U posljednjih pedesetak godina u Hrvatskoj, i oko nje, dogodilo se valjda više historije nego za prijašnjih petsto godina. Koliko je to bilo povijesno zgusnuto i promjenjivo vrijeme, svjedoči i glavni akter toga vremena – Josip Broz Tito, odnosno odnos prema njemu. Kada je prije trideset godina voditelj televizijskog dnevnika, i sam vidljivo dirnut onim što treba saopćiti, izustio: “Umro je drug Tito!”, zemlja je bila u šoku. Velik dio tadašnjeg “radnog naroda” bio je zabezeknut i smeten. Danas to izgleda nevjerojatno i suludo, ali ucviljena i bolom šokirana lica na koja nas je podsjetio početak televizijskog serijala Antuna Vrdoljaka o Titu, svjedočanstvo su kako neki i nisu vjerovali da i “drug Tito” može umrijeti. Jugoslavija je bila u tuzi i koroti, puk zaokupljen nekom egzistencijalnom zebnjom, pretočenom u zajedničko pitanje: “Što će biti s nama?”
Danas je to mnogima nelagodno priznati, ali da je bilo drugačije možda bi nam i danas bilo drugačije. Možda bi i Tito bio samo povijest, a ne i trajnim uzrokom hrvatskih ideoloških i političkih prijepora i dioba.
Da Tito i poslije toliko godina nakon smrti lebdi oko nas, gotovo da je i zornim još i prije početka emitiranja Vrdoljakove serije o Titu. Jer i prije nego je počela krenule su ideološke medijske priče, pa je postalo važnijim “kako će Vrdoljak složiti priču” nego činjenice i dokumenti o Titu koje će pokazati.
I bez obzira na dokumentarnost i uvjerljivost onoga što se o Titu i do sada znalo, a nakon Vrdoljakove serije, osobito, sigurno je da će i usprkos tome Tito zadrtima i dalje ostati dobri duh, odnosno zloduh. Prvima je Tito i dalje “najveći sin jugoslavenskih naroda i narodnosti”, odnosno u uvjetno pohrvaćenoj varijanti, “najveći Hrvat”. Na ideološki suprotnoj strani on je i dalje “najveći hrvatski ratni zločinac”. I tu, između takve dvije krajnosti, između dvije raspukline hrvatskog društva nema pomirbe. Tu je trajni uzrok nesnošljivosti i novih trvenja hrvatskog društva. Obljetnica Titove smrti – kada Titova uloga u hrvatskoj povijesti nije objektivizirana – može biti povodom za obnovu sporenja.
Nesporno je da je Tito bio anftifašist. Ali kako je bio antifašist komunističkog, boljševičkog tipa, već tu počinju sporenja i svađe. Titoistima je to dovoljno za ustrajno veličanje, a antititostima za stalno osporavanje. A činjenica je da su svi komunisti bili antifašisti – ali svi antifašisti nisu bili komunisti. Hrvatski su antifašisti bili i Vladimir Nazor, i Božidar Adžija, i Mihovil Pavlek Miškina, i Andrija Štampar, Ivan Goran Kovačić, Krsto Hegedušić, Ivan Meštrović... i mnogi drugi, a da nisu bili komunisti. Da nije bilo boljševičke prevlasti u partizanima, vjerojatno ne bi bilo ni Bleiburga ni tolikih okrutnih odmazda poraća. Može li Tita od svih poratnih zala braniti tvrdnja da “nije za sve znao”? Da nije znao tko su mu suradnici, “kako dišu”, pa i što bi mogli, ne bi tolike godine vladao tako neupitno i tako apsolutistički. Volio je vlast i uživao u svome kultu. Čak i bezazlena naznaka da bi njegova autokracija mogla biti zasjenjena demokracijom, kao što je bilo ’71., bila mu je dovoljna za političku hajku, progon i zatvor “neprijatelja socijalizma”.
