Ovo je prvi broj novog lista Večernji vjesnik! Novi dnevni list koji će
od danas nastojati da pruži najbrže informacije o zbivanjima kod nas i
u svijetu pokušat će ujedno organizirati najužu
suradnju i sa samim čitaocima pisalo je u uvodniku glavnog
urednika Stjepana Cerjana Pube na naslovnoj stranici Večernjeg vjesnika
koji se na kioscima pojavio 3. lipnja 1957. godine.
Drukčiji od drugih
Te nove dnevne novine u Zagrebu, koje su u početku izlazile na 24
stranice polovice formata starog Vjesnika, bile su zapravo preteča
Večernjeg lista. Novi zagrebački dnevnik, koji je okupio niz tada
poznatih novinarskih imena i odškolovao mnogo
današnjih novinskih legenda, izlazio je sve do 18. listopada
1958. godine kada se ujedinio s Narodnim listom. Iz tog spajanja
"rodio" se današnji Večernjak.
Stjepanu Cerjanu-Pubi ponuđeno je da sam napravi koncepciju i predloži
uredništvo koje će pokrenuti novi zagrebački dnevnik
Večernji vjesnik. On je predložio da njegovu ekipu čine Đorđe
Zelmanović, Joško Palavršić i Boris Janković, a
da mu desna ruka bude Fadil Hadžić. Zelmanović je odustao, a prvi broj
Večernjeg vjesnika pripremili su Ratko Zvrko, Joško
Palavršić, Tomislav Butorac, Boris Janković, Fadil Hadžić i
Stjepan Cerjan Puba.
I prije nego je rođen Večernji vjesnik, imao je problema s drugovima iz
komiteta. Naime, prijedlog je bio da se novi dnevnik zove Večer, ali
budući da je to bio naziv prijeratnog dnevnika u Zagrebu, drugovima se
ta zamisao nije svidjela. Otiskano je nekoliko probnih brojeva s glavom
Večer, ali prvi broj izišao je s imenom Večernji vjesnik.
Bili su otiskani plakati s nazivom Večer. Čitatelji su
očekivali Večer, a 3. lipnja 1957. dobili su Večernji vjesnik. Bila je
to dobra reklama za prvi broj, jer gradom se pročula priča da smo
zabranjeni kaže Jura Orlovac, poznati televizijski novinar
koji je uređivao Gradsku rubriku u Večernjem vjesniku.
Novi dnevnik uvelike se razlikovao od ostalih tadašnjih
dnevnih novina, jer su mu u prvom planu bili obični mali ljudi i
njihovi problemi. Velike teme u Večernjem vjesniku bile su priče koje
se do tada nisu objavljivale u "ozbiljnim" novinama. Sve što
se događalo u gradu, našlo se na stranicama Večernjeg
vjesnika, a koliko su novine bile zanimljive i informativne, najbolje
svjedoči priča Zvonimira Milčeca koji je svoju novinarsku karijeru
započeo u tom dnevniku.
Kada je bila poplava u Zagrebu, uspio sam ukrasti nekoliko
uveza prvih 30-ak brojeva. Danas kada pišem o Zagrebu,
baš ti uvezi su mi izvor informacija što se
događalo tih dana u gradu kaže Zvonimir Milčec.
Novinari tadašnjeg Večernjeg vjesnika s ponosom pričaju o
svom glavnom uredniku Stjepanu Cerjanu Pubi. Koliko je on bio
širokogrudan i koliko ga je zanimalo novinarstvo u kojemu su
glavne teme bile ljudske priče, najbolje svjedoči niz njegovih anegdota
koje su nam ispričali.
Puba, kako su ga zvali svi u redakciji, okupio je grupu vrsnih novinara
koje je nazvao "Grupa GPU". Oni su bili zaduženi za specijalne
novinarske zadatke. Jednog dana u redakciju je došla
informacija kako se u Maksimirskom jezeru utopila žena. Puba je preko
svojih kanala od milicije saznao kako danima bezuspješno
tragaju za jednom izgubljenom ženom. Redakcija Večernjeg vjesnika
organizirala je ispuštanje vode iz Maksimirskog jezera.
Kada se razina vode spustila na najnižu razinu i kada su Pubi javili da
je pronađena utopljenica, on je nazvao milicajce i pitao ih jesu li je
pronašli.
Nismo, druže Puba. Kada je mi nismo pronašli,
nećete ni vi rekli su milicajci Pubi, a on im je odgovorio:
"Pošaljite ekipu na Maksimirsko jezero!"
Živko Gruden ispričao nam je kako je zbog jedne priče iz Trnja
završio na sudu. Oni o kojima je pisao tužili su ga za
kletvu. Nije osuđen, jer su svjedoci stali na njegovu stranu, a priča
zbog koje je završio na sudu bila je zaista zanimljiva.
Naime, u Trnju se dogodio obračun među sustanarima u kojemu je
sudjelovalo, kaže Gruden, pola kvarta.
Za vijest - 500 dinara
Koliko je Večernji vjesnik, kao preteča Večernjeg lista, bio drukčiji
od ostalih dnevnih novina koje su izlazile u Zagrebu, govori činjenica
da su ljudi iz redakcije "obučavali" kolportere kako će na ulicama
prodavati njihove novine. Emanuel Mićković bi na ceduljici kolporterima
ispisao što će izvikivati kada prodaju Večernji vjesnik.
Tako je jednom na naslovnoj stranici bila objavljena vijest
"Padobranci nad Jordanom", a omaškom ili namjerom bilo je
ispisano na ceduljici "Padobranci nad Zagrebom!" Upalilo je, bila je to
senzacija za kojom su se polakomili brojni čitatelji vjerujući da se to
dogodilo, jer su znali da u Večernjem vjesniku mogu pročitati ono čega
nema u drugim novinama.
Koliko je redakcija nastojala da Večernji vjesnik bude brz i
informativan, nabolje svjedoči činjenica da su gledatelji, vraćajući se
iz Maksimira, na Trgu Republike mogli čitati izvještaj s
Dinamovih utakmica. To je uglavnom bilo nedjeljom popodne kada bi se na
ulicama pojavilo "zeleno" izdanje Večernjeg vjesnika.
Inače, ostalim danima glava novina bila je crvene boje, ali za sportsko
je izdanje uvijek bila zelene. Novinari Večernjeg vjesnika postigli su
rekord u brzini pisanja izvještaja s Dinamovih utakmica i
tiskanja novine. Za manje od 20 minuta poslije utakmice novine su bile
u rukama čitatelja.
Živko Gruden kaže kako je Večernji vjesnik prvi uspostavio odličnu
suradnju s čitateljima. Uvedena je rubrika "510", a ime je dobila po
tome što je redakcija pozivala čitatelje da telefonom jave
sve zanimljivosti koje opaze u gradu.
Za takvu vijest, ako je bila upotrebljiva, redakcija je
čitatelju plaćala honorar od 500 dinara, a na taj honorar dodavalo se
još plus 10 dinara za telefonske troškove.
