Prošle su tri godine otkako je psihologinja Valerija Kanđera iz područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad u Novom Zagrebu javno upozorila da je dobila tridesetak odbijenica i ne može pronaći odgovarajući smještaj za šestogodišnju djevojčicu s autizmom koja je ostala bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Sustav se pokrenuo tek nakon Kenđerina apela na Facebooku, no ovaj je slučaj otvorio vrlo važno pitanje – što se događa kada djetetu treba skrb, a sustav za njega nema odgovarajuće mjesto? Prema neslužbenim informacijama, djeca se u takvim situacijama smještaju u ustanove ponajprije namijenjene odraslima, a naš izvor navodi i da je takve djece više od 150.
Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, kojemu smo poslali pitanja o toj temi, brojku ni ne potvrđuje ni izrijekom ne opovrgava, obrazlažući kako u upitu "nije navedeno razdoblje na koje se odnosi ni kriteriji prema kojima su pojedine ustanove svrstane među one koje primarno pružaju smještaj odraslim korisnicima" pa je za "provjeru i pravilno tumačenje potrebno znati o kojim je ustanovama riječ, za koje su korisničke skupine ovlaštene pružati socijalne usluge te o kojoj se vrsti usluge radi". Pitanje je, navedimo i to, glasilo ovako: "Prema informacijama koje želimo provjeriti, više od 150 maloljetnika smješteno je u ustanovama koje primarno pružaju smještaj odraslim korisnicima. Može li Ministarstvo potvrditi ili demantirati taj podatak te dostaviti točan broj maloljetnika smještenih u takvim ustanovama?" Dakle, odnosilo se na ustanove koje primarno pružaju smještaj odraslima...
Iako smo ostali bez konkretnog odgovora, Ministarstvo je iznijelo ukupne podatke o djeci koja koriste različite oblike skrbi izvan vlastite obitelji. Polovinom ovog mjeseca bilo ih je 3724. Njih 1347 koristilo je uslugu smještaja u domovima socijalne skrbi, udrugama, vjerskim zajednicama i drugim pravnim osobama. U udomiteljskim obiteljima bilo je 1962 djece, a njih 415 koristilo je uslugu organiziranog stanovanja. Ministarstvo navodi i da se usluge pružaju na više od 70 lokacija te da je u sustavu 1337 udomiteljskih obitelji. Naglašavaju i kako podatak o ukupnom broju formalno slobodnih mjesta, koje doduše nisu ni naveli, nije sam po sebi dovoljan za procjenu mogućnosti smještaja konkretnog djeteta, nego odgovarajući oblik skrbi mora biti prilagođen dobi i zdravstvenom stanju djeteta, vrsti i intenzitetu potrebne podrške, strukturi postojeće korisničke skupine te dostupnosti odgovarajućih obrazovnih, zdravstvenih i rehabilitacijskih usluga. Ističu i da razvoj sustava nije usmjeren samo na povećanje broja smještajnih mjesta, već su u planu i specijalizirane socijalne usluge i organizirano stanovanje, jačanje udomiteljstva i stručne podrške obiteljima, osnaživanje stručnih radnika te usluge kojima se nastoji spriječiti izdvajanje djeteta iz obitelji kada je to u njegovu najboljem interesu. Za provedbu međuresornih mjera u okviru Europskog jamstva za djecu, prema dostavljenim informacijama iz Ministarstva, osigurano je više od 650 milijuna eura iz nacionalnih i europskih izvora. Pilot-programom obuhvaćeno je više od 5300 djece i 2400 roditelja, a dodatno su osnaženi kapaciteti 870 stručnjaka. Razvijeni modeli uključuju zaštitu djece i podršku obiteljima, kvalitetno predškolsko obrazovanje te koordinirane usluge rane intervencije. Cilj je, ističe Ministarstvo, svakom djetetu pravodobno osigurati kvalitetnu i sigurnu skrb u skladu s njegovim individualnim potrebama i najboljim interesom.
