knjizi otvoreno pišete o Mesiću, šefu države, koji je na čelu mafije u Hrvatskoj, pri čemu se pozivate na bivšeg glavnog državnog odvjetnika Radovana Ortynskog. Imate li za to argumente?

U knjizi ima dovoljno podataka koji govore da se Mesić formirao u doušničkom miljeu, koji je u komunizmu bio na visokoj cijeni, da je u tom miljeu funkcionirao kao službenik i da je ostao dionikom toga mentaliteta i kad se vinuo u visoku politiku. Uostalom, o tom se na mnogo mjesta pisalo! Je li on bio šef nekakve mafijaške grupe, ja to nisam mogao istraživati, a nije mi ni trebalo jer ja ne govorim o njegovoj krivnji, nego o njegovu mentalitetu koji emanira određene političke stavove. Ali ja imam dokaz za to što sam kazao: rukom državnog odvjetnika Ortynskog pisanu shemu mafijaške organizacije na čijem je čelu Mesić! Kopija je toga rukopisa deponirana u jednoj odvjetničkoj kancelariji prije tri godine, čim sam knjigu napisao, a original se nalazi kod onoga koji je rukopis od državnog odvjetnika primio. Dođe li do suđenja, taj će original biti pokazan na sudu! A ako do suđenja ne dođe, neka ostane tamo gdje je i do sada stajao. Faksimil rukopisa u knjizi nisam donio, samo sam ga opisao jer se ova knjiga ne bavi ni optuživanjem ni istragom, ona je samo esej.

Mesića optužujete i da je početkom 90-ih sjedio uz Tuđmana, a istovremeno ga je otkucavao zloglasnom KOS-u. Otkuda vam to? Zar Tuđman to nije znao?

Ni ovdje ja Mesića ne optužujem, ja samo opisujem činjenicu, da bih dokazao postojanje elementa komunističkog mentaliteta koji je doušničku ulogu u službi Partije smatrao nečim izuzetno časnim. A to da je Mesić bio KOS-ov insajder – čovjek koji unutar jedne skupine djeluje za račun druge skupine – unutar HDZ-a tvrdi u svom svjedočenju, koje je objavljeno u tisku i kod nas i u Srbiji, nitko drugi nego šef KOS-a Aleksandar Vasiljević, koji je bio Mesićeva izravna veza. Kad Vasiljević i ne bi podastro konkretan dokaz na kojem je predmetu s Mesićem surađivao, kad bi ostao samo na izjavi da mu je bio insajder, tomu bi se morala posvetiti pažnja. A na čemu su to oni surađivali, čitatelj će moći pročitati u knjizi. Je li Tuđmanu to bilo poznato kad se ta suradnja odvijala, nije mi poznato, nisam u to vrijeme bio u njegovoj blizini. Ali da je kasnije doznao, u to sam siguran – zato je Mesića i gurao dalje od sebe, što će Mesića, prema vlastitom priznanju, i navesti da pokuša puč u Saboru.

Što mislite, zašto je Mesić dugo šutio o oslobađajućoj presudi generala, a onda, kad je ocijenio da se euforija smiruje, ipak progovorio?

Mislim da je bio zatečen oslobađajućom presudom, ne samo za generale – da su samo oni oslobođeni, on bi kliktao od radosti i došao im ususret s buketom ruža – nego i s oslobađajućom presudom za politiku koju su u Oluji, i inače, prije i nakon nje, vodili njegovi neprijatelji Franjo Tuđman i Gojko Šušak. Time je bio zatečen i ošamućen! Ali se vara ako misli da će se te ošamućenosti osloboditi kad se euforija oslobađajućom presudom slegne. Niti će se ta euforija slegnuti niti će njegova ošamućenost ikad proći! Njemu nikada neće doći do pameti da on, možda, jest pomogao oslobađajućoj presudi generala, ali ne tako što bi je sam želio i na njoj radio, nego tako što je sam nije želio i što je radio da do nje ne dođe, a onima koji su oslobađajuću presudu donosili, ostvarenje njegove želje bio je rizičan pravni i politički korak jer bi došli u raskorak s golom istinom i željama hrvatskog naroda. Zato su oslobađajuću presudu donijeli protivno i njegovoj želji i njegovim djelovanjima! Tko pročita moju knjigu ova će mu pretpostavka postati logičnom. Njegovo vrijeme bit će obilježeno naslovom sjajne knjige Miroslava Tuđmana kao “Vrijeme krivokletnika”, a on će sam u očima naroda ostati zapamćen kao krivokletnik i izdajnik.