Je li mu je pak Ustav iz ‘74. bio ustupak, kompenzacija za gušenje Hrvatskog proljeća, za antihrvatsku represiju, nije bjelodano. No ne mora se biti titoist pa kazati da je temeljem njega Hrvatska postala samostalnom. Ali titoisti to ne vrednuju samo kao povijesnu činjenicu nego se od toga stvara i razlog za nastavak Titova veličanja. A veliča ga se zbog nečeg drugog, a ne zbog “zasluga za stvaranje Hrvatske”. Tako će ga se sigurno nastaviti hvaliti i prigodom ove godišnjice. Ali i kuditi. Da su povjesničari o Titu mogli dati svoj pravorijek, neuki i pristrani političari bi i prigodom ove godišnjice mogli samo mučati.
Otvori KEKS Pay
Nema nikakve razlike između totalitarnih režima. Svima je zajednička bit - kolektivno ludilo nasuprot slobodoumnom individualizmu, mržnja i ideološka manipulacija i zaslijepljenost, nasuprot ljubavi prema čovjeku-pojedincu i njegovim ljudskim slobodama i pravima -------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Evo EU osude komunizma : REZOLUCIJA VIJEĆAĆA EUROPE O OSUDI KOMUNISTIČKIH ZLOČINA Strassbourg, 25. I. 2006. SKUPŠTINA EUROPSKOG PARLAMENTA Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarističkih komunističkih režima Rezolucija 1481 (2006) 1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za razbijanje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava. 2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim povredama ljudskih prava. Povrede (ljudskih prava op.p.) su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma. 3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature ploretarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje. To je posebno bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili ljude ostalih zemalja. 4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke Europske komunističke partije pridonijele postignuću demokracije. 5. Pad totalitarističkih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio Nacionalsocijalizam (nacizam). 6. Kao posljedica toga vrlo je niska svjesnost javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti. 7. Skupština je uvjerena da je svjesnost o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije. 8. Također, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje. 9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje u adekvatnom kritiziranju postojećih totalitarnih komunističkih režima. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava. 10. Rasprave i osude koje su se dosad izvršile na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona ima moralnu obavezu da to učini bez daljnjeg odgađanja. 11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnom nivou. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije,BIH i Hrvatske, su sada njene članice i zaštita ljudskih prava i vladavina prava su osnovne vrijednosti za koje se zauzimaju. 12. Zbog toga, Parlamentarna Skupština snažno osuđuje masovno kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina. 13. Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procjene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća. 14. Skupština vjeruje da će ova jasna pozicija međunarodne zajednice omogućiti daljnje pomirenje. Dapače, da će moguće ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja usmjerena prema određivanju i objektivnoj provjeri toga što se dogodilo. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Stoga uvaženi gospodine Jajčinoviću Josip Broz Tito nikako nemože biti dobri duh. On je bio diktator u jednom totalitarnom režimu. Samo zloduh može dopustiti masovne pokolje koji su se nedvojbeno dogodili u poslijednjim godinama 2. svj. rata i poslije na ovim prostorima. Samo zloduh može ponižavati, progoniti i zatvarati političke neistomišljenike i inteligenciju koja se ne uklapa u njegov ideloški obrazac. Svekoliko distanciranje od tog i takvog totalitarnog ideiloškog sklopa , kao i edukacija mladih na tom tragu, zadaća je svakog slobodoumnog čovjeka. Mi Hrvati, za razliku od drugih europskih naroda , zbog općepoznatih podjela u svom društvenom biću ,koje nismo kadri prevladati, još uvijek imamo štovatelje lika i djela ili poglavnika Ante ili maršala Tita . I dok se od prvog oficijelna politika distancira, evociranje uspomena na drugog se prešutno tolerira. Da je tomu tako narječitije svjedoče današnji kumrovečki nostalgičarski skup i još-uvijek nazočna ploča s njegovim imenom na najljepšem zagrebačkom trgu.