Dakako, riječ je o važnim smjerovima razvoja sustava, no iznosi ulaganja i broj projekata sami po sebi ne pokazuju jesu li djeca koja su već smještena u neprimjerenim uvjetima dobila bolje rješenje. Ministarstvo ne daje ni odgovor na pitanje koliko ih je takvih, koliko dugo čekaju i što se za njih konkretno poduzima. Upravo su ti podaci bili među informacijama koje smo zatražili.
Ipak, izvješća za prošlu godinu pravobraniteljice za djecu Tatjane Katkić Stanić te pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića pokazuju da je sustav poprilično daleko od idealnoga. Tako pravobranitelj za osobe s invaliditetom ističe da je zaprimio više molbi psihijatrijskih bolnica za pomoć u osiguravanju odgovarajućeg smještaja u sustavu socijalne skrbi za djecu i osobe s poremećajem iz spektra autizma te da Hrvatski zavod za socijalni rad u tim situacijama takav smještaj rijetko može osigurati bez izravne intervencije Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, što ne jamči i trajno rješenje, pa smatra kako "ovakvi slučajevi ukazuju na ozbiljne strukturne nedostatke sustava".
"Zabrinjava podatak da je velik broj djece smješten u ustanovama", izdvojila je pak pravobraniteljica Katkić Stanić, navodeći kako se u odnosu na prethodnu godinu povećao broj djece i mladih u ustanovama za skrb o djeci. Međutim, ostanu li do kraja prosinca brojke kakve su sada, podatak će biti i zabrinjavajući jer ih je trenutačno dvjestotinjak više nego krajem 2025.
S gotovo tri desetljeća rada u sustavu socijalne skrbi socijalni pedagog Ante Badurina, autor bloga "Inkluzivne misli&dijalog", za koji kaže da je "s vremenom postao neka vrsta zagovaranja svega što struka ne radi, a ni mnoge udruge, pogotovo one koje same pružaju usluge", glasni je zagovaratelj deinstitucionalizacije i transformacije domova koja se kod nas već godinama provodi, barem na papiru.
– Politiku na blogu ostavljam po strani, njoj je razumljivo glavno pokazati kako je sve u redu, da malo-pomalo napredujemo, štogod to značilo, a za mene je to tek grananje starog nereda i da se nitko ne buni previše. Blog je zapravo izrastao u pobunu, naivnu, priznajem, al' što drugo? Pomalo i "odgajam" korisnike da budu nezadovoljni, pa i ogorčeni svojim životom, kako bi od struke i sustava tražili nešto drukčije. Kod nas to obično krene s "još, pa još" svega, novca, kvadrata, ljudi, a kad se gradi na starim temeljima, nastaju nove neravnoteže. Volim reći da, kad se stalno nadograđuje, a nikad ne resetira, imamo to što imamo – kaže Badurina.
Općeniti razgovor o smještaju u ustanovama njega jednostavno ražesti, kao i naše pitanje postavljeno tragom informacije o smještaju maloljetnika u ustanove socijalne skrbi s odraslim korisnicima:
– Ustanova je neprimjerena za svakoga, bilo za dijete ili odraslog, pa kad krenemo raspravljati tko s kim dijeli hodnik, prešutno smo prihvatili da je život u ustanovi u redu, pogotovo ako smo ljude pravilno razvrstali po godinama. UN-ov Odbor za prava osoba s invaliditetom rekao je prije nekoliko godina da ustanova nikad nije oblik zaštite ni "izbor", a smještanje djece s invaliditetom u ustanove smatra segregacijom koja im šteti. Veličina tu ništa ne mijenja, jer mala kuća u kojoj ljudi dijele asistente, sami ne odlučuju o svom životu i žive po tuđem rasporedu, i dalje je institucija, i za Odbor i za mene. Zanimljivo, dotaknuli su se i baš ovoga o čemu pitate, navodeći da mladi s invaliditetom ne bi smjeli biti prisiljeni živjeti u okruženjima za starije, kao ni stariji u onima za mlade. Dijete s intelektualnim teškoćama ima isto pravo kao svako dijete, odrastati u obitelji, a kad obitelj posustane, treba joj pojačati i prilagoditi podršku, jer za to i služi. Za roditelje koji ne mogu ili ne žele, tu je udomiteljska obitelj, po mogućnosti negdje blizu škole, prijatelja i ljudi koje dijete poznaje. Udomiteljstvo je za djecu, po meni, dobro rješenje, jer daje odnos koji traje i perspektivu kakvu nijedna ustanova ne pruža, a ona je za hitne slučajeve, nasilje u obitelji, izgorjelu kuću, poplavu ili izbjeglištvo, i to kao kratka stanica s planom kako se iz nje izlazi. Pravobraniteljica za djecu upozorava da se kod nas djeca uglavnom smještaju prema slobodnom mjestu pa kad o djetetovu domu odlučuje slobodan krevet, godine onih s kojima dijeli prostor postaju tehnički podatak, a mi se bavimo, eto, njime kao najlakšim dijelom priče – kaže Badurina.
Pozivajući se na tristotinjak istraživanja s više od sto tisuća djece, prema kojima djeca koja odrastaju u ustanovama zaostaju u rastu, kognitivnom razvoju, pažnji, a dijelom i emocionalnom razvoju, Badurina kaže da su posebno osjetljivi najmlađi, od šest mjeseci do druge godine, a rizici su veći što dijete dulje ostaje u instituciji. Istraživači koji su uspoređivali nalaze, kaže, preporučuju da se broj djece koja ulaze u ustanove postupno svede na nulu. Izdvaja i rumunjsko istraživanje u kojem su djeca iz domova ždrijebom podijeljena između udomiteljskih obitelji i doma, pa su udomljena, praćena do kasne adolescencije, imala viši kvocijent inteligencije i manje teškoća s privrženošću te bolje rasla, a najbolje su prošla ona koja su ostala u istoj obitelji. U slučaju djece smještene u ustanove za odrasle, Badurina smatra da se ti rizici dodatno usložnjavaju. Djetetu su potrebne stabilne osobe uz koje može razviti privrženost, no u ustanovi se zaposlenici izmjenjuju prema smjenama, godišnjim odmorima i bolovanjima. Nedostaje i svakodnevica kakvu djeca obično imaju s vršnjacima – zajednička igra, svađe i pomirenja, rođendani kod prijatelja, školske i susjedske veze. Dan se tako organizira prema potrebama odraslih korisnika, dok dijete promatra bolest, nemoć, pa i smrt, mnogo ranije nego što bi ih vjerojatno susrelo u obiteljskom okruženju. Osoblje osposobljeno za rad sa starijima ne mora imati znanja potrebna za razvoj djeteta, a tinejdžeru u zajedničkom prostoru nedostaje i privatnosti.
– Solidarnost nastaje godinama, među ljudima koji jedni drugima pripadaju, a ustanova od toga nudi jedino blizinu kreveta pa je umjetno pozivati se na nju kad pod istim krovom završe dijete i čovjek od osamdeset godina, jer ondje nitko ništa nije birao. Dijete je došlo jer drugdje nije bilo mjesta, starijeg čovjeka nitko nije pitao želi li uz sebe dijete, a solidarnost se, koliko znam, rješenjem ne propisuje. Čitao sam i jedan noviji pregled istraživanja o organiziranom druženju djece i starijih, i dokazi o koristi za djecu i tamo su tanki i neuvjerljivi. Da bi dijete od višegodišnjeg života sa starijima u ustanovi imalo koristi, nisam našao nijedno istraživanje, a o šteti institucionalnog odrastanja pišu stotine radova. Sama međugeneracijska solidarnost je super dok je izbor ili prilika koju donese život, a ljudi u njoj dijele iste vrijednosti, u obitelji, susjedstvu, pa i kad vrtić posjeti dom za starije, nakon čega svatko ode svojoj kući. No kad dijete dođe rješenjem i ostane ondje dan i noć, dijele se jedino hodnik i raspored, a solidarnošću zovemo odluku koju bi netko trebao obrazložiti te sami sebe, kao sustav, tješimo nečim čega zapravo nema – govori Ante Badurina.
Kod zajedničkog smještaja odraslih i djece on ističe kako su posebno ranjiva djeca koja ne govore ili komuniciraju na drukčiji način. – Kome će ono reći da se boji, da ga boli, da mu netko čini nažao, kad svi koje poznaje rade u istoj kući o kojoj ovisi, i kako da se sve što izlazi iz njega ne protumači dijagnozom? Sustav je, a s njim i velik dio struke, zapravo zaljubljen u dijagnoze, umjesto da na prvo mjesto stavi zadovoljavanje potreba. Svaki mjesec u takvom okruženju dijete plaća razvojem koji se poslije teško nadoknađuje, pa se najčešće i ne nadoknadi, a iz toga opet izraste biće "pripremljeno" za smještajne kapacitete. Tada je svejedno gdje će u odraslosti završiti. Strogo gledano, sve je ovo prije svega stručno pitanje. No jeste li čuli ili vidjeli da su se struke jedno jutro probudile i rekle sebi, hej, idemo se transformirati, tražiti od sustava nešto drukčije, a ne još, i još istoga? Niste. Niti ćete uskoro – naglašava Ante Badurina.
Badurina podsjeća na podatke Svjetske zdravstvene organizacije prema kojima su djeca s invaliditetom gotovo četiri puta izloženija nasilju od vršnjaka, a ona s intelektualnim i psihičkim teškoćama više od četiri puta seksualnom nasilju, uz napomenu SZO-a da smještaj u ustanovu tu ranjivost još povećava. UN-ov Odbor ide i dalje pa institucionalizaciju naziva oblikom nasilja.
– Čudno je što nakon toliko godina deinstitucionalizacije i dalje pričamo o kvadratima, krevetima i hodnicima, kao prije dvadeset ili četrdeset godina. O svemu osim krize trebali bismo govoriti jezikom usluga, koje zakoni dobrim dijelom odavno poznaju. Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom ove godine piše da ranu intervenciju dobiva tek svako osmo dijete kojem bi trebala, a u tridesetak domova nedostaje više od šest stotina radnika pa kako onda razgovarati o novim krevetima kad nemamo ljudi ni za postojeće, a obitelji kod kuće čekaju podršku koja ne stiže? Najstručniji ljudi, bar na papiru i po pravilniku, uglavnom rade u smještaju, iza vrata ustanove, a ustanova bi tu podršku trebala odnijeti u obitelj, vrtić i školu prije nego što ijedno dijete spakira torbu. Država u svom Operativnom planu deinstitucionalizacije i sama među rizicima navodi otpor zaposlenih, korisnika i roditelja.
Otpor struke razumijem teže, jer bi ona trebala najbolje znati što ustanova čini djetetu, a kod nas se tamo najtvrđe drži starog i neće se pomaknuti dok to ne zatraže roditelji, korisnici, pa i javnost. Udomitelji i roditelji njegovatelji uglavnom nisu školovani pomagači i nitko to od njih ne traži, čime smo odavno priznali da dijete kojem treba puno podrške odrasta u obitelji, s laikom uz sebe, pa kad mi kao razlog za smještaj navedu "veće potrebe", pitam koja se usluga mogla dovesti u kuću i tko odgovara što nije stigla. Zasad svi zajedno i dalje ponavljamo mantru o "smještajnim kapacitetima", a to je, kad se malo zagrebe, institucionalizacija, dok se deinstitucionaliziramo. Za kakav život, uostalom, pružamo ranu razvojnu podršku? Zakon smještaj ostavlja za slučaj kad skrb kod kuće nije moguća, no što smo napravili da bude moguća? Kome, dakle, služe pomoć u kući, psihosocijalna podrška i osobna asistencija, koju odnedavno mogu dobiti i djeca, i kako će sve to stići na teren ako novac i ljude i dalje trošimo na smještaj? Odmor od skrbi trebalo bi planirati, s datumom u kalendaru, dok obitelj još ima snage, no kad bi sve s papira zaživjelo u obitelji, od čega bi se roditelj uopće trebao odmarati, kad bi mogao biti samo roditelj? Umjesto po broju kreveta, kapacitete bih brojio u satima podrške po obitelji, jer kreveta, bojim se, imamo i previše – smatra Ante Badurina.
Međutim, sudeći prema izvještajima pravobranitelja, na tim će krevetima spavati još puno djece...
Otvori KEKS Pay