Ošamućen, on sada skače s plota na plot i ne shvaća što se zapravo dogodilo! Evo primjera! Intervju što ga je netom objavio sadrži gotovo sve mantre koje je mantrao tijekom deset godina i mogao bi biti, da starih nema i previše, novi dokaz za svaku od mantri koje su u knjizi obrađene. U vezi s oslobađajućom presudom generalima vrijedi ovdje spomenuti samo jednu mantru, onu o Tuđmanovoj krivnji što su generali dospjeli u Haag. Naslov mu intervjua, izvučen iz opširnog teksta, glasi: “Presuda Gotovini i Markaču ne amnestira Tuđmanovu politiku”. U tom intervjuu tvrdi, što je bezbroj puta mantrao, da je nedužne generale u Haag odvela Tuđmanova politika. Pa kako to, ako su tamo zbog Tuđmanove politike dovedeni, da oslobođeni krivnje mogu biti a da se istovremeno ta oslobađajuća presuda ne bi odnosila i na Tuđmanovu politiku koja ih je tamo dovela! Kako – to samo Mesić zna! Inače, za sve je druge oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču istovremeno i oslobađajuća presuda Tuđmanovoj politici! Čak i za one u Srbiji! Ali, logika mentalnog komunista nešto je drukčija od logike koja se uči u srednjoj školi! Neka mu bude kad mu drukčije biti ne može!

Nakon oslobađanja generala, a sudske osude Radimira Čačića i Ive Sanadera, držite li da se u Hrvatskoj događaju duboke promjene, kojih još nismo ni svjesni? I hoće li te promjene dokrajčiti komunistički mentalitet?

Dokrajčiti ga neće jer je svaki mentalitet otporan i sklon mimikrijama, ali će biti bitno načet i njegova će se demontaža nešto intenzivnije nastaviti. Ono što je već postignuto ne prijeti nam opasnost da prevlada i potpuno zagospodari. Želio bih da i moja knjiga tom procesu ponešto doprinese. A što se tiče događaja koje spomenuste, to zbilja jesu prekretnice s dalekosežnim posljedicama. Odlaskom Čačića, oko čega će još biti povuci-potegni jer je to nakon Mesića najkonzistentnija komunistička mentalna figura, sijač magle i lažnih obećanja, umanjit će se običaj da se na odgovorne položaje, umjesto stručnih kadrova, postavljaju politički komesari, ne ljudi od struke, nego ljudi od politike. Kakav je veći dio današnje vlade i inih Vladinih kadrova! Odlaskom Sanadera, tamo kamo on ide, kamo god i na koje god vrijeme otišao ili ne otišao, utemeljuje se presedan da se izdaja ne isplati i da je kriminal koji se događa unutar stranaka podložan sankcijama. Što do sada, ni jedno ni drugo, kod nas nije bio slučaj! A kad je riječ o oslobađajućoj presudi generalima, to je tek prvorazredna povijesna činjenica, ona od koje nešto novo počinje, ona od koje se dani broje, od koje sve postaje drukčije.

Komentara 37

Avatar Oštrica
Oštrica
09:19 05.12.2012.

Hajde da se netko od akademika odvaži reći ono što u mislima milijuna građana živi. Nema koristi udarati po starom čovjeku, ishlapljelom, nevažnom, a ima u zavrtanju "slavine" financijskih primanja. Sramota jedne države, da čovjek koji je izdao sve vrednote jednog naroda, i dalje bogato živi na grčači tog istog naroda.

OB
-obrisani-
12:10 04.12.2012.

Gospodine Aralica mnogo nas je u državi Hrvatskoj koji jedva čekamo da pravosuđe konačno proradi punim plućima I da dotičnog izvede pred sud zbog veleizdaje.

CH
Chisinau
13:26 04.12.2012.

Bez brige,taj se zna snaći u svim situacijama.Mantre uvijek prolaze kod našeg naroda pa ma koliko ih puta ponovili.Taj čovjek je odavna pročitan,ali nije problem u njemu nego u narodu hrvatskom koji se dade višekratno preveslati , čak i odd takvih primitivaca i neznalica kao što je medo.Učinio je sve da se naši generali osude ,pa kako ima obraza bilo što kazati o presudi.Bolje mu je da se pokrije ušima i šuti jer je tada najpametniji.Možda mora izvrišiti još koji zadatak koji su mu bratija postavila.Ortynski je otišao jer je udari šakom u tvrd orah ,a ovaj sadašnji tuče samo lješinama.Možda udari jednog dana i po ovome. bilo bi mi zadovoljstvo.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije