Najradije bih se poigral Velikog Meštra “Braće Hrvatskog Zmaja”». Prvi Veliki Meštar Emil Laszowski točno prije sto godina poziva Zagrepčane “radi napretka milog i našeg glavnog hrvatskog grada”. Piše: “Osvjedočeni smo da ćete nas u tom poduprijeti i zborom i tvorom...” Potporu traži i očekuje za svoju inicijativu osnivanja “Društva za spasavanje”...
Iako se ideja rađa i inicijativa pokreće unutar “Zmajeva” s Kamenitih vrata, okupljenih oko promicanja i održavanja kulturno-povijesnih vrijednosti grada, a “Društvo za spasavanje” naziva se “kulturnom i humanitarnom institucijom”, riječ je o preteči Hitne pomoći u pravom smislu riječi.
Stariji Zagrepčani se iz djetinjstva i mladosti sjećaju kako smo još pedesetih godina pojavu Hitne u ulici ili u kvartu nazivali “Društvo za spasavanje”. Osnivanje Društva ili Hitne potkraj 1909. u svakom slučaju je veliki civilizacijski korak za grad desetak puta manji od današnjeg, kojem asfalt stiže tek na početak Ilice, tramvaj vuče još jedna konjska snaga, a na Jelačić placu se otvara prvi javni zahod. Zagreb u to doba nema još ni Medicinski fakultet, iako mu je gradonačelnik (dr. Milan Amruš) po struci liječnik.
Takav mali Zagreb i na tako skromnoj urbanoj i civilizacijskoj razini, o kojem, uz gradsku upravu, brigu brine prvi sastav “Družbe Braće Hrvatskog Zmaja”, naravno, nema ni financijskih, ni tehničkih, a, bome ni kadrovskih mogućnosti preko noći stvoriti takvu specijaliziranu medicinsku ustanovu kakve u Europi već postoje od osamdesetih godina 19. stoljeća.
I sve se više šire na razmeđu dvaju stoljeća. I to “poradi rasta gradova, te visine kuća u njima, kao i sve većeg prometa na gradskim ulicama...” Zato se “Društvo za spasavanje” ne bez razloga naziva samo kao “kulturna i humanitarna” institucija, iako joj je de facto glavna funkcija što brža medicinska pomoć u slučaju fizičke ozljede na terenu u raznim nezgodama i nesrećama. Jedna se konkretna nesreća drži i konkretnim povodom za osnivanje “Društva za spasavanje”.
Dvojica vodećih Zmajeva, već spomenuti Laszowski i dr. Velimir Deželić, slučajno su se našla u trenutku nesretnog pada neke dvorkinje s prvog kata kuće u Prilazu broj. 23. Iako je telefonom odmah pozvan doktor, za dolazak mu je trebalo taman toliko vremena da je nesretnica bez pružene pomoći na pločniku sklopila oči. Ista će nesreća Krleži poslužiti za uvodnu scenu “Glembajeva”...
I kad bih sada, stoljeće kasnije, pokušaval biti Veliki Meštar, osnoval bih Društvo za spašavanje, a u koje bih obvezno uključil i Caritas i Bokce i pučke kuhinje. I svakak svoju kvartovsku (Maksimir) Udrugu “Susjed susjedu”. Od medicine, zasad, bila bi dovoljna samo psihijatrija, naravno, s dovoljnom zalihom sedativa, antidepresiva i antipsihotika.
Ova opasna i masovna boleština koja nas je spopala kudikamo je opasnija od svinjske, ptičje i obične gripe zajedno. A uzroci i simptomi imaju i svoj posebni rječnik, kao što su obmane, ostavke, otkazi i ovrhe... A to je samo jedno slovo aktualne životne abecede...
Dobro napisano! \"Društvo za spasavanje\"? Da, trebalo bi. Kolikonereda u našem lijepom gradu i okolici. Prvo, grafiti! Zašto? Drugo, garaže u centru grada, valjda da ljudi što prije umiru! Prigradski promet željeznicom, a manji vozilima, da imamo više zraka u gradu! Manje odvratnih zgradurina na sve strane, neplanski, da se ne će moći niti hodati između njih, kolko su nabite jedna na drugu (npr.kod Arene!)! I, t. d.........!