Premijerovi savjetnici trebali bi upozoriti svoga poslodavca da se ozbiljno približio granici uvreda svojim izjavama, koje olako ispaljuje poput kakvog kvartovskog frika, zaboravljajući očito da je na najisturenijoj poziciji u državi i da ležernosti i kolokvijalizmu, na kakav su možda naviknuli njegovi prijatelji i ukućani, nema mjesta u širokoj javnosti.
Ispalivši, naime, svoju posljednju “evanđeosku” izjavu da iz “krize nećemo izaći po Duhu Svetome, nego radom i inteligencijom”, premijer Milanović doista je uvrijedio sve kršćane. Ne samo katolike, koji su većina u ovoj zemlji i Katoličku crkvu, kojoj i sam po krštenju (ali ne i prakticiranju i vjerovanju) pripada, nego baš sve kršćane koji vjeruju da je Duh Sveti nedjeljivi dio Svetoga Trojstva te uz Oca i Sina upravlja svijetom i vijekom.
Naravno, čovjek ne mora u to vjerovati i nitko ga ne sili. Barem su danas vremena drukčija, ali mora imati elementarnu pristojnost i mora znati da će njegova lakomislena poštapalica povrijediti nečiju dušu. Primjerice, upravo ovih dana u mnogim crkvama bit će “zaziv Duha Svetoga” za početak školske godine, u čemu će sudjelovati stotine svećenika, deseci biskupa i nadbiskupa te tisuće vjernika, učenika i njihovih roditelja. Neće se oni okupiti na nekoj livadi da bi dizali ruke k nebu i molili da padaju pečeni pilići, nego upravo da im se u školsko učenje i znanje ugradi dah Duha Svetoga, da im omogući da upravo “radom i inteligencijom” uspješno završe školovanje, pronađu kasnije posao, osnuju obitelji i žive normalnim životom.
Na tu premijerovu izjavu reagirao je tek Radio Vatikan, no zacijelo će se za koji mjesec osvrnuti i neki od biskupa, kao što je to učinio nedavno sisački biskup Košić poručivši mu da ni za Božić ne mora u crkvu.
Da je, kojim slučajem, premijer rekao da nam ni Alah ili Jahve ne mogu pomoći izaći iz krize, zamislite koju bi buru izazvao u javnosti, ako ne bi čak i kakvu fetvu ili optužbu za antisemitizam zaradio. No, opće je poznato da je danas u svijetu najlakše vrijeđati kršćanske svetinje i njima se izrugivati.
Premijer Milanović možda to nehotice čini. Premda malo prečesto, jer je sušu komentirao da je “Bog htio drukčije, velike su vrućine i sada će sve biti skuplje” ili kad je tijekom pregovora sa sindikatima kazao: “Neću se pojaviti kao Bog iz mašine...” A o poštapalicama “tako mi Boga”, “ne dao Bog” da se i ne govori, baš kao što je u razgovoru za televiziju kazao “taj djelić sekunde u kojem se život promijeni, to je u Božjim rukama.” I to sve kao deklarirani nevjernik, što je upravo kod mnogih vjernika sol koja dosoljava ranu, jer se najutjecajnija osoba u državi poigrava s njima nečim svetim kao s dječjom igračkom.
A kada se sve stavi u kontekst njegova lanjskog igrokaza s nedolaskom na susret s papom u HNK, pa ovogodišnjom “ispričnicom” s mise za domovinu, ukidanjem blagoslova na javnim ceremonijama, opće hajke protiv crkvenog financiranja i vjeronauka u školi te kršćanskih stavova o obitelji i braku, onda premijerovo (pre)često zazivanje imena Božjeg može zvučati kao opasna provokacija. I to ne samo vjerska nego i politička.
Pionir Milanovic slici na pubertetliju koji je umisljen i htio bi biti odrasli decko ali jos je daleko od toga. Javni nastupi su mu katastrofalni , nezna sastaviti ni dvije pametne recenice , melje i mulja a na kraju ni sam nezna sto je rekao . Sramota je da Hrvatska ima ovog balavca za premjera